Hooo-ruk

29.11.2011.

Dobro razmislite, Hrvatska je u pitanju - kažu jedni. Za sve koji drugačije razmišljaju - drugi će. Imamo plan - kliču treći. Već je po predizbornim sloganima posve jasno da od napretka ove napaćene zemlje ni u slijedećem olimpijskom ciklusu neće bit ništa. Zašto? Pa zar ne vidite, svi bi nešto kao razmišljali, planirali, mudrovali, umovali, bili ponosni i svoji, ma daj molim te. Svakoga me puta zaprepasti nevjerojatna nemaštovitost tih stranačkih umova ili već ko im smišlja sve te budalaštine koje preplave Hrvatsku na dambo plakatima. Iluzorno je očekivati da će se netko sjetiti rada, te prezrene ljudske aktivnosti od koje svi bježe, pogotovo oni koji "razmišljaju." Rad nitko ne voli spominjati, pogotovo u predizborno vrijeme.



Zaželim se ponekad tako nekih starih, gotovo već olinjalih izraza, možda samo iz ludih, nostalgičnih pobuda, ali ne mogu se oteti dojmu kako nam i u ovim vremenima nedostaje neke, ajmo je nazvat - pozitivne zaluđenosti, nekog zanosa, možda blesavog i povijesno odbačenog, ali zanosa koji bi nas usmjerio prema zajedničkom cilju.

Hooo-ruk - ajde priznajte pošteno kad ste zadnji put čuli ovaj izraz. Ne možete se sjetiti, a jeli? Pamtite li kako je ono kad imate pred sobom vriću od sto kila koju treba podignit prebacit, odbacit, ma nema šanse da to napravite sami. Ali pojavi se tu i tamo neki prijatelj, poznanik ili slučajni prolaznik, znalački se rasporedite pa se onako značajno pogledate u oči, izgovorite tu magičnu riječ hoooo-ruk i sto kila tereta poleti u zrak ko perce!

Ali danas je ho-ruk prezrena riječ i najčešće podrazumijeva nešto što se radi na brzinu, bez plana i prevelikog razmišljanja.

Znate kako mi sa škverskih navoza uspijemo porinuti u more one grdosije teške deset, petnaest, dvadeset tisuća tona? Šta mislite da postoje neki strojevi koji to guraju? Oh da, haujesno!

Naime, dok se brod gradi, ispod njegovog dna postavljaju se potklade, to su vam kao neke velike čelične, ajmo reć - kutije, koje opet nisu direktno sljubljene sa brodskom oplatom već se između postavljaju drveni klinovi, baš onakvi kakvi su vaši djedovi znali postavljati u svojim konobama ispod bačvi za vino. Jao si ga nama ako se bačva prevrne i vino iscuri...



Dan prije porinuća, kad je trup broda spreman za "predavanje vodi", potrebno je podići čitav brod s potklada na saonice koje će ga odvesti prema moru. I to se, zamislite čuda, radi na krajnje "primitivan" način - podbijanjem klinova saonica. Po točno utvrđenom redoslijedu radnici ulaze u prostor ispod brodskog dna i velikim maljevima udaraju u klinove. Naravo, ne može se tuć kako kome padne na pamet, netko u petak, netko u utorak, nego upravo na hooo-ruk - zajedno! U prvom i drugom "napadu" po četiri udarca, u trećem po tri pa opet u istom ritmu, četvrti i peti po četiri, šesti po tri... Kad se saonice sljube s brodom, ruše se potklade na na kojima je do tada stajao brod, provjere još jednom sve čelične sajle, otpuste štoperi i onda se samo još čeka da kuma razbije šampanjac!

Možda djeluje surovo i zastarjelo, ali na ovakav način, dvije stotine ljudi snagom svojih mišića ( i pameti!) podigne deset tisuća tona tereta. Ako želite slikovitiji prikaz - to vam je pedeset tona po čovjeku!? Da su to kojim slučajem išli raditi pojedinačno ili u razbijenim grupicama, vjerujte mi - nikad ne bi uspjeli.

Velike stvari mogu se postići jedino - zajedništvom. Možda zvuči kao otkrivanje tople vode, ali to je jednostavno tako.

Sutra će biti bolje.

Sutra...



S Irom na kavi

26.11.2011.

Nije bila od onih tipova djevojaka za kojima će se muškarci okretati na ulici, širiti im nozdrve i poticati mužjačke strasti. Pažnju sugovornika osvajala bi tek na treći ili četvrti pogled, neprimjetno, iz dubine.
Nježne, gotovo krhke građe, odavala je dojam ranjivosti i nezaštićenosti i zapravo, kao da je uživala svijet oko sebe promatrati u pomalo odmaknutom položaju.

Pokret je bio njezino prirodno stanje. Kretala se kroz prostor urođenom elegancijom, lako i graciozno, kao da pleše, kao da lebdi i premda nije htjela priznati, bila je svjesna toga. Kao – nema ona pojma o čemu pričamo...



Zapravo, dugo sam mislio kako je upravo ona najženstvenije od svih ženskih bića na svijetu dok nisam upoznao njezinog oca.
Otac joj je naravno bio muškarac, visok, dobro očuvan i garažiran šezdesetogodišnjak, tipičan primjerak one sretne kombinacije mediteranskog i dinarskog tipa za kakvima su u danima zarobljenim maglom čeznule dame iz zagrebačkih frizerskih salona.

U svakom slučaju, Irinog oca nikada nisu mogli podbadati da mu kćer kao malo baca na poštara ili inkasatora TV pretplate. Fizička sličnost oca i kćeri bila je gotovo nevjerovatna, ista fizionomija, iste crte lica, ali opet na svoj način specifične. Jednostavno, na muškom licu su isticale muževnost, a na ženskom nježnost. Zanimljivo kako priroda znalački kombinira gene, majstorski kreira i balansira osobine pa na koncu sinovi obično sliče na majke, a kćeri na oca.

Ako je Ira ipak negdje morala povući tu mušku crtu, opet je imala sreće, jer ju je definitivno pronašla u svijetu automobila. Nije lako dokučiti kakve to sile pretvaraju tihe i nenametljive djevojke u prave goropadnice za volanom, ali priznajem da sam ponekad znao besramno koristiti Irine vozačke vještine pogotovo nakon veselica i terevenki kakve su u našem zajedničkom društvu bile veome česte.

