Nekoć davno, kad sam bio lijep i mlad (otprilike u prošlom tisućljeću), špica turističke sezone obično bi trajala od prvi sedmoga pa sve tamo do otprilike dvadeset, možda čak i dvajstipet osmoga.
S vremenom je ta špica lagno ulazila "u se" ko vuneni džemper nakon pranja na neadekvatnim temperakurama, postajala sve tanja, najprije trideset pa dvadeset dana, štoviše, taj proces nestajanja špice posljednjih je godina bivao još izraženiji tako da smo danas ostali uglavnom na špičnom vikendu. Od špice ostade samo koštica!





No dobro, čak se i u takvim uvjetima, špični vikend redovito svečano i nadasve dostojanstveno obilježava prigodnim kilometarskim kolonama, spektakularnim gužvama, dražesnim zbrkama i sitnom, tek primjetnom nervozom, a u masovnim sletovima zna sudjelovati i po nekoliko stotina tisuća ljudi, što domaćih, što gostiju iz prijateljskih, a bogme i onih država s kojima još uvijek imamo otvorena pitanja.



Špični vikend ljeta dvije i desete obilježila je na opće iznenađenje tajnosti, ni manje ni više nego - kiša!?



U skladu s novovijekim uzusima svekolikog novinarstva, ova kiša nije mogla proći tek tako, neprimjećeno i sramežljivo, već su je mnogi mediji požurili nagraditi epitetima širokog spektra komparativa i superlativa. Tako smo primjerice mogli čuti da je kiša senzacionalno padala duž obale Istre i Hrvatskog primorja, da je vjetar ponegdje spektakularno lomio grane drveća, a totalno šokirani gosti smješteni u kampovima i privatnom smještaju već su bili pripravni za masovnu evakuaciju.





Bez obzira na sve, "Dalmatian blue summer dream", moj osobni festival bez niskog, a kamo li visokog pokroviteljstva nadasve uvaženih institucija, nastavlja svojim prirodnim ritmom, a jedan od razloga zašto obožavam ljeto je i taj što je upravo ljeto vrijeme susreta s mnogim dragim ljudima kako iz bložanskog, tako i onog, ponešto realnijeg svijeta.





I dok tako spektakularno ispijamo veliki makjato i sok od brusnice, a pojedinci skloni raskalašenom životu čak i malo pivo, ozarenih lica pratimo međusobnu rijeku riječi, jedni drugima poklanjamo planinu osmijeha i more dobrih vibracija.

Prijatelji moji, da ste mi zdravi i veseli bili, di god se nalazili!

Šta misliš o rupi u Meksičkom zaljevu? - priupita me jučer Jakša iz strojarskog odjela, ničim izazvan, stručno pripaljujući duvan, na platoiću iza tehničkog ureda, ma znate di je to, nekoliko koraka od Mijine kapunjere, e tu, tuuuuu...

Kako sam taman bija zaklopija mobitel i još par sekundi osta pod dojmom tog razgovora, pogleda sam Jakšu s priličnom dozom tupila i nekuženja, misleći da me pita nešto vezano za raspored otvora od cjevovoda koji se u njihovim nacrtima minja deboto svake šetemane. Nisam se pravo ni snaša, kad eto ti niza skale Frane Vida iz nabave i Mate Cok iz remonta, svaki sa neizbježnim duvanom u ruci, opet s nekom svojom internom spikom. Pridružili nam se i njih dvojica pa se odma razvila živa diskusija o nafti, bušotinama, tankerima i tako to.

Iako mi se broj popušenih cigareta u životu kreće otprilike između jedan i po do dva, i bižim od duvana ka vrag od tamjana, u tim sam trenucima prvi put zažalija šta nisam pušač.
Zašto?
Radi komunikacijskih vještina, bome!

Jerbo, ako ostavimo na jedan časak po strani sve ukuse i mirise, da ne rečem smradove, i za moj pojam besmislene uživancije vezane za uvlačenje i ispuštanje dimova iz tjelesnih otvora, moram priznat da izuzetno zavidim pušačima upravo na tome kako oni lako upadaju u međusobnu komunikaciju. Pušačima ne tribaju formalnosti, nema kod njih nepotrebnih "pišit ću, kakit ću" uleta i upoznavanja, jednostavno - čim ugledaš nekoga sa onim kulerskim motom kakvog samo pušači imaju, još dodatno garniranim samouvjerenim izrazom lica i pogledom usmjerenim ka svijetloj budućnosti, možeš mu slobodno prić i bez ikakvog uvoda počet parlat o vrimenu, nevrimenu, balunu, ženskima, muškima, gospodarskoj situaciji u Bangladešu, odnosu tečaja britanske funte i novozelandskog dolara ili problemima sa otkupom pšenice u Moldaviji. Niko te neće krivo pogledat, niko te neće potirat, pogotovo ako si i ti sam uvaženi član pušačke sekte. Solidarnost na djelu!

I šta je najbolje od svega, naši vrli zakonodavci ni slutili nisu kako s novim zakonom o zabrani pušenja u zatvorenim prostorima neće zaštitit one koji ne fumaju i ka ono, drže do svoga zdravlja, nego baš suprotno - da će najviše izać u susret upravo - pušačima!
Kako?
A lipo!

Eto na primjer, kako se više ne smi pušit po kancelarijama, radionama, hodnicima, zahodima ili di se već sve pušilo, poslodavac je dužan pušačima osigurat posebnu prostoriju u kojoj bi oni mogli upražnjavat svoje neobuzdane strasti. Kako u ovoj teškoj gospodarskoj situaciji nikome ne pada na pamet radit posebno klimatizirane prostorije za pušače, oni su se lipo dositili i pristojno separirali u pušačka geta.
Sve u skladu sa zakonom!

I šta se dogodilo - pušači su opet ispali pametniji!
Ka prvo, niko im ne može zabranit pauzu za popušit duvan-dva, jer kad čovik naporno radi, neophodno je napravit malu stanku za razbistrit misli, jel' tako? Ka drugo, nigdi nije propisano koliko se takvih pauza može napravit tokom radnog vrimena. Nekome su dovoljna dva-tri duvana, a neko bome strusi cilu kutiju za osam uri! Teoretski bi se moga cili radni dan provest na prostoru za pušače. Ka treće - šefovi im ne smiju prigovarat jer se ljudi pridržavaju zakona i pozitivnih propisa, a kad su već tako poslušni i disciplinirani, di ćeš sad čoviku ić grintat šta nije na svome radnome mistu? Pušač će te odma poklopit sa argumentima! A šta!? Da se i duvana odreknem? Još i to!?

Nema veze šta su se malo toga do sad u životu odrekli, ali protiv ovakvog argumenta o odricanju nemo'š nikako. Svi smo osjetljivi na tu rič - odricanje.

A nepušači? Nepušači su u ovom slučaju popušili!
Jerbo, nepušači nemaju pravo na pauze za pušenje! Šta će im pauze za pušenje kad i tako ne puše!
Upravo zato se nepušači ne smiju mrdnit cili dan sa svoga radnoga mista, nu, još najbolje da šetaju okolo i love zjake ili nedaj bože kopaju nos ili češkaju intimne dijelove tijela!?

Realno govoreći, nepušač izgleda izgubljeno kad 'oda po svitu, dok čovik sa duvanom djeluje angažirano, ozbiljno, on rješava tekuću problematiku, diskutira, daje prijedloge, predlaže mjere... A šta će mi jado nepušač, ne zna di će s rukama, ne zna di će s nogama, ma dajte recite mi iskreno! Svako normalan će reć - eno linčine, opet ništa ne radi!

I zato kolege pušači, skidam vam kapu i priznajem - zajebali ste nas! Još jednom!
Ma svaka čast, tako se triba izborit za svoja prava!
Ali... šta ćemo sa rupom u Meksičkom zaljevu?
Hm... valjda ćemo je začepit... već nekako!
Ne mogu ni pušači baš sve riješit iz prve!

