Men' se čini kako nas od malih nogu puno toga krivo uče. Brojke i slova u prvom razredu još nekako savladamo bez trauma, al čim počnu neke zakučastije teme, mnogi se nađu na sto muka, učenici ne znaju kako shvatit, a nastavnici kako objasnit gradivo.

Sigurno ste čuli onu štoriju o Arhimedu? More bit da vi znate Arhimeda? Ahaa, dakle, kupao se jednom naš vrli Arhimed u svojoj kadi, prepunio je do samog vrha, i u trenutku kad je ušao u nju, mislim u kadu jel, masa vode se prelila preko ruba. I pazi sad, ne'š ti drame, tako nešto dogodilo se milijun puta i prije i poslije smotanog Arhimeda. Ali ne lezi vraže, vispreni Sirakužanin odmah je zaključio - Tijelo uronjeno u vodu prividno izgubi onoliko od svoje težine koliko teži istisnita tekućina! Prosto ko pasulj!

Međutim, nitko u toj priči ne spominje Arhimedovu ženu koja je vjerojatno morala pošpugat čitavo kupatilo nakon šta se ona nesrića od njezina muža banjala u kadi i nakon toga, da nevolja bude veća, gol golcat istrčao na ulici i vikao na sav glas Eureka, Eureka!

Isaac Newton, koliko nam je poznato, nije imao običaj trčati gol po ulicama. On je bio znatno pasivniji tip od Arhimeda. Onako dostojanstven, postojane frizure, napudran i ozbiljan, odavao je dojam pouzdanog muža. Dok je jednom tako snivao snom pravednika ispod stabla jabuke u svom vrtu, jedan se plod lagano zanjihao, peteljka se otkačila od grane i puf – pala pravo na Isaacovu tintaru!

Svatko normalan, u tom bi trenutku prevalio preko usana neku sočnu beštimju. Svatko normalan, ali ne i naš Iso. Smjesta je pohitao za svoj radni stol, zašiljio guščje pero, umočio u tintu i zapisao – „Veliko Ge jednako je m puta malo ge!“ Sila kojom majčica Zemlja privlači tijela jednaka je umnošku mase i konstante g koja iznosi toliko koliko već iznosi.
Eto vidite djeco draga, kako su sve velike stvari u životu tako jednostavne, dovoljna je jedna kada i jedna jabuka, bija baja buf, trif traf truf i eto nam formule!

Zbog tih istih čarobnih formula danas brodovi plove, avioni lete, zvijezde padaju, posrću, plešu, pjevaju, uzdišu i što li sve još ne čine…
Nitko nam nije objasnio koliko se, eto uzeo sam za primjer Arhimeda i Newtona, ali nema veze, mogao sam bilo koga, Pitagoru, Teslu, nije važno sad, dakle, nitko nam nije objasnio koliko su truda i znanja ovi genijalci uložili da bi došli do tih famoznih aksioma, teorema, zakona, sam vrag više zna šta je šta po definiciji. Jesu li oni išta radili prije nego su postali slavni? Ili je sve stvar slučajnosti?

Znači li to da Newton nije upravo tog dana ubio oko upravo ispod jabukovog stabla, da čovječanstvo još stoljećimo ne bi spoznalo zakon gravitacije? A šta bi se dogodilo da je ta jabuka pala na neku manje učenu glavu? Nikakve koristi ne bi imali od toga!

Hm, a koliko je danas pojava oko nas za koje nemamo ni formule ni objašnjenja? Zašto su muhe tako dosadne? Čemu služe komarci? Čemu služe političari? Zašto lažemo? Umiju li životinje lagati?
Svijet oko nas prepun je zakonitosti koje samo čekaju kad će netko ispisati njihovu formulu. Toliko je čudesnih pojava koje su nam još u sferi apstraktnog i nedokučivog.

Eto recimo, postoji li formula za ljubav? Koje su to konstante i varijable upravo i obrnuto proporcionalne koje će u naše ime odlučit za kim ćemo totalno poblesavit, a zašto ćemo prema nekome drugome, vrlo sličnome, bit potpuno ravnodušni?
Kao prvo uzet ćemo u obzir udaljenost. Ne kaže se zaludu – daleko od oka, daleko od srca. Malo je vjerojatno da ću se zaljubit u neku Ingrid iz Capetowna kad me tamo nikad neće đava odnit! Možda je ta Ingrid san mojih snova, ali džaba – daleko je, i nikad je neću upoznat!
Dakle, udaljenost „d“ stavit ćemo ispod razlomačke crte.