Prije nekoliko večeri vraćali smo se iz Spinuta prema gradu i upravo blizu poljudskog stadiona ugledali u mraku blješćeću palicu na kojoj je pisalo – STOP-POLICIJA.

Nakon obaveznog uvoda tipa – molim vas vozačku i prometnu, jeste li nešto pili, znate li koliko ste brzo vozili, policajac je iznenada zavapio:

Ali gospođo! Pa vi niste vezani!?
Oprostite gospodine policajac, ali ja sam, ja sam... trudna!
Trudni ste? Oooooo, pa čestitam!
Hvala hvala, ma znate, liječnik mi je preporučio da se ne vezujem - kao u povjerenju prošapta mrkom organu reda.
A-ha!? Pa što niste dali mužu da vas vozi? - značajno zabaci brk i pogleda prema meni.

Nisam uspio ništa ni zaustiti, a Ira je već imala spreman odgovor.
Muž!? Muž nema vozačku dozvolu, oduzeta mu je na šest mjeseci zbog previše negativnih bodova, a večeras je i malo popio, jako je sretan što će postati otac!

Vidite kako mi je - pogledom dostojnim jednog Bambija molećivo se okrenula prema prometnom policajcu izbivši mu iz ruku i zadnji argument za ispisivanje kazne.

Pa dobro - reče policajac, ali isto pripazite dok vozite.

Čim smo prošli križanje sa Zrinsko-Frankopanskom, vratio mi se dar govora.

Majkemi, ti nisi normalna, ako ide provjeravat podatke, nastradat ćemo zbog lažnog predstavljanja.
Ajde šta se buniš? Kao da ti je loše bit moj muž - vozim te, hvalim te, a iskreno, kad sam shvatila da nisam vezala pojas, protrnula sam, nisam imala previše mogućnosti za izgovor!
Pa dobro, ako sam ti već muž, onda odmah idemo do tvog stana da ispunim bračne dužnosti.
Ha ha, dobar pokušaj, ali dragi moj - nema seksa dok traje trudnoća.
U stvari – možeš mi popravit špinu iznad sudopera, već nekoliko dana nenormalno kapa i nervira me.
Ma oću, ka lud sam ako u ovo doba noći ne popravim neku špinu...



Par dana kasnije, nešto sam se vrzmao po gradu, i obavivši sve posliće odlučio sam negdje otići na kavu. Međutim, solo kava mi se i nije učinila najboljom opcijom pa sam iskoristio jokera "zovi" i to koga drugog nego moju nesuđenu suprugu.

Halo, jel ti gužva?
Nije nešto.
Oćemo na kavu?
Pa i mogli bi!
Kad si slobodna?
Za marendu.
Onda u Žbirca, deset i po?
Dogovoreno!

Pet minuta prije dogovorenog termina došao sam, ali ne u Žbirca nego u Prvoboraca, ispred zgrade u kojoj je radila i odlučio je pričekati. No, nisam htio da me vidi pa sam se skrio u knjižaru s druge strane ulice, zaustavio se ispred rotirajućih polica s knjigama i navodno jako zainteresirano prelistavao nove naslove u ponudi, a zapravo pogledavao prema njezinom ulazu. Točno u 10 i 28 izašla je iz zgrade, fino dotjerana, u profesionalnom kostimiću i odmjerenim koracima krenula prema Bačvicama. Čim sam primjetio da je zamakla iza ugla poslao sam joj poruku - Kasnim pet minuta. Naruči za mene jednu veliku s mlijekom.

Potom sam se poput švercera ušuljao kroz portu njezine firme, uljudno pozdravio stražara kao da sam svaki dan tu i u hodniku na prvom katu upitao jednu napirlitanu gospođu - molim vas, treba mi Ira Belamarić.

A-ha - soba broj 21.
Odlično, pomislih u sebi, popeo sam se još jedan kat i dvaput pokucao na vrata na kojima je uz Irino bilo ispisano još nekoliko imena sa onim neophodnim titulama prof. mr. sc, viši stručni savjetnik bla bla.
Naprijeeeed!
U povećoj prostoriji kikotale su se tri gospođe i jedan nešto mlađi muškarac, očito sam ih prekinuo u jako žustroj raspravi

Dobar dan
Dobar dan, izvolite...
Je li Ira tu?
Ira? Upravo je otišla, ma nema ni pet minuta, morala je hitno na teren.
Na teren?
A-ha! Ali vratit će se za pola sata. Hoćete li je pričekati?
A ne ne, samo recite da sam je tražio.
Dobro, reći ćemo joj. A vi ste?
Njezin muž!

Čim sam izgovorio te dvije fatalne riječi, tri više stručne savjetnice ostale su zabezeknute, širom razjapljenih usta, a mlađi kolega problijedio je ko krpa nervozno se uhvativši za čvor kravate.

Iskreno, poželio sam barem još par trenutaka uživati gledajući izraze njihovih lica, ali sam ipak napustio mjesto zločina i hitro se uputio prema Žbircu u kojem me čekala Ira i još topla kava - naravno velika s mlijekom.
Suncem okupane Bačvice svjetlucale su na jesenskom suncu, piciginaši su se zagrijavali za još jedan ljuti boj, a mlade mame upicanjene po posljednjoj modi, pomno su pratile svoje mališane dok su se igrali u pijesku.
Naravno, nisam joj rekao gdje sam bio, razgovarali smo o sasvim drugim stvarima, planovima za predstojeći vikend i tako,

Iskreno, jedva sam čekao njezin povratak na posao tako da i nisam bio nešto posebno pričljiv.

Mogao sam samo zamišljati scenu s kolegicama kad se vratila u svoj ured.

Nešto kasnije, bio sam jako zadovoljan nakon što sam dobio SMS poruku znakovitog sadržaja - BUDALO!



Lupež uvijek nosi ruksak

24.11.2011.

Nema mi ništa mržega nego kad me apriori i na neviđeno smatraju lupežom. Izbjegavam dućane u kojima mi kamere lupaju po ćelenci, idu mi na živce prodavačice koje imaju "onaj" pogled, kao - sad ću te ufatit, a recimo u Getroa u Kaštel Gomilici bija sam točno tri puta - prvi zadnji i nikad više.
Kad su me odmah na ulazu uljudno zamolili da svoju pederušu moram ostavit na info pultu, najprije sam bija iznenadjen pa uvredjen da bi na koncu pobisnija ka pas u taksiju. Da ja svoju pederušu ostavim na info-pultu? Pa šta vi mislite? Da ću ukrast pršut i sakrit ga u pederušu!?
Ma kume moj, ako me ti odma na ulazu gledaš ka potencijalnog lupeža, onda ti ja ovde više neću dolazit!



