Već su davni zvjezdoznanci zaključili da nakon manje-više 365 izmjena dana i noći, stvari dolaze na isto mjesto, pojave se identične sjene, krošnje drveća, pjev ptica i ritam životinja nepogrešivo upućuju na to da se opet nalazimo na samom početku. Istina, nikad potpuno jednakom, već kao na nekoj vremenskoj spiralnoj uzvojnici uvijek korak "više" ili "bliže", ovisno iz kakve ih perspektive gledamo.
Kasnije su neki drugi ljudi na zaključili da upravo tih 365 dana i nešto sića sati traje naše putovanje oko Sunca, kako postoje ekvinociji i solsticiji, ali i to da bi u konačnici mogli bilo koji dan od tih 365 proglasiti Novom godinom.

Ali, meni tu nešto ne štima...



Premda će svi znanstvenici tvrditi kako su ta naša gibanja na velikom svemirskom brodu zvanom Zemlja, uvijek jednake brzine, to jednostavno nije točno!
Godine iz mog djetinjstva, odrastanja i mladosti nisu bile ovako brze, imam osjećaj da se taj ogromni ringišpil okretao nekako ljudskije, primjerenije i nije izazivao muku u želucu.
Čovječe, danas se ne uspiješ ni okrenut oko vlastite osi a ono već sa svih strana svirkaju "zvončići, zvončići, zvone na sav glas..."

Slutim da je to zbog širenja svemira. I svih tih rotacija i translacija. Kako da ostanemo normalni kad se najprije vrtimo oko vlastite osi pa oko Sunca pa oko središte galaksije pa oko ne znam više čega još, i onda sve to još nije dovoljno nego se i Mjesec vrti oko nas, Pero se vrti oko Ljubice, mačak oko vruće kaše i daj molim te - kako ostati bistre glave nakon svih tih uvrtanja?
Iskreno, bojim se i osvrnuti na moju "vrlo vlastitu" 2011. godinu jer bi mi se lako mogao ukočiti vrat. Ako u takvom stanju ukočenosti uđem u Novu, neće bit baš dobro.
Stoga ću malo opreznije..

Općenito, godina 2011. bila je jako čudna. Ili neobična, kako god...

Bila je to godina kvarova, popravaka, ispravaka, trčanja za vlastitim repom, ali i godina "dubokog oranja." Uostalom, sve te godine prve, jedanaeste, dvadeset i prve, uvijek su nekako čudne i prepune dječjih bolesti.
I da, uvijek grintam kako se i ove godine nigdje "zapravo" nije putovalo i ništa novoga nije upoznalo, ali već i brzinskim prelistavanjem svih tih silnih foldera na tvrdiši, shvatim da i nije baš tako.





Siječanj je protekao uglavnom po kratkim, "recesijskim" izletima užim zavičajem, malo smo bauljali po Promini, Kozjaku i ovim bližim brdašcima, a već početkom veljače mi se konačno ispunila želja vidjeti kako Silba izgleda zimi...
Kako ne bi ostali na nereprezentativnom uzorku od samo jednog otoka ma koliko "velik" on bio, skoknuli smo do Pašmana i Ugljana, čuvara Zadarskog kanala... I bilo je lijepo naravno...





U ožujku su osim tri marčane bure zapuhala i snažna juga, a promatrati valove moćnog mora kako se razbijaju o Puntu Planku, gotovo je transcendentalno iskustvo.





S dužim danima u travnju vratili smo se planinama i to ni manje ni više, nego našoj najvećoj - Dinari, doskočivši u jednom brzom udaru na 1831 metara visok vrh zvan Sinjal.



Skoknuli smo i do Brača i do pustinje Blaca, prošetali šumskim puteljcima koji će na žalost, svega koji mjesec kasnije stradati u katastrofalnom požaru...



Zato smo se u svibnju potpuno razgoropadili. Izvršili desant na dolinu rijeke Gacke i prekrasnu Liku, popeli se na Klek usprkos kišurini i natmurnijim oblacima koje sam ikada imao čast upoznati.
Sve nam to nije bilo dosta pa smo u istom mjesecu koračali stazom Malog Princa na jugoistočnom Velebitu da bi turbo zanimljiv mjesec maj zaključili Hercegovinom, Počiteljom, izvorom Bune i čudesnim Mostarom...









Opijeni Neretvom nismo ni primjetili da nam je već stiglo ljeto, a s njim i prilika da na udaljenim pučinskim hridima uberemo i po koju šaku kapara.
Srpanj je uvijek ispunjen zanimljivim događajima, nevjerovato dobrim festivalom Ethno-ambientom u Solinu, a eto, nismo propustili priliku za vidjeti jedan pravi "eršou" na nebu iznad Zadra.



Kolovoz je bio izuzetno vruć, maestrali su se primirili za razliku od nas koji smo krstarili Jadranom, napojili se energijom Silbe i malenog svjetionika Murvice...





Rujan je bio tih i tugaljiv, unatoč babljem ljetu koje je oproštaj s morem odvelo sve do polovice listopada.





Unatoč suši, masline su majčinske dale sve što su mogle, a nakon što smo zlatno ulje pospremili u konobe, mogli smo se opet vratiti skitnjama.



Velebit je uvijek tu, vječan i neponovljiv a njegov, za nas, nepoznat dio južno od Tulovih greda, ostavio nas je bez daha...



Prosinac me nakon punih šest godina odveo do Istre, do Pule, a na žalost prekratki dani mi nisu ostavili dovoljno vremena za potpunu uživanciju.





Još samo malo šetnje uz more i gotovo...



Bilo je dana sretnih, bilo je dana tužnih, otišli su mi neki dragi ljudi, u pola koraka, bez pozdrava... Šta se može, tako jednostavno mora biti, jednom smo tu, na ovom svijetu, i zato uživajmo u svakom danu koji nam je darovan.
Uostalom, samo sretni ljudi mogu iskreno tugovati...



Dragi moji!
Možda ću ispast prepatetičan i pompozan, ali zaista moram svima vama i poznatima i nepoznatima, koji ste namjerno ili slučajno došli ovdje zahvaliti od srca i poželjeti sve naj naj naj u novoj godini.
Želim vam radostan onaj trenutak, večeras, u ponoć, kad ćete zagrliti nekog svog dragog, a s njim zapravo zagrliti čitavi svijet.
Neka vas zdravlje sreća i ljubav dotiču svakog dana, svakog sata, svakog trena, volite, ljubite, griješite, ali ne previše, opraštajte bez straha da ćete nešto s tim činom izgubiti.

