Čak i bez čvrstih, znanstveno utemeljenih dokaza, potpuno sam siguran da kiša u ovom dijelu sjeverne hemisfere najčešće pada - utorkom. Štoviše, utorak popodne, uvjerljivo je najdosadniji dio tjedna, osobito razdoblje između šest i sedam, odnosno da budem precizniji, između 18:00 i 19:00. Kako i sam naziv utorak ne zvuči bogzna kako atraktivno, možda bi ga najbolje bilo preimenovat u mokroguz, vlažnjak, ili možda glistinden. Srećom, u aktualnoj sezoni jesen/zima pronašao sam idealan način kako taj dan učinit zanimljivijim, čak se mogu pohvalit da sam proteklih dvadesetak utoraka dočekivao s nemalim uzbuđenjem, a sve zbog otkačenog društva u "Školi kreativnog pisanja."
Kao na sve dobre stvari u životu, tako sam i u ovu školu nabasao - slučajno! Ali, početni osjećaj koji je čak i onog cinika u meni uspio uvjerit kako će to bit dobar potez, ni ovog puta nije iznevjerio. Okej, priznat ću i to da sad nakon završenog prvog razreda ne pišem nešto revolucionarno bolje, ali to zapravo i nije bio primarno postavljen cilj. Ipak sam ja pisac-rekreativac. Iskreno, slutio sam da će mi ta škola donijet neke zanimljive ljude ( i žene naravno op.p) i nisam se prevario. Ipak, u školi pisanja najviše sam naučio - čitati.
Okupljeni u malom, gotovo intimnom kružoku, poput one ekipe iz "Dear Johna", uspjeli smo stvorit finu atmosferu u kojoj je kreativnost prštala na sve strane, ko onaj gejzir u Žutom kamenu. Ma da, nije bilo teško pretpostavit da ovaj grad u svojoj nutrini krije silnu stvaralačku energiju, ali eto, svakog puta kad se suočiš s tom spoznajom, bude ti dvostruko drago. Pogotovo kad naletiš na ljude koji još nikoga nisu izdali pa ni vlastite knjige, pa u njihovim rečenicama primjetiš onaj prepoznatljivi duh grada u kojem je zajebancija podignuta gotovo na razinu umjetnosti. Nema sumnje, Splitu se dobro piše.
Imali smo i podršku "pravih" pisaca, uz voditeljicu škole, mladu pjesnikinju Irenu Delongu, posjetile su nas četiri dame, Tanja Mravak, Aleksandra Kardum, Boba Đuderija i Olja Savičević Ivančević da bi se na posljednjem predavanju slavodobitno pojavio "kralj baštona" ili deveti povjerenik svejedno - Renato Baretić.
Nakon razgovora s njima shvatio sam da nikad neću postat dobar pisac. Kao prvo - ne pušim, a to je jako važno za protočnost rečenice i kao drugo, svi pravi pisci pišu uglavnom u trećoj smjeni, u nekim sitnim satima kad su ometajući zvukovi prigušeni, a misli vrludaju bez kočnica. Nema šanse da iza deset navečer napišem bilo kakav suvisao slog, a kamo li rečenicu. Postoji i još jedan, treći razlog zašto nikad neću bit pravi pisac, ali ga se trenutačno ne mogu sjetit...
U svakom slučaju, očekuje nas još "maturalni ples", završna večer na kojoj ćemo evocirat uspomene na najbolje trenutke naše škole i nakon toga - kud koji mili moji. Zezam se naravno, šuška se da će bit organizirano i drugo polugodište, a za one zainteresirane koji se nisu uspjeli ukrcat na prvi vlak, evo ekskluzivno objavljujem da će tokom veljače krenuti još jedna škola - od samog početka. Pa, dragi moji, ako imate želje i volje, dobrodošli ste u knjižnicu Marka Marulića.
A kad smo se već (s)našli u gradskoj knjižnici, moram s velikim zadovoljstvom najavit našu veliku, čudesnu, sjajnu Marčelinu, ženu bez dlake na jeziku i tlake na tipkovnici, koja upravo ova srijede, 25. siječnja u 18:30 predstavlja svome gradu dugoočekivanu "Kontemplaciju erotsko-domoljubnih priča". Naravno, ako ovo čitate, vjerojatno već pripadate uskom krugu od otprilke tri i po milijuna njezinih prijatelja na Fejsu ili Blogu tako da ste zasigurno obavješteni o ovom događaju već tri tisuće osam sto i pedeset i šesti put u proteklih desetak dana. Htio sam reć da je to na neki način kraj, ali ne, to je zapravo početak jedne sjajne priče, priče u kojoj naša glavna junakinja neće dobiti ni princa a kamo li bijelog konja, ali će dobiti nešto puno više - ostvarenje svog sna.
Bravo Marčelina, smijeh si tražila i možda bol upoznala, ali naposljetku, sve je to imalo smisla - postala si prava pobjednica!
Post je objavljen 24.01.2012. u 18:00 sati.