Zatvarajući prošlog petka još jedno poglavlje svoje možebitne karijere, uz prigodni shutdown i fanfare a-la windows XP, trenutno sam stavija u pogon alternativne izvore energije, neke posebne, vrlo vlastite motore koji besprijekorno funkcioniraju čak i bez unutarnjeg sagorijevanja Tako i sam čin provlačenja škverske kartice kroz onaj blentavi čitač upravo petkom u tri-nula-nešto poprima neki viši smisao. Istina, neposredno nakon tako uzvišenog čina slijedi sjedanje na turboužareni sic od vespice koji ti u trenu sprži guzicu da se sve dimi ka u pršutani Drniš. Dok se dim iz guzice polako razilazi, zamjenjuje ga prvi dašak popodnevnog maestrala pa još samo malo slalom vožnje između trogirskih "petokolonaša", naposlijetku razvijam jedra i konačno - dišem!

Uz razgovor s Morem, miris joda na licu i kožu koja cvrči na suncu i upija sol, hodočastim još jednom prema staroj Saloni u kojoj me osim moje klape, raširenih ruku dočekuje duh crnog kontinenta koji još od sinoć lebdi iznad Gradine.
Puni razumjevanja, dobri duhovi iz dubina Sahare uskoro ustupaju prostor toplim zvukovima mostarskog Arkula. Nekako ti nestvarno zvuči saznanje da čovik koji svira gitaru tako nježno ka da plete pašku čipku od njenih žica može zvati Atilla. Uz "strašnog" Atilu, fascinantne sefardske napjeve zapiva je Vladimir Mićković.
Taj Mićko mi je odmah bija sumnjiv! Iako krhkog, gotovo dječačkog izgleda, sasvim oprečnog poimanju tipičnog predstavnika kriminalnog miljea, potpuno sam siguran da je upravo on u svojim glasnicama sakrija neki, do sada neviđeni instrument i što je najopasnije - još ga nemilo šverca priko svih mogućih granica! I dok ga isljednički promatram u stilu Hercula Poirota, razmišljam kako to da u obične glasnice može stat strast Andaluzije, gordost Katalonije, pustinja Izraela, suptilnost Bosne i fatamorgana Hercegovine!?



Priznajem, do kraja nastupa nisam doša do nekog smislenog rješenja, a da me iz pustog sanjarenja nisu trgnuli moćni udari bubnjeva s Dinarida, vjerojatno se ne bih pomaka s istog mjesta još do ovog trena.

Ritam, snaga i strast ljubavnika, gordost, hrabrost i krik pobjednika, rijeka emocija, vulkan energije, delirij i ekstaza, jednom riječju - Kries!





Ko je doživija - pričat će, ko nije bija - taj ne zna što je izgubija...

Doslovce ošamućeni svim doživljenim, odbauljali smo zajedno dalje u noć i bez greške u navigaciji pronašli miran porat u kojem nas je dočekala naša Dragica, carica kužine, kuvarica ekstra klase. Neeeee, uvredljivo bi bilo Dragicu nazvati pizza-majstoricom! Jer ono šta ona radi od plodova mora na toploj krušnoj podlozi ni u kom se slučaju ne može nazivati običnom pizzom, to je gastronomska svečanost za nepca, pogotovo kad oko ure iza ponoći krenu mali noćni razgovori s Nelom Gustirnom i Danicom Čvorović uz prigodno ogovaranje izočne Marčeline koja nam se odmetnula među selebove.

U subotnje jutro, donija sam čvrstu odluku da pasivno-reaktivni ritam preokrenem u aktivno-dinamičan, a za tako nešto bilo je neophodno provesti hokejašku izmjenu unutar ekipe u kojoj su iskusne igrače zamjenili mlađi, orni, čili i poletni.
Kanjon rijeke Cetine polako već postaje moje prirodno okruženje i turbosnažan generator energije jer kad se jednom spustiš među slapove i brzake, trenutno zaboravljaš na to ko si šta si i odakle dolaziš, oko tebe postoje samo okomite litice koje se izdižu stotinama metara u visine, ispred tebe rijeka koja teče i teče i koja nikoga ne čeka i nikome ne polaže račune.

Ovoga smo puta otkrili jedan, do sada nepoznati kutak, naime, Velika Gubavica, najviši slap na rijeci Cetini ruši se u dvije kaskade 48 metara u dubinu, tako da se pri prolasku kanjonom mora (vrlo oprezno) doć do samog njenog vrha pa prolazeći kroz tunel u kojem se odvaja dio vode za hidroelektranu spustit skroz ispod vodopada i ponovno se vratit plivajući uzvodno. Uz zaglušujuću buku i vodenu prašinu u zraku, kupanje ispod slapova nikome normalnome ne pada na pamet, ali s obzirom na to da mi odavno već nismo normalni...



Uz pomoć alpinističke užadi svladali smo stijenu uz donji slap pa se popeli u gornje jezerce, u samo srce Velike Gubavice. Možda je upravo ovdje nastao izraz "guba" za nešto što bi se na starohrvatskom reklo - cool, ah da haujesno...



Jedan od najatraktivnijih dijelova "kanjonjarenja" svakako je spuštanje niz 13-metarsku stijenu neposredno uz Malu Gubavicu. Nakon prelaska izuzetnog uskoga prolaza u kojem nije preporučljivo proklizavanje, preko užadi se mora spustiti ponovno do rijeke i to jedan po jedan. Drugi način ne postoji!
Odnosno - lažem, postoji i drugi način, tako da skočite direktno u dubinu pa ako preživite - preživite!



I šta mislite, koji je luđak ovoga puta skočija!?
Hm, da, upravo se nešto češkam iza uha, ka ono, ne bi ja ali, eto - došlo mi je...

Kakav je osjećaj?
Jednostavno - padaš, padaš, opet padaš, još uvik padaš, samo gledaš ono modro oko rijeke kako ti se približava, slijedi jak udar u površinu, ka da te bager tresne, trenutak tišine ispod površine, trenutak spoznaje da si još uvik živ i napokon - izron!
Mastercard!

Kako se ono kaže - najbolje stvari u životu su ili nemoralne ili nelegalne ili debljaju!
Pa sad, ne znam baš u koju bi kategoriju spadalo ovo moje skakanje preko slapova, ali kad smo već kod debljanja, ne znam koji junak ne bi pokleknuo kad je peka u pitanju i to na način (sad glumim Veljka Barbierija) kako je spremaju u konobi "kod Ćeće." Trebam li uopće napominjati da ovu konobu nećete naći ni u kakvim gastronautskim vodičima, do nje možete doći samo jedino ako ste u kanjonu rijeke Cetine ostali živi i koliko-toliko zdravi ako već niste bili pri sebi kad ste se upuštali u sve to

Tonći zvani Ćećo, osim šta sprema najbolju peku u ovom dijelu hemisfere, obožava i etno muziku tako da smo idealno uskladili naš ritam da do devet uri stignemo u Solin.
Taman u po kumpira koji je pokupija najbolji šug ovoga svita zazvonija mi mobačfon, ko je - Mala Sirena!

Ka ono, evo nas u Omišu, baš smo te nešto spominjali!
A lipo, puno lipo da me spominjete, samo nisam baš nešto osjetija da mi se štucalo!
Je li Stipe tu?
Je?
A onda mogu zamislit o čemu ste pričali...

Uglavnom te večeri, omiški dio ekipe smo poslali na finale festivala klapa a mi "gorštaci" smo se opet strateški rasporedili po solinskoj Gradini.
Pitala se Oceana di sam, ali nikakvih problema nije bilo, jedino - nakon kanjona i Ćećine peke nisam baš osjetio snažan poriv da još i skačem po pozornici pa sam umirujuće zvukove bjeloruske "Altanke" saslušao u trećem redu tribina...
A onda su na scenu stupili - Kolumbijci!

We are Cimarron! From Columbia!!!

Ljudi moji, Cimarron from Columbia, to vam je takva energija, takva strast, ma šta strast, to je esencija svih mogućih strasti koje postoje na ovome svitu. Kako ti ljudi samo rasturaju...
A rasturaju, osim bubnjeva i udaraljki, čak i mandole i mandoline, a glavni boss from Columbia rastura čak i na zamislite - harfi!?





Cimarron from Columbia - čista erotika!