Budite uvijek svoji, iskreni prema sebi, a pažljivi prema drugima. Čuvajte svoje najdraže i ne štedite na ljubavi i nježnosti!

Sretna vam Nova godina!

Ljudi su, još od pamtivijeka svoje veselje najviše voljeli izražavati pucanjem, praskanjem i eksplozijama svih mogućih vrsta. Netko će iz kubure, netko iz mačkule, a bogme našao bi se lijepi broj junaka koji pravi vatromet mogu potegnuti iz dubine duše. Gotovo da se niti jedan sretniji događaj ne smije obilježiti bez primjerenog vatrenog naboja. Koliko ste samo puta u novinama mogli čitati o raznim "eksplozijama radosti" i "vatrometima veselja!?"

No, ako kojim nesretnim slučajem pripadate onom uskom krugu manjinjorga i dežurnih gunđala koji ne uspjevaju dokučiti tajnu vezu između dobrog raspoloženja i eksplozivnih naprava - sram neka vas bude! Kako bi se vi radovali? Mirno i dostojanstveno? Tjah...



Kad se samo sjetim koliko sam Novih godina dočekivao na ulici, prašnjav, oznojan i neprimjereno odjeven samo kako bi u onom najvažnijem trenutku na prijelazu dviju godina mogao pokrenuti najgromoglasniju i najtraktivniju moguću kombinaciju plamena, buke i tuke.



Kad vidim ovu današnju mlađariju kako im je u dućanima sve dostupno, od mini petardica do seks bombi s odgođenim djelovanjem, uopće im ne zavidim. Eto baš danas, gledam jednog, otprilike tridesetpetogodišnjeg mulca na mulu u trajektnoj luci kako baca petarde i to kako baca, sve nešto mlitavo, lantravo, bez ikakvog šušta i gušta. Hoda nezainteresirano, od kućice u kojoj se prodaju karte pa sve do lanterne na vrhu mula pa svakih minut-dva baci petardu iza sebe i čitavo to vrijeme niti da mu jedan živac na licu zatitra, ma ništa!

O hebote, pa stvarno si petardiran čovječe!



A di je ono vrime kad smo pucali iz tondina oba zid, kad smo pljucali na garburu pa bi je brže bolje uvalili u važ od piture na čijem bi poklopcu probužali jednu rupicu pa bi šuferinom zapalili plin koji bi se stvorija unutra...
Ko je onda ima petarde? Samo najjače mrge! Poala brale, bacit petardu bez veze? Ma nije dolazilo u obzir!
Petarde su se izrađivale u kućnoj radinosti, potajice, trebalo je nabavit hipermangan, srebrnu boju, kordu, poseban papir, izolir traku i još trista čuda. Pravi majstori izrade petardi imali su posebne recepture koje se nisu smjele odat nikom živom, ni ćaći ni materi. Ali je zato svaka petarda imala specifičan zvuk, snagu i prasak koji bi odavao ruku pravog meštra.

Kad mi zagrmilo doli s Lučice, Debeli bi reka - ovo je Vinko Tulela!
Ma koji Tulela - rezolutno bi se ubacio Bore - njegove učine više onako prffff, ovo ti je bija Džemo Pauk!
Lako je Džemi kad mu mater radi u apoteku! Može nabavit hipermangana za trista petardi.
A jebi ga - značajno bi Bore pljucnuo na pod osluškujući zvuk eksplozija iz Pasika i Naselja...
Evo! Jesi čuja!?
NIkša Štraca stoposto! - Debeli će
Nego! Nema jačega od Štrace, obeća mi je prodat deset komadi, vezat ćemo ih sve zajedno pa ispalit u ponoć!



Slučajno ili ne, moja dječačka fascinacija eksplozivnim napravama naglo je splasnula kad sam otkrio dražesti nježnijeg spola. Brzo sam shvatio kako je onaj najsretniji trenutak kad sat otkuca dvanaest puta umnogome bolje provesti tik uz kakvo zamamno poprsje nego li s garburom i kordom u ruci. Štoviše, primjetio sam da mnogo bolje grije vatra koja tinja na laganom žaru nego li ona koja sve sparuši u jednoj nanosekundi.

A jebi ga - dodao bi Bore i još jednom značajno pljucnuo na pod...

Postoje dvije vrste putnika - oni koji odlaze i oni koji se vraćaju.
Oni koji odlaze, obično su puni nade i slatkog iščekivanja, a one koji se vraćaju, najlakše ćete prepoznati po punom srcu i praznom novčaniku, čak i bez da im virite u džepove.
Putovati Božiću ususret, poseban je osjećaj. Božić nikad nije ni nedjelja ni srijeda, niti bilo koji drugi dan u tjednu, Božić je uvijek jednostavno - Božić...







A kad je već o putovanjima riječ, bilo bi zanimljivo odabrati stotinu hrabrih dobrovoljaca, ili recimo tisuću, ili koliko god, i svakome od njih prišiti u džep spravicu koja bi tokom jedne kalendarske godine bilježila sva njihova kretanja, sve njihove odlaske i povratke. Ne zbog nekakve špijunaže ili nedajbože kontrole, već samo da bi se svi ti pomaci, ma koliko god sićušni i beznačajni bili, automatski prenosili na kartu svijeta.





Slutim da bi na kraju godine dobili sliku s jako zanimljivim oblicima, punu nekakvih kružića, elipsa i križića, a tko zna, možda bi nas poneki od njih iznenadili sasvim neočekivanim putanjama...

No, nastranu s mojim trabunjanjima, pravit ću se da možda i nisam kriv, možda se izvučem na samoobmanu...

Ali kad se jednog takvog dana koji nikad nije ni nedjelja ni srijeda, niti bilo koji drugi dan u tjednu dogodi čarolija - onda to i nije bogzna kakvo čudo. To je jedini dan kad se, kojim se god putevima kretali, koliko god daleko bili, uvijek vraćamo - doma!

Prigrlite za sebe i svoje najdraže, čvrsto takve dane i spremite ih u onaj tajni džepić, od svog srca.

Krajem svake godine pojave se u novinama neke vračare i babe tračare s najfriškijim proročanstvima za slijedeću godinu. Nisam baš siguran koju tehniku i tehnologiju koriste pri vračanjima, gledaju li u kristalnu kuglu, mišaju li karte ili prosipaju fažol, ali u svakom slučaju, volija bi imat njihove sposobnosti, ako već ne za daleku budućnost, onda barem jednom tjedno kad idem u veliku spizu.

