Trogirska zagora nije imala previše sreće s poviješću, a još manje sa zemljopisom. Okrutnom igrom sudbine dobila je na prostorno-vremenskoj lutriji obilje krša i tek poneku šaku plodne zemlje. Niti jedan potok, a kamo li rijeka nije se udostojila provući ovim krajem, a rijetke lokve na kojima se napajalo blago, redovito bi presušile za vrijeme ljetnih vrućina. Nisu joj ni planine pokazale bogzna kakvu naklonost. Umjesto da se dižu gordo u visine, ovdje su se smekšale, zaoblile, stanjile, kao da su se zasramile. No unatoč svemu, ljudi su ostali. Kap znoja za kap ulja bila je realna plaća za opstanak u moru sivog kamena. Tko nikad nije lomio i razmicao stijene da bi dobio malenu vlaku crvenice u kojoj će posaditi tri-četiri trsa loze i odgojiti ih do pune zrelosti, vjerojatno nikad neće moći cijeniti trpak okus Babića iz ovdašnjih vinograda.





A danas, danas se novi vinogradi podižu buldožerima, dinamitom i drobilicima. Brda dobijaju neprepoznatljiv oblik. Struka kaže da je to dobro. Hm, živi bili pa vidili...

A mi smo se ove prosinačke nedjelje odlučili na jednu simboličnu skitnju ovim kutkom našeg zabrđa i to bez predumišljaja i velikih planova. Jedva smo u škatuli o' postola pronašli nekakvu nazovi- turističku kartu pa smo u lancu kojim se Vilaja i Boraja preko Orlica stapaju s Grebašticom odredili vrhić od kojih 675 metara visine kao naš današnji cilj.

Planinarske oznake naravno, nismo ni očekivali, ali nam je bilo drago kad smo vidjeli nekoliko putokaza za biciklističke staze. Putokazi su tu, jasni i precizni, istina, niti jednog biciklista ne vidjesmo, ali računamo s onim - svaki početak je težak.



Put nas je najprije vodio kroz polje ispod seoca Blizne Gornje.



Iz sela je dopirao lavež pasa koji se očito čudom nisu mogli načuditi kakvi to neobični svati tumaraju njihovim krajem. Mendule su već izgubile lišće ali hrašće još uvijek bura vije.



U jednom masliniku omeđenom suhozidima, iznebuha je izronila glava nekog neobičnog čove. U škverskom trlišu, sav zarastao u kosu i bradu, vrludao je između maslina kao da nešto traži. Ugledavši nas, nije propustio priliku legitimirati došljake.

A kud ste vi krenuli?
U brdo.
U brdo? Šta ćete tamo?
A eto tako... Ima li puta do gori?
Tz! - Samo je pljucnuo jezikom u gornje nepce i nastavio svoju rabotu, očito razočaran budalama koji bez razloga "gonjaju" u brdo...





Kakva-takva staza dovela nas je do posljednjeg vinograda, a dalje smo se morali dovijati kako smo znali i umjeli. Tražili smo najpovoljniji prolaz kroz sivo-zelenu kombinaciju bodljikavog smriča i britvastih škrapa. Kako smo napredovali prema vrhu, tako su nam se otvarali sve ljepši pogledi.



Nakon desetak minuta konačno smo kročili i na sam vrh. Kota šest-sedam-pet - pa i nije loša kombinacija brojeva!



Zanimljivo, kad god dođemo do nekog vrha, pogled nam automatizmom bježi prema jugu, prema moru.

Eno daleke Jabuke na srid kulfa!



Preko Drvenika Malog baškari se Biševo!



Pogled seže preko Šolte, Hvara sve do Lastova i dalekog Sušca. Vidi se i kraj Biokova kako uranja u dolinu Neretve. Snijegom pokriveni vrhovi bosanskih planina. Na sjeveru, najbliže nama, Troglav i Dinara. I vječni Velebit je tu, skoro nadohvat ruke.
Krug zatvaramo uvalom Grebašticom i bedemom koji odvaja Oštricu od ostatka svijeta.
(ova slika je za moju Šibenku!)



Iznad Grebaštice, na Orlicama, na vrh brda vjetrenjača mrda!



Neka mrda, bit će strunje - rekla bi baba Manda...

Dok nas friška bura štipka za obraze razmišljamo kojim putem natrag. Spuštanje po ovakvom terenu uvijek je napornije od penjanja. Lako za to da mi se izvrne skočni zglob, ali ako razbijem foto-aparat, ajme ti se meni!



Srećom, spustili smo se u podnožje bez vidljivih posljedica. Ako ništa drugo, ljekoviti brdsko-planinski zrak uvijek stvori gomilu ideja za nedjeljni ručak. Dok smo se vozili natrag prema Trogiru, smislili smo koncepciju. Bacit ćemo nešto ispod peke. Dvi kapule, tri kumpira, bokunić mrsnoga, može i koja gljiva, i još malo kavula iz vrtla, pa sve to zajedno blagoslovit novim maslinovim uljem!
To mora bit dobro!
E nu neće, dakuće!