E sad, lako je kad te tako tretiraju u butigama u koje svratiš trč-trč pa skoro nikad, ali kad te pretresaju na porti firme u kojoj radiš već petnajst godina, onda ti tlak smista skoči na trista. Iz ne znam kojeg razloga, mojim zaštitarima su sumnjivi oni koji nose ruksake. Da se razumimo, na posal ne nosim planinarski ruksak, nego mali, lipi, samsonajtov "Outlab."

Zašto nosim ruksak? Pa dobro, probaj ti u običnu pederušu ugurat dva mobitela, tri memori-stika, eksterni disk, takujin, blokić, foto-aparat, marendu, tri mandarine, čak i krušku!
Jel možeš?
Naravno da ne možeš!
A pogotovo kad je ovako kišno vrime, pa još moraš nosit lumbrelu, rezervne mudante i bičve, nikad se ne zna!
I zato mi je potriban ruksak. Molim lipo, ja sam ekološki svjestan i neću sve te pizdarije nosit vamo-tamo u plastičnim kesama.

Ali ne! Stražari na kapiji to ne razume. Oni su dobili naređenje od pripametnoga šefa da moraju pregledavat sumnjivce s ruksacima na leđima. Ko je vidija poštenog čovika da nosi ruksak?
Jer bi ja ka ono nešto moga iznit vanka. Šta ću iznit? Penkalu, flomaster ili fasciklu A4?

Smišnih li ljudi, u vrimenima kad se klikom miša ili pristupnicom u pravu stranku, jednu i jedinu mogu mrknit milijuni, on bi meni kopa po ruksaku?
Ma molim te!



Ipak, podsjetili su me na jedan davni događaj kad su na toj istoj kapiji pretresali Adalberta Mulu zvanog Doktor. Ako taj nije iznija iz škvera materijala za barenko tri remorkera, evo sici me ovod di sam najtanji.
Inšoma, radnici su nekad imali pravo nosit doma drvenu pilotinu i sitne ostatke iz stolarske radionice, to bi se ionako bacalo ća, a eto bilo je ljudi kojima je to tribalo, za kokošinjac, nekima za prosipat po rasadu ili za čuvat naranče i limune priko zime.

Pilotinu si naravno bez problema moga nosit, ali neki dovitljiviji bi znali među pilotinu uvalit bušilicu, blanjalicu, propelu, sidro, komad kroma, ma nema toga šta naš čovik neće pokušat maznit.
Stražari su naravno znali za to pa bi dobro provjeravali težinu vrića s pilotinom.

Jednom je Doktor napunija čitavu karijolu pilotine i zaputija se priko kapije.
Gleda ga stražar i već u sebi misli - a šta je merlo, ka ono goniš pilotinu, a sigurno si nešto sakrija u njoj.
Izvrne on čitavu karijolu, ali ne nađe ništa inkriminirajuće, samo drvenu pilotinu. Doktor čist ka suza!
Uzme Doktor opet i sutra karijolu pilotine.
I preksutra!
Stražarima ništa nije bilo jasno!

Dok im sam Doktor nakon puno vrimena nije otkriija tajnu - tukci jedni dabili tukci, vi ste svaki dan provjeravali šta sam sakrija u pilotinu i naravski, ništa niste nalazili, a niste primjetili da sam vam za to vrime ukreja tri karijole!



P.S. Fotografije nisam ukra, Panasonica mi!





Mamet - Kiklop Velebita

21.11.2011.

Prije nekoliko godina, poznati base-jumper Felix Baumgartner izveo je padobranski skok u jednu ooooogromnu jamu negdje na Velebitu. Pisalo se dosta o tome, objavljeno je i par televizijskih reportaža, Red Bull kao glavni sponzor projekta znalački je iskoristio taj događaj za vlastitu promociju, no kako svako čudo traje tri dana, tako je s vremenom ludo hrabri spektakl pao u zaborav. Iskreno, zaboravio sam i ja, možda sam u nekom trenutku i posumnjao da se tako nešto zaista dogodilo na našem Velebitu. Tko zna kakve se sve foto i video montaže danas mogu smućkati!?



Slučajno ili ne, prošlog sam tjedna nabasao na ovaj video-isječak zbog kojeg mi je jedan dio tijela kojeg nije pristojno spominjati titrao u ritmu dinar-dolar, ali mi je u drugu ruku zaista dao krila. Lijepo tamo piše - Marmet cave in Velebit national park. Brate mili, pa zar nije sramota za jednog velebitofila da ne zna za tu, kako su napisali - Marmet cave?

Najprije sam pomislio kako se ta jama zasigurno nalazi gore na sjevernom Velebitu, među Hajdučkim i Rožanskim kukovima, u društvu Lukine, Slovačke i ostalih kraških krasotica koje se odlikuju iznimnim dubinama. To me odmah potaknulo na dubinsku analizu nakon koje sam sa žaljenjem utvrdio da "Marmet cave" zapravo ne postoji ali, za divno čudo postoji jama vrlo sličnog naziva - Mamet!
U isto vrijeme, ime "Mamet" mi je, iz ne znam kojeg razloga zazvučalo više onako južnjački, štoviše, sam izraz "Mamet jama" gotovo da se može koristiti kao prigodna beštimja.

Mamet jamu ti tvoju, znaš...

No dobro, s beštimjama ili bez njih, otkrio sam još i da se famozna Mametica zapravo nalazi osamdesetak kilometara jugoistočno od prve pretpostavljene lokacije, u srcu onog zanemarenog i nedovoljno poznatog dijela Planine južno od Tulovih greda čije se krasote još uvijek prepričavaju više onako u povjerenju, u prijateljskim razgovorima. Nedovoljno sigurni hoćemo li uopće uspjeti pronaći jednu običnu rupu u moru velebitskog krša, iskrali smo se u nedjeljno jutro, upravo tako, tiho i u "povjerenju."

