Kad god se povede rasprava na temu "čija je najljepša", neovisno o tome radi li se o natječaju za najljepšu rotkvicu, breskvicu, pomidoricu pak, da sad još ne spominjem izbore za ultraslatke zadnjice i prednjice, lako je moguće da se u vulkanu uzavrelih strasti dogodi i poneka barufa sa ozbiljnijim posljedicama. Tako se i sva južnjačka nadmetanja na temu "koji grad ima nalipšu rivu" obavezno pretvore u verbalnu makljažu u kojoj sve frca od ukrasnih pridjeva, općih imenica, blagoglagoljivih glagola, komparacija i aliteracija koje se ponajviše manifestiraju škrgutanjem zubiju i titrajima plućnih maramica.

Dok se kod Splićana podrazumjeva da se u "najlipšem gradu na svitu" isto tako mora nalazit i najlipša riva bez obzira na to da je tek nedavno majstorski obnovljena Matejuška utišala sva grintanja i demonštracjune oko znamenitih višala i umjetničkog klizanja po zrcalnom tehnobetonu, Zadrani su sa svojim orguljama i "Pozdravom suncu" napravili milenijski iskorak. Za razliku od Dubrovnika koji nema klasičnu rivu i u kojem je Stradun oduvik bija centar zbivanja, Šibenik bi, imam osjećaj, moga napravit korak dalje jer takav dodir rijeke i mora ne postoji nigdi na svitu. U svakom slučaju, nisu ni rive u našim manjim mistima za bacit pa mislim da se mirne duše možemo složit oko toga kako je svaka lipa na svoj način, pogotovo u ovim litnjim danima kad zablistaju u iljadu koluri šta od svita, domaćega i fureštoga, šta od brodova koji se "takaju" za njih.

Dok počasno misto ispod zida Kamerlenga pripada brodu Lučke kapetanije,



na ostalom dijelu trogirske rive možemo ovih dana uživat u pravim poslasticama za nas brodoljupce.







Za istinu reć, ovakve mrcine me baš i ne mogu impresionirat unatoč svojim raskošnim atributima,



ali me elegantne forme jedrilica svakog puta ostave bez daha...





Tu je i stari znanac "Toro del Mar", Jongert od 22 metra dužine, brod koji je moja tiha patnja i koji bi bija idealan za povest ekipu na more



Ipak, zanat triba najprije naučit na malim brodima,



ali i znat kako rasušenoj provi vratit stari sjaj...



Na kraju ovog slikopisnog vijađa, na štekatu iza lože, naletija sam na dva "stara" trogirska ganca, Đelata i Genu
Ma ke ganci, njih dvojica su znalci, umitnici, pravi artišti!



Đelato najbolji beštimadur na svitu, virtuoz na ostima i vrlo perspektivan slikar i Boris Burić Gena, pa reka bi - već svjetski poznat modni kreator koji je od "običnoga" veštita poniklog iz klasične narodne nošnje napravija pravi mirakul za koji mu se triba poklonit do poda.
Ma koji Armani, koji Versacce, naš Gena je zakon! Da je Gena otiša bilo di u svit, u Pariz, Milano ili Newyork, već je moga imat ne znam kakav brod, bolji od ovih šta se se vezali na rivi, ali čovik koji zna ko je i šta je, i koji zna živit i radit bez glamura i preseransa.

Čim me Đelato usvitlija, odma je navalija u svome stilu:

-A štaaaaa je, ol nas neš slikat!?
- Pa ću trošit memorijsku karticu na vas dva!?
-Aj ne zajebaji! Slikaj!

-A čekaj čekaj, ma zaboravili smo najvažnijeg! - govori Gena
-A ko je najvažniji!
-Kako ko!? Moj Zvijerko!

I stvarno, Gena se saginje ispod stola, a Zvijerko se fjakasto prene i sva ka da bi tija reć - ajte lipo vi i vaše slikavanje u...

E tako, sad je slika kompletirana, Đelato Zvjerko i Gena!



Rive, brodi i artišti...
Jesam ga danas malo skupusija ali... ma nema veze!
Lipa su lita u Dalmaciji...
Najlipša na svitu!