subota, 28.01.2012.

~Formula za ljubav
~

Men' se čini kako nas od malih nogu puno toga krivo uče. Brojke i slova u prvom razredu još nekako savladamo bez trauma, al čim počnu neke zakučastije teme, mnogi se nađu na sto muka, učenici ne znaju kako shvatit, a nastavnici kako objasnit gradivo.

Sigurno ste čuli onu štoriju o Arhimedu? More bit da vi znate Arhimeda? Ahaa, dakle, kupao se jednom naš vrli Arhimed u svojoj kadi, prepunio je do samog vrha, i u trenutku kad je ušao u nju, mislim u kadu jel, masa vode se prelila preko ruba. I pazi sad, ne'š ti drame, tako nešto dogodilo se milijun puta i prije i poslije smotanog Arhimeda. Ali ne lezi vraže, vispreni Sirakužanin odmah je zaključio - Tijelo uronjeno u vodu prividno izgubi onoliko od svoje težine koliko teži istisnita tekućina! Prosto ko pasulj!

Međutim, nitko u toj priči ne spominje Arhimedovu ženu koja je vjerojatno morala pošpugat čitavo kupatilo nakon šta se ona nesrića od njezina muža banjala u kadi i nakon toga, da nevolja bude veća, gol golcat istrčao na ulici i vikao na sav glas Eureka, Eureka!

Isaac Newton, koliko nam je poznato, nije imao običaj trčati gol po ulicama. On je bio znatno pasivniji tip od Arhimeda. Onako dostojanstven, postojane frizure, napudran i ozbiljan, odavao je dojam pouzdanog muža. Dok je jednom tako snivao snom pravednika ispod stabla jabuke u svom vrtu, jedan se plod lagano zanjihao, peteljka se otkačila od grane i puf – pala pravo na Isaacovu tintaru!

Svatko normalan, u tom bi trenutku prevalio preko usana neku sočnu beštimju. Svatko normalan, ali ne i naš Iso. Smjesta je pohitao za svoj radni stol, zašiljio guščje pero, umočio u tintu i zapisao – „Veliko Ge jednako je m puta malo ge!“ Sila kojom majčica Zemlja privlači tijela jednaka je umnošku mase i konstante g koja iznosi toliko koliko već iznosi.
Eto vidite djeco draga, kako su sve velike stvari u životu tako jednostavne, dovoljna je jedna kada i jedna jabuka, bija baja buf, trif traf truf i eto nam formule!

Zbog tih istih čarobnih formula danas brodovi plove, avioni lete, zvijezde padaju, posrću, plešu, pjevaju, uzdišu i što li sve još ne čine…
Nitko nam nije objasnio koliko se, eto uzeo sam za primjer Arhimeda i Newtona, ali nema veze, mogao sam bilo koga, Pitagoru, Teslu, nije važno sad, dakle, nitko nam nije objasnio koliko su truda i znanja ovi genijalci uložili da bi došli do tih famoznih aksioma, teorema, zakona, sam vrag više zna šta je šta po definiciji. Jesu li oni išta radili prije nego su postali slavni? Ili je sve stvar slučajnosti?

Znači li to da Newton nije upravo tog dana ubio oko upravo ispod jabukovog stabla, da čovječanstvo još stoljećimo ne bi spoznalo zakon gravitacije? A šta bi se dogodilo da je ta jabuka pala na neku manje učenu glavu? Nikakve koristi ne bi imali od toga!

Hm, a koliko je danas pojava oko nas za koje nemamo ni formule ni objašnjenja? Zašto su muhe tako dosadne? Čemu služe komarci? Čemu služe političari? Zašto lažemo? Umiju li životinje lagati?
Svijet oko nas prepun je zakonitosti koje samo čekaju kad će netko ispisati njihovu formulu. Toliko je čudesnih pojava koje su nam još u sferi apstraktnog i nedokučivog.

Eto recimo, postoji li formula za ljubav? Koje su to konstante i varijable upravo i obrnuto proporcionalne koje će u naše ime odlučit za kim ćemo totalno poblesavit, a zašto ćemo prema nekome drugome, vrlo sličnome, bit potpuno ravnodušni?
Kao prvo uzet ćemo u obzir udaljenost. Ne kaže se zaludu – daleko od oka, daleko od srca. Malo je vjerojatno da ću se zaljubit u neku Ingrid iz Capetowna kad me tamo nikad neće đava odnit! Možda je ta Ingrid san mojih snova, ali džaba – daleko je, i nikad je neću upoznat!
Dakle, udaljenost „d“ stavit ćemo ispod razlomačke crte.

Drugi je problem vrijeme. Astigospe, šta ako je naša idealna ljubav živjela u 18. stoljeću? Ili će se tek rodit tamo neke 2345-te? Dakle, vrijeme „t“, isto nekako moramo ugurat u formulu. Ili ipak bolje ne!? Vrijeme je kažu, beskonačna kategorija. Kako ćemo doć do beskonačnog? Jednostavno. Podijelimo nešto s nulom i dobit ćemo rezultat - plus minus beskonačno. Ako gledamo s druge strane jednadžbe, beskonačno puta nula je- nešto. A bilo šta pa taman i nešto puta nula je - opet nula! I sad, kako nula može bit nešto? Dakle, kad ti netko kaže – ti si totalna nula – i to je nešto!
Ništa, vrijeme „t“ definitivno izbacujemo iz formule. Prekomplicirano je.

Hm, ajmo vidit ostale fizikalne veličine.
Temperatura na primjer. Temperatura je, nema sumnje, izuzetno bitna za ljubav. Ako je friško – ne valja, ako je previše vruće, opet nije dobro, čini mi se kako je za ljubav najbolja sobna temperatura, dakle između 19-21, slažete li se?
Zatim nam dolazi masa!? Utiče li masa na ljubav? Hm, previše mase nikako nije dobro, a opet kad ono nekome kažeš – masu si mi smišna!? To je dobra masa. A znamo da bez mase nema ni energije. A ljubav je čista energija. Dakle – ubacujemo i masu, ne možemo mi bez nje. Masa rules!

Električna struja? Pogledajte definiciju - ukoliko struja u dva ravna paralelna vodiča beskonačne dužine i zanemarivog poprečnog presjeka, koji se nalaze na udaljenosti jednog metra u vakuumu, proizvodi silu među vodičima od 2×10 7 N po dužnom metru, onda ta struja iznosi jedan amper.

Čovječe, ovo je dobro! Dva paralelna vodiča? Beskonačna dužina? Ali stani malo, dobro je da su na udaljenosti od jednog metra, ali ako su baš stalno stalno na udaljenosti od tog jednog metra, mislim, kako će ostvarit kontakt? Možda bi u tom slučaju došlo do kratkog spoja? Hm, a opet - najviše dice se napravi kad nema struje? Dakle, struja je potrebna, ali s vremena na vrijeme bolje je da nestane.