Ne znam kako kod vas stoje stvari (nadam se gordo i uspravno), ali kod mene je skroz zawebano. Naime, primjetija sam kako posjedujem nevjerojatnu sposobnost da u šoping centrima svih mogućih boja uvik, ali baš uvik, odaberem red isprid najsporije blagajne! I svakog puta posebno obratim pažnju na količinu artikala u kolicima kupaca ispred mene, odmirim svaku blagajnicu ponaosob od frizure do ređipeta, pokušam čak proniknut još malo dublje, ali sve je uzalud.

Ma, može bit samo jedan čovik u redu isprid mene i čim promislim – evo ga, uspija sam, obavezno se nešto zakomplicira, spizdi, zaštopa...
Nevjerojatno često se sruši program na registar kasi, ili se kur... pardon – kupcima, kreditna kartica previše zgužva od silnog peglanja, a tek kad izvade čekovnu knjižicu – mrak mi padne na oči! Znam da će je ispisivat duže nego Lav Nikolajevič svoj Rat i mir...

U najboljem slučaju, može se dogodit ovako nešto:

- Proizvod vam nema šifru – zacijukat će blagajnica kojoj je i tako već svega dosta
- A-a-a nemam pojma, ja sam uzeja sa škancije – nesigurno će zabludjeli potrošač

Onda će blagajnicu pokupit taj famozni proizvod bez šifre pa će odgibat do frižidera sa suhomesnatim proizvodima potražit kolegicu, ali naravno, ni tamo neće imat pojma o čemu se radi, pa će pozvat poslovođu, šefa i direktora sektora pa će se svi zajedno uputit do Dugopolja di im se nalazi skladište veleprodaje, na kraju će dignit iz kreveta ministra gospodarstva koji je taman krenija u štetu sa svojom tajnicom, a za svo to vrime ja još uvik stojim u istome redu, kolutam očima i beštimam po svim pozitivnim propisima zakona o zaštiti potrošača.

Ipak, vračare nije previše briga za takve gluposti, one vide značajnije događaje. Tako su nam za ovu godinu koja se upravo biži svome išćeznuću predvidili najmanje tri i po smaka svita, udar asteroida i vjenčanje Kim Kardashian i Krish Humphriesa. Šta, niste čuli za Kim i Krisha? Ne brinite, nisu ni oni za vas!

Bilo kako bilo, su'svita nas nije strefija, asteroid je samo proletija i zapara nebom, a zanimljivo, niko u tim proročanstvima nije spomenija kako će strašni tsunami potaracat dobar dio Japana, da će Dinamo ispast najgora momčad u povijesti Lige Prvaka, a ni to da će se ovi Kim i Krish iz prethodne rečenice razvest nakon samo dva miseca braka.

Zapravo, smišna su mi ta proročanstva, uvik spominju ratove, glad, potrese, vulkane, suše i poplave. Poala velike mudrosti, mogli su isto tako predvidit plimu i oseku, ka da se to ne događa svaki dan. Ajme ti je onome koga uvati! Dajte mi napokon jednu godinu bez ratova, gladi, potresa, šizmi i ostalih kataklizmi!

Naravno, kad god se spominju proročanstva, ljudi naviše vole spominjat Nostradamusa. Nostradamus je reka ovo, Nostradamus je reka ono. Nostradamus je zakon, nema toga šta je on falija. A kako će i falit kad su mu sva proročanstva zapisana u stosmislenim stihovima koje svako može tumačit kako mu odgovara. Samo me muči kako to da svakog puta doznamo za ta proročanstva nakon šta sve bude gotovo. Lako je bit general posli bitke i okolo se puvat - a šta sam ti ja reka!

No, ako Nostradamus koji put i zabuca, uvik se mogu pouzdat u moga prijatelja Jozu. Kad smo nekidan ćakulali o tome kakva nas zima očekuje, on je samo kulerski reka - slušaj, moraš samo gledat jablane u jesen. Ako im lišće otpada ravnomjerno, zima će bit blaga. Ali ako pri vrhu krošnje lišće ostane najduže zeleno - kupuj tri kubika drva više nego šta si planira! Eto ti ga na, ma kakve kugle, kakve karte, koji fažoli, triba samo znat promatrat svit oko sebe. Priroda nam sve pokazuje i pametno savjetuje, samo smo mi od pustoga znanja kojega smo sami umislili sve zaboravili.

I zato gledajte svit oko sebe širom otvorenih očiju, odbacite nepotrebne strahove i nastojte se šta više držat sunčane strane ulice!

Trogirska zagora nije imala previše sreće s poviješću, a još manje sa zemljopisom. Okrutnom igrom sudbine dobila je na prostorno-vremenskoj lutriji obilje krša i tek poneku šaku plodne zemlje. Niti jedan potok, a kamo li rijeka nije se udostojila provući ovim krajem, a rijetke lokve na kojima se napajalo blago, redovito bi presušile za vrijeme ljetnih vrućina. Nisu joj ni planine pokazale bogzna kakvu naklonost. Umjesto da se dižu gordo u visine, ovdje su se smekšale, zaoblile, stanjile, kao da su se zasramile. No unatoč svemu, ljudi su ostali. Kap znoja za kap ulja bila je realna plaća za opstanak u moru sivog kamena. Tko nikad nije lomio i razmicao stijene da bi dobio malenu vlaku crvenice u kojoj će posaditi tri-četiri trsa loze i odgojiti ih do pune zrelosti, vjerojatno nikad neće moći cijeniti trpak okus Babića iz ovdašnjih vinograda.





A danas, danas se novi vinogradi podižu buldožerima, dinamitom i drobilicima. Brda dobijaju neprepoznatljiv oblik. Struka kaže da je to dobro. Hm, živi bili pa vidili...

A mi smo se ove prosinačke nedjelje odlučili na jednu simboličnu skitnju ovim kutkom našeg zabrđa i to bez predumišljaja i velikih planova. Jedva smo u škatuli o' postola pronašli nekakvu nazovi- turističku kartu pa smo u lancu kojim se Vilaja i Boraja preko Orlica stapaju s Grebašticom odredili vrhić od kojih 675 metara visine kao naš današnji cilj.

