Jeli vam se ikad dogodilo da vas uvati smij onako iz čista mira, bez posebnog razloga se cerite ka blesavi, grohotom cepate vazduh na vodonik i kiseonik, ma ni sami ne znate ni zašto ni kako, ali se i dalje smijete, smijete i nikako se ne možete zaustavit!? Nije? Ma nije moguće!

Dakle 'vako, možda neki od vas već znaju, ali većina ipak ne , eto, mene je posli pustih godina tokalo opet krenit u školu učit pisat. To vam je slično ka ono kad kao vozač napravite puno majmunarija na asfaltu i skupite ohoho negativnih bodova pa morate ponovo u auto-školu. Tako sam i ja u zadnjih pet i po godina napisa toliko budalaština na ovome blogu da nije bilo drugog izbora nego me opet upisat u prvi razred.

Naravno, sve to nije nikakva garancija da ću nakon, nadam se -uspješno svladane školske godine znat razlikovat subjekt i predikat, prilog i salatu, asonancu i aliteraciju, ali božemoj – čovik se uči dok je živ.

Moram se pohvalit da mi je ekipa super, družimo se preko malog, a pogotovo velikog odmora, igramo se na vatalo, kukalo, dilimo krafne i profesor'ca nam je super na kvadrat, pogotovo kad redovito izvršavamo svoje školske obaveze u koje spada i neizostavni domaći rad.

Svakog puta dobijemo neki zadatak, recimo opisat lik, dvoje likova, mnogo likova, za popizdit mnogo likova, smjestit ih u nekakav prostorni i vremenski okvir, međusobno ih povezat i zavadit ako triba, u svakom slučaju, odlično se zabavljamo.

Ispočetka je bilo malo frkovito čitat svoje misaone uratke pred, mislio sam tada – strogim auditorijem, ali nakon razdoblja pelena i bespomoćnog kmečanja, stvari su polako ali nesigurno, došle na svoje mjesto.
Prošlog smo tjedna trebali odabrat neki članak iz novina, po vlastitoj želji, recimo iz crne kronike ili pak svijeta glupih, bezobraznih i slavnih i pokušat zamislit slijed događaja koji je prethodio tom, već opisanom u novinama.
Iskreno, crna kronika se ne nalazi visoko na listi mojih prioriteta pa sam se čitav tjedan mučio ne bi li našao neko atraktivno razbojstvo, pronevjeru ili makar trovanje salmonelom – ali džaba, ne moš nać pošten zločin ni da ga mikroskopom tražiš.

Međutim, jedan me naslov ipak zaintrigirao - kaže ovako - U selo je ušao čopor od 15 divljih svinja
Wow, da vidimo šta je bilo s tim čoporom

Među mještanima Cerne kod Vinkovaca jučer je ujutro zavladala je panika. Oko 10 sati ujutro iz obližnje šume Banov dol ušao čopor divljih svinja.
-BIlo ih je barem 15- ispričala nam je naš čitateljica Katarina.
Poslala nam je fotografiju dviju ubijenih svinja. No, nije poznato jesu li mještani ubili još životinja. Kako je ispričala čitateljica, ljudi u panici nisu znali što učiniti, jer su im divlje svinje trčale po dvorištu.

Kako vidite, situacija je bila sasvim ozbiljna, gotovo već na rubu elementarne nepogode, ali mene je dok sam ovo čita uvatija luđački smij.
Rič po rič, cipan se ka budala i ne mogu stat. Onda ipak malo zastanem, duboko udahnem, ispričam se i pomislim - okej, sad će krenit. Ne pročitam ni pet riči - jopet! Neugodno za popizdit!

Onda sam pokuša pročitat svoj tekst, dakle – što je prethodilo najezdi divljih svinja u pitomo slavonsko selo...