Sad nam dolazi intenzitet svjetlosti. I to je važno, a usko je povezano sa prethodnom stavkom, to jest strujom. Dakle, već smo zaključili kako manjak svjetlosti donosi višak ljubavi. Hm, ali ne mo'š opet ni bez svjetlosti, ko zna koga ti mogu podmetnit u mraku? Nekog gabora!?Je li uopće moguće zaljubit se u mraku? Čisto sumnjam da se u onih četrdeset i pet godina mraka šta smo ga proživili iko moga pošteno zaljubit. Zaključak – u mraku se možeš ljubit, ali ne i zaljubit, točka.

I još nam je ostala količina tvari. Jedinica za oznaku količine tvari je jedan mol. Jedan mol je ona količina neke tvari koja sadrži 6,023 puta deset na dvadeset i treću svojih elementarnih čestica (atoma, iona, molekula). Ma sve vam je jasno, jel tako?
Hm, ali mene zanima koliko jedan mol dođe kuna? Evo, čujem da su jutros mole na peškariji prodavali po osamdeset. To one s parangala. Moli iz koće su jeftiniji. Može ih se dobit za trideset.

U svakom slučaju, količina tvari definitivno utiče na ljubav. Pozitivno dakako. Šta više količine, to jest mola, bit će više i dura. Onda će bit više i muzike. Ljubav i muzika idu ruku pod ruku. Pogotovo kad su podmazani dobrim količinama. tvari jel…

I sad, kad sve zbrojimo i oduzmemo, pomnožimo i podijelimo, dobiit ćemo takav kupus od formule, da se iz njega nećemo iskoprcat do sudnjega dana. Možda je ipak neka konstanta ljubavi u pitanju. Ili varijabla? Ma znate šta, idem iz ovih stopa napunit kadu. Možda naletim na neku jabuku. Ili Višnju. Jagodu možda. Potom ću pokušat integrirat Arhimeda i Newtona i svakako ubacit konstantu PI. Ona vrijedi za sve zaobljene (s)tvari. Pa ću vam javit šta je bilo…


četvrtak, 26.01.2012.

~Marčelina - smijeh je dobila!
~

Lako je mislit! Ako znaš mislit. Još lakše je pisat! Ako znaš pisat. Ma ni objavit knjigu nije neka filozofija. Daleko najteže je napravit promociju svoje knjige! Jerbo, šta će ti sve te rečenice, naslovi, pasusi, onomatopeje i interpunkcije ako niko za njih ne zna?
Zato se za promociju knjige morate pripremit ka za vlastito vjenčanje. Pogotovo ako ste žensko. Morate odabrat vjenčanicu, kumu, popa, crikvu, mužiku i uzvanike. Mladoženja vam uopće ne triba, neka on sa svojom familijon, kumom i prijateljima lampa na drugome mistu. Mirni oni, mirni mi.
Promocija vam dođe ka akcija - "Knjiga po glavi mladoženje!"



A naša Marčelina sinoć je blistala ka prava mladenka, decentna kuma Arijana Čulina održavala je dobro raspoloženje, a bome je i pop, oću reć - Predrag Lucić, bija na visini zadatka. Lipo, stentano, sve kako triba bit.







Zunzila je lipa pisma dalmatinska!



Publika, bolje reć - uzvanici, popunili su ne samo tribine nego i sva stajaća mista već pola ure prije početka svečane ceremonije. Ostalo je još samo malo slobodnoga prostora u liftu. Blesavoga li svita!? Ma jesu li mogli lipo ostat doma gledat serije, a ne se patit izlazit po ovome nesritnome vrimenu? Smrzajica stisla, bura zapizdila sa Klisa, ulicama letaju kartušine i škovace, a oni baš uprli doć na promociju knjige?

Meni je odma bilo nešto sumnjivo. Mora bit da ih je Marčelina nečim podmitila. Da nije svakome gurnila sto ojra u žep? Ma ne virujem, svršila bi na inkanat. A da im nije obećala iće i piće, gozbu za bogove? Hm, ni to nisam siguran, istina, našlo se na stolovima i suvih smokava i fritula i kolača i orahovice i gustoga plavca, ali opet, sve ukusno, ništa pretjerano. Da im nije zapritila? Ko zna šta ona sve zna o njima? Možda radi za neku tajnu službu? Ma nije, benti ne virujem da iko može u svojoj glavi držat toliko šporkarija za ovoliko svita šta se skupija?





A onda sam u jednom trenutku shvatija. Je, podmitila ih je, ali ničim materijalnim, podmitila ih je lipom riči, podmitila ih je emocijama, podmitila ih je okusima ditinjstva i mirisima jubavi, podmitila ih je svim onim slutnjama i čežnjama zbog kojih se isplati živit. Lica su titrala od osmijeha, srca su bila puna, okupljeni zajedno na toplome mistu u najladnijoj noći ove zime, ćutili smo se opet ka - ljudi.

Fala ti Marčelina






utorak, 24.01.2012.

~Splitu se dobro piše
~

Čak i bez čvrstih, znanstveno utemeljenih dokaza, potpuno sam siguran da kiša u ovom dijelu sjeverne hemisfere najčešće pada - utorkom. Štoviše, utorak popodne, uvjerljivo je najdosadniji dio tjedna, osobito razdoblje između šest i sedam, odnosno da budem precizniji, između 18:00 i 19:00. Kako i sam naziv utorak ne zvuči bogzna kako atraktivno, možda bi ga najbolje bilo preimenovat u mokroguz, vlažnjak, ili možda glistinden. Srećom, u aktualnoj sezoni jesen/zima pronašao sam idealan način kako taj dan učinit zanimljivijim, čak se mogu pohvalit da sam proteklih dvadesetak utoraka dočekivao s nemalim uzbuđenjem, a sve zbog otkačenog društva u "Školi kreativnog pisanja."

Kao na sve dobre stvari u životu, tako sam i u ovu školu nabasao - slučajno! Ali, početni osjećaj koji je čak i onog cinika u meni uspio uvjerit kako će to bit dobar potez, ni ovog puta nije iznevjerio. Okej, priznat ću i to da sad nakon završenog prvog razreda ne pišem nešto revolucionarno bolje, ali to zapravo i nije bio primarno postavljen cilj. Ipak sam ja pisac-rekreativac. Iskreno, slutio sam da će mi ta škola donijet neke zanimljive ljude ( i žene naravno op.p) i nisam se prevario. Ipak, u školi pisanja najviše sam naučio - čitati.

Okupljeni u malom, gotovo intimnom kružoku, poput one ekipe iz "Dear Johna", uspjeli smo stvorit finu atmosferu u kojoj je kreativnost prštala na sve strane, ko onaj gejzir u Žutom kamenu. Ma da, nije bilo teško pretpostavit da ovaj grad u svojoj nutrini krije silnu stvaralačku energiju, ali eto, svakog puta kad se suočiš s tom spoznajom, bude ti dvostruko drago. Pogotovo kad naletiš na ljude koji još nikoga nisu izdali pa ni vlastite knjige, pa u njihovim rečenicama primjetiš onaj prepoznatljivi duh grada u kojem je zajebancija podignuta gotovo na razinu umjetnosti. Nema sumnje, Splitu se dobro piše.