Planinarske oznake naravno, nismo ni očekivali, ali nam je bilo drago kad smo vidjeli nekoliko putokaza za biciklističke staze. Putokazi su tu, jasni i precizni, istina, niti jednog biciklista ne vidjesmo, ali računamo s onim - svaki početak je težak.



Put nas je najprije vodio kroz polje ispod seoca Blizne Gornje.



Iz sela je dopirao lavež pasa koji se očito čudom nisu mogli načuditi kakvi to neobični svati tumaraju njihovim krajem. Mendule su već izgubile lišće ali hrašće još uvijek bura vije.



U jednom masliniku omeđenom suhozidima, iznebuha je izronila glava nekog neobičnog čove. U škverskom trlišu, sav zarastao u kosu i bradu, vrludao je između maslina kao da nešto traži. Ugledavši nas, nije propustio priliku legitimirati došljake.

A kud ste vi krenuli?
U brdo.
U brdo? Šta ćete tamo?
A eto tako... Ima li puta do gori?
Tz! - Samo je pljucnuo jezikom u gornje nepce i nastavio svoju rabotu, očito razočaran budalama koji bez razloga "gonjaju" u brdo...





Kakva-takva staza dovela nas je do posljednjeg vinograda, a dalje smo se morali dovijati kako smo znali i umjeli. Tražili smo najpovoljniji prolaz kroz sivo-zelenu kombinaciju bodljikavog smriča i britvastih škrapa. Kako smo napredovali prema vrhu, tako su nam se otvarali sve ljepši pogledi.



Nakon desetak minuta konačno smo kročili i na sam vrh. Kota šest-sedam-pet - pa i nije loša kombinacija brojeva!



Zanimljivo, kad god dođemo do nekog vrha, pogled nam automatizmom bježi prema jugu, prema moru.

Eno daleke Jabuke na srid kulfa!



Preko Drvenika Malog baškari se Biševo!



Pogled seže preko Šolte, Hvara sve do Lastova i dalekog Sušca. Vidi se i kraj Biokova kako uranja u dolinu Neretve. Snijegom pokriveni vrhovi bosanskih planina. Na sjeveru, najbliže nama, Troglav i Dinara. I vječni Velebit je tu, skoro nadohvat ruke.
Krug zatvaramo uvalom Grebašticom i bedemom koji odvaja Oštricu od ostatka svijeta.
(ova slika je za moju Šibenku!)



Iznad Grebaštice, na Orlicama, na vrh brda vjetrenjača mrda!



Neka mrda, bit će strunje - rekla bi baba Manda...

Dok nas friška bura štipka za obraze razmišljamo kojim putem natrag. Spuštanje po ovakvom terenu uvijek je napornije od penjanja. Lako za to da mi se izvrne skočni zglob, ali ako razbijem foto-aparat, ajme ti se meni!



Srećom, spustili smo se u podnožje bez vidljivih posljedica. Ako ništa drugo, ljekoviti brdsko-planinski zrak uvijek stvori gomilu ideja za nedjeljni ručak. Dok smo se vozili natrag prema Trogiru, smislili smo koncepciju. Bacit ćemo nešto ispod peke. Dvi kapule, tri kumpira, bokunić mrsnoga, može i koja gljiva, i još malo kavula iz vrtla, pa sve to zajedno blagoslovit novim maslinovim uljem!
To mora bit dobro!
E nu neće, dakuće!

Priznajem da sam mrvicu zavidan onima koji često idu na službena putovanja, pogotovo onima kojima „putopisanije“ spadaju u radni zadatak, oooh pa ima li bolje kombinacije spajanja ugodnog s korisnim, laptop u ruksak i foto-aparat oko vrata i vozi Miško!

No, ne žalim se, kad te tvoja vlastita tvrtka koja je vazda u nekim teškoćama, pošalje na sedmodnevno, ajmo to tako reć – "stručno usavršavanje“, onda ti ne preostaje ništa drugo nego maksimalno iskoristit dane mogućnosti. Budući da nema smisla potanko objašnjavat zakučaste tajne sistem-administracije UNIX-ovih sustava, onda ćemo taj dio preskočiti. Ali bez zafrkancije – radilo se junački i mnogo se toga novoga naučilo khm khm (moram to napisat samo zbog mojih škverana koji će ovo čitat :-D)



Dakle, di smo ono stali, ahaaa, nisam baš siguran zašto su mi ovih dana često takve misli navirale, ali ovaj me boravak u Puli dosta podsjećao na jedan davni davni „produženi boravak“, ljeta osamdeset i neke kad sam ovim istim ulicama krstario u bijeloj mornaričkoj odori. Istina, glavne koordinate tadašnjih skitanja bile su znatno drugačije, sladoled kod Zlatnih vrata, kino predstava „za djecu i vojnike“ te dobra klopa kod tete Almerije i barba Krste.



Ovoga mi puta nije padalo na pamet odlaziti u kino, zgradu na brežuljku u kojoj su živjeli teta Almerija i barba Krsto nisam uspio prepoznati, jedino su Zlatna vrata još uvijek na istome mjestu.
Možda me malo i smetalo to vazdanarogušeno nebo, ali me s druge strane smirivalo druženje s brončanim gospodinom Joyceom koji je sve tekuće prosinačke kiše stoički podnio.







Pri kraju jednog udarničkog dana kad nam je preostalo kojih dvadesetak minuta rada, iznenada nas je iz hiperfokusiranih unixovih naredbi prenula neobična muzika iz susjedstva.
Bubnjevi, trube, saksofoni, basovi, složni u nekom veselom ritmu, u trenu su notama obojali sivi dan. Najprije sam pomislio da to neka limena glazba ima probe u Rojcu, ali ne, muzika je ipak dopirala sa ulice.
Bilo bi šteta ne vidjeti u kojem grmu leži zec!

I zaista, u dvorištu stare oronule kasarne, predimenzionirane u svakom pogledu, ogromnih zidova, ogromnih prozora, ogromnih dimnjaka, okupila se skupina od kojih tridesetak muškaraca i to sve odreda - Roma. Poneseni glazbom, čak su i kolo zaplesali, istina,bilo im je malo čudno vidjeti nas par "bijelaca" koji smo bez pardona uskočili padobranom na njihovu feštu, ali u svakom slučaju, nisu se dali zbuniti. Njihovi instrumenti bili su obljepljeni plakatima, s kojih se smješilo lice nekog jako zadovoljnog tipa.