Planinarsku kartu jugoistočnog Velebita nisam imao, ali sam računao kako ćemo i sa ovom "turističkom," u izdanju "Parka prirode Velebit", bez problema pronaći naš cilj. Kad negdje idem po prvi put, ne volim se naoružavati prevelikom količinom informacija, čisto da mi ne bi zakržljao istraživački duh.
Uostalom, bit će sigurno tamo nekakvih putokaza i markacija, za početak nam je najvažnije da se naš cilj nalazi dovoljno daleko od miniranog područja.

Nekoliko kilometara od Obrovca prema Gračacu, neposredno prije križanja s cesticom koja vodi u Muškovce, skrenuli smo lijevo prema seocetu maštovitog naziva - Pećice. Pet-šest obnovljenih kućica u opekama, jedna štala s ovčicama, nekoliko lajavih pasa, a od čovjekolikih stvorenja ni traga ni glasa. Na kraju Pećice, povjerili smo jednom tovaru neka nam pričuva auto, što je on sa zadovoljstvom i prihvatio oglasivši se svečanim revanjem.



Makadamskim putem "gonili" smo uzbrdo u jako dobrom ritmu tako da smo nakon pedesetak minuta pješačenja došli do stijene na kojoj je skoro sasvim izblijedio natpis "Mamet".



Napustivši makadam, krenuli smo oštro uzbrdo prateći nekakve crvene mrlje koje su zaglumile planinarske markacije. Nakon polusatnog cupkanja po nestabilnom kamenju, došli smo pred vrata sasvim drugog svijeta, ogromnog "stadiona" na čijim bi se tribinama moglo smjestiti svo stanovništvo zadarske županije. Tipičan Velebit, u doslovce nekoliko metara, promjeni se sve živo!





Očarani viđenim, čak i nismo bili pretjerano tužni što od onih "markacija" više nije ostalo ni "m."

Računali smo da smo sad već jako blizu Mametice i da je samo pitanje vremena kad ćemo je prepoznati. Turistička karta nije nas bogzna kako usrećila, istina, jama je na njoj dobro istaknuta, ucrtane su i neke kućice, nešto sjevernije su vrhovi Golovro i Panoga (ma tko daje ova šempjasta imena op.p). Eh sad, kad smo se popeli do prvog kuka koji se kočoperi kao svečana loža iznad stadiona, shvatili smo da vrhova oko nas ima ko u priči! Koji je od njih Go-Lovro a koji Pa-Noga, sam vrag će ga znati! Hm, nisu nas ni kućice nešto posebno obradovale, u tom golemom prostranstvu, svako malo trč-trč pa neka kućica. Na Google Earthu, lijepo se vidi otvor jame, golemo oko promjera pedesetak metara, nemoguće ga je ne prepoznati čak i u ovakvom krajoliku. Jedini je problem što nisam ponio sav GE u glavi!



Pažnju nam je privukao jedan šumarak sjeverno od nas, pravilnog okruglog oblika, možda bi on mogao biti čuvar Mamet-jame? Puni poleta doskočili smo do prvih stabala, ali od šume nismo vidjeli jamu! Istina, ugledali smo nekoliko otvora koji su mogli voditi duboko u utrobu zemlje, ali to nije bilo to!



Zatim smo krenuli nešto južnije do razigranih kukića, otvorio nam se pogled na Prosenjak, još jedan veliki planinski amfiteatar. Jame nigdje!

Na koncu zovem doma svoje, tjeram juniora da otvori Google Earth i potraži žutu pribadaču na kojoj piše Mamet-jama. Sve u redu, kaže on, pribadača je tu, jama je tu, ali gdje smo mi? Kaže - jugozapadno od jame je neko veliko polje, ne vidi se jasno, rezolucija je nikakva! Doooobro, očito moramo ići prema sjeveroistoku.
Planinski zrak već nas lagano štipka za obraze, sunce nemilosrdno bježi prema zapadu, a nigđe međeda, nigđe vuka da barem njih pitamo! Ako oni ne znaju – onda ne znam tko zna!





Tumarajući prema sjevernim kukovima stigli smo pred neki napušteni pastirski stan. Zaključili smo kako gladni ne možemo dobro razmišljati tako da smo sav jestivi sadržaj u ruksacima iznijeli na svjetlo dana. Sa "sengvidžem" u ruci odlučio sam povjeriti teren istočno od nas. Nekoliko lažnjaka, par vrtača, novih kućeraka i pašnjaka, ali Mamet jame - nema! Kao da je u zemlju propala!



Što je najgore, znamo da smo "tu negdje" i sigurni smo da ćemo popizdit sto gradi kad se vratimo doma i skužimo da smo bili sto metara od nje, a da je nismo primjetili!
Nije mi preostalo ništa drugo nego se popeti na najviši vrh oko nas, baš me briga je li to sad onaj Goli Lovre ili Pala Noga. Uff, ovaj livanjski sir i Zlatkova kobaja puna crvene paprike su me tako ražestili da sam pičio uzbrdo ko navijen.



Gledam prema istoku - ništa sumnjivo, zapadni dio smo već detaljno pročešljali, a vidi vidi, južno od one kućice ispred koje smo zastali, proviruje neka litica. Ništa, ne želim dizat uzbunu, nego se penjem još malo da mi pogled bude jasniji. Sura litica postaje sve prepoznatljivija. Dovikujem iz sveg glasa mojoj izvršnoj producentici neka pođe prema jugu i provjeri o čemu se radi. Ako ni to nije, vraćamo se doma, pričat ćemo svima kako je onaj Srećko Baumgartner obmanuo javnost!



Nedoumica je trajala još nekoliko minuta, a kad je planinom odjeknuo pobjednički krik moje izvršne producentice, sve je bilo jasno – našli smo je!
Ne mrdaj, eto i mene - skotrljao sam se niz padinu ko glava od kupusa, na brzinu pokupio ruksak i trkom pohitao prema onoj litici.

Već čujem moju supatnicu kako viče - to je to, sigurna sam, ne moraš ni dolazit, i tako pada mrak, idemo ća!
A-haaaa, taman posla, trčim i dalje ko budala, a ona crvena paprika izlazi mi na usta u obliku plamena!

Došavši pred Mameticu nije mi preostalo ništa drugo nego zatreptati očima te na tečnom hrvatskom povikati - WOW!



Učinilo mi se da je temperatura u trenu pala barem desetak stupnjeva, naglo se smračilo, jama ispred nas izgleda, malo je reći - zastrašujuće, ogromno oko koje viri iz zemljine utrobe.