Imali smo i podršku "pravih" pisaca, uz voditeljicu škole, mladu pjesnikinju Irenu Delongu, posjetile su nas četiri dame, Tanja Mravak, Aleksandra Kardum, Boba Đuderija i Olja Savičević Ivančević da bi se na posljednjem predavanju slavodobitno pojavio "kralj baštona" ili deveti povjerenik svejedno - Renato Baretić.

Nakon razgovora s njima shvatio sam da nikad neću postat dobar pisac. Kao prvo - ne pušim, a to je jako važno za protočnost rečenice i kao drugo, svi pravi pisci pišu uglavnom u trećoj smjeni, u nekim sitnim satima kad su ometajući zvukovi prigušeni, a misli vrludaju bez kočnica. Nema šanse da iza deset navečer napišem bilo kakav suvisao slog, a kamo li rečenicu. Postoji i još jedan, treći razlog zašto nikad neću bit pravi pisac, ali ga se trenutačno ne mogu sjetit...

U svakom slučaju, očekuje nas još "maturalni ples", završna večer na kojoj ćemo evocirat uspomene na najbolje trenutke naše škole i nakon toga - kud koji mili moji. Zezam se naravno, šuška se da će bit organizirano i drugo polugodište, a za one zainteresirane koji se nisu uspjeli ukrcat na prvi vlak, evo ekskluzivno objavljujem da će tokom veljače krenuti još jedna škola - od samog početka. Pa, dragi moji, ako imate želje i volje, dobrodošli ste u knjižnicu Marka Marulića.

A kad smo se već (s)našli u gradskoj knjižnici, moram s velikim zadovoljstvom najavit našu veliku, čudesnu, sjajnu Marčelinu, ženu bez dlake na jeziku i tlake na tipkovnici, koja upravo ova srijede, 25. siječnja u 18:30 predstavlja svome gradu dugoočekivanu "Kontemplaciju erotsko-domoljubnih priča". Naravno, ako ovo čitate, vjerojatno već pripadate uskom krugu od otprilke tri i po milijuna njezinih prijatelja na Fejsu ili Blogu tako da ste zasigurno obavješteni o ovom događaju već tri tisuće osam sto i pedeset i šesti put u proteklih desetak dana. Htio sam reć da je to na neki način kraj, ali ne, to je zapravo početak jedne sjajne priče, priče u kojoj naša glavna junakinja neće dobiti ni princa a kamo li bijelog konja, ali će dobiti nešto puno više - ostvarenje svog sna.

Bravo Marčelina, smijeh si tražila i možda bol upoznala, ali naposljetku, sve je to imalo smisla - postala si prava pobjednica!


petak, 20.01.2012.

~Novi TV show - Zvijezde psuju!
~

Kako doznajemo iz pouzdanog izvora bliskog Agenciji za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom, ovih je dana u studiju 3.14 HRTL-Stare TV održano snimanje kopilot emisije novog televizijskog showa pod nazivom "Zvijezde psuju." Riječ je o sasvim novom televizijskom spektaklu, medijskom prozvodu isključivo domaćeg znanja i pameti koji će nema sumnje, u narednim mjesecima prikovati za fotelje brojno gledateljstvo.

Uz profesionalne psovače, svoje vještine će iskazati osmero poznatih osoba iz svijeta ozbiljne glazbe, baleta i kukičanja, za koje prosječni građanin nikad ne bi pomislio koliko kvalitetno mogu psovati.

Osim standardnih i latino-američkih psovki, natjecatelji će se okušati u suvremenim bračnim i susjedskim razmiricama, a posebna poslastica za gledatelje svakako će biti vrijeđanje na spolnoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi.

Sve izvedbe bit će pomno praćene pospanim okom stručnog ucjenjivačkog žirija koje će sačinjavati sve sami eksperti za psovke, kletve i uvrede. Producenti showa još ne žele izlaziti u javnost s imenima članova žirija, ali se u kuloarima šapuće o izvršnom dopredsjedniku jedne neprofitne udruge, bistrookom zastupniku u jednodnevnoj mirovini, ribaru s Babine Guzice i bivšoj urednici dnevnika. Pobjednike će naravno, odrediti glasovi gledatelja.



Tko će osvojiti simpatije gledateljstva, pitanje je čiji odgovor željno očekuju svi sudionici ovog spektakla. Uz obilje pjesme i smijeha, nema sumnje da nas, već od prve nedjelje travnja, očekuje dobra zabava.

Idejni tvorac ovog showa, u neformalnom razgovoru nam je kazao kako je show "Zvijezde psuju" kruna njegovog dugogodišnjeg samoprijegornog rada na očuvanju višestoljetne tradicije našeg podneblja. U trenucima kad je opstojnost domaće riječi dodatno ugrožena ulaskom u euroatlantske asocijacije, kad sve postaje sterilno i bezlično, neizmjerno je važno sačuvati ono naše, posebno i specifično. Recite mi iskreno, tko se još na svijetu može pohvaliti tako maštovitim i jezgrovitim kombinacijama riječi koje sublimiraju životinjski svijet, obiteljska stabla i seksualnost kao takvu?

Zaista, ne preostaje nam ništa drugo nego se složiti sa izrečenim, uostalom, zašto bi kupovali preskupe licence stranih emisija kad eto i mi sami možemo stvoriti proizvod koji će biti konkurentan na svjetskom tržištu, a u isto vrijeme zaslužuje markicu - izvorno hrvatsko. Veliki interes već su pokazale neke medijske kuće iz Grčke, Mađarske i Azerbejdžana.
Živi bili pa psovali!


utorak, 17.01.2012.

~Tragovima Karakondžule
~

Nekad su se tu nalazila polja, šume, dočići i zeleni pašnjaci, a onda je neki čolovjek odlučio sve potopiti. U ime napretka. Mnoge dveri ostale su pod vodom, ali je žicama potekla struja. Kabanicama još ne. Nikad ne možeš imat sve. Mnogo godina kasnije, nadošla je jedna neobična zima bez kiša, voda se povukla u raspukline, a u Peručko jezero uselio se Mjesec.



Pomislio sam kako je nastupilo idealno vrijeme za pronaći Karakondžulu, mitsko biće koje se danju krije u dubinama jezera, a noću se vrzma uglavnom u blizini seoskih birtija. To strašno stvorenje, po iskazima očevidaca nalik je nečemu između Tasmanske nemani i domaće kokoši. Neprestance kesi zube i skviči, otima malu djecu, stare momke i diplomirane pravnike.