Drugi je problem vrijeme. Astigospe, šta ako je naša idealna ljubav živjela u 18. stoljeću? Ili će se tek rodit tamo neke 2345-te? Dakle, vrijeme „t“, isto nekako moramo ugurat u formulu. Ili ipak bolje ne!? Vrijeme je kažu, beskonačna kategorija. Kako ćemo doć do beskonačnog? Jednostavno. Podijelimo nešto s nulom i dobit ćemo rezultat - plus minus beskonačno. Ako gledamo s druge strane jednadžbe, beskonačno puta nula je- nešto. A bilo šta pa taman i nešto puta nula je - opet nula! I sad, kako nula može bit nešto? Dakle, kad ti netko kaže – ti si totalna nula – i to je nešto!
Ništa, vrijeme „t“ definitivno izbacujemo iz formule. Prekomplicirano je.

Hm, ajmo vidit ostale fizikalne veličine.
Temperatura na primjer. Temperatura je, nema sumnje, izuzetno bitna za ljubav. Ako je friško – ne valja, ako je previše vruće, opet nije dobro, čini mi se kako je za ljubav najbolja sobna temperatura, dakle između 19-21, slažete li se?
Zatim nam dolazi masa!? Utiče li masa na ljubav? Hm, previše mase nikako nije dobro, a opet kad ono nekome kažeš – masu si mi smišna!? To je dobra masa. A znamo da bez mase nema ni energije. A ljubav je čista energija. Dakle – ubacujemo i masu, ne možemo mi bez nje. Masa rules!

Električna struja? Pogledajte definiciju - ukoliko struja u dva ravna paralelna vodiča beskonačne dužine i zanemarivog poprečnog presjeka, koji se nalaze na udaljenosti jednog metra u vakuumu, proizvodi silu među vodičima od 2×10 7 N po dužnom metru, onda ta struja iznosi jedan amper.

Čovječe, ovo je dobro! Dva paralelna vodiča? Beskonačna dužina? Ali stani malo, dobro je da su na udaljenosti od jednog metra, ali ako su baš stalno stalno na udaljenosti od tog jednog metra, mislim, kako će ostvarit kontakt? Možda bi u tom slučaju došlo do kratkog spoja? Hm, a opet - najviše dice se napravi kad nema struje? Dakle, struja je potrebna, ali s vremena na vrijeme bolje je da nestane.

Sad nam dolazi intenzitet svjetlosti. I to je važno, a usko je povezano sa prethodnom stavkom, to jest strujom. Dakle, već smo zaključili kako manjak svjetlosti donosi višak ljubavi. Hm, ali ne mo'š opet ni bez svjetlosti, ko zna koga ti mogu podmetnit u mraku? Nekog gabora!?Je li uopće moguće zaljubit se u mraku? Čisto sumnjam da se u onih četrdeset i pet godina mraka šta smo ga proživili iko moga pošteno zaljubit. Zaključak – u mraku se možeš ljubit, ali ne i zaljubit, točka.

I još nam je ostala količina tvari. Jedinica za oznaku količine tvari je jedan mol. Jedan mol je ona količina neke tvari koja sadrži 6,023 puta deset na dvadeset i treću svojih elementarnih čestica (atoma, iona, molekula). Ma sve vam je jasno, jel tako?
Hm, ali mene zanima koliko jedan mol dođe kuna? Evo, čujem da su jutros mole na peškariji prodavali po osamdeset. To one s parangala. Moli iz koće su jeftiniji. Može ih se dobit za trideset.

U svakom slučaju, količina tvari definitivno utiče na ljubav. Pozitivno dakako. Šta više količine, to jest mola, bit će više i dura. Onda će bit više i muzike. Ljubav i muzika idu ruku pod ruku. Pogotovo kad su podmazani dobrim količinama. tvari jel…

I sad, kad sve zbrojimo i oduzmemo, pomnožimo i podijelimo, dobiit ćemo takav kupus od formule, da se iz njega nećemo iskoprcat do sudnjega dana. Možda je ipak neka konstanta ljubavi u pitanju. Ili varijabla? Ma znate šta, idem iz ovih stopa napunit kadu. Možda naletim na neku jabuku. Ili Višnju. Jagodu možda. Potom ću pokušat integrirat Arhimeda i Newtona i svakako ubacit konstantu PI. Ona vrijedi za sve zaobljene (s)tvari. Pa ću vam javit šta je bilo…