Vidjevši da snimam i da čak imam notes u ruci, prišao mi je jedan od pleh-muzikaša.
Vi ste novinar?
Aaaa, nisam nisam...
Stvarno niste?
Ma nisam.
A zašto slikate?
Pa zanimljivo je, a recite mi šta je ovo, šta se slavi?
Evo, čekamo našeg novog saborskog zastupnika. Želi nam zahvaliti što smo glasali za njega.
Ahaaaa!
A u kojim će novinama to biti?
Neće biti u novinama...
Zašto?
Bit će na internetu!
A gdje?
Brod u boci.
Kako!?
Brod u boci!
Nikad čuo!
Ha ha, nije ni čudo da nikad nije čuo, ali moram priznat da me početku čak i malo razočarao sam povod okupljanja, ma neš ti prežence od saborskog zastupnika da bi sad za njega trebalo organizirat svečani doček, ali dobro, kad je bal - nek je bal.

Nešto kasnije mi je bilo jaaaako žao što nisam ostao još malo s veselim Ciganima. Muzika je bila dobra. Društvo pogotovo. Ali me oborilo s nogu kad sam vidio s kakvim se kolicima dovezao novi zastupnik romske nacionalne manjine. Ma kakve taljige, kakve kočije, konji vrani...



U skromnom se autu dovezao novi saborski zastupnik, ha ha ha!
Ma brate jednom se živi!

Možda bi nam gospodin zastupnik i posudio koji đir da smo ga pitali, ali nama, smjernim škveranima,nisu bila naporna ni cjelovečernja pješačenja do jednog finog restorana u kojem smo uživali u pjatancama i domaćoj malvaziji.
I tako, svugdi je lipo poć, al najlipše doma doć...







Zapravo, čini mi se da volim putovanja najviše zbog onog, gotovo svečanog trenutka kad na vlastite noge navučeš stare razgažene kućne papuče pa ti čitavo tijelo prožme osjećaj ugode i udobnosti pa ti ne preostaje ništa drugo nego onako sam sebi u bradu promrmljat – fala Bogu, konačno sam doma...

Ka vaporu krcatu mora u nogami
ogoli mu vitar srce pod madirin
na zemjici prioranoj suzan s oceana
vers mu žalopoja jarbole umiri

vavik nikon zvono breca
rad veseja žbalordani
samo more skošin zveca, kad zanime kapitani



i jeli ti fum o zvizda, falše pute pokaživa
kad zatrnu zubi juti, isti su ti kruv istina

kaži mora besidnice, kako curidu štajuni
pod nogami zbatinani sve bonace i šijuni
kaži, kaži kako gucat, prisoljeni pijat jida
kolko liših patakuna piza boca frižnog cida



u maštilu od čekanja, utopi se virenica
svidok posna maškinanja,
ucviljena dojilica.



U smrti ga se izjubi

samo more skošin zveca
kad zanime kapitani.

autor stihova: Bruno Vučković

Nakon završetka prvog radnog dana u novoj sredini i pod novim okolnostima zamolio sam kapi prosinačke kiše neka se barem desetak minuta zadrže u razini vrha uljanikovih dizalica.

Za divno čudo, one su to zaista i učinile. Tako sam neokrznut kišim kapima kalibra sedam cijelih devet milimetara doskakutao do svoje sobe hotela s jednom zvjezdicom. Soba je divna. Ima jedan televizor, dva kreveta, tri metra širine i četiri visine.
Na televiziji se vrti 69 programa. Doslovce vrti. Od gledanja televizije dobiješ dekompresijsku bolest. Vapiš za barokomorom. Ljubazna recepcionerka tvrdi da je to zbog baterija. Ponudila mi je svoje, nove, još neupotrebljene.
Baterije mislim.
Slika na televiziji nije se popravila, ali se recepcionerka svojski trudila. Sad barem imam nove baterije.



S prozora moje sobe s jednom zvjezdicom pruža se predivan pogled na sporednu ulicu.
Toliko je sporedna da je svi izbjegavaju.
Zapravo, čini mi se da je to nasporednija od svih sporednih ulica u gradu.

Da barem netko hoće proći tom ulicom...
Virim kroz prozor.
Nikog živog!
Samo jedan raspadnuti kišobran odbačen pored kante za smeće.
S letka za obližnju ćevabdžinicu cijedi se boja. Loš printer.
Dvije mačke leže na krovu auta. Ništa ne rade, ništa ne govore.
Samo leže. Tko zna jesu li uopće žive?



Obožavam prozore koji gledaju prema sporednim ulicama.
Volim taj osjećaj kad se nalaktim na drveni prag pa virim kroz škure.
To me podsjeti na djetinjstvo.

Kad bi se šjora Karmela Begova iz Biloga doca vraćala s pazara s kofom na glavi.
Kad bi Dudi i Ćudina u divlje doba noći pijani izlazili iz Bambine konobe i beštimali na sav glas.
Kad bi se neurotični Vjeko svađao sa kućnim brojevima...
Sporedne ulice uvijek su imale svoje junake.
I svoje priče. Čak i kad nikoga ne bi bilo da ih ispriča.

Samo bi kapi kiše pjevušile svoju simfoniju, tiho tiše, najtiše.
Kao i sada...



Planiram skoknuti do grada.
Moram kupiti kišobran, aspirin i neko dobro vino za Livija.
Livio me pozvao na večeru, želi me upoznati sa svojom novom ženom.
S njom se kaže, konačno smirio.
Ove se godine još niti jednom nije razveo.
No, tko zna, možda se nakon večerašnje večere nešto i promijeni, ipak je daleko kraj godine...

Rominja.
Zatvaram škure.
Zvone večernja zvona sa crkve Gospe od mora.
Lijepo je u Istri...

Imala je nešto neobuzdano avarsko u sebi, pomalo drske crte lica i jagodice obojane jadranskim suncem, a oči, hm... oči onako čelično plave, netko bi rekao hladne, ali kvragu, upravo takve su mi se oduvijek najviše sviđale.

A sreli smo se zahvaljujući iznenadnom ljetnom pljusku, bolje reći – prolomu oblaka koji nas je stjerao ispod kričavo žute tende neke konobe na čijim je vratima pisalo – zapečaćeno – financijska policija!
U svakom slučaju, vrlo simbolično, s obzirom da smo se na ovom mjestu zatekli kao slučajni zarobljenici nevere koja je tutnjala iznad grada.
Stiješnjeni u tom malenom prostoru, već smo na samom početku čak i ne htijući prekoračili onu distancu koja se inače smatra pristojnom u komunikaciji s nepoznatim ljudima.