Tragom strašne Karakondžule uputili smo se sjevernom stranom Peručkog jezera, preko slikovitih sela Rumina, Vrdova i Bitelića. Hladan vjetar s planine već je u Vučipolju dao naslutiti da smo na dobrom tragu, a kako je postupno nestajalo asfalta na cesti tako je na svjetlo dana izlazilo sve više tragova mračnih stvorenja. U seocu zvanom Dabar, spoznali smo da se upravo Karakondžula u trenucima dokolice bavi kretenoidnom umjetnošću pa crta kukaste križeve i stilizirana ušata čudesa po jadnim čekalištima od bloketa do kojih odavno već ne dolaze autobusi. Onaj tko čeka, najčešće ne dočeka...

Početak prašnjavog makadama gotovo da smo dočekali s olakšanjem, a pogotovo kad je pred našim očima izronila Dabarska uvala, skriveni kutak jezera koji se na kartama pojavljuje kao repić od punoglavca. Silna je moć te vode koja se pojavljuje gotovo niotkuda, iz utrobe planine, putuje samo njoj znanim putevima, a potom istom tajanstvenošću nestaje u dubinama.







Zlokobne table s natpisima koje upozoravaju na opasnost od mina, postale su na neki način, obavezni orijentir naših izleta.



Ako nismo prošli blizu barem jednog minskog polja kao da se nismo ni mrdnuli iz kuće. Previše već godina nakon završetka rata, mnogi, gotovo najljepši dijelovi ove zemlje, još su uvijek zasijani minama. No to i nije posebno čudno, mnogo puta se (ne)čovjek pokazao kao najveći uljez i neprijatelj prirode, kao da je mrzi, kao da je prezire. Nisam više siguran je li čovjekoljublje dobra ili loša stvar...



Zato smo bili jako sretni kad smo na planinskim proplancima ugledali veselu kravlju družinu. Istina, u jednom trenutku mi se učinilo kako to i nisu prave krave već neke makete jer su stajale gotovo nepomično, kao zamrznute u Trnoružici. Dovraga, pomislio sam, zašto bi netko u bespućima Dinare postavljao makete krava? Nedoumicu je otklonio jedan živahan bik koji se bez pardona udvarao prekrasnoj mladoj junici sa zamamnim butovima. Hm, a da se ono naše čudovište zapravo ne zove Kravakondžula?



U svakom slučaju, nismo željeli testirati dobrohotnost uspaljenog baka, pa smo lagano, u drugoj brzini nastavili krstarenje makadamom.

Postoji nešto mistično u ovim poddinarskim prostranstvima, nebo je plavetnije, a stijene gorostasnije, još taj huk vjetra koji poprima poseban tonalitet, bridi po obrazima, a žari iznutra... Na razmeđi kontinenta i Mediterana kao da se sastaje ono najbolje sa obiju strana.

Duboko uronjeni u svoje misli, ostali smo nemalo iznenađeni kad smo usred ničega naišli na zvonik jedne skladno građene crkve iznad jezera.

Naravno, da nismo odolili vidjeti o čemu se radi.



Malo smo švrljali po dvorištu a onda je na vrata crkve izašao pravoslavni svećenik. Pomalo posramljeni što nepozvani upadamo u vrijeme nedjeljnog ručka nismo se uspjeli dosjetiti ni poštenog izgovora. No, monah se pokazao izuzetno susretljiv. Objasnio nam je da se nalazimo u manastiru Dragoviću, a da je crkva ispred koje stojimo posvećena Maloj Gospojini ili po "našu" - Maloj Gospi. Manastir izgrađen krajem 14. stoljeća preživio je mnoge nedaće, nekoliko puta bio rušen, čak i premješten nakon potapanja jezera. Ostaje nam se nadati nekim boljim vremenima.



Put nas je vodio dalje prema Ježeviću, a kad smo ugledali planinarski putokaz na kojem se kočoperio natpis "Marin bunar" jedva smo dočekali malo protegnuti noge.



Budući da nije bilo precizirano koliko je udaljen taj famozni bunar, pretpostavili smo da se nalazu "tu negdje." Nismo se posebno zabrinuli kad ni nakon pola sata žustrog hoda nismo spazili bunar a kamo li Maru, ali nam je tračak nade donio još jedan putokaz kojeg smo primjetili u daljini.

Putokaz nam se nekim čudom gubio, čas bi ga ugledali s jedne, potom s druge strane našeg puta, na trenutke se pojavljivao pa opet netragom nestajao. Približivši se jednom šumarku, spoznali smo da je naš "putokaz" zapravo fluorescentni prsluk lovca Luke koji je iskočio iz šipražja naoružan poput Pancha Ville. Sretni što nije pucao na nas, nadali smo se da će nam otkriti tajnu Marinog izvora. Na našu žalost, lovac Luka nije pokazao niti malo interesa za Maru.

Nadobudni kakvi već jesmo odlučili smo se popeti "još malo" očekujući bunar iza svakog kamena. Možda se u njemu krije čudovište iz Loch Peruče?

Umorni i pomalo dešperatni zastali smo na jednom prijevoju pogledavajući na sve strane. Planinarsku kartu sam, vrlo logično, ostavio u "Plavoj ptici", uzdajući se u vlastiti instinkt. Rješenje enigme donijela su nam tri kralja, pardon, trojica lovaca koji su se upravo spuštali s planine.

Do Marinog izvora!? - počeškao se jedan od njih iza uha - Paaaa, imate još nekih tri sata...
Tri sata?
Najmanje!

E super, svaka čast Mari i njezinom izvoru, to jest bunaru, ali sve da je i od zlata, teško će nas ovog puta vidjeti...
Krznato-pernatom čudovištu nismo uspjeli ući u trag.
Ipak, nismo bili nezadovoljni, čak smo i u vlastitom neznanju odradili pristojnu planinarsku turu.

Vjetar se primirio, Dinara se zagonetno smješkala, Cetina se bljeskala. Plavu pticu smo zatekli u društvu svoje duge sjene.
U autu je svirao Lou Reed...






petak, 13.01.2012.

~Odiseja 2011.
~

Odisej Parčina, sin jedinac uglednog vulkanizera s Kocunara, bija je bistar i naočit momak, ali lin za popizdit. Jedva je uspija skrpat nešto škole, kroz osnovnu se šverca na račun tete nastavnice biologije, a za vrime epopeje kroz srednju tehničku, Odisejeva je mater praktički mukte frizirala tri kvarta zbornice, podvornika Miju i čistačicu Lucu.
Kad je nakon puno peripetija i trajnih ondulacija konačno doša do svjedodžbe montera PTT uređaja, otac je platija misu zahvalnicu u Gospe od sedam žalosti.

Odisej je već u dvadesetima kompletira popis svojih ljubavi - Torcida, bila boja i Penelopa, cura za kojom je ludija još od koncerta Daleke obale na Zvončacu, one srpanjske noći kad je Hrvatska satrala Njemačku na svjetskom prvenstvu u balunu.