U svakom slučaju, sa ovogodišnjeg Ethnoambienta sam izaša totalno "maknut", nakon pet izvođača u tri večeri za koje nema šanse da možeš iti približno odredit ko je bolji od boljega, ne možeš više niti zaspat kako triba.

Osokoljen fenomenalnim pustolovno-glazbeno-gastronomskim momentima koji su tijekom petka i subote poprimili ekstatične razmjere, u nedjelju sam odlučio donekle smiriti situaciju izvevši u vlastitom aranžmanu etidu za štrakul i gradele u F-duru...

A s prvim mrakom - pravac Kula Kamerlengo i koncert Cambijevaca koji su samo večer raniije postali apsolutni pobjednici ovogodišnjeg "Omiša!" Osvojili su sve živo, prvu nagradu publike, prvu nagradu žirija, a kako su očito dobro feštali čitavu noć, pomoć su im pružile klapašice iz Štorije, još jednog potencijalno izvoznog proizvoda s oznakom "made in Kaštel Kambelovac"



I znate šta ću vam reć - klapa Cambi je otpivala jedan savršeni koncert. Nema tu prigovora. Čini mi se da Edi Šegota polako već "vata" Špira Jurića, a jedino se za moj ukus Cambijevi basovi malo slabije čuju. I sve je to divno i krasno, ali meni tu ipak nešto fali! Klapa ne bi nikad smila bit savršena, jerbo ako je savršena, onda to više nije klapa! Hebeš savršenstvo, ako mi je do toga, onda ću poć slušat operu! Sva srića šta je situaciju spasija bariton koji je dva puta odlazija s pozornice, bit će se čoviku sve izmišalo u štumiku od pustih konfužjuna.

A kad smo kod konfižjuna - pa nisam se baš nešto previše skita ovoga vikenda.
Mislim ono - solidno, jel...
Svašta sam vidija, svašta čuja - i na kraju samo doša do zaključka da je treći put najbolje...
Pa se vi mislite!

Sinoć je na solinskoj Gradini započelo "jubilarno" trinaesto izdanje Salona ethnoambient festivala, ljetnog događanja koje se bez imalo ograde može okarakterizirati kao "totalno drukčije od drugih" i koje je svih ovih godina steklo gotovo kultni status među ljubiteljima dobre glazbe.
Festival je s par uvodnih rečenica otvorio Mojmir Novaković, spiritus movens Ethnoambient festivala, no skroman po prirodi, nerado će sebi dodijeljivati zasluge već se s nekoliko riječi zahvalio svojim suradnicima za koje "nitko ne zna" a bez njihovog doprinosa, ovakav festival zasigurno ne bi bio moguć. Jedna od najvažnijih karika Ethnoambienta je i naša blogerica Oceana, ali eto, vidite kakvi se ljudi tu okupljaju, tihi i samozatajni, ni od nje sigurno nikad niste čuli neukusna razmetanja. A kad već Mojmir i Oceana neće sami da se hvale, onda ću iskoristit priliku pa ću glasno uzviknuti - svaka vam čast ljudi!



Jer toliko dobre energije, pozitivnih vibracija, ispreplitanja izvođača, publike, pjesme i plesa, rijetko gdje možete doživjeti. Ethnoambient Salona festival - praznik je kulturne raznolikosti, prilika za zbližavanje ljudi koji žive jedni pored drugih a tako se malo poznaju, ali i najbolji način za upoznavanje sa kulturama dalekih zemalja.
Eto na primjer - što znate o Maliju?
Gdje se točno nalazi Mali, koji mu je glavni grad, siguran sam da ovako na "prvi balun" malo tko može odgovoriti.
Kakva se muzika sluša i svira u Maliju - još manje.

Vieux Farka Toure i njegov bend, sinoć su donijeli Afriku na solinsku Gradinu, donijeli su ritam, pokret, ples života ljudi koji žive na rubu pustinje Sahare, a šum vode rijeke Jadra koji je proticao kojih dvadesetak metara od pozornice podsjetio nas je kako smo u konačnici svi dio istoga svijeta i da je muzika jezik kojeg svi možemo razumjeti.





Vieux Farka Toure sin je poznatog Alija Farka Tourea, virtuoznog gitarista iz Malija kojemu je kako saznajemo na njegovim internet stranicama, odrastanje uz poznatog oca bilo više prokletstvo nego blagoslov.
No, bez obzira na sve, od gena genijalca zasigurno nije mogao pobjeći ni naš Vieux u što smo se mogli uvjeriti u sinoćnjem nastupu.
Mali je veliki!

Za mene je prilično iznenađujuće bilo saznanje da pravi afrički zvukovi izlaze iz sasvim "običnih" instrumenata. Akustična, električna i bas gitara uz "normalne" bubnjeve i tek jednog majstora na originalnim udaraljkama, stvorili su takvu raskoš glazbe da smo se svi u publici osjetili doslovce uronjenima u neki, do sada nepoznati medij, neki fluid na razmeđi stvarnosti i fantazije, realnosti i iluzije...

















Publika je nepogrešivo osjetila da se događa nešto veliko tako da se plesalo ispred, ali i iza pozornice, stvorila se atmosfera kao na kakvom kućnom tulumu na kojem se svi znaju i uživaju zajedno do iznemoglosti.
Ali upravo to je Salona ethno ambient, upravo je to "ono nešto" koje proizilazi ne iz sponzorskog novca i medijske pompe već ono čisto, što izvire iz ljudske duše, kreacije i imaginacije.







Večeras (u petak) na Gradini nastupaju Arkul iz Bosne i Hercegovine i "kućni" bend ethnoambienta Kries Mojmira Novakovića. Sutra (u subotu) Altanka iz Bjelorusije i Cimarron iz Kolumbije.

Stoga dođite, dođite iako možda i nemate volje, dođite sa svim svojim svakodnevnim problemima, strahovima i brigama koji vas muče. Vjerujte mi, nakon ovakve "terapije", ništa vam više neće biti teško!

Interesantno kako su mnoge stvari u životu toliko zanimljivije koliko su nam nedostupnije.

Nekada smo morali putovat u Italiju da bi kupili rebatinke Rifle, žvake Brooklyn ili Benneton majicu, u šarenilu izloga i ljubaznih prodavača sve nam je izgledalo raskošnije, atraktivnije i vedrije, "kapitalistička" mortadela mirisala je zavodljivije, čak je i Coca-Cola imala nekako puniji okus od ove naše, "obične" prekojadranske. Istina, imali smo mi tada i Prime, Dalme, Name, Kotekse, Vartekse i Jugoplastike u kojima se prodavala mahom domaća roba, ali ko za vraga, nešto nam tu nije šmekalo. Sivilo socijalizma željeli smo zamjeniti zavodljivim sjajem i blještavilom "trulog" kapitalizma.
Socijalizam smo otpratili u ropotarnicu povijesti, a od kapitalizma smo dobili k*rac od ovce!

Gledam ovih dana sve te silne turiste, mahom iz zemalja "nove Europe" kako šetaju našim ulicama, trgovima i rivama. Neka ih, nemam ništa protiv, doduše nisam siguran oću li isto ovako govorit za jedno misec dana kad mi već počnu lagano ić na pimpić. Međutim, primjećujem kako ih najviše srećem po dućanima i to zanimljivo, ne toliko po Kerumima, Konzumima, Studencima i Tomijima nego zamislite, turisti vrše pravu invaziju u Lidla!?

Da, Lidla, upravo Lidla, onoga odvratnog dućana, kojeg tako dražesno reklamiraju najbolja hrvatska sportašica i najbolji hrvatski pjevač.

Dođite u Lidla, kvaliteta je kod nas najjeftinija, senzacionalna ponuda dana - kupite izvornohrvatski Schwaineshnitzelwurst za trideset i devet devedeset devet, a imamo i jako fine kolače renomirane marke Schokoshock iz kojih vrište gluteni i emulgatori širokog raspona E-brojeva!
I sad, nije se toliko ni čudit našim turistima jer očito i oni u svojim zemljama imaju "domaće" Lidle pa već otprilike znaju šta ih očekuje.