Ispočetka mi se učinilo sasvim nepriličnim zapodjenuti kakav trivijalan razgovor na temu male voćke koja se njiše ili duge poslije kiše očekujući da će pljusak brzo proći i nakon toga svatko svojim putem otići, pogotovo stoga što sam zadnji uspješan ulet imao tamo negdje... ček da se sjetim... pa otprilike krajem prošlog milenija. Da... da... tako nekako...

Srećom po mene, neugodnu tišinu znalački je prekinula potomkinja davne Atiline ljubavnice iznenada se okrenuvši prema meni i pogledavši me izravno onim ratničkim očima i reče: "Žvaku!?"
Hm da, ne... ovaj može, zašto ne...

O da, što da joj sad počnem objašnjavat, da mi žvakanje baš i nije najomiljenija zanimacija, pogotovo kad se žvaka zalijepi za desni pa mi ne preostaje ništa drugo nego palucat jezikom po usnoj šupljini što se u krajnjem slučaju veoma lako može pogrešno protumačiti.

Ali dobro, šta’š sad, Orbit bez šećera regulira PH vrijednost bla bla bla...



A kiša je pljuštala sve jače, kao da se zarekla popraviti prosjek uobičajen za kolovoz. Eh da, trideset dana žeže i peče, zemlja se raspukne, lišće požmari, a onda se u jednom danu prospe hektolitar kiše po glavi stanovnika pa na koncu stručnjaci zaključe jedan sasvim uobičajeno prosječan mjesec, naravno...

Zadubljen u kontemplaciju o milimetrima kiše po metru kubnom , nisam ni primjetio kad je lijepa Avarka nazvala nekog nepoznatog:
Ja sam!
Iz slušalice se čulo neko nerazumljivo cvrkutanje
Tu sam na trgu, čekam da sve ovo prođe.
cvrk cik cink štreljbrlrlj...
Da.
žljbelj cik cak klak...
Ne, ne sve je u redu.
krcsstrk pržlj njum bum...
I ti isto, baj baj!

Osjetivši moj upitan pogled, samo je smireno objasnila – mama..
Ahaaaa... mama... tako dakle... vrlo dobro...
Iz Zagreba si?
Ne, iz Vrbovca.
Ah da, PIK Vrbovec, hrenovke, kobasice, znam...
‘si kad bio u Vrbovcu?
Nisam nažalost...

Greta – ispruži ruku prema meni, u nekom trenutku mi je došlo da uzvratim sa “drago mi je Ante”, ali ipak se predomislih pa se predstavim pravim imenom.

Mmmmm – kako imaš tople ruke, zavodnički će mala Avarka, a ja prepun sebe samo nehajno odvratih - bioenergija he he...

Bionergija kažeš, hm hm, pa me onako prijateljski laktom probode po boku kao da se već sto godina znamo...

I tako, kako god su se potoci kiše slijevali uskim uličicama od crkve prema moru tako je i naš razgovor tekao, istina više je pričala ona, ali meni nije bilo krivo.

Na odmoru je kaže, svako ljeto je tu, nasljedila je kućicu od pokojne bake u Dragama, blizu, ma nema ni pet kilometara, starci su je udavili dosadnim pričama, sva sreća što su baš jučer otputovali pa će ovih par dana do vikenda uživati u samoći. Onda dolaze brat i šogorica s klicima i njezina mama, baka, teta...
Sve joj se čini da će već u subotu ujutro skupiti stvari i krenuti dalje.
Šta ćeš, doma već?
Ma kakvi doma, baš joj se nešto ide u Dubrovnik...
Hoćeš sa mnom?
Di u Dubrovnik? U subotu? Hm...



Kiša je lagano jenjavala i oni nestrpljiviji su već počeli izlaziti iz svojih kišnih rupa i taman kad sam pomislio da je došlo vrijeme rastanaka, Greta mi sasvim ozbiljno predloži.

Znaš, ima tu iza ugla jedna krasna pizzeria pa sam mislila ako...
Da odemo na pizzu? – preduhitrim je
Da, ovaj ne – možda bolje da nam spreme za vani, šta misliš da svratimo do mene i...
Opaaaa, nisam se ovome nadao, na stranu i jagodice i jabučice i svo moguće voće i povrće, ovo sluti na hmmmm...
Pa dobro – kažem ja – idemo naručit!
Ne trebaš ti, pričekaj ovdje, vi’š da kiša još nije stala, ček da samo vidim imam li dovoljno novaca... izvadi iz džepova svu silu nekih papirića, maramica, novčanica,
Ma daaaj, ne treba, ja ću platit – ponudim se džentlmenski, izvadim iz novčanika sto kuna.
Uh baš ti hvala, nego kakvu bi ti?
Toplu i slasnu!
Hm... dobit ćeš je ako budeš dobar – zanjiše mala bokovima - nego pizzu, pitam te, kakvu ćeš pizzu?
Može od tunjevine.

I otrči mala Avarka preko kišne pjacete u obližnju uličicu, crvena majica na špaline joj je izvrsno pristajala, a tek to slatko dupence u prekrojenim rebatinkama s resicama samo me dodatno rajcalo...

Nije prošlo ni tri minute, evo ti je već natrag, s dobrim vijestima.
Peče se, bit će gotovo za desetak minuta, nego šta misliš – ima tu jedna konoba sa krasnim vinom, Babić pravi, nektar za bogove, da uzmemo jednu litru, ha?

Ma vidi ti poduzetne male, na sve misli, svaka čast, taj crni nectar će mi baš dobro doć, ali ipak moram pazit, hm... večeras je naša fešta, večeras se vino pije....
Litra dođe trideset kuna – vrati me Greta u stvarnost.
Aha – opet ja vadim novčanik, hm, nemam trideset, nemam pedeset, samo imam sto – eto joj još jednog Mažuranića.
Da uzmem dvije litre?
Ma ne, jedna će bit sasvim dovoljna...

I opet otrči slatko dupence preko pjacete, kiša samo šta nije stala, poala brale, ne može bit bolje, čovječe, pa pogledaj, još nisi za rezalište, imamo desetak minuta do auta, još pet-šest kilometara do njezine vikendice, pizza, ma jebeš pizzu, gledaj malu, ka cukar je...