Penelopa Marić bila je totalna suprotnost Odiseju. Spretna ka lasica, tajanstvena ka sredozemna medvjedica, ozbiljna ka pas u jedrilici, u zlato je pretvarala sve čega bi se dotakla. Bodulski geni su odredili da svaku kunu privrne pet puta prije nego šta je potroši.
Od pokojnoga ćaće naslijedila je velik dio Malog Drvenika i srčano se borila da joj parcele prenamjene iz zelenih u građevinsku, oli barenko turističku zonu.

Zato se bacila u politiku, upisala u HDZ i uskoro postala vijećnik gradskog kotara Pujanke. Malo kome je bilo jasno šta je to ozbiljna Penelopa pronašla u Odiseju koji je bija više onako trči-laži, ali ljubav je cvala poput đirana u pitaru od terakote.

Kad je stari vulkanizer timbra jednosmjernu kartu za Lovrinac, Odisej je ka pravi sin preuzeja obiteljski posal i izdrža čak sedam miseci. Ima je on puno lipih zamisli, ali je brzo zaključija kako su mirisi lipila i vječito šporke ruke od probušenih bujela prevelika jebada za te šolde. Zato je prostor vulkanizerske radnje iznajmija braći Mangi koji su tu uredili auto-praonicu.
On je lipo ubira najamninu i još je ima vrimena putovat na sva gostovanja Hajduka.
Stariji brat Aga Manga dositija se kolosalne ideje i za perače angažira redom mlade zgodne cure koje su od pranja auta znale učinit pravi mirakul, a pogotovo kad su zaposlili Helenu s Trstenika, najlipšu curu splitsko-dalmatinske županije. Mini Manga je već prvog jutra bacija oko na Helenu i svima da do znanja - bit će moja!

Idila je trajala sve dok se u praonici nije pojavija neki buzdo sa Porscheom Cayennom registarskih oznaka ZG-111-HP. Čim je ugleda lipu Helenu, načisto je pomanita. Nije čeka ni trena nego joj je uručija svoju vizitku i slatkim ričima uvjerija neka se smista ostavi spužve i auto-šampona i kako je u Zagrebu čeka karijera vrhunskog top- modela.

Ispostavilo se da je to bija Hrvoje Prskalo, poznati estradno-sportski menadžer, siva eminencija svih metropolitanskih evenata. On će sve sredit, nać joj stan, angažman, organizirat piktorijale i editorijale. I ne lezi vraže, dok su Odisej i braća Manga urlali na sjevernoj tribini poljudske školjke na utakmici kontra Slaven Belupa koja je, uzgred budi rečeno, završila sa jedan jedan, Helena je skupila kufere, poljubila mater i odlepršala za Zagreb.

Kad su braća Manga saznala za Helenin bijeg, zatražili su izvanrednu sjednicu svih ogranaka Torcide od Dugog Rata do Kaštel Kambelovca. Lako za Helenu, ima takvih po Splitu koliko oš, al je njima povrijeđena čast i oskrvnut ugled, a to niti jedan čovik koji drži do sebe ne smi dozvolit a kamo li će braća Manga. Zgodno se poklopilo da se upravo slijedećeg vikenda u Zagrebu triba odigrat 863. superderbi zagrebačkih modrih i splitskih bilih. Istina da je Dinamo biža Hajduku 27 bodova i da je prvenstvo bilo riješeno još lani u lito, al dat će oni Purgerima po pički, neće ni znat šta ih je snašlo...
I dok se na sastanku svih ogranaka Torcide orilo od ratničkih pokliča, diga se Odisej i stentano iznija svoj prijedlog.

Alo ekipa, pandurija već zna da ćemo mi doć i pokušat napravit tarapanu.
Slušajte šta ću vam reć. Svi smo svjesni da je Hajduk u kurcu i da će Dinamo opet bit prvak. Mi tu ne možemo ništa prominit. Zato ćemo ka znak dobre volje, darovat Bad Blue Boysima jedan kombi.

Kombi!? - povikali su svi začuđeno u jedan glas.
E kombi, kombi. Zamislite kakvoga će to imat odjeka. Torcida daruje BBB kombi kojim će oni putovat na utakmice širom Hrvatske i Europe.
Majkemi, ti si ciknija - obratija se Odiseju predstavnik Torcide Neslanovac.
Ma ništa vi ne razumite. Nas trojica ćemo organizirat sastanak sa čelnicima Boysa, otić ćemo u Zagreb s kombijem od renta-a-cara i svečano im ga uručit.
Ponudit ćemo im neka naprave jedan đir, naravski s našim šoferom. I onda ćemo doli negdi na Žitnjaku napravit sačekušu, izbacit Boyse iz kombija i dobro ih nabaketat da ih ni mila mater neće pripoznat!
Jebate, šta si pametan!

I stvarno, kako god je Odisej predložija tako se i dogodilo. Vijest da Torcida poklanja kombi BBB-ovcima odjeknula je u svim medijima, deseci novinara i TV ekipa okupili su se na svečanoj dodijeli ključeva, a večer ranije Hloverka je imala na HRT specijalnu emisiju u čast povijesne pomirbe južnih i sjevernih Hrvata.
Ali, ostvarilo se i to da je tridesetak gnjevnih Torcidaša nabubalo sedam najistaknutijih predstavnika Boysa i to usrid Zagreba.
Policija je istoga trena izdala uhidbeni nalog za privođenje Odiseja Parčine ka glavnog stratega operacije.

Mini Manga mu je reka - biži priko grane, u Bosnu, evo ti adresa moje tete u Tuzli - njoj se javi. Posli ćemo se čut!



Odisej nikad nije shvatija kako je uspija neopazice proć most priko Save, ali je dobro zapamtija kako je tri dana glavinja po Bosni, gladan, žedan i nenaspavan. U takujinu je ima 980 kuna, 320 eura i zgužvani komadić papira na kojemu je pisalo Majda Kavgić, ulica Maše Selimović broj 10 Tuzla
A u pizdu materinu, pomislija ja Odisej, koja je to Maša Selimović, jel to ona košarkašica šta je imala dva metra? Ma nije, ona se nekako drugačije zvala...

Četvrtog dana Odisej se konačno dočepa Tuzle i adrese koju je svo vrime bijega ponavlja ka molitvu prije sna. Bojažljivo je pokuca na vrata.
Ugledavši neznanca na kućnom pragu, teta Majda je tek neznatno otškrinula vrata i upitno pogledala.

Dddobar dan, jjja sam Odisej, jel vam se Mini Manga već javija?
Ne!
Ali... ja sam Odisej Parčina, njegov prika!
Mladiću, možete biti i Odisej i Heraklo i Bill Clinton i sveti otac Papa, ali meni je već na vrh glave prijatelja mojih nećaka koji svako toliko banu na ovaj prag - zbogom - i zalupi vrata Odiseju pred nosom.

