Marketing
Grad koji se nikada ne budi
Nikad nisam bio u New Yorku pa ne mogu biti siguran je li to istina, ali negdje sam pročitao da je to grad koji nikada ne spava. Hm, čini mi se da je tom velegradu na malo uvrnut način sličan grad u kojem sam odrastao kojeg bi mirne duše mogao nazvati gradom koji se nikada ne budi.
Čak i kad bi se kojim slučajem probudio iz dugog zimskog sna, vjerojatno bi već istog dana umro od dosade, jednostavno ne bi znao što bi sa samim sobom...
Pretjerujem naravno, ali opet se često pitam - koje je njegovo pravo lice - ono ljetno, razigrano, vedro i živo ili pak ono turobno, mračno i sivo kakvo zavlada s prvim jesenskim kišama...
Štoviše, da netko upravo sada padne s neba na trg pred katedralom siguran sam da uopće ne bi skužio u koji je dio svijeta došao. Veća je vjerojatnost da će naići na kosooka lica i mirne disciplinirane ljude sa slušalicama preko ušiju i foto aparatima na grudima nego li na nekog homo domesticus dalmaticusa.
Grad –otok ili otok-grad kojeg čitavog možeš opkoračiti u nekoliko stotina koraka usidren je već tisućama godina u tjesnacu između nešto većeg otoka Čiova i kopna, nalik brodu od kamena koji je odavno pronašao svoju luku mira i više mu se ne mili izlaziti na otvoreno more. Malim kamenim mostom vezao se za kopno, a većim za Čiovo i grčevito se drži tih spona, možda zbog straha da ga rijeka vremena ne odnese nizvodno. Grad spomenika ili grad muzej kako mu mnogi tepaju, možda se i previše uživio u ulogu muzejskog eksponata.
Više se i ne sjećam svojih prvih koraka po njegovim uskim kaletama i pjacetama, ali dobro pamtim dane bezbrižnih lutanja i dječjih igara po brežuljcima iznad grada. Gradeći tajna skrovišta od kartonskih kutija i sklepanih dasaka stvarali smo svoj vlastiti svijet, a grad pred našim očima bio nam je na neki način inspiracija. Zvonik katedrale kao vertikalna os oko koje je u koncentričnim krugovima rastao grad, a s druge strane široka riva pružena od čiovskog mosta do Kule Kamerlengo, svima dostupna, kao mjesto susreta i rastanaka, usputnih ćakula i skrivenih pogleda.
Godinama kasnije, svoj sam grad naučio upoznavati odmičući se od njega.
I to ne bez razloga
Uvijek je izgledao ljepše iz daljine.
Kad se nalaziš previše blizu, teško je spoznati realnu sliku.
Ali, kako bi uopće izgledala realna slika lišena emocija i sjećanja? Može li se spoznati Grad bez njegovih ljudi? Bi li to bio isti grad s nekim drugim ljudima?
Priznajem da me pomalo plaši sve veći raskorak vremena i prostora, prolazeći godinama istim uglačanim pločnicima učini ti se da se ništa ne mijenja, a onda u nekom trenutku shvatiš kako sve teže prepoznaješ lica, bore se urezuju u kožu neizmjerno brže nego li u kamenu plastiku i osjećaš kako tvoj vlastiti grad bježi sve dalje, u nepovrat...
Post je objavljen 12.11.2011. u 18:30 sati.