Vidio sam ga prije desetak dana u jednom od onih supermarketa koji nam četvrtkom nude popuste na bolji život, a ponedjeljkom bezlične ešalone uskličnika, akcije bez karijola, poleta i udarnika. Gurao je svoja kolica skroz na drugom kraju supermarketa, zamišljen i zagledan u neki papirić koji ga je vjerojatno podsjećao što sve mora kupiti. Ja sam već bio blizu izlaza, htio sam mu se javiti i barem mu mahnuti, kad već nismo razmjenili niti dvije-tri riječi, ali jednostavno - pogledi nam se nisu sreli. Ma dobro, pomislio sam, tu smo, blizu smo, vidjet ćemo se ovih dana, popričati o tome kako su nam ove godine masline "platile," kako podnosi tugaljive dalmatinske jeseni, bude li blues u njemu, sprema li novi album...



Danas, prije kojih dvadesetak minuta, vratio sam se s njegovog pogreba. Otišao je svirati blues nekoj novoj publici, možda boljoj, strpljivijoj, zahvalnijoj. Pored njegovog groba osjetio sam se posramljen i užasno ljut na sebe što mi se tog dana u tom glupom supermarketu baš toliko žurilo da mu nisam uspio uputiti niti jednu riječ, niti jedan osmijeh.

Toliko toga propuštamo svakog dana, svakog sata i nikad se nećemo dozvati pameti jer uvijek mislimo da ima vremena, da neke riječi koje nosimo u sebi još nisu sazrele da ih uputimo nekome tko nam je blizak, tko nam je drag. I onda dođe taj dan kad sve te riječi koliko god bile divne i krasne ništa više ne vrijede jer su ostale neizrečene, neupućene, zarobljene...

Zašto toliko škrtarimo s osmijesima, prijateljstvom, ljubavima? Zašto mislimo da će nas drugi smatrati slabima ili čudnima, ako nekog upravo sada nazovemo i kažemo - ništa posebno, samo da ti kažem - drag(a) si mi, htio sam ti samo čuti glas...