Danas više nemamo naše Prime, Dalme i Jugoplastike, nemamo ni tvornice jer navodno nismo bili "konkurentni" a umjesto šarenila i blještavila imamo "new age" uniformiranost.
Pogledajte samo te show-programe na televizijama, sve te silne audicije za nove idole, zvijezde, meteore, saturnove prstenove, supertalente...

Britanski idol, hrvatski idol, bugarski idol, ukrajinski idol, kazahstanski, tajvanski...
Sve isto, iste scenografije, iste face na bini, iste ludosti, isti članovi žirija koji imaju potpuno iste reakcije, spiku i govor tijela.

Očito nam nisu valjale Kviskoteke, Jadranski susreti, Top liste nadrealista, legendarne sarajevske Audicije, nego "dobrovoljno" kupujemo strane licence...

Veliki srpski pjesnik Branko Miljković napisao je - Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?

Eh da...
Lako je nama.
Mi imamo Hrvatsku!
I pedeset milijardi duga.

Kakve smo mi budale

Nekoć, ne tako davno, postojao je lijep običaj da momak pred ženidbu posadi dvadesetak stabala maslina, smokava, bajama ili nekoliko stotina loza, uglavnom da na neki način majčici zemlji podari nešto vrijedno, nešto trajno, kao zalog sreće za sebe i svoju buduću obitelj. Kako se hrvatski mladoženje danas uglavnom bave aktivnostima znatno drugačije forme i sadržaja, nije ni previše čudno što su nam "zelene" zone sve tanušnije jer blože mili, ko se to usrićija od obrade zemlje, ol nije bolje sve rasprodat, a preostale particele pritvor't u građevinske i na njima ziđat 'partmane, nu!

A vidite, da se mene koji slučajem pita, ja bi tako rado opalija nekakav, nazovimo ga "zeleni porez" i propisa da svaki kupac, metnemo na primjer -klima uređaja, mora umisto PDV-a posadit tol'ko i tol'ko komada stabala... nečega! Nije važno oće li to bit masline, čempresi, kruške, jabuke, lovori, javori, borovi, uglavnom, da se propiše kako se za svaki kilovat klime mora posadit, i ne samo posadit nego i odgojit, po jedno stablo! Jel' pošteno?

Jerbo, meni se čini da smo mi u nekim stvarima toliko počeli silovat prirodu umisto da joj se prilagodimo, da nam se pomutija zdrav razum, ako smo ga ujopće ikad i imali. Eto, upravo ovih dana kad ajmečemo i kukulečemo kakve su nam to paklenske žege zavladale i kako se više bložemiprosti ne može ni disat od teške omarine, nikome još ne pada na pamet da smo i mi sami i te kako krivi za takvo stanje. Kako?
A lipo bome!

Eto, priznajte, jeli vam sad, u ovome trenu, radi klima na poslu?
Klima u autu?
Klima u stanu?

I šta onda?
Jeste li se ikad zapitali kako rade sve te klime?
Izvlače topli zrak iz vaših ureda, stanova, auta, zamjenjuju sa friškim, a ovi nevaljani, šporki, vrući, izbacuju vanka na ulicu.
I šta se onda događa?
Zamislite samo jedan grad u kojem živi štatigajaznam, sto iljada ljudi. I sad zamislite kad se na plus trideset u takvome gradu užge barem dvajstipet iljada klima uređaja. I svi oni leva-leva šikljaju taj vrući zrak vanka po ulicama tako da u roku od dvi-tri ure nije više u zraku plus trideset, nego barenko plus triestidva, a to opet znači da se moraju užgat još dodatne količine klima uređaja koji će jopet dignit temperature za dva-tri stupnja, bente robijo, tome nema kraja!

I onda mi budale nismo sposobni reć - ma čekajte malo, radimo pizdarije, ovo vako više ne ide...
Zato predlažem slijedeće mjere!
Ka prvo, od Gospe od Karmela dakle šešnajšt sedmoga pa najmanje do Vele Gospe to ka oće reć petnajst osmoga, triba proglasit kolektivni godišnji odmor. Zna se da su u to doba godine najveće vrućine i šta se mi sad imamo tu pravit pametni kad dobro znamo da nismo! U tom razdoblju imaju pravo radit samo oni koji su vezani za turizam. Ma koje tvornice, koji škverovi, koje željezare, zagađivači, veliki izvori topline... nema ništa od rađe, gotovo, ajmo kume gibaj na kolektivni, da te nisam vidija njanci blizu radnoga mista! Jerbo i ovako niko ništa ne radi, samo se ladiškaju!

Drugo, triba koristit prirodne metode rashlađivanja. Nosit lagašnu robu od prirodnih materijala, obavezno bile boje. Za vrime najveće žege sklanjat se u ladovinu, najbolje ispo' borova. Slušat cvrčke kako pivaju! I šum maestrala u krošnjama. Smokve su isto tako dobre! Nema lipšega lada nego onoga ispod smokve! Preporuča se ostajat u debeloj ladovini do pet-šest uri popodne, onda se okupat i tek onda počet disat!

Virujte mi, puno je jeftinije i ekološki odgovornije nego ovo šta sad činimo. Klima uređaje triba ostavit samo za bolnice i to čisto iz humanih razloga, da bidnim bolesnicima olakšamo život. Nije svaki buzdo u ovoj državi zaslužija imat klimu, nu!

Kao treće, potrebno je svo aktivno stanovništvo Republike Hrvatske poslat na more! Izvršit ejakulaci... pardon - evakuaciju stanovništva prema svim raspoloživim jadranskim županijama.
Nu!
Jel' se prihvaćaju ove mjere?
Još najbolje da se ne prihvaćaju...

A moram vam se pohvalit da sam konačno učiniju prvu đitu ovoga lita.
Nakon nes(p)retnog gubitka sidra i perpetija oko popravka pretpotopnog dizelaša, konačno su se sve kockice posložile da isplovimo iz lučice i udahnemo mirise pučinskog maeštrala. Ali opet nije bilo sve tako jednostavno. Ovaj već spomenuti pretpotopni dizelaš odbija radit ako u rezervaru nema goriva. A za ne falit, na pumpi u trogirskoj ACI marini, fila za popizdit! Jedan veliki gliser, pet malih, katamaran pa još dva gumenjaka, tri skutera, ovo ne'š doć na red do sudnjega dana!
Ništa, učinija sam manevar za stoosamdeset, skočija do kuće po kantu od deset litara, napunija gorivo na "običnoj" benzinskoj, vratija se do broda, iskrca glo-glo-glo u rezervar i zaprašija put Drvenika! A za to vrime, ovi se u ACI-ja nisu pomakli ni za milimetar!

Na zapadnoj punti Čiova, konačno sam uzeja aparat u ruke. Desetak metara od nas, po desnome boku, plove neki Francuzi. Taman kad sam počeja ronzat da nemaju pojma o jedrenju i da kojega su đavla uopće dolazili na naše more ako ništa ne znaju, Francuzi zategli škote, namistili idra i uvatili brivu!



Plovit ovim akvatorijem mogu i vezanih očiju, tako da mi prid Galerom nije bija veliki problem pogodit pravi, da prostite - kurs, unatoč kapljicama na "morebranskom" staklu!



Kroz lagunu Krknjaša, već dobro poznati prizor - brat bratu dvista brodova na sidru, stisnuti jedan do drugoga ka srdele, tiskaju se i gužvaju, svi se do jednoga okitili pajetima po bokovima, moraš vozit slalom oko njih, a za nevolju, ronioci, kupači i utopljenici izviru sa svih strana ka maniti! Ne pada mi pamet ovde bacat sidro, zato nastavljam dalje oko jugoistočne punte Drvenika Velog sve do uvale Solinske.



Solinska...
E ovde moram zastat.
Moja najdraža vala.
Čista
Mirisna
Tirkizna
Rajska...





Škovace na obali i jednu odvratnu betonsku nakazu koja je iznikla tokom prethodnog kišnog perioda, ovoga ćemo puta zanemarit...

Začudo, nema previše brodova u vali. Par jedrilica, jedan turski gulet sa Španjolcima i tri domaća brodića.



Vezujem svoju "belu ladju" na dobro poznatu škrapu...