U svakom slučaju, kiša je nakon desetak minuta potpuno stala.
Pizze samo što nisu bile gotove. Nije mi se dalo više čekat pa sam se uputio do te picerije, vjerojatno je i Greta tamo...

Odmah iza prvog kantuna – veliki natpis Konoba-pizzeria Calypso, dakle to je to, uđoh unutra, ali ne vidjeh nikog osim konobara.

Dobar dan, ove dvije pizze, jesu gotove?
Dvi pizze? – iznenađeno će konobar
E, jedna mješana i jedna s tunjevinom, cura mi je naručila prije desetak minuta.
U zadnjih uru vrimena niko nije naručija pizzu!
Pa je li bila maloprije jedna cura u crvenoj majici i kratkim rebama?
Neam pojma...
Greta!? Zgodna, s dobrim guzama!?
Takvu bi sigurno primjetija!
Hm, ima li još koja pizzerija blizu?
Jedino doli na rivi, mi smo ovdi jedini....

A jebate... nije valjda, izađem na ulicu u obliku dinstanog jastoga, osvrćem se na sve strane, da makar tu konobu s vinom vidim, možda je tamo...
Zlatarnica, souvenir shop, apartamani, ali nema konobe, nema vina, nema Grete, ma da se nismo mimoišli? Vratim se do one naše tende, okrećem se lijevo, desno, sa svih strana dolaze ljudi, prolaze, ali male nema pa nema...
I prošlo je deset minuta, prošlo je petnaest, prošlo je dvadeset – a ja još nisam htio priznat poraz...
Budalo jedno dabili budalo...
Vjerojatno i nije bila Greta, vjerojatno i nije iz Vrbovca i po svemu sudeći nema vikendicu u Dragama...
Ali ima mojih dvjesto kuna u džepu!

Prosinci su uvijek tugaljivi.
I sivi.
Sivi ljudi u sivim odijelima sivim automobilima kruže sivim gradovima.
Možda bi siva trebala biti boja tuge.
Siva je bezlična.
I tako obična.
Crna ipak ima svoj karakter.

Srećom, lampice u šoping centrima blješte u 256 boja.
Iz zvučnika kriči Mariah Carey.
George Michael cijuče o onom Božiću lani.
Jedino je Chris Rea još uvijek cool.
Čak i nakon toliko vožnje do doma.

Zapravo, na neki način mi je paradoksalno vidjeti sve te ukrase, blještavilo i predblagdansko raspoloženje uz toliko praznih izloga.
Samo u ponekima od njih još se nalaze gole lutke izgubljenih pogleda.
Dobro, gole lutke se uvijek nekako snađu.

Ali kad ti na vratima omiljene knjižare osvane natpis "RASPRODAJA ZBOG KONAČNOG ZATVARANJA" onda shvatiš da je vrag odnio šalu.
I svi oni postoci na naslovnicama knjiga ispisani fluorescentnim markerima koji bi ti u normalnim okolnostima izmamili osmijeh na lice, sad izgledaju kao šila ubodena među naslove.
Na mjesto knjižare kažu, uselit će kladionica.
Krasno!

Prosinci su uvijek tugaljivi
A opet, možda i nisu...
Barem su predvečerja inspirativna...

Jeli vam se ikad dogodilo da vas uvati smij onako iz čista mira, bez posebnog razloga se cerite ka blesavi, grohotom cepate vazduh na vodonik i kiseonik, ma ni sami ne znate ni zašto ni kako, ali se i dalje smijete, smijete i nikako se ne možete zaustavit!? Nije? Ma nije moguće!

Dakle 'vako, možda neki od vas već znaju, ali većina ipak ne , eto, mene je posli pustih godina tokalo opet krenit u školu učit pisat. To vam je slično ka ono kad kao vozač napravite puno majmunarija na asfaltu i skupite ohoho negativnih bodova pa morate ponovo u auto-školu. Tako sam i ja u zadnjih pet i po godina napisa toliko budalaština na ovome blogu da nije bilo drugog izbora nego me opet upisat u prvi razred.

Naravno, sve to nije nikakva garancija da ću nakon, nadam se -uspješno svladane školske godine znat razlikovat subjekt i predikat, prilog i salatu, asonancu i aliteraciju, ali božemoj – čovik se uči dok je živ.

Moram se pohvalit da mi je ekipa super, družimo se preko malog, a pogotovo velikog odmora, igramo se na vatalo, kukalo, dilimo krafne i profesor'ca nam je super na kvadrat, pogotovo kad redovito izvršavamo svoje školske obaveze u koje spada i neizostavni domaći rad.

Svakog puta dobijemo neki zadatak, recimo opisat lik, dvoje likova, mnogo likova, za popizdit mnogo likova, smjestit ih u nekakav prostorni i vremenski okvir, međusobno ih povezat i zavadit ako triba, u svakom slučaju, odlično se zabavljamo.

Ispočetka je bilo malo frkovito čitat svoje misaone uratke pred, mislio sam tada – strogim auditorijem, ali nakon razdoblja pelena i bespomoćnog kmečanja, stvari su polako ali nesigurno, došle na svoje mjesto.
Prošlog smo tjedna trebali odabrat neki članak iz novina, po vlastitoj želji, recimo iz crne kronike ili pak svijeta glupih, bezobraznih i slavnih i pokušat zamislit slijed događaja koji je prethodio tom, već opisanom u novinama.
Iskreno, crna kronika se ne nalazi visoko na listi mojih prioriteta pa sam se čitav tjedan mučio ne bi li našao neko atraktivno razbojstvo, pronevjeru ili makar trovanje salmonelom – ali džaba, ne moš nać pošten zločin ni da ga mikroskopom tražiš.

Međutim, jedan me naslov ipak zaintrigirao - kaže ovako - U selo je ušao čopor od 15 divljih svinja
Wow, da vidimo šta je bilo s tim čoporom

Među mještanima Cerne kod Vinkovaca jučer je ujutro zavladala je panika. Oko 10 sati ujutro iz obližnje šume Banov dol ušao čopor divljih svinja.
-BIlo ih je barem 15- ispričala nam je naš čitateljica Katarina.
Poslala nam je fotografiju dviju ubijenih svinja. No, nije poznato jesu li mještani ubili još životinja. Kako je ispričala čitateljica, ljudi u panici nisu znali što učiniti, jer su im divlje svinje trčale po dvorištu.