Velebitski Kiklop gleda me iz dubine i zlokobno mami da napravim još jedan fatalni korak naprijed. Hm, koliko god me znatiželja gurala naprijed, mudro sam zaključio kako bi ipak bilo preblesavo izgubiti glavu zbog još jedne fotografije, a uz to, nikad ne možeš biti siguran hoće li se stijena na kojoj upravo stojiš iz nekog, samo njoj poznatog razloga upravo sada odlomiti i survati u ambis.

Odmaknuvši se korak-dva unatrag, osjetio sam kako ostajem nijem pred fantastičnom ljepotom prirode. Budući da nisam patio od pretjerane želje za razvlačenjem užadi i spuštanjem do dvije stotine metara dubokog dna, prihvatio sam i samo otkriće dovoljno uzbudljivim događajem.

Sad smo zapravo mogli odahnuti i spoznati da se svo vrijeme nalazimo u izvanredno lijepom ambijentu, kamenoj galeriji prepunoj neprocjenjivih izložaka u kojoj se ulaznica plaća s boli u mišićima. Nevjerojatno da je ovaj dio Velebita ostao gotovo nepoznat, potpuno izvan uobičajenih planinarskih staza, a u sebi krije - ne pretjerujem nimalo - senzacionalnu ljepotu.

I ta začudna tišina koja nas je okružila kao da je željela dati dodatnu dozu mističnosti. Dok je drveće oko nas samo "govorilo" kakvi vjetrovi ovdje pušu, mi smo imali privilegiju uživati u danu bez daška vjetra.



U ovakvom okruženju, nije uvijek lako razlučiti gdje prestaje stvarnost i počinju snoviđenja.





Velebit je i ovoga je puta ostao vjeran sebi. A i mi njemu...



Kome treba glup narod?

18.11.2011.

Prije nekoliko dana, trojica su radnika sinjskog «Autoprijevoza», sve odreda ozbiljni ljudi sa preko trideset godina radnog staža, dobili otkaz.
Zbog smanjenog obima posla – kaže njihov gazda.
Naravno, u maloj zemlji za sitne duše to da je netko dobio otkaz zapravo i nije neka vijest. Čak i činjenica da su iz očaja stupili u štrajk glađu bila je zanimljiva tek nekoliko sati. Rezoni poslodavaca su logični - kad upadneš u teškoće – odguzi radnika, baci ga na ulicu, proglasi ga neradnikom i lezilebovićem, on će se već nekako snaći, a ti kulerski stavi prst u uvo i zviždukaj etidu u H-duru...

Slučajno ili ne, jučer sam saznao kako se jedna velika i ugledna tvornica prije dvije godine borila sa istim problemom, tim famoznim smanjenjem obima posla.
Nikoga nisu otpuštali, skratili su radni tjedan na četiri dana za istu plaću, ali onaj peti dan nisu dangubili već su svi redom išli u – školu!?
U uvjetima oskudice narudžbi i bitke za svakog potencijalnog kupca na svjetskom tržištu, oni su zamislite čuda – odlučili uložiti novac u obrazovanje svojih radnika. Nakon dvije godine, povećali su proizvodnju za dvadeset posto, izašli iz krize jači nego ikad, a njihovi najnoviji proizvodi odlikuju se inovacijama i novim tehnološkim rješenjima koji su najvećim dijelom izišli iz glavica vlastitih radnika.

Naravno, ta se tvornica ne nalazi u Hrvatskoj već u (pre)dalekoj Švedskoj.
Ma znam, ti Skandinavci su i tako neki mračnjaci, sumnjivi tipovi, vikend-alkoholičari skloni suicidima, možda zaista rade i znaju pinku više od nas – ali ko ovo naše more platit, aj reci br'te pošteno, ko???
Nama ne treba obrazovanje, mi sve znamo, tko se u nas uopće usrećio od velike pameti? Pametni samo stvaraju probleme, ali šta'š kad su već tu, najbolje ih je marginalizirat i dovest u okvire nekih sobnih kružoka, daj im tamo dvi-tri knjige neka čitaju i jednu violinu neka im cijuče i svi će bit sritni i zadovoljni.
Štoviše, mi smo obrazovanje proglasili luksuzom, zabavom za odabrane, e neš majci ti meni studirat deset godina ka u komunizmu, davno su prošla ta vrimena.... Šta bi ti, besplatno školovanje, nu?



Prije par godina upoznao sam na Korčuli jednog djedicu koji je u osamdeset i drugoj godini života počeo učiti engleski. Kaže – sramota me, liti nam dolaze furešti, a ja s njima ne mogu progovorit niti jednu rič!
Čujem da je još vitalan, ne vidi baš najbolje, a i sluh malo šteka, ali čita, piše, surfa internetom, ne da se...
Na žalost, kod nas su ovakvi primjeri više iznimka nego pravilo. Takvi ljudi, neobično obični, koji bi mogli biti inspiracija za mnoge, nisu zanimljivi medijima, za njih nitko ne treba znati.

Nema većeg prezira prema čovjeku nego ga ostaviti neukim. Takvoga ćeš najlakše uvjeriti da su blentave sapunice njegov krajnji intelektualni doseg, takvoga ćeš svakodnevno bombardirati besmislenim informacijama tako da ne može odrediti što je bitno a što ne, takvoga ćeš držati podalje od (preskupih) knjiga, a one koji pišu te knjige proglašavati ekscentricima, homoseksualcima i psihičkim bolesnicima.



Ipak, znanje ne vrijedi ni pišljiva boba ako ga namjeravate zadržati samo za sebe.
Ništa nećete izgubiti ako to što znate podijelite s drugima ma koliko smatrali da je malo i beznačajno.
Ne želim vjerovati da je smisao života što manje raditi, što manje znati, pa se u četrdesetima domoći nekakve penzije i laditi jaja do sudnjeg dana.

Kome je uopće u interesu da narod ostane glup, tup i neupotrebljiv?
Pa onima kojima odgovara ovakav poredak stvari!
Moćnim institucijama koji su svoju moć izgradile upravo na vašim slabostima, neznanju i slijepoj pokornosti. Prepoznat ćete ih upravo po tome što su im puna usta naroda. Narod ovo, narod ono, narod im je najdraža riječ. Obožavaju skupine, krda, jata, plove, one koje odskaču gledaju s prezirom, a panično se boje vašeg znanja.