Sunce žeže, lahor pirka, kamen gori, val se pjeni, a more... ah to more...



Znate šta, neda mi se više pisat!
Ostatak dana zamišljajte sami, pa slobodno dopišite. Ključne riči su vam manistra na pome, jaja utvdo, kranjske kobasice, Pošip iz dvi i sedme rashlađen na plus dvanajst, krema za sunčanje, gola leđa, gola prsa, gola...

Lito je
Lipo je

A i ova škatula od kompjutera mi je počela neartikulirano arlaukat pa moram pod hitno svršit...
Stoga ću primjenit najprirodniji model hlađenja - ugasit ga!

Jučer smo imali skup zaposlenika. Ajme koja je to dražesna sintagma – skup zaposlenika! Nemo'š od miline. Još za ne falit, zapeka zvizdan na plus ko zna koliko, zapuva neki skroz inšempjani vitar iz pravca bure, a u isto vrime topal ka najgore jugo! Mirakul od vitra, ja takvoga nikad osjetija nisam!

Prvi je riječ uzeo uvaženi gospodin predsjednik Radničkog vijeća. Preciznije rečeno, nije uzeo samo jednu riječ već zavidnu hrpetinu riječi, čitavu lepezu imenica, glagola i pridjeva obogaćenih prigodnim interpunkcijama i onomatopejama. Uvaženi gospodin je u svome nastupu posebno istaknuo svoj nemjerljivi doprinos očuvanju integriteta i teritorijalnog suvereniteta čitavog brodogradilišta.
Svjesni ozbiljnosti situacije, većina je nazočnih zabrinutim izrazima lica popratila uvodno izlaganje prešutno odobravajući svaku predsjednikovu riječ, uz prigodno kimanje glavama i tek povremeno kolutanje očnim jabučicama.

Zatim je generalni direktor po sistemu "daj dite materi", u kratkim crtama objasnio tko što gdje kako zašto odakle-dokle, glede budućnosti i unatoč opstojnosti brodograđevne djelatnosti na punti Cumbrijana.
Uvažavajući miran i nadasve dostojanstven skup zaposlenika, meni je tu ipak nešto nedostajalo.

Ma... unatoč masi okupljenih radnika, niko se nije sitija da trenucima kad bi generalni malo zasta u svome govoru, glasno poviče - ŽIVIJA ŠKVER! ŽIVILA RADNIČKA KLASA!!!
I da onda čitava menza iznad aneksa cjevarske radionice odjekne - ŽIVIIIIIILLLLAAAAA!!!!

Samo je jedan buzdo, ničim izazvan priupita da zašto ne smimo unosit alkohol na svoja radna mista i da neš ti štete koja bi nastala ako se on opije do nula pet posto!? Ma vidi njega!? On bi se tačno zna zaustavit na nula pet!? Ajde lipo lovit rake na Pantan!

Pa se mislim... di su se izgubile stare dobre parole, oni legendarni uzvici koji bi u samo dvi-tri riči najbolje opisali raspoloženje širokih narodnih masa. Ma koje ankete, koja istraživanja na reprezentativnim uzorcima uz mogućnost pogreške od dva do tri posto, sve je to luk i voda prema parolama! Di nam je nestala borbenost, požrtvovnost, srčanost? Jednostavno rečeno - izgubili smo se u ovih dvadesetak godina vježbanja demo(n)kracije, zašto sebi konačno ne priznamo da to jednostavno nije za nas i da nama u stvari više paše jedan oblik zaluđenosti da ne rečem - totalitarizma. Jedan 'nako mezo-totalitarizam... Totalitarizam s ljudskim licem!

O blože mili, pa za postić nešto u životu, i tako triba bit malo lud (ali samo malo), malo inšempjan, infišan, maknut, uvjeren da ono šta na prvi pogled izgleda nemoguće i te kako može postat stvarno i opipljivo, ali samo ako duboko virujemo u tu našu "ludost." Jerbo, `vako smo se pretvorili u grintave i sumnjičave nevjerne Tome, ka ono imamo naše izabrane zastupnike da se brinu za nas, imamo dekor, kulise, rasvjetu i inspicijente, čak i glumce, ali nekako to ne štima, ka da nema pravih režisera. Odrekli smo se svojih snova, nadanja pa čak i slatkih zabluda! Konačno, šta nam donosi ogoljeni "zdrav razum" koji počiva na tržišnim osnovama ka i nekakva nazovi-realna procjena situacije, izgleda da nam donosi samo beznađe, letargiju i osjećaj bespomoćnosti.

"Zdrav razum" stvara Huljiće, a "ludost" Bebića Tome!
Ekonomska računica kontra kreacije i imaginacije, pa kako ko voli...



I onda, šta nam je to dobroga donilo ovo novo vrime?
Internet!
A šta je to internet? Živa pizdarija!
Ma svi ti blogeri, forumaši, twiteri, fejseri, đava zna kako li se sve ne zovu, svi bi nešto pizdili, a niko ništa ne bi radija!
Evo ja prvi!

I šta, onda me vi još podržavate, ka ono jemaš prav, ma vidi kako si to pametno reka, baš duhovito, krasne fotografije, o la la, umisto da me pošaljete kvragu i rečete ajde tamo uvati se posla!

A znam ja vas dobro, čim ugasite ove škatule od kompjutera, iste sekunde ćete zaboravit o čemu sam ja to pametno govorija.

Zato triba vratit parole, a ne pisanije i litanije.
Parole, nego šta!
Jasne, glasne i učinkovite!

OĆEMO KRUVA I RADA!
OĆEMO BUDUĆNOST ZA NAŠU DICU!

Samo je najveća nevolja šta su iščezli ljudi koji su znali bacat parole. Nije to tek tako, zaskvičat bezveze ka divlji prasac i očekivat da će svi prihvatit. Triba imat talent za to, ali i iskustvo, pravi majstori od parola znali su promatrat govornika, skužit njegov govor tijela, osjetit kad će ovi napravit zarez ili malu dramatsku stanku, imali su izvanredan osjećaj za, kako bi se hrvatski reklo - tajming, i gotovo nikad nisu falivali. Točno su znali kad triba uletit!
Jerbo, frigaj ti parolu na koju nema odaziva!

Danas je sve falšo, o'šlo u prdec, ka ono pojavi se tu i tamo neki slogan, neki moto koji bi nas triba ka ono osvistit i mobilizirat. Mala zemlja za veliki odmor? Tako blizu, a tako lijepa?
Ma daj molim te, više vridi jedna parola nego sto slogana i da prostite, moto-a!

I na samome kraju, moram priznat da unatoč tome šta prava parola mora zvučat angažirano i ne smi nikoga vriđat, najbolje su one parole koje počinju sa „doli!“

DOLI LUPEŽI!
DOLI NEPRAVDA!!
DOLI MI MALO PIVO U ČAŠU, OŽEDNIJA SAM BRATE!

Je li vam se ikad dogodilo da vas pozovu u neko društvo, a vama se iskreno i blago govoreći, iz ovog ili onog razloga toga dana baš i ne druži previše sa svom tom sumnjivom bratijom i sestrijom?
Ma znam, dobri su oni, ma super su oni, ali danas mi se baš nešto neda...

Da se razumimo, pozive prijatelja pa čak i kvaziprijatelja ili tek usputnih poznanika nikad ne bi tribalo odbijat, ali realno govoreći, ponekad nas znaju strefit neki dani kad smo grintavi, mrzovoljni i svakakvi nikakvi pa bi se najrađe zabili u postelju pokrili lancunom i jorganom i pustili neka sve ide uprdec. E sad, u takvim situacijama triba smislit dobar izgovor, izgovor koji će djelovat dovoljno uvjerljivo, a opet u isto vrime ne previše banalno i konačno - ne smi uvridit onoga koji te pozva.
I opet moram reć, da ne bi čitatelji krivo promislili, nisam u ovoj priči ja taj koji odbija pozive nego jedan moj prijatelj kojemu neću spomenit ime, eto samo za ovu priliku možemo ga nazvat recimo - Grašo!



