Marketing
Najbolje godine
Već su davni zvjezdoznanci zaključili da nakon manje-više 365 izmjena dana i noći, stvari dolaze na isto mjesto, pojave se identične sjene, krošnje drveća, pjev ptica i ritam životinja nepogrešivo upućuju na to da se opet nalazimo na samom početku. Istina, nikad potpuno jednakom, već kao na nekoj vremenskoj spiralnoj uzvojnici uvijek korak "više" ili "bliže", ovisno iz kakve ih perspektive gledamo.
Kasnije su neki drugi ljudi na zaključili da upravo tih 365 dana i nešto sića sati traje naše putovanje oko Sunca, kako postoje ekvinociji i solsticiji, ali i to da bi u konačnici mogli bilo koji dan od tih 365 proglasiti Novom godinom.
Ali, meni tu nešto ne štima...
Premda će svi znanstvenici tvrditi kako su ta naša gibanja na velikom svemirskom brodu zvanom Zemlja, uvijek jednake brzine, to jednostavno nije točno!
Godine iz mog djetinjstva, odrastanja i mladosti nisu bile ovako brze, imam osjećaj da se taj ogromni ringišpil okretao nekako ljudskije, primjerenije i nije izazivao muku u želucu.
Čovječe, danas se ne uspiješ ni okrenut oko vlastite osi a ono već sa svih strana svirkaju "zvončići, zvončići, zvone na sav glas..."
Slutim da je to zbog širenja svemira. I svih tih rotacija i translacija. Kako da ostanemo normalni kad se najprije vrtimo oko vlastite osi pa oko Sunca pa oko središte galaksije pa oko ne znam više čega još, i onda sve to još nije dovoljno nego se i Mjesec vrti oko nas, Pero se vrti oko Ljubice, mačak oko vruće kaše i daj molim te - kako ostati bistre glave nakon svih tih uvrtanja?
Iskreno, bojim se i osvrnuti na moju "vrlo vlastitu" 2011. godinu jer bi mi se lako mogao ukočiti vrat. Ako u takvom stanju ukočenosti uđem u Novu, neće bit baš dobro.
Stoga ću malo opreznije..
Općenito, godina 2011. bila je jako čudna. Ili neobična, kako god...
Bila je to godina kvarova, popravaka, ispravaka, trčanja za vlastitim repom, ali i godina "dubokog oranja." Uostalom, sve te godine prve, jedanaeste, dvadeset i prve, uvijek su nekako čudne i prepune dječjih bolesti.
I da, uvijek grintam kako se i ove godine nigdje "zapravo" nije putovalo i ništa novoga nije upoznalo, ali već i brzinskim prelistavanjem svih tih silnih foldera na tvrdiši, shvatim da i nije baš tako.
Siječanj je protekao uglavnom po kratkim, "recesijskim" izletima užim zavičajem, malo smo bauljali po Promini, Kozjaku i ovim bližim brdašcima, a već početkom veljače mi se konačno ispunila želja vidjeti kako Silba izgleda zimi...
Kako ne bi ostali na nereprezentativnom uzorku od samo jednog otoka ma koliko "velik" on bio, skoknuli smo do Pašmana i Ugljana, čuvara Zadarskog kanala... I bilo je lijepo naravno...
U ožujku su osim tri marčane bure zapuhala i snažna juga, a promatrati valove moćnog mora kako se razbijaju o Puntu Planku, gotovo je transcendentalno iskustvo.
S dužim danima u travnju vratili smo se planinama i to ni manje ni više, nego našoj najvećoj - Dinari, doskočivši u jednom brzom udaru na 1831 metara visok vrh zvan Sinjal.
Skoknuli smo i do Brača i do pustinje Blaca, prošetali šumskim puteljcima koji će na žalost, svega koji mjesec kasnije stradati u katastrofalnom požaru...
Zato smo se u svibnju potpuno razgoropadili. Izvršili desant na dolinu rijeke Gacke i prekrasnu Liku, popeli se na Klek usprkos kišurini i natmurnijim oblacima koje sam ikada imao čast upoznati.
Sve nam to nije bilo dosta pa smo u istom mjesecu koračali stazom Malog Princa na jugoistočnom Velebitu da bi turbo zanimljiv mjesec maj zaključili Hercegovinom, Počiteljom, izvorom Bune i čudesnim Mostarom...
Opijeni Neretvom nismo ni primjetili da nam je već stiglo ljeto, a s njim i prilika da na udaljenim pučinskim hridima uberemo i po koju šaku kapara.
Srpanj je uvijek ispunjen zanimljivim događajima, nevjerovato dobrim festivalom Ethno-ambientom u Solinu, a eto, nismo propustili priliku za vidjeti jedan pravi "eršou" na nebu iznad Zadra.
Kolovoz je bio izuzetno vruć, maestrali su se primirili za razliku od nas koji smo krstarili Jadranom, napojili se energijom Silbe i malenog svjetionika Murvice...
Rujan je bio tih i tugaljiv, unatoč babljem ljetu koje je oproštaj s morem odvelo sve do polovice listopada.
Unatoč suši, masline su majčinske dale sve što su mogle, a nakon što smo zlatno ulje pospremili u konobe, mogli smo se opet vratiti skitnjama.
Velebit je uvijek tu, vječan i neponovljiv a njegov, za nas, nepoznat dio južno od Tulovih greda, ostavio nas je bez daha...
Prosinac me nakon punih šest godina odveo do Istre, do Pule, a na žalost prekratki dani mi nisu ostavili dovoljno vremena za potpunu uživanciju.
Još samo malo šetnje uz more i gotovo...
Bilo je dana sretnih, bilo je dana tužnih, otišli su mi neki dragi ljudi, u pola koraka, bez pozdrava... Šta se može, tako jednostavno mora biti, jednom smo tu, na ovom svijetu, i zato uživajmo u svakom danu koji nam je darovan.
Uostalom, samo sretni ljudi mogu iskreno tugovati...
Dragi moji!
Možda ću ispast prepatetičan i pompozan, ali zaista moram svima vama i poznatima i nepoznatima, koji ste namjerno ili slučajno došli ovdje zahvaliti od srca i poželjeti sve naj naj naj u novoj godini.
Želim vam radostan onaj trenutak, večeras, u ponoć, kad ćete zagrliti nekog svog dragog, a s njim zapravo zagrliti čitavi svijet.
Neka vas zdravlje sreća i ljubav dotiču svakog dana, svakog sata, svakog trena, volite, ljubite, griješite, ali ne previše, opraštajte bez straha da ćete nešto s tim činom izgubiti.
Budite uvijek svoji, iskreni prema sebi, a pažljivi prema drugima. Čuvajte svoje najdraže i ne štedite na ljubavi i nježnosti!
Sretna vam Nova godina!
Post je objavljen 31.12.2011. u 09:45 sati.