Jer, što vi više znate, više ćete postavljati pitanja.
Što više postavljate pitanja, više ćete sumnjati.
Što više sumnjate, poželjet ćete rušiti tabue i lažne autoritete.
A laž i autoritet mi ne izgledaju kao likovi iz iste priče.



Prije ultima

16.11.2011.

Kad se zadnja kap maslinova uja iscidi iz makine i kad učinemo konte da vidimo di smo i šta smo i jesmo li možda i prije ultima prišli šezdeset punti na briškuli o' života, oćutin kako se još jednoj godini primaka kraj.

Arija poprimi drugačiji vonj, zvona s kampanela počnu nikako muklo tuć, more se lino uvuče među škrape, a sunce više nima force i grad tone u mrak svakim danom sve ranije.

Tužna, lipa, tiha dalmatinska jesen...













Grad koji se nikada ne budi

12.11.2011.


Nikad nisam bio u New Yorku pa ne mogu biti siguran je li to istina, ali negdje sam pročitao da je to grad koji nikada ne spava. Hm, čini mi se da je tom velegradu na malo uvrnut način sličan grad u kojem sam odrastao kojeg bi mirne duše mogao nazvati gradom koji se nikada ne budi.
Čak i kad bi se kojim slučajem probudio iz dugog zimskog sna, vjerojatno bi već istog dana umro od dosade, jednostavno ne bi znao što bi sa samim sobom...



Pretjerujem naravno, ali opet se često pitam - koje je njegovo pravo lice - ono ljetno, razigrano, vedro i živo ili pak ono turobno, mračno i sivo kakvo zavlada s prvim jesenskim kišama...



Štoviše, da netko upravo sada padne s neba na trg pred katedralom siguran sam da uopće ne bi skužio u koji je dio svijeta došao. Veća je vjerojatnost da će naići na kosooka lica i mirne disciplinirane ljude sa slušalicama preko ušiju i foto aparatima na grudima nego li na nekog homo domesticus dalmaticusa.

Grad –otok ili otok-grad kojeg čitavog možeš opkoračiti u nekoliko stotina koraka usidren je već tisućama godina u tjesnacu između nešto većeg otoka Čiova i kopna, nalik brodu od kamena koji je odavno pronašao svoju luku mira i više mu se ne mili izlaziti na otvoreno more. Malim kamenim mostom vezao se za kopno, a većim za Čiovo i grčevito se drži tih spona, možda zbog straha da ga rijeka vremena ne odnese nizvodno. Grad spomenika ili grad muzej kako mu mnogi tepaju, možda se i previše uživio u ulogu muzejskog eksponata.



Više se i ne sjećam svojih prvih koraka po njegovim uskim kaletama i pjacetama, ali dobro pamtim dane bezbrižnih lutanja i dječjih igara po brežuljcima iznad grada. Gradeći tajna skrovišta od kartonskih kutija i sklepanih dasaka stvarali smo svoj vlastiti svijet, a grad pred našim očima bio nam je na neki način inspiracija. Zvonik katedrale kao vertikalna os oko koje je u koncentričnim krugovima rastao grad, a s druge strane široka riva pružena od čiovskog mosta do Kule Kamerlengo, svima dostupna, kao mjesto susreta i rastanaka, usputnih ćakula i skrivenih pogleda.



Godinama kasnije, svoj sam grad naučio upoznavati odmičući se od njega.
I to ne bez razloga

Uvijek je izgledao ljepše iz daljine.
Kad se nalaziš previše blizu, teško je spoznati realnu sliku.



Ali, kako bi uopće izgledala realna slika lišena emocija i sjećanja? Može li se spoznati Grad bez njegovih ljudi? Bi li to bio isti grad s nekim drugim ljudima?

Priznajem da me pomalo plaši sve veći raskorak vremena i prostora, prolazeći godinama istim uglačanim pločnicima učini ti se da se ništa ne mijenja, a onda u nekom trenutku shvatiš kako sve teže prepoznaješ lica, bore se urezuju u kožu neizmjerno brže nego li u kamenu plastiku i osjećaš kako tvoj vlastiti grad bježi sve dalje, u nepovrat...




Bez pozdrava

10.11.2011.

Vidio sam ga prije desetak dana u jednom od onih supermarketa koji nam četvrtkom nude popuste na bolji život, a ponedjeljkom bezlične ešalone uskličnika, akcije bez karijola, poleta i udarnika. Gurao je svoja kolica skroz na drugom kraju supermarketa, zamišljen i zagledan u neki papirić koji ga je vjerojatno podsjećao što sve mora kupiti. Ja sam već bio blizu izlaza, htio sam mu se javiti i barem mu mahnuti, kad već nismo razmjenili niti dvije-tri riječi, ali jednostavno - pogledi nam se nisu sreli. Ma dobro, pomislio sam, tu smo, blizu smo, vidjet ćemo se ovih dana, popričati o tome kako su nam ove godine masline "platile," kako podnosi tugaljive dalmatinske jeseni, bude li blues u njemu, sprema li novi album...



Danas, prije kojih dvadesetak minuta, vratio sam se s njegovog pogreba. Otišao je svirati blues nekoj novoj publici, možda boljoj, strpljivijoj, zahvalnijoj. Pored njegovog groba osjetio sam se posramljen i užasno ljut na sebe što mi se tog dana u tom glupom supermarketu baš toliko žurilo da mu nisam uspio uputiti niti jednu riječ, niti jedan osmijeh.

Toliko toga propuštamo svakog dana, svakog sata i nikad se nećemo dozvati pameti jer uvijek mislimo da ima vremena, da neke riječi koje nosimo u sebi još nisu sazrele da ih uputimo nekome tko nam je blizak, tko nam je drag. I onda dođe taj dan kad sve te riječi koliko god bile divne i krasne ništa više ne vrijede jer su ostale neizrečene, neupućene, zarobljene...

Zašto toliko škrtarimo s osmijesima, prijateljstvom, ljubavima? Zašto mislimo da će nas drugi smatrati slabima ili čudnima, ako nekog upravo sada nazovemo i kažemo - ništa posebno, samo da ti kažem - drag(a) si mi, htio sam ti samo čuti glas...

Jesam li u eteru?

08.11.2011.

