Ljudi su, još od pamtivijeka svoje veselje najviše voljeli izražavati pucanjem, praskanjem i eksplozijama svih mogućih vrsta. Netko će iz kubure, netko iz mačkule, a bogme našao bi se lijepi broj junaka koji pravi vatromet mogu potegnuti iz dubine duše. Gotovo da se niti jedan sretniji događaj ne smije obilježiti bez primjerenog vatrenog naboja. Koliko ste samo puta u novinama mogli čitati o raznim "eksplozijama radosti" i "vatrometima veselja!?"

No, ako kojim nesretnim slučajem pripadate onom uskom krugu manjinjorga i dežurnih gunđala koji ne uspjevaju dokučiti tajnu vezu između dobrog raspoloženja i eksplozivnih naprava - sram neka vas bude! Kako bi se vi radovali? Mirno i dostojanstveno? Tjah...



Kad se samo sjetim koliko sam Novih godina dočekivao na ulici, prašnjav, oznojan i neprimjereno odjeven samo kako bi u onom najvažnijem trenutku na prijelazu dviju godina mogao pokrenuti najgromoglasniju i najtraktivniju moguću kombinaciju plamena, buke i tuke.



Kad vidim ovu današnju mlađariju kako im je u dućanima sve dostupno, od mini petardica do seks bombi s odgođenim djelovanjem, uopće im ne zavidim. Eto baš danas, gledam jednog, otprilike tridesetpetogodišnjeg mulca na mulu u trajektnoj luci kako baca petarde i to kako baca, sve nešto mlitavo, lantravo, bez ikakvog šušta i gušta. Hoda nezainteresirano, od kućice u kojoj se prodaju karte pa sve do lanterne na vrhu mula pa svakih minut-dva baci petardu iza sebe i čitavo to vrijeme niti da mu jedan živac na licu zatitra, ma ništa!

O hebote, pa stvarno si petardiran čovječe!



A di je ono vrime kad smo pucali iz tondina oba zid, kad smo pljucali na garburu pa bi je brže bolje uvalili u važ od piture na čijem bi poklopcu probužali jednu rupicu pa bi šuferinom zapalili plin koji bi se stvorija unutra...
Ko je onda ima petarde? Samo najjače mrge! Poala brale, bacit petardu bez veze? Ma nije dolazilo u obzir!
Petarde su se izrađivale u kućnoj radinosti, potajice, trebalo je nabavit hipermangan, srebrnu boju, kordu, poseban papir, izolir traku i još trista čuda. Pravi majstori izrade petardi imali su posebne recepture koje se nisu smjele odat nikom živom, ni ćaći ni materi. Ali je zato svaka petarda imala specifičan zvuk, snagu i prasak koji bi odavao ruku pravog meštra.

Kad mi zagrmilo doli s Lučice, Debeli bi reka - ovo je Vinko Tulela!
Ma koji Tulela - rezolutno bi se ubacio Bore - njegove učine više onako prffff, ovo ti je bija Džemo Pauk!
Lako je Džemi kad mu mater radi u apoteku! Može nabavit hipermangana za trista petardi.
A jebi ga - značajno bi Bore pljucnuo na pod osluškujući zvuk eksplozija iz Pasika i Naselja...
Evo! Jesi čuja!?
NIkša Štraca stoposto! - Debeli će
Nego! Nema jačega od Štrace, obeća mi je prodat deset komadi, vezat ćemo ih sve zajedno pa ispalit u ponoć!



Slučajno ili ne, moja dječačka fascinacija eksplozivnim napravama naglo je splasnula kad sam otkrio dražesti nježnijeg spola. Brzo sam shvatio kako je onaj najsretniji trenutak kad sat otkuca dvanaest puta umnogome bolje provesti tik uz kakvo zamamno poprsje nego li s garburom i kordom u ruci. Štoviše, primjetio sam da mnogo bolje grije vatra koja tinja na laganom žaru nego li ona koja sve sparuši u jednoj nanosekundi.

A jebi ga - dodao bi Bore i još jednom značajno pljucnuo na pod...