Dakle, naš Grašo je u zadnje vrime nesmotreno pokupija nekoliko žutih kartona, a dribla nas samo tako, malo oće, malo neće pa sad će, čim ovo, čim ono...
Ali isto ga moram pofalit - napredova je, barem šta se izgovora tiče.
Prije bi zna reć - nemam vrimena! Ma šta nemaš vrimena, nemoj me pituravat, kad čovik stvarno nešto oće napravit, uvik će nać vrimena za to.
Nemam vrimena - loš je izgovor, prilično banalan i općenit ali mu je najveća mana šta u sebi sadrži negativnu konotaciju. Čim zaustiš - nemam, odma to zvuči nekako destruktivno.

Zato je puno bolje reć - imam posla!
Imam posla - to je onako afirmativno, odma te diže u očima sugovornika jer kad imaš posla, automatski si ozbiljniji, odgovorniji, e bložemili, nije se s poslom igrat...

Ali pazite - kad vam neko reče "imam posla", možete devedeset i devet cijelih, devet devet devet posto bit sigurni da laže ka pas, jer da on zaista ima posla, onda bi reka - tribam pituravat škure, moram okopavat kumpire, popravljat motor, ziđat garažu, lipit pločice, krpit bičve, činit gimnaštiku, čitat Šekspira, slušat etno jazz ili barenko "trla baba lan!"
Konkrevetno bome, to je posal, a ne mi tu nešto općenito palamudit. Da se tu stvarno radi o konkretnom poslu onda bi moj Grašo reka - oš mi doć pomoć da šta prije svršimo!
A ne vako - imam posla, nu!

Isto moram priznat da je ovi izgovor "imam posla" krajnje učinkovit i da djeluje megamoćno jer nakon njega nema više rasprave, finito, gotovo, imam posla -završena priča!
Jerbo, ni u ludilu ne smite odgovorit nešto u stilu "a kojega posla", pogotovo u Dalmaciji, to je već huljenje, zadiranje u osobnost, čak i u intimu, u totalnom neskladu s jednom od poznatih zapovidi koja kaže - ako vidiš koga da radi - ne smetaj mu!
Na koncu, preostaje vam samo poklopit se ušima i ne inizistirat previše na detaljima. Moga bi se čovik i uvridit!

U međuvremenu, gledam more gdje se meni penje...
I to je posal, ae...

Unatoč kroničnoj bezlipici koja je ove godina dovela u pitanje i samo održavanje Večeri dalmatinske pisme u Kaštel Kambelovcu, dvanaesto izdanje festivala u kojem se na više-manje spretan način isprepleću klapska pisma i dalmatinski pop (u širem smislu), opet je ponudilo more odličnih izvedbi, obilje šušura i neponovljivi šarm mirakula u malom mistu.
Već smo prošle sedmice zadužili našega Ivana, glavnog povjerenika za Kaštela i zapadni dio Splitsko-Dalmatinske županije da nam nabavi ulaznice. Ivan se već dokaza ka pravi mačak za takve stvari i imamo bezgranično povjerenje u njega pa me malo zabrinulo kad mi se prije pet-šest dana javija na mobitel:

-Imam jednu dobru i jednu lošu vijest!
-Ufff, ovo mi nije drago - ajde pucaj!
-Dobra vijest je da imamo ulaznice za nedilju!
-To nije dobra, to je odlična vijest.
-A loša je da se u isto vrime igra finale svjetskog prvenstva...
-Astisto, pa opet dobro, šta ćemo sad...

-Slušaj, ja imam prijedlog, a to je da žene pošaljemo na festival, a mi muški ćemo ostat doma, gledat utakmicu i spremit večeru!
-Poala brale, ma volim ja i balun, a pogotovo spremanje večere, ali Ivane iskreno, ja bi rađe iša na festival.
-Ma daaaaaj!? I nećeš gledat finale?
-Ma gledat ću finale barem još pet puta, bit će repriza stoposto!
-A dobro, onda idemo na festival.
-Idemo!

Istina, spopala me mala grižnja savjesti i osjećaj izdaje muškog roda, pogotovo kad sam kasnije sazna da je upravo moje mišljenje bilo onaj jezičac na vagi koji je odredija di ćemo i kako ćemo. Dobro, svaka čast balunu i Južnoj Africi, ali kad ja imam svoju kalu, kad ja imam svoju malu, Kambelovac je moj ciiiiii-liiiii svit!



Festival ne bi bija pravi festival da nema ponekog škandala. Tako sam puno ranije nego li je krenila prva pisma, sazna iz jednog visoko pozicioniranog izvora koji je naravno želija ostat anoniman, da će pobjednik druge večeri sigurno bit klapa Cambi, kako se sve to već unaprid zna i da su zbog te "kužine" Vokalisti Salone odbili večeras doć pivat. A upravo su Vokalisti predvođeni legendarnim Špirom Jurićem pobjedili na večeri novih skladbi koja je održana dan ranije.
Ko će pobjedit, nisam bija siguran niti mi je bilo važno, ali kad sam vidija da se Vokalisti Salone stvarno nisu pojavili, hmm.... izgleda da ipak ima nešto u tim šušketanjima...

Jedna od ovogodišnjih novosti bila je i premještanje festivalske pozornice s prostora isprid župne crkve doli na samu rivu, i to se, barem po mom skromnom mišljenju, pokazalo ka pun pogodak. Istina, neki su se kasnije žalili kako more u kambelovskom portu ima malo "čudan" vonj, ali moram priznat da ja ništa posebno čudno osjetija nisam.

Večer klapskih obrada otvorili su stari znanci iz Slovenije, vokalna skupina Cantemus iz Žaleca, koji su na svoj jedinstven, "obogaćeni" a capella način otpivali Kokolo kokolo kokolo, kokolo moj - onih dana kad si bio moj...



Ne znam je li zbog Ljilje Nikolovske, lita osamdeset i treće, bezbrižne mladosti i ne znam čega još sve ne, ali ova izvedeba Kokola me baš lipo vratila u te dane.

Klapa Braciera iz Bola na Braču svake godine ugodno iznenadi nekom novom obradom, a večeras su zakoračili čak i izvan standardnog dalmatinskog glazbenog izričaja i majstorski izveli pismu "Daj mi" Gorana Bare.



Isto tako, malo ko bi na ovakvom festivalu očekiva pisme Parnog Valjka i Tonija Cetinskog, ali splitska klapa Versi sa "Ivanom" i Motovunci sa "Sve je s tobom napokon na mjestu" pokazali su kako ništa nije nemoguće kad se majstori uvate zanata.



Prije koncerta naletija sam i na Jakšu Navigatoru i njegovu Tatjanu, moju kolegicu iz studentskih dana, eeee a di ste - šta ste, evo idemo večeras lovit rakove zajedno s našim "Špiritjerama!"



Zvučnim valovima ponešeni, uplovili smo večeras u Kaštelima čak u dvi "Luke", i to zamislite čuda - žensku i mušku. Riječanke su maestralno u svome stilu otpivale "Dugo toplo ljeto" Nene Belana, a odlični Pločani "Ela e" Dina Dvornika.





Kad je voditeljica najavila neobičnu kombinaciju klape Kastav i puhačkog kvarteta, živo me zanimalo kako će to izgledat. Pripremili su pismu "Ovo je naša krv" s kojom je nekada u domoljubnom zanosu patetizirala svrgnuta kraljica Torcide Doris D.



Nešto slično patetično se ponovilo i u ovoj izvedbi. Dok je klapa opalila snažan ritam i bubala forte fortissimo sve u šešnajšt, puhački kvartet je zvuča ka da svira marču funebru.
I još me jedna stvar ras3.14zdila.
Alergičan sam na dirigiranje u klapskim pismama. Ka prvo, to je grubo za vidit, ma šta bilo ko ima lampat rukama, izigravat gazdu na pozornici, blože mi prosti, pari ka da tira komarce oko sebe. Onaj koji vodi pismu, to mora znat napravit lipo, stentano, laganim pokretom, migom oka, nekim motom kojega će samo njegovi klapaši razumit. Ma koje mavanje, koje dirigiranje, za gospu blaženu!? I još za ne falit, u klapi Kastav nisu imali samo jednog dirigenta nego čak dvojicu!?
Koji je bija važniji, nisam do kraja pisme uspija skopčat.