Kako vidite, situacija je bila sasvim ozbiljna, gotovo već na rubu elementarne nepogode, ali mene je dok sam ovo čita uvatija luđački smij.
Rič po rič, cipan se ka budala i ne mogu stat. Onda ipak malo zastanem, duboko udahnem, ispričam se i pomislim - okej, sad će krenit. Ne pročitam ni pet riči - jopet! Neugodno za popizdit!

Onda sam pokuša pročitat svoj tekst, dakle – što je prethodilo najezdi divljih svinja u pitomo slavonsko selo...

Nije se te nedjelje još pošteno ni razdanilo, a Banovim dolom nedaleko od Cerne zavladala je panika. Iz guste magle koja je prekrila ravnicu izronio je čopor od petnaest divljih ljudi. Izgledali su posve neobično, odjeveni u krzna boje lišća prošaranim krpicama vlažne ilovače. Svi su odreda među prednjim nogama nosili nekakve štapove iz kojih je sijevao plamen uz zaglušujuće praskove. Premda ih nikada nisam vidio ovako izbliza, prepoznao sam ih iz priča mog pokojnog djeda koji je preminuo nesretnim slučajem u osmoj godini života.

E jebi ga, ovde sam ispalija, skotrlja se sa stolice na pod i nisam više moga ni glasa pustit...
Srećom, profesorica je bila uviđajna pa je uzela moj domaći i pročitala do kraja.

Možda bi djed poživio još koju godinu i doživio duboku starost da ga nije shrvala smrt njegove ljubljene kćeri jedinice, to jest - moje majke koja je nastradala možda upravo od ovog istog čopora samo dan prije petog rođendana, taman kad se spremala u zasluženu mirovinu. Oca nikada nisam upoznao, a braća i sestre su se nakon tog upada divljih ljudi razbježali po obroncima Papuka.
Sjećam se, jednom sam upitao djeda zašto nas divlji ljudi uopće proganjaju , a on je samo uzgred spomenuo nekog Nikolu Zrinskog koji se toliko bio prepao našeg šukun-šukun-djeda da je istog trena pao s konja, lupio glavom o kamen i ostao na mjestu mrtav. Od tog su nemilog događaja počele muke našeg roda, koje evo traju i dan-danas. Relativno najbolje su prošli naši rođaci koji su krenuli prema zapadu u jednu daleku zemlju što je Istrom zovu i tamo se počeli baviti pronalaženjem nekih smiješnih gljiva koje ljudotinje jednostavno obožavaju.
No ovi tikvani koji su nasrnuli na Banov dol nisu bili dobronamjerni. Promatrao sam ih iz svog podruma gotovo paraliziran od straha jer sam znao da naša šuma svake godine u ovo doba ostaje bez lišća i da će me sigurno primjetiti ako se dam u bijeg.

Histerično lajanje njihovih pasa podiglo mi je sve čekinje na leđima, pogotovo kad su upali u jazbinu susjeda Grocka. Čuli su se strašni krici, ali divlji ljudi su i ovoga puta bili nemilosrdni.
Odveli su sirotog Grocka na nosilima okrenutog naopako.
Nakon dva dana, okupilo se nas šestero najsnažnijih u šumi i nakon dugog vijećanja odlučismo se uputiti prema Cerni i tamo mirno prosvjedovati. Čim su nas ljudotinje ugledale, počele su bježati prema svojim kućama. Nisu nas htjeli ni saslušati, a neki od njih kao da nisu završili niti prva dva razreda osnovne škole. Nisu nas naime, niti znali prebrojati, a od pomućenog razuma činilo im se da nas ima dva ili čak tri puta više nego što nas je zaista bilo na prosvjedu.

Ajde dobro, znam da nije opet toliko smišno da bi se tribalo valjat po podu, ali šta ću – mene ujitilo i jebi ga sad!
Nešto kasnije, dok sam se vraća doma, još jednom sam se sitija svih ovih svinjarija i naravno – usta se raširila ka armonika . Ima bit da je to bija neki zarazni smij jer se jedna cura koje se mimoišla sa mnom isto tako počela gromoglasno kesit. I blagajnica u Konzuma. I radnici na benzinskoj. I jedan neimenovani komunista koji se sasvim namjerno naša na otvorenju gradilišta velikog kompleksa koji će se zvat – Molaj me – Split!

Čak mi se u jednom trenutku učinilo da su se face s jumbo plakata počele smijat. Ipak ne, samo mi se učinilo, oni se jedino znaju cerit onako ka hijene, podmuklo i ispod glasa…

Samo se pošten čovik može nasmijat od srca.
I zato, ako danas i sutra već moramo mučat, ko nam brani smijat se!

Sretnem je svakog jutra negdje između pošte i glavnog trga dok moj radni dan još nije ni počeo a njezin je već pri kraju. Priznajem da dvadesetak minuta nakon naprasnog progonstva iz carstva snova ne izgledam kao najljubaznija osoba na svijetu, ali me njezino srdačno"dobro jutro" svakog puta razoruža i donese osmijeh na lice. Negdje je mojih godina, sitna ali vitka, živih očiju, uvijek decentno odjevena i diskretno našminkana. Svojom pojavom potpuno odskače od našeg, najčešće površnog doživljaja ljudi koje onako s nepristojne visine nazivamo smetlarima. Slično kao što slikar vuče poteze kistom po platnu, tako i ona slika svoju sliku grada ali nešto drugačijim alatom - metlom.



Još i prije svitanja, od stare ribarnice na rivi glavnom ulicom do Pjace i Cimatorija pa još dalje prema "Mliječnome" i sjevernim gradskim vratima teško ćete naći opušak, papirić, otpali list... Netko će možda pomisliti kako naša Mare ima čarobnu metlu, ali prije će bit da ima čarobne - ruke. Ona je ključarica i domaćica grada. Možda i nije čudotovorka, ona je jednostavno od onog soja ljudi koji tiho ali uporno stvaraju dobri duh grada, onaj fluid nestvaran i nevidljiv ali i te kako opipljiv. To su ljudi pored kojih svakodnevno prolazimo ali ih ne zapažamo, ako ih nekim čudom čak i primjetimo, vrlo je vjerojatno da ćemo već na slijedećem raskršću zaboraviti njihova lica.



Lica koja nikada nećemo ugledati na jumbo plakatima, lica ljudi koji nikada neće ostvariti povlaštene mirovine a trebali bi, jer samo jedno njihovo "dobro jutro" uz iskren osmijeh vrijedi više od svih šarenih iluzija ovoga svijeta.