Odisej je tu noć prespava u garderobi na željezničkom kolodvoru da bi se već slijedećeg jutra ukrca na vlak za Sarajevo. Zapravo, nije ni zna u kojem smjeru ide njegov vlak, bilo mu je samo važno da zametne trag.



U Sarajevu je dobra dva miseca igra džepni biljar, upoznava grad i sve je bilo dobro dok nije ponestalo love. Prvi put u životu mora je pronać neki posal. Od zadnjeg sitniša šta mu se zadrža u gaćama kupija je burek u jednoj musavoj pekari na čijim je vratima pisalo – TRAŽIMO POMOĆNOG RADNIKA!

Njegov dalmatinski naglasak strašno se svidija prodavačici koja ga je preporučila gazdi, nekom jednookom Faruku iz Goražda koji se nakon završetka rata doselija u Sarajevo. U šest miseci koliko je radija u pekari, Odisej se satra od posla, prinija je na svojim leđima toliko vrića brašna da je komodno moga izgradit branu za hidroelektranu, ali je opet prima kakvu-takvu plaću, a uz to je svakog dana u pekari ima iće i piće. Gušta je ka prasac u pitama zeljanicama, krumpirušama, čak se navika i na jogurt, da bi ga jedno jutro u po zalogaja iznenadila policija. Objasnija im je da su mu dokumenti ostali u jaketi i neka ga pričekaju samo čas, da ode po njih. Kad se taj "samo čas" rastega u desetak minuta, Odisej je već bija na izlazu iz grada.
Sutradan se probudija u Jajcu. Opet je bija bez love, bez ičega, vrluda je u biloj pekarskoj uniformi po obali Plivskog jezera i pokušava sebe uvjerit kako bi najbolje bilo predat se.



Iz tog razmišljanja prenila ga je dernjava konobarice s terase obližnjeg motela: Ajde bolan šta čekaš, ulazi u kuhinju, evo ti ćevapi, tu su ti somuni, ćumur, radi brate nešto!
Ali...
Vid'ga, prvi radni dan, a on dangubi kraj jezera, tjah!
Nije se Odisej uspija ni okrenit dvaput oko sebe, već je posta pravi ćevabdžija, vrlo cijenjen i poštovan u Jajcu i okolici. Posebno se zbližija s konobaricom Kirkom, udovicom palog hranitelja koja mu je velikodušno ponudila smještaj.

Ne bi Odisej nikad ni izaša iz Jajca da se početkom lita nije zaželija mora. Jebeš ti ovo sve, i ćevape i somune i Kirkine draži, oću more, oću mole, oću srdelu, oću galebove...
Skupija je prnje i zaprašija put Neuma di je cilo lito tuka prstace. Od suvog i meškinjastog momka kakvi je bija, razvija se u kus čovika. S prstacima je već namlatija lipu lovu, ali ga je počela mučit nostalgija.

Za to vrime, Penelopa je lipo razvila svoj biznis. Prodala je neke parcele na Drveniku, investirala u stambeni objekat na Bilankuši, tri stana prodala, dva iznajmila, bila je puna love ka sipa crnila. Otvorila je profil na Fejsu i već nakon tri dana imala 108 prijatelja. Sve muški, sve neoženjeni. Inbox joj je puca od poziva na kavu, svaki njezin status bija je popraćen urnebesnim odobravanjem, a kad je zalipila pet slika sa krizme male Mie kojoj je bila kuma, došlo je i do žestokog nadmetanja među njezinim prijateljima. Godila je Penelopi ta pažnja ali je ipak čeznula za onom svojom nesrićom od koje eto skoro već dvi godine nije čula ni traga ni glasa...

Došla je i Nova Godina 2011. Odisej se povuka iz Neuma u Tribić, selo blizu Livna. Privukli su ga mirisi male obiteljske sirane. I tu se pokaza ka vrstan radnik, pomaga je gonit ovce na pašu, donosit sijeno kravama, a bome se nagušta Livanjskog sira. Ali iz dana u dan, njegova čežnja za Splitom i Penelopom bila je sve snažnija. A približava se i 13, veljače, stoti rođendan Hajduka, kako to može proć bez njega?

Jednog nedjeljnog jutra, u Tribić je banila skupina od pedesetak planinara HPD Mosor. Smišni neki ljudi, u šarenim jaketama i štapima u rukama,lajavi, veseli. Kažu, popet će se priko sjeverne strane Kamešnice do Kurtegića dolca pa će odatle u Gljev. Tamo će ih čekat autobus koji će ih vratit u Split...
Onda se nećete vraćat priko Kamenskoga? - iznenađen je bija Odisej.
Ma kakvi, dogovorili smo se s graničnom policijom, idemo pješke priko planine.
Čim je kolona planinara zamakla iza zadnjih tribićkih livada, Odisej je sve ka da neće pohita za njima. Brzo je sustiga one najsporije i uvuka se u vijugavu zmiju od flisa i gojzerica. Niko ga ništa nije pita jer su uspinjući se snježnim obroncima Kamešnice svi disali na škrge i niko nije moga beknit ni aaaaa.



Tek su u planinarskom skloništu u Kurtegića docu malo došlo sebi. Izvadili iz ruksaka pustu spizu, pršut, sir, kobasice, vino, pivo, travaricu, orahovicu! Odisej nije moga zamislit među kakve se to pijančine uvalija. Prema ovima, njegovi su torcidaši slaka vodica. Uglavnom, prid sami mrak trijumfalno su ušli u Gljev, odatle u Sinj, a potom u Split. Odisej se vratija u svoj grad nakon skoro dvi i po godine lutanja. Najprije je iša vidit staru mater koja je deboto afanala kad ga je ugledala. A sinko moj, već sam te stoput oplakala - ridala je stara majka -a susidi su već počeli lupat po vratima bojeći se da joj se bidnoj nešto strašno dogodilo.
Muči majko, dovuć ćeš nam policiju na vrata. Ma koju policiju sinko moj, pa jel ti znaš da je tvoj slučaj odavna uša u zastaru. Rodijak Evelin sve sredija.
Pa šta mi niste javili?
A ko je zna di si?

Jedva je dočeka jutro. Pričeka je sedam i kvarat, a onda odlučija nazvat.
Javila se automatska sekretarica. Dobili ste Penelopu Marić, trenutno nisam u mogućnosti javiti se. Ostavite poruku nakon zvučnog signala piiiiiiiiiii. Tija joj je reć nešto lipo, nešto poetično, ali jednostavno - iz njega nije mogla izać ni jedna jedina rič. Zatim je otrča do njezinog stana na sedmom katu zgrade u ulici Ive Tijardovića, pozvonija na vrata - ali niko ih nije otvorija.

