Zbog orkanske bure za sva je vozila zatvorena dionica autoceste A1 između čvorova Maslenica i Sveti Rok. Promet se odvija obilazno državnom cestom preko Gračaca i Obrovca. HAK upozorava vozače da na put ne kreću bez zimske opreme - odzvanjao je metalni glas spikera s radija dok sam tražio pogodno mjesto za parkiranje.

Mjesta na rivi bilo je napretek, ali su valovi tako jako udarali u obalu da mi je sama pomisao na kasniju desalinizaciju limeno-plastičnog supatnika i kroničnog gutača fondova za izvanredne situacije trenutno pala u vodu. Srećom, pored škole je bilo dovoljno mjesta. Zimski praznici su u tijeku. Sretnici su na skijanju, oni drugi su ionako već nasanjkani.



Otvorila mi je vrata u prevelikom crvenom džemperu, crnim gegama i papučama u obliku lavića. I ona se nešto ubucila za ovih blagdana - pomislio sam dok sam ulazio u njezinu kuhinju. Naravno, nisam joj to rekao.
Super izgledaš - ugodnije je zvučalo i meni i njoj.
Baš ti hvala.
Jesi li za kavu?
Pa i nisam, već sam popija.
Oćeš čaj možda, ili sok?
Pa može sok.
Dobila sam ti prije deset dana super sokovnik, melje sve živo, a sok je ludilo. Limun?
Može.
S toplom ili hladnom vodom?
Svejedno.
Ja ti više volim s toplom, ali tebi će više pasat hladno, garant...
Donijela je u trenu visoku čašu na kojoj je pisalo studena, ono studen s plavim slovima, a a s crvenim. Limunova nada ispunila je čašu sve do slova d.
Cukra?
Ne triba, fala...
Meda?
Pa zapravo, moga bi, ajde, može jedan kućarin meda.
Ovo mi donosi čovik sa Šolte. Ima ludilo med. Dođe jednom misečno, donese med, propolis i matičnu mliječ.
Lipo bome, čuvaš se ti...
Nego!
Onda, di ti je kompjuter?
Evo ga u sobi, ma nemoj mi ništa govorit, otkad su mi ga popravili na servisu, ništa mi više ne radi...
Tako to obično biva, ma sredit ćemo mi to, donija sam ti Windowse i Office.
Odlično!

Gurnuo sam instalacijski CD ROM u njezin kompjuter, a ona je primakla stolicu bliže k meni.
Oćeš hrvatski ili engleski?
Aaa, to jezik misliš, ma stavi engleski, nerviraju me naši prijevodi, alergična sam na ono prikaz, zalijepi...
Kliknuo sam na "engleski" i instalacija je započela. Pet posto, sedam posto, jedanaest posto...
I onda, pa kako si mi ti - drmne me srdačno po leđima, skoro da mi je zavidana trojka ispala iz usta.
Pa dobro je... živi se...
Eeeee, ne voliš ti mene!
Ma kako te ne volim?
Ne voliš me, znam ja to...
Instalacija je došla do dvadeset i osam posto, a ona je zaglumila povrijeđenost. Istina, nismo se nešto posebno čuli posljednjih mjeseci, ali to voliš me - ne voliš me, ostala je naša dugogodišnja sprdancija jer smo uvijek nastojali dokazat kako je onaj drugi kriv što se tako rijetko viđamo...
Zapravo, s njom me ništa posebno nije vezivalo. Ona je pušila duvan ja nisam, ona je vjerovala u Boga ja nisam, ona je obožavala Amy Winehouse, ja baš i ne... Nismo imali previše dodirnih točaka. Dobro, bilo je dana kad smo ih i imali. Dodirnih točaka, mislim. Ili barem jednu, ali vrijednu.
Radili smo to onako kako inače rade iskusni ljubavnici, bez previše strasti, ali opet nekako - dobro.
Ljubeći je, osjećao sam onaj kiselkast okus nikotina s njezinih usana, ali eto... Možda ni moj zadah nije bio najbajniji pa opet ništa nije govorila. Nismo nikad previše filozofirali s našim odnosom.
Bili smo svjesni nes(p)retne konstelacije dodirnih točaka.
Šezdeset i devet posto...

Ma znaš, nešto ću ti reć.
Reci...
Mislim, nemoj mislit da te sad ja ono ka nešto vatam, ali u stvari sigurna sam, da kad bi ja tila, kad bi ja ono stvaaaarno tila bit s tobom, da bi to učinila ovako - pukne prstima ko u onoj pjesmi "Kad si sretan" pa se digne do stola i odloži šalicu s kavom.
Ma da, šta ti pada na pamet...
Rekla sam ti - da hoću, imala bi te!
Ne bi.
To ti misliš...
Windowsi su se instalirali do sedamdeset i osam posto, a razgovor je nečekivano skrenuo u sasvim druge vode. Stara joj se kaže, preselila u Zagreb, kupila je stan, kasnije će ga ostavit sestri a ovaj u kojem je trenutno ostaje njoj...
Sto posto!



Nešto kasnije, dok smo instalirali Office, pričala je o nekom Špicu ili Škicu, nisam baš razumio, koji mene kao zna iz viđenja, a ja njega ne, o uvali na otoku u kojem ima trista sedamdeset kvadrata i u kojoj će kad tad napravit nešto kućice za sebe i o Vedrani koja je totalno makla otkad joj muž opet otiša na brod. Ja sam čitavo vrijeme samo pritiskao NEXT.
Word, Excell, Access i ostale Microsoft pizdarije bile su uspješno instalirane na njezinoj makinji.
Eto, obavili smo i to, dok su Maslenica i Sveti Rok još uvijek trpili orkanske udare bure, ja sam navukao kaput na sebe i poljubio je u obraz.

Ispratila me do vrata i sve kao da neće samo još prošaptala:
Koncem petoga...
Molim?
Koncem petoga ću rodit - pogledala me mazno.
PAF!
Mislila sam da ćete zanimat.
PAF, PAF, PAF!!!
I zatvorila vrata...