Marketing
Treći put je najbolje
Zatvarajući prošlog petka još jedno poglavlje svoje možebitne karijere, uz prigodni shutdown i fanfare a-la windows XP, trenutno sam stavija u pogon alternativne izvore energije, neke posebne, vrlo vlastite motore koji besprijekorno funkcioniraju čak i bez unutarnjeg sagorijevanja Tako i sam čin provlačenja škverske kartice kroz onaj blentavi čitač upravo petkom u tri-nula-nešto poprima neki viši smisao. Istina, neposredno nakon tako uzvišenog čina slijedi sjedanje na turboužareni sic od vespice koji ti u trenu sprži guzicu da se sve dimi ka u pršutani Drniš. Dok se dim iz guzice polako razilazi, zamjenjuje ga prvi dašak popodnevnog maestrala pa još samo malo slalom vožnje između trogirskih "petokolonaša", naposlijetku razvijam jedra i konačno - dišem!
Uz razgovor s Morem, miris joda na licu i kožu koja cvrči na suncu i upija sol, hodočastim još jednom prema staroj Saloni u kojoj me osim moje klape, raširenih ruku dočekuje duh crnog kontinenta koji još od sinoć lebdi iznad Gradine.
Puni razumjevanja, dobri duhovi iz dubina Sahare uskoro ustupaju prostor toplim zvukovima mostarskog Arkula. Nekako ti nestvarno zvuči saznanje da čovik koji svira gitaru tako nježno ka da plete pašku čipku od njenih žica može zvati Atilla. Uz "strašnog" Atilu, fascinantne sefardske napjeve zapiva je Vladimir Mićković.
Taj Mićko mi je odmah bija sumnjiv! Iako krhkog, gotovo dječačkog izgleda, sasvim oprečnog poimanju tipičnog predstavnika kriminalnog miljea, potpuno sam siguran da je upravo on u svojim glasnicama sakrija neki, do sada neviđeni instrument i što je najopasnije - još ga nemilo šverca priko svih mogućih granica! I dok ga isljednički promatram u stilu Hercula Poirota, razmišljam kako to da u obične glasnice može stat strast Andaluzije, gordost Katalonije, pustinja Izraela, suptilnost Bosne i fatamorgana Hercegovine!?
Priznajem, do kraja nastupa nisam doša do nekog smislenog rješenja, a da me iz pustog sanjarenja nisu trgnuli moćni udari bubnjeva s Dinarida, vjerojatno se ne bih pomaka s istog mjesta još do ovog trena.
Ritam, snaga i strast ljubavnika, gordost, hrabrost i krik pobjednika, rijeka emocija, vulkan energije, delirij i ekstaza, jednom riječju - Kries!
Ko je doživija - pričat će, ko nije bija - taj ne zna što je izgubija...
Doslovce ošamućeni svim doživljenim, odbauljali smo zajedno dalje u noć i bez greške u navigaciji pronašli miran porat u kojem nas je dočekala naša Dragica, carica kužine, kuvarica ekstra klase. Neeeee, uvredljivo bi bilo Dragicu nazvati pizza-majstoricom! Jer ono šta ona radi od plodova mora na toploj krušnoj podlozi ni u kom se slučaju ne može nazivati običnom