Koji je vrag radijskim, a u posljednje vrijeme sve češće i televizijskim voditeljima da u svoje emisije direktno uključuju slušatelje?
Kao ono, mi smo za full-kontakt, ako želimo dobiti na vjerodostojnosti onoga o čemu baljezgamo, najbolju će nam potvrdu dati upravo netko iz naroda, netko tko ima jasne, čvrste i nepokolebljive stavove, ma mo'š mislit...

M'da, svaka krpa nađe zakrpu.
Nevjerojatno koliko likova provodi dane u zasjedi pored telefona i jedva čekaju da se jave na radio kako bi urbi et orbi objavili produkte svojih veleumnih razmišljanja.
I naravno - uvijek ista scena, usred emisije, voditelj prekine gosta u pola rečenice i svečano izjavi: Imamo telefon!

Svi u studiju zanijeme, očekujući u najmanju ruku uključenje nekog Mesije!
Grrršđćprljumfrdist - začuje se pucketanje iz slušalice...
-Alooooo!
-Da, izvolite...
-Jesam li u eteru?
-Jeste, jeste, postavite pitanje...

Vriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiissssssss - zaskriči iz telefona ko da si tuce narikača unutra uvalio...
-Molim vas utišajte radio!
-Samo čas....

U pozadini se čuje kako predstavnik naroda maltretira ukućane neka stišaju radio, ženo ženoooooo, ne taj daljinski, taj je od klime, amaaaa onaj sivi napuknuti, radijo stišaj 'ebo te, kako nema baterija, ma ne pitaj me ništa, vi'š da sam u eteru

-Jel sad dobro?
Fakat je bolje, ali i dalje zvuči ko da se slušatelj javlja iz neke cijevi u Mozambiku...

-U redu je, molim vas postavite pitanje našim gostima, ali brzo...
-Jaaah, ovaaaaj, pozdravljam vas štovana voditelj'ce i vaše goste i znate, ovo mi je najbolje emesija u čitavoj Hrvatskoj
-Da da, naravno, hvala vam.
-Pa ja sam... mislio... ne bi ništa pitao, samo bih dao jedan komentar...
-Požurite molim vas!
-Daklem, ja osobno mislim (uvijek osobno misle) da je jedini način za oporavak našeg gospodarstva da svi daju ostavke i kad svi daju ostavke onda će na njihova mjesta doći mladi i sposobni i kad ti mladi postanu sposobni, ovaj, dakle kad sposobni, razumijete što želim reći...

Uglavnom, svi ti koji "osobno misle" redovito imaju fenomenalna rješenja za sve naše teškoće, to je milina za slušati kad njihove ideje počnu izlaziti poput duha iz čarobne lampe, jedino im artikulacija ponekad nije jača strana ali jebi ga, nemoš imat sve u životu...

I tako, dok voditelj u studiju šizi, a gost pokušava skontat je li ovaj tudum na telefonu za njega ili protiv njega, realizator programa kojemu je jedino važno da marketinške minute idu na vrijeme, prstima pokazuje škare-škare, a neugodnu situaciju obično riješi tehničar u studiju koji kao slučajno izgubi vezu. Oooo čovječe kako je to krasno, najprije traže javljanje slušatelja, a onda ih ekspresno tjeraju, kao da ne žele shvatiti priproste ljude koji su se jedva izborili za svojih desetak sekundi slave.

U maloj zemlji za veliku galamu, borba za riječ poprima sve ozbiljnije razmjere.
Sva sreća što je eter lako hlapljiva tekućina....

Stari komunalac i diverzant Sivac

05.11.2011.

Naš mali grad nekoć nije uzgledao ovako blistavo kao danas hm, hm... ček, da se iskašljem, uhhh nešto mi zaletilo u grlo kh kh, daklem, što samo ono htio rijet, aha; naš mali grad je u ne tako davnoj prošlosti znao izgledati prilično musavo i zapušteno ko da je rudarska selendra u gudurama Prokletija, a ne izgledni kandidat za popis svjetske baštine.



Jedini komunalac koji bi barem povremeno znao dovesti grad u red i red u grad bio je izvjesni drug Stari koji zanimljivo, čak i nije bio zaposlen u gradskom komunalnom poduzeću nego na jednom skroz drugom mjestu.
Uglavnom, uvijek bi kolala ista priča, nikad službena, više onako u šaputanjima, kao - Stari sutra dolazi na aerodrom, ide u Split zbog MIS-a, ali ovoga će puta sigurno svratiti i do nas, tek toliko da vidi kako stvari stoje. Čak i naznaka da bi mogao svratiti na kavu djelovala je ko sirena za opću mobilizaciju.

Na brzinu bi se očistili odvodni kanali pored ceste, podšišale grane palmi i borova, zasadilo cvijeće, ispraznilo smeće, popravili svi stupovi javne rasvjete i provelo uzemljenje, uklonili grafiti nepoćudnog sadržaja, u svakom slučaju, napravilo bi se sve ono što je trebalo biti normalno i svakodnevno ali eto, tko zna iz kojih razloga - nije bilo tako.



Začudo, stari komunalac nikada nije svratio u naš mali grad, vjerojatno nije nalazio vremena, a nekako slutim da je on iz daljine imao vrlo dobar uvid u opće stanje stvari. No i bez Starog, već bi za nekoliko dana sve bilo po starom, kanalom bi trčkarala nova generacija pantagana, drvoredi bi ubrzo zarasli u korov, a javna rasvjeta pretvorila bi se u javnu tminu.

Ipak, jednom nas je ugodno iznenadila danska kraljica Margareta!
Premda su i tada mnogi pomislili da će to biti još jedan u nizu državničkih zajeba, ništa se nije željelo prepustiti slučaju, štoviše, preko noći se dogodio komunalni mirakul! Promptno je nanešen novi sloj asfalta na potezu od autobusnog kolodvora preko malog mosta do zgrade Općine, sve su ulice oprane, dvaput šamponirane pa ispolirane do završnog sjaja, na planiranoj kraljevskoj trasi nije se mogla naći ni trunka prašine a kamo li neki opušak ili papirić.

Smjerni pioniri i slučajni prolaznici formirali su špalir s obje strane ceste željno iščekujući dolazak visoke gošće. Nitko u stvari tada nije znao kako izgleda danska kraljica i zašto uopće dolazi, neki su čak u prolazu grintali - neš ti kraljice kad nije ingleška!