Neverinke iz Lukšića predvođene Antonelom Pilić, a šta mo'š za njih novoga reć, em šta su lipe ka pupe, em šta lipo pivaju, em šta..., uglavnom i ovoga puta su bile fenomenalne u izvedbi "Dalmatinke..."



Antonela je najviše pljeska pobrala i za nastup sa svojom drugom klapom "Kampaneli" iz ovih naših donjih, "trogirskih" Kaštili. Nitko nije lud da spava - veselo, razigrano, prpošno, uz pratnju mandolinskog orkestra - maaaaa, odlično!



Na visini zadataka zasigurno su bili i Cambijevci. Opijajući tenor Edija Šegote zaplovija je priko ciloga Kaštelanskoga zaljeva u obradi Giulianove "Lipoto moja."



Moji sugrađani iz "Tragosa" već su odavno stekli kultni status obradama i izvedbama pisama Tome Bebića. Legendarni Toma ove se večeri još jednom "ukaza" na pozornici, ovoga puta u ulozi Lanterništa.



Na licu mome
i stini lanterne
Iste je bore urizalo more
Na škoju mome živija sam život
Piva po noći i plaka po danu
To je bilo sve

Na kraju programa smo uredno ispunili svoje glasačke listiće, vratili se do baznog logora i taman naletili na gol Inieste i slavlje Španjolaca, a da bi večer bila potpuno zaokružena, zaslužna je "dijetna" večera sa soparnikom, tikvicama, sirom i samo pinkicom pancete koja se uz razgovore ugodne razvukla do sitnih noćnih sati.

A ko je pobjedija?
Pa naravno - Cambi!
Visokopozicionirani izvor je bija u pravu

Kad god se povede rasprava na temu "čija je najljepša", neovisno o tome radi li se o natječaju za najljepšu rotkvicu, breskvicu, pomidoricu pak, da sad još ne spominjem izbore za ultraslatke zadnjice i prednjice, lako je moguće da se u vulkanu uzavrelih strasti dogodi i poneka barufa sa ozbiljnijim posljedicama. Tako se i sva južnjačka nadmetanja na temu "koji grad ima nalipšu rivu" obavezno pretvore u verbalnu makljažu u kojoj sve frca od ukrasnih pridjeva, općih imenica, blagoglagoljivih glagola, komparacija i aliteracija koje se ponajviše manifestiraju škrgutanjem zubiju i titrajima plućnih maramica.

Dok se kod Splićana podrazumjeva da se u "najlipšem gradu na svitu" isto tako mora nalazit i najlipša riva bez obzira na to da je tek nedavno majstorski obnovljena Matejuška utišala sva grintanja i demonštracjune oko znamenitih višala i umjetničkog klizanja po zrcalnom tehnobetonu, Zadrani su sa svojim orguljama i "Pozdravom suncu" napravili milenijski iskorak. Za razliku od Dubrovnika koji nema klasičnu rivu i u kojem je Stradun oduvik bija centar zbivanja, Šibenik bi, imam osjećaj, moga napravit korak dalje jer takav dodir rijeke i mora ne postoji nigdi na svitu. U svakom slučaju, nisu ni rive u našim manjim mistima za bacit pa mislim da se mirne duše možemo složit oko toga kako je svaka lipa na svoj način, pogotovo u ovim litnjim danima kad zablistaju u iljadu koluri šta od svita, domaćega i fureštoga, šta od brodova koji se "takaju" za njih.

Dok počasno misto ispod zida Kamerlenga pripada brodu Lučke kapetanije,



na ostalom dijelu trogirske rive možemo ovih dana uživat u pravim poslasticama za nas brodoljupce.







Za istinu reć, ovakve mrcine me baš i ne mogu impresionirat unatoč svojim raskošnim atributima,



ali me elegantne forme jedrilica svakog puta ostave bez daha...





Tu je i stari znanac "Toro del Mar", Jongert od 22 metra dužine, brod koji je moja tiha patnja i koji bi bija idealan za povest ekipu na more



Ipak, zanat triba najprije naučit na malim brodima,



ali i znat kako rasušenoj provi vratit stari sjaj...



Na kraju ovog slikopisnog vijađa, na štekatu iza lože, naletija sam na dva "stara" trogirska ganca, Đelata i Genu
Ma ke ganci, njih dvojica su znalci, umitnici, pravi artišti!



Đelato najbolji beštimadur na svitu, virtuoz na ostima i vrlo perspektivan slikar i Boris Burić Gena, pa reka bi - već svjetski poznat modni kreator koji je od "običnoga" veštita poniklog iz klasične narodne nošnje napravija pravi mirakul za koji mu se triba poklonit do poda.
Ma koji Armani, koji Versacce, naš Gena je zakon! Da je Gena otiša bilo di u svit, u Pariz, Milano ili Newyork, već je moga imat ne znam kakav brod, bolji od ovih šta se se vezali na rivi, ali čovik koji zna ko je i šta je, i koji zna živit i radit bez glamura i preseransa.

Čim me Đelato usvitlija, odma je navalija u svome stilu:

-A štaaaaa je, ol nas neš slikat!?
- Pa ću trošit memorijsku karticu na vas dva!?
-Aj ne zajebaji! Slikaj!

-A čekaj čekaj, ma zaboravili smo najvažnijeg! - govori Gena
-A ko je najvažniji!
-Kako ko!? Moj Zvijerko!

I stvarno, Gena se saginje ispod stola, a Zvijerko se fjakasto prene i sva ka da bi tija reć - ajte lipo vi i vaše slikavanje u...

E tako, sad je slika kompletirana, Đelato Zvjerko i Gena!



Rive, brodi i artišti...
Jesam ga danas malo skupusija ali... ma nema veze!
Lipa su lita u Dalmaciji...
Najlipša na svitu!

Iako smo još do prije petnajst-dvajst dan(n) popižđivali šta smo još u dugim rukavima(n) i šta svako malo vrimena moramo iz škafetina vadit vunene šalove i rukavice, sad se najedanput svi kao ono čudom čudimo, kako su 'vo naglo udrile paklenske vrućine.
Di god prođeš, sa svih strana odzvanja ista pisma:
-Astigospe šta je vruće!
-Ne govori mi ništa ćerce, vas sam se spotila!
-Najbolje sest digod u ladovinu di malo pušika...
-E, ma sila bi ja kad bi imala na šta sist, oni moj tuntle kupija prije misec dan nike plastične katrige, dvi su odma pukle, treća se iskrivila a četvrta raskrabila!
-Ae...

E da, ne triba bit baš puno pametan za shvatit kako više valja jedna puntižela priko dvi blokete nego sve one plastične zvizdarije iz Minimaxa, Baubrice i ko zna kako li se još sve ne zovu ona megaskladišta za prodaju boze, celuloze i ostale robe široke potrošnje.



Ma, pustimo sad to, lako ćemo za šentade i kontrade, nego moram vam priznat da meni svaki put kad udru vrućine, na vidilo izađu neki skroz drugi problemi.
I sad ne znam je li mi baš pametno o tome 'vako javno pričat jerbo se taj moj glavni problem nalazi pravo drito i ravno među nogama!
Među nogama!?
Eeeee, baš tamo, mislim ni vamo ni tamo, ma ne među vašim nogama, nego mojim, šta ste se odma pripali!?

Inšoma, koje god gaće liti nosija, duge, kratke, trikvarta svejedno, obavezno mi se izderu u području međunožja.
Stvarno nemam pojma je li to radi liđerastih materijala ili mojih, da prostite-guzica koje su 'nako- malo obilate, a možda imam bedra ka u bika Rudonje, ali evo, ne mogu obuć iste gaće pet-šest puti da se ne počnu, kako bi reka, linjat, rastizat, pritvoru se u ništa, e, ma razumite već šta oću reć!
Benti, u čas mi popuca!

Sve ostalo bude dobro, niti boja izblidi, niti botuni ispadaju, patent falabogu ide gori-doli bez problema, ali to područje, znate di već, u čas postane kritično, čim ja doli osjetim lagašni propuh, odma znam koja je ura.
I onda računam, ako ne poduzmem hitne korake, dogodit će mi se ukazanje u međunožju!