Sav jadan i čemeran, smoga je tek toliko snage da pritisne botun sa strelicom i pozove lift. Čelične sajle koje su podizale metalnu škatulu vapile su za dezodoransom WD-40. Činilo mu se da se taj jebeni lift nikad neće uspit dovuć do sedmog kata. A onda je ipak doša. Otvorila su se vrata.
Na vratima Penelopa. Iz škartoca u desnoj ruci proviruju banane i naranče. Ispod livog pazuha kukuruzni francuz govori ruke u vis! U grlu njok, u očima iznenađenje. Potekla suza pa druga pa treća. Škartoc se raspa. Rasule se banane i naranče po hodniku. Otključala je vrata svoga stana, pokupila svo voće, francuza odložila na stol, zagrlila zblesanoga Odiseja, gricnula ga za uvo i sritno prošaptala - PIZDO!




utorak, 10.01.2012.

~Pet navika uspješnih muškaraca
~

1."Jebe mi se" stav

Na samom početku, nemojmo se lagati, osnovno mjerilo, etalon i prapočelo po kojem će netko zaključiti da ste uspješni je – novac! To je conditio sine qua non…

E sad, da bi mogli zarađivati toliko novaca da se možete smatrati uspješnim, morali bi raditi najmanje 75 sati dnevno i to dobro plaćene poslove. To je naravno - nemoguće. Rad je teška i zamorna aktivnost. Ako joj se previše posvetite, nećete imati vremena ni za što drugo. A vrijeme je također novac.
Ipak, postoji rješenje - pustite neka drugi rade za vas! Nitko se nije obogatio od svoga rada. Bolje da se umara netko drugi nego vi.

Nemojte se nikada previše truditi oko bilo čega u životu niti pokazati da vam je previše stalo. Svakom problemu pristupite kao da vas nije briga ili jednostavnije rečeno – zauzmite "jebe mi se" stav. Naravno, to ne znači da vam se uistinu jebe, upravo suprotno. Nemojte se praviti previše pametnima, poželjno je čak odavati dojam blage naivnosti. Naučite kako druge zamoliti za pomoć. Ljudi iz nekog čudnog razloga vole pomagati jedni drugima. Iskoristite to.

2. Družite se

Družite se s ljudima. Družite se s onima koji su uspješniji od vas. Družite se s onima koji su neuspješniji od vas. Družite se sa svima, ponajviše s onima koji vam se ne sviđaju. Od takvih možete mnogo naučiti. Uvijek nastojte biti dio neke klape, društva, skupine, ganga...
Naučite slušati. Svakoga dana, milijuni ljudi izgovore more mudrih rečenica koje nitko ne bilježi. Ukoliko niste vješti s perom i notesom, nabavite diktafon. Snimajte zvukove oko sebe. Zvukovi su važni. Mirisi također. Okusi pogotovo. Naučite kako treba jesti, a pogotovo kako piti. Sve najvažnije odluke u povijesti donijele su se oko neke teče, lonca, peke...

3. Klonite se politike

Čovjek je navodno po svojoj prirodi političko biće ili zoon politikon. Glupost! Ali glupost koja je točna. Svi vole politiku, a nitko to ne želi priznati. Ljudi vole kad su u pravu. Ali su najstrastveniji kad su u krivu. Politika kao i mnoge druge stvari na «p» mogu otrpiti svašta. Kako god okrenuli, ne postoji apsolutno ispravan politički stav. Svaka politika je pogrešna. Ako se aktivno bavite politikom i postanete izuzetno uspješni, možda će vas voljeti jedna trećina ljudi. Dvije trećine će vas mrziti. Ne isplati se.
Ali, uvijek budite blizu i pratite što se događa. Sa svima lijepo, ni s kim iskreno. Kao stari Dubrovčani. Oni su znali znanje...

4. Oženite se pametnom ženom

Ako ste ikada bili u dilemi, oženiti se lijepom ili oženiti se pametnom ženom, onda dileme zapravo i nema - oženite se lijepom i pametnom. Šalim se. Lijepe žene vode se u krevet, pametne pred oltar. No, to nije tako jednostavno. Pametne znaju da ste naobičnija bitanga i ne pada im na pamet udati se za nekog takvog. Stoga se morate potruditi, zavoditi, često i riskirati. Tko riskira, ne profitira baš uvijek. Ali profitira u osamdeset posto slučajeva. Možda zvuči nevjerovatno, ali žene će na vama najprije primjetiti guze, a zatim cipele! Loše guze još će nekako i prihvatiti premda nevoljko, ali jeftine ili slabo održavane cipele - nikako. Dakle - ne škrtarite na cipelama.

5. Uspjeh nije sve u životu

Ako želite postati uspješni, morat ćete masu puta ljosnuti nosom o tlo Nitko se nije naučio na tuđim greškama. Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača, greška do greške – savršenstvo. Konačno, uspjeh je relativna stvar. Mnogo puta i apstraktna. Brzina je važna. Ali ne i presudna. Valja uspjevati polako, s mjerom.
Brzi uspjeh najkraći je put do propasti. On je kao orgazam. Koliko god dobar bio, nakon njega, stvari će definitvno postati gore. Preciznije rečeno – dolje. Svakako mlohavije. A mlohavost je, ako slučajno niste znali - osmi smrtni grijeh.
Pa sad vi vidite...




subota, 07.01.2012.

~Dodirna točka
~

Zbog orkanske bure za sva je vozila zatvorena dionica autoceste A1 između čvorova Maslenica i Sveti Rok. Promet se odvija obilazno državnom cestom preko Gračaca i Obrovca. HAK upozorava vozače da na put ne kreću bez zimske opreme - odzvanjao je metalni glas spikera s radija dok sam tražio pogodno mjesto za parkiranje.

Mjesta na rivi bilo je napretek, ali su valovi tako jako udarali u obalu da mi je sama pomisao na kasniju desalinizaciju limeno-plastičnog supatnika i kroničnog gutača fondova za izvanredne situacije trenutno pala u vodu. Srećom, pored škole je bilo dovoljno mjesta. Zimski praznici su u tijeku. Sretnici su na skijanju, oni drugi su ionako već nasanjkani.



Otvorila mi je vrata u prevelikom crvenom džemperu, crnim gegama i papučama u obliku lavića. I ona se nešto ubucila za ovih blagdana - pomislio sam dok sam ulazio u njezinu kuhinju. Naravno, nisam joj to rekao.
Super izgledaš - ugodnije je zvučalo i meni i njoj.
Baš ti hvala.
Jesi li za kavu?
Pa i nisam, već sam popija.
Oćeš čaj možda, ili sok?
Pa može sok.
Dobila sam ti prije deset dana super sokovnik, melje sve živo, a sok je ludilo. Limun?
Može.
S toplom ili hladnom vodom?
Svejedno.
Ja ti više volim s toplom, ali tebi će više pasat hladno, garant...
Donijela je u trenu visoku čašu na kojoj je pisalo studena, ono studen s plavim slovima, a a s crvenim. Limunova nada ispunila je čašu sve do slova d.
Cukra?
Ne triba, fala...
Meda?
Pa zapravo, moga bi, ajde, može jedan kućarin meda.
Ovo mi donosi čovik sa Šolte. Ima ludilo med. Dođe jednom misečno, donese med, propolis i matičnu mliječ.
Lipo bome, čuvaš se ti...
Nego!
Onda, di ti je kompjuter?
Evo ga u sobi, ma nemoj mi ništa govorit, otkad su mi ga popravili na servisu, ništa mi više ne radi...
Tako to obično biva, ma sredit ćemo mi to, donija sam ti Windowse i Office.
Odlično!