No, ubrzo su se iz daljine začuli zvukovi sirena svečane kolone automobila, uzbuđenje je dostiglo vrhunac, gomila se uskomešala, a rijetko je tko primjetio kako se s druge strane Malog mosta, ne obazirući se na svu tu gungulu, ušuljao kar Vicka Kurcete s konjem Sivcom na čelu. Vicko je bio jedan od najuzornijih vinogradara našeg kraja, istina, tad već u godinama i pomalo nagluh, a Sivac njegov ponositi pastuh za kojem su uzdisale sve kobile i ugote od Rogoznice do Kaštel Gomilice.



Dok se komandir narodne milicije hvatao za glavu, drugovi iz "obezbeđenja" shvatili su kako je kasno zaustavljati Vicka i Sivca pa su ih požurivali neka što prije prođu most i skrenu u prvu kaletu kako ne bi ometali kraljevsku kolonu.
Nastala je napeta situacija, kraljica već prolazi između kolodvora i kina "Partizan", iz otvorenog automobila suzdržano maše razdraganim radnim ljudima i poštenoj inteligenciji, a Sivac se vuče preko Malog mosta ko prebijeno kljuse, Vicko ga sokoli Ije, ijeeeeee, a bezbednjak s toki vokijem u ruci ludi i viče na sav glas - brže, bržeeeeee!

No, Sivac se nije dao impresionirati njezinim veličanstvom, a ponajmanje lapanima iz osiguranja pa je potpuno izvan predviđenog protokola ispalio jedan svečani plotun ispod repa i ostavio impresivan trag konjske balege po friškom asfaltu!

Predjedniku skupštine općine, tlak je skočio na trista, njegova tajnica je pala u afan, a sekretar Partije kleo se u majku da će i Vicka i Sivca smjesta strpati u zatvor!

Kolona crnih mercedesa razmeljala je Sivčeve nagazne mine sve do zgrade općine, neki su beštimali, neki se smijuckali. Slučajno ili ne, nakon tog nemilog događaja, konji i kari su netragom iščezli s gradskih ulica, zamijenili su ih neke druge sivonje, a mnogi će i dan danas glavnu gradsku prometnicu rado nazivati bulevarom kraljice Margarete.



Tupina u ofsajdu

03.11.2011.

Odlučijo sam prinapravit ovo zer'cu kućice, malo renovirat i dogradit da to sliči našta, da iman di ljude primit, počastit, a ne ka do sada. Sve sam ja to lipo stavijo na papir, jedino mi mali Gudišin ubacijo u konpjuter i objasnio majstorima našta tribaju posebno obratit pažnju.



Nisam tražijo nikakve dozvole, a brate moj šta će mi za ovaj kućerak, jel ga gradim na svojoj didovini ili šta? Jesam li kome ukra, kome oteja, nisam dašta da nisam. Neki mi govore da ne mere to tako, da najprije triba državu namirit, platit komunalije, struju, vodu, kanalitzaciju, trista đavli, a nama kako bude. Aha, zajebi to, a pitam ja tebe šta je ta država meni dala što sam krvarijo ono na bojištu devestšeste kod Kistanja, eto jesu li mogli barem stan od sedamdeset kvadrata na Turskoj kuli i bokun pensije da mogu živit ka čouk, ako nisam to zaslužijio, evo pljuni me posri čela!

A pravo da ti kažem, naša sam u garaži neke stare gume, javal će ga znat oklen su, biće o traktora joli bagera još odonda kad je Čaljkušić kopa kanale za telefoun u mistu, sićaš se, e , biće onda to bilo i sad sam mora to negdi bacit šta će mi ukući istrošenih guma nemereš ih ni prodat ni darovat jel'tako...



Pa sam ih bacijo u oni napušteni kameleon, doli kraj izvora Jadra, znaš ono di su vadili ono za cimenat kako se to zove - tupinu, e tupinu, računam tamo neće nikom smetat, baš sam bijo ponosan kako sam se sitijo jelda.
I kad sam to obavijo, vidin ja tute u blizini neki mostić, ričicu, zeru livade pa se mislim - ašta ja ne bi moga baš ovdi napravit štokod marende za Mirka i Branu i onoga maloga trećega untijarca sase ne mogu sitit imena, evo miga navrj jezika, ma znaš na kog mislim, e, ove šta mi pomažu ziđat dakuće. Računam ja, nema boljeg mista za zapalit vatru i bacit ćavapa oli bržola na gradela, ma divota, tu odma teče rika pa moremo stavit ladit gajbu pive i bogte veselijo!

A jesmo se naparali mesine i načunkili bome, kad smo odlazili Braninim golfom, iziša čuvar iz kućice onega vodovoda, sta vikat na nas da smo ostav'li nered iza sebe, da ništa nisma pokupili, ma svašta je on još govorijo, srića njegova što sam bijo dobre volje, ali ista mi je diga živce.



Mašta ja iman kupit otpateke iza sebe borati, ima ko je plaćen za to, a šta bi smećari radili kad bi mi svi kupili za sebon, jel dobra govorin...

*****

Uffff, ovo je zajebancija naravno, ali opet u neku ruku i nije, evo baš smo sinoć nešto ćakulali na temu - kako najbolje uvesti neki lik u književno djelo pa netko reče - ne smiješ lika prikazati plošno, samo mu se izrugivati i kritizirati, potrebno je barem pokušati shvatiti zašto je takav, što mu se dogodilo u životu što je moglo prouzročiti takvo ponašanje, iz kakvog je miljea potekao, kakav mu je obiteljski background, staviti se u njegovu kožu, kako bi čitatelj mogao bolje razumjeti njegove postupke...



Doooobro, shvatio sam lekciju, štoviše, istog trena zašiljio olovčicu i počeo pisati. Moram priznati da je jako zabavno staviti se u tuđu kožu i pokušati razmišljati kao ON, to jest gospodin LIK.
Ali ipak, uza svo razumijevanje, ne ide mi baš tako lako u glavu kakvi su to likovi koji bez imalo grižnje savjesti i trunke odgovornosti mogu ostavljati hrpe smeća, svih mogućih vrsta otpadaka, tjelesnih izlučevina i tko zna čega još sve ne, tek dvadesetak metara od izvora Jadra na kojem se - zamislite čuda - crpi voda koju svakodnevno pije najmanje 350 000 ljudi!?