A šta ću onda, jadantisam!?
Ne mogu kupovat nove gaće svaka dva-tri dana pa nisam ja rokofeler! Ne mogu opet s druge strane ni počet nosit suknje, benti, šta će svit reć!?

I ovi, ne znam, možda bi tribalo uputit jednu prosvjednu notu svim tim proizvođačima tekstilne konfekcije, neka pojačaju bome malo kritična područja debljim ili kvalitetnijim materijalom, ne može imat isti tretman štatigajaznam - kolino ili gnjati, i s druge strane, kako da rečen - intimni dijelovi tijela... e!

Ako uspijem skupit još ljudi koji pate od istoga problema, možemo organizirat i masovne prosvjede pod motom - "Želimo dostojanstven tretman među našim nogama!"



P.S.

Znam, sve znam, ni danas mi slike nemaju veze sa zadanom temom, ali eto, da se malo rasfriškamo od ove problematike, to radim samo u znanstvene svrhe, naime, samo pratim umjeren razvoj dnevne naoblake...



A i malo kiča uvik dobro dođe

Pokriven velikim slamnatim klobukom, obučen u bilu sokolsku majicu i gaće trikvartače vezane špagom, sidija je šjor Vincenco na zidiću pored Jadranske magistrale štufo pridržavajući u ruci natpis na kojem se šlampavom rukom napisano kočoperilo ROOMS-ZIMMER-APARTMENTS. Ronjajući ispod glasa, potiho je proklinja dan kad mu je ona nesriknja nevista ušla u kuću i infišala da za vrime sezone sve slobodne prostore u kući triba iznajmljivat turistima pa čak i pod cijenu da cila familija spava u garaži ako bude potriba.

Šjor Vicenca je već opako vatala fjaka, glava mu bidnome i nevoljnome umorno klocala tako da u prvi čas nije ni primjetija kako se jedna Škoda Oktavija lino dogegala ulicom, sve ka da ništo traži. I stvarno, vozač Škode Oktavije usvitlija je šjor Vicenca pa je još više usporija, da desni žmigavac i uvuka se malo sa strane, taman tamo di počinje put prema kući od tete Božanke. U isti čas, iza Škode stalo još jedno auto pa još jedno. Svo troje Poljaci, svima registracija Krakow. Dok se Vicenco snaša, već je iz kuće izašla teta Božanka i smista počela vabit Poljake, oooo diste naši, kako ste, jeste se umorili, fala Bogu ima i u mene lipih soba, komfornih s banjom i pogledom na more. Istina nije spominjala kako joj crna jama uzavre skoro svaki treći dan, ali ko je to vidija u turističkom marketingu pričat o crnim jamama.

Ali deboto u usti čas izletila iz svoje kuće i Kristina, nevista šjora Vicenca i ne čekajući ni sekunda navalila na tetu Božanku:

Da ti nije palo na pamet!

A šta oćeš Kristina, oli ne vidiš da su stali isprid moje kuće, e!

Đavla su crnoga stali isprid tvoje straćare, ko bi ujopće u tebe doša šporkujo jedna, moj svekar Vicenco bidan čeka dvi ure kraj ceste, njega su vidili i radi njega su stali!

Ma ko je moga vidit tvoga Vicenca, a nu ga tamo kako je zasija ispo smokve, ne bi ga ni viljuškar uspija pomaknit! Ovo je moj dvor, ovo su moji gosti i šlus!

E nećeš ti meni otimat turiste, smista ću ti poslat inspektora Šimlešu iz turističkoga da ti vižita kuću.

Ma je li, Šimlešu bi ti meni poslala, da ne bi, samo probaj, ka da je ne znam kako si ti Šimleši žbativala jaja prošle zime.

Kurbetino jedna, oćemo se vriđat, inspektoru je bilo došlo slabo, spasila sam čoviku život.

Normalno da mu je došlo slabo kad si ga ciloga iščučala, sve ja znam, sve, draga moja!

I ko zna kakve bi tajne još izašle na vidilo da Poljaci nisu izašli vanka iz auta pokazujući auto kartu i neke prospekte za Vilu Sandru.

U tili čas je priskočila i Lena, umirovljena šefica računovodstva bivše tvornice brokava "Čavling" iz Kaštel Štafilića. Skužila je ona sve šta se događa pa dok su se ove dvi čepušale, počela ona svoju politiku vodit.

Ma šjor, lisen tu mi, ovde vam je opasno stajat, još će vas ko´ko udrit, aj pomaknite se deset metri naprid, eno isprid moje kuće imate slobodni parking!
Parking? Sandra? Vila Sandra? - zbunjeno je odgovara Poljak

E,eeee, vila Sandra, tako je, jees jeees, na pravome ste mistu, friii parking, no čardž, izvolite, izvolite...

Ma boga ti Lena, otkad si ti postala vila Sandra?- ustobočila se Kristina.

A Lena, prifrigana i primazana svim mastima pari se gluva, ne obadaje ni Kristinu ni Božanku, nego doziva: Tooooni, Joooooško, aj dođite triba ljudima pomoć, odnesite im kufere u gornji apartman.

Nije im tribalo dva puta reć, skočija Toni, konobar bez stalnog zaposlenja, priparkira Škodu, doletija mlađi sin Joško, mazač na Brodospasovom remorkeru "Trudbenik", trenutno na bolovanju, skupija po dva kufera u svaku ruku, zalampa na treći kat u roku od dvadeset sekundi. Poljaci se nisu ni snašli a već im je apartman bija pripremljen!

Nakon svega, evo ti i šjor Vicenca sa onom tabelom, gega se ka pasić za Poljacima i ponavlja "sobe, tribate li sobe?"
A nevista ga Kristina pogledala ka bisna lisica i svašta bi mu bila izgovorila, ali se u zadnji zaustavila, i radi šporkuje Božanke, i lupežice Lene, i inspektora Šimleše...
Čut će je on kad dođe doma...



Ovako vam otprilke izgleda bitka za svakoga gosta u našim turističkim, da prostite - destinacijama. I moga bi se na ovu temu napisat cili roman.
Ali, ko će uvatit vrimena...



Ipak, ako se odmaknemo od dobrosusjedskih milozvučnih polemika, lako ćemo primjetit obilje lipih detalja koje može donit samo lito vilovito...





















A sad, trkom na more!

Kako smo mi Hrvati, a pogotovo naši demokratsko izabrani predstavnici u kojekakvim organima vlasti i slasti poznati kao radišni ljudi, nije ni čudno da se kod nas pitanje "kada ćete na godišnji" u pravilu shvaća kao svojevrsno bogohuljenje. Tako je i gospođa premijerka zbog povećanog obima posla zaprijetila svojim ministrima da će se ovog ljeta umjesto na lijepom plavom Jadranu kupati u znoju lica svoga. Zbog povećanog obima posla dakako.

Kako bi se kazalo "suvremenim" jezikom - klasični spin!
Naime kod nas nikad nije bilo bitno koliko kvalitetno nešto radite, umnogome je važnije odavati dojam kako je sve ono što je u vašoj domeni posla fantastično komplicirano, velevažno i odgovorno pa taman bili i običan vodoinstalater a kamo li ne ministar.

Ozbiljna faca, zabrinuti pogledi, odmjerene rečenice, sve su to recepti kako javnosti prikazati da je svaka vaša minuta provedena na poslu izuzetno značajna za svekoliku naciju.

Međutim, ovakvi trendovi nisu rezervirani samo za vladajuće pa tako i šef oporbe Zoki Milanović na isto novinarsko pitanje odgovara da mu godišnji u ovom trenutku nije na listi prioriteta pa da nam zato ne može ni reći gdje planira ljetovati.

Stoga predlažem da sve naše mudre vladare i poglavare oslobodimo velikog pritiska, da pomognemo tim ubogim ljudima i da ih aklamacijom pošaljemo na jedan lijepi fini dugi godišnji odmor.

Uz prigodnu pjesmu naravno - Ne vraćaj se nikad više!