Nije se te nedjelje još pošteno ni razdanilo, a Banovim dolom nedaleko od Cerne zavladala je panika. Iz guste magle koja je prekrila ravnicu izronio je čopor od petnaest divljih ljudi. Izgledali su posve neobično, odjeveni u krzna boje lišća prošaranim krpicama vlažne ilovače. Svi su odreda među prednjim nogama nosili nekakve štapove iz kojih je sijevao plamen uz zaglušujuće praskove. Premda ih nikada nisam vidio ovako izbliza, prepoznao sam ih iz priča mog pokojnog djeda koji je preminuo nesretnim slučajem u osmoj godini života.

E jebi ga, ovde sam ispalija, skotrlja se sa stolice na pod i nisam više moga ni glasa pustit...
Srećom, profesorica je bila uviđajna pa je uzela moj domaći i pročitala do kraja.

Možda bi djed poživio još koju godinu i doživio duboku starost da ga nije shrvala smrt njegove ljubljene kćeri jedinice, to jest - moje majke koja je nastradala možda upravo od ovog istog čopora samo dan prije petog rođendana, taman kad se spremala u zasluženu mirovinu. Oca nikada nisam upoznao, a braća i sestre su se nakon tog upada divljih ljudi razbježali po obroncima Papuka.
Sjećam se, jednom sam upitao djeda zašto nas divlji ljudi uopće proganjaju , a on je samo uzgred spomenuo nekog Nikolu Zrinskog koji se toliko bio prepao našeg šukun-šukun-djeda da je istog trena pao s konja, lupio glavom o kamen i ostao na mjestu mrtav. Od tog su nemilog događaja počele muke našeg roda, koje evo traju i dan-danas. Relativno najbolje su prošli naši rođaci koji su krenuli prema zapadu u jednu daleku zemlju što je Istrom zovu i tamo se počeli baviti pronalaženjem nekih smiješnih gljiva koje ljudotinje jednostavno obožavaju.
No ovi tikvani koji su nasrnuli na Banov dol nisu bili dobronamjerni. Promatrao sam ih iz svog podruma gotovo paraliziran od straha jer sam znao da naša šuma svake godine u ovo doba ostaje bez lišća i da će me sigurno primjetiti ako se dam u bijeg.

Histerično lajanje njihovih pasa podiglo mi je sve čekinje na leđima, pogotovo kad su upali u jazbinu susjeda Grocka. Čuli su se strašni krici, ali divlji ljudi su i ovoga puta bili nemilosrdni.
Odveli su sirotog Grocka na nosilima okrenutog naopako.
Nakon dva dana, okupilo se nas šestero najsnažnijih u šumi i nakon dugog vijećanja odlučismo se uputiti prema Cerni i tamo mirno prosvjedovati. Čim su nas ljudotinje ugledale, počele su bježati prema svojim kućama. Nisu nas htjeli ni saslušati, a neki od njih kao da nisu završili niti prva dva razreda osnovne škole. Nisu nas naime, niti znali prebrojati, a od pomućenog razuma činilo im se da nas ima dva ili čak tri puta više nego što nas je zaista bilo na prosvjedu.

Ajde dobro, znam da nije opet toliko smišno da bi se tribalo valjat po podu, ali šta ću – mene ujitilo i jebi ga sad!
Nešto kasnije, dok sam se vraća doma, još jednom sam se sitija svih ovih svinjarija i naravno – usta se raširila ka armonika . Ima bit da je to bija neki zarazni smij jer se jedna cura koje se mimoišla sa mnom isto tako počela gromoglasno kesit. I blagajnica u Konzuma. I radnici na benzinskoj. I jedan neimenovani komunista koji se sasvim namjerno naša na otvorenju gradilišta velikog kompleksa koji će se zvat – Molaj me – Split!

Čak mi se u jednom trenutku učinilo da su se face s jumbo plakata počele smijat. Ipak ne, samo mi se učinilo, oni se jedino znaju cerit onako ka hijene, podmuklo i ispod glasa…

Samo se pošten čovik može nasmijat od srca.
I zato, ako danas i sutra već moramo mučat, ko nam brani smijat se!