Gurnuo sam instalacijski CD ROM u njezin kompjuter, a ona je primakla stolicu bliže k meni.
Oćeš hrvatski ili engleski?
Aaa, to jezik misliš, ma stavi engleski, nerviraju me naši prijevodi, alergična sam na ono prikaz, zalijepi...
Kliknuo sam na "engleski" i instalacija je započela. Pet posto, sedam posto, jedanaest posto...
I onda, pa kako si mi ti - drmne me srdačno po leđima, skoro da mi je zavidana trojka ispala iz usta.
Pa dobro je... živi se...
Eeeee, ne voliš ti mene!
Ma kako te ne volim?
Ne voliš me, znam ja to...
Instalacija je došla do dvadeset i osam posto, a ona je zaglumila povrijeđenost. Istina, nismo se nešto posebno čuli posljednjih mjeseci, ali to voliš me - ne voliš me, ostala je naša dugogodišnja sprdancija jer smo uvijek nastojali dokazat kako je onaj drugi kriv što se tako rijetko viđamo...
Zapravo, s njom me ništa posebno nije vezivalo. Ona je pušila duvan ja nisam, ona je vjerovala u Boga ja nisam, ona je obožavala Amy Winehouse, ja baš i ne... Nismo imali previše dodirnih točaka. Dobro, bilo je dana kad smo ih i imali. Dodirnih točaka, mislim. Ili barem jednu, ali vrijednu.
Radili smo to onako kako inače rade iskusni ljubavnici, bez previše strasti, ali opet nekako - dobro.
Ljubeći je, osjećao sam onaj kiselkast okus nikotina s njezinih usana, ali eto... Možda ni moj zadah nije bio najbajniji pa opet ništa nije govorila. Nismo nikad previše filozofirali s našim odnosom.
Bili smo svjesni nes(p)retne konstelacije dodirnih točaka.
Šezdeset i devet posto...

Ma znaš, nešto ću ti reć.
Reci...
Mislim, nemoj mislit da te sad ja ono ka nešto vatam, ali u stvari sigurna sam, da kad bi ja tila, kad bi ja ono stvaaaarno tila bit s tobom, da bi to učinila ovako - pukne prstima ko u onoj pjesmi "Kad si sretan" pa se digne do stola i odloži šalicu s kavom.
Ma da, šta ti pada na pamet...
Rekla sam ti - da hoću, imala bi te!
Ne bi.
To ti misliš...
Windowsi su se instalirali do sedamdeset i osam posto, a razgovor je nečekivano skrenuo u sasvim druge vode. Stara joj se kaže, preselila u Zagreb, kupila je stan, kasnije će ga ostavit sestri a ovaj u kojem je trenutno ostaje njoj...
Sto posto!



Nešto kasnije, dok smo instalirali Office, pričala je o nekom Špicu ili Škicu, nisam baš razumio, koji mene kao zna iz viđenja, a ja njega ne, o uvali na otoku u kojem ima trista sedamdeset kvadrata i u kojoj će kad tad napravit nešto kućice za sebe i o Vedrani koja je totalno makla otkad joj muž opet otiša na brod. Ja sam čitavo vrijeme samo pritiskao NEXT.
Word, Excell, Access i ostale Microsoft pizdarije bile su uspješno instalirane na njezinoj makinji.
Eto, obavili smo i to, dok su Maslenica i Sveti Rok još uvijek trpili orkanske udare bure, ja sam navukao kaput na sebe i poljubio je u obraz.

Ispratila me do vrata i sve kao da neće samo još prošaptala:
Koncem petoga...
Molim?
Koncem petoga ću rodit - pogledala me mazno.
PAF!
Mislila sam da ćete zanimat.
PAF, PAF, PAF!!!
I zatvorila vrata...




četvrtak, 05.01.2012.

~Van sezone
~

Na obale zaljeva podigla se noć. Tamna i hladna, prava zimska. Svojim pipcima najprije je prekrila brda i planine oko grada, zatim zvonik katedrale da bi naposljetku legla na morsku površinu ko debeli sultan na otoman.



M'da, nikad mi nije bilo posve jasno zašto se kaže "spustila se noć". Ako nam već svjetlo dolazi sa sunca - dakle iz visine pa se spušta prema nama, onda tama očito mora nicati iz tla, jer mi je nekako nelogično da to dvoje pajdaša mogu dolaziti sa istog izvora. Njihov je posao da se međusobno izbjegavaju.



Premda dugo nije pala kiša, zemlja je vlažna i ljepljiva. Od tame dakako. Suncobrani na godišnjem odmoru leže prevrnuti po plažama. More se povuklo, oseknulo i pobjeglo u toplije krajeve. Izvan sezone smo. Sezona je kad si topao, mlad i lijep. Tada si svima privlačan. Svi te žele. No povremeno valja štafetu mladosti, topline i ljepote predati i u druge ruke. To je tako prirodno. Ne valja biti sebičan. Valja samo pošteno istrčati svoju dionicu. In je skijanje, out je plivanje. Barem do slijedeće prilike..



Blagdani su iza nas. S kuglicama od bora odlažemo u kutije od kristalnih čaša svoju humanost, nježnost i ljubav za cijeli svijet pa oslobođeni od tih kičastih osjećaja opet radosno na sebe oblačimo plašt mrzovolje, navlačimo čizme prezira i pokrivamo se šeširom grintavosti. Jele, smreke i borove, potjerat ćemo iz svojih domova kao mrske neprijatelje. Ima li grotesknije scene nego vidjeti božićno drvce u kontejneru za smeće? Idila uvijek prekratko traje.



Nakon blagdana pisci obično ubiju svoje junake, jer više ni sami ne znaju što bi s njima. Neko vrijeme lutaju rečenicama, od pridjeva do priloga, kriju se iza zareza i navodnih znakova dok ne dosade i piscu i ljudima. Izgleda da su čak i junaci sezonski zaposlenici. Kad narastem, bit ću junak na određeno vrijeme...



Kad se ugase blagdanska svijetla, potrebno je neko vrijeme da se oči priviknu na mrak. Traje to neko vrijeme. No, nije sve tako crno. Eto recimo, košulja je bijela. I lancuni. I jastuci. A dani su sve duži. Dobro je kad stvari postaju duže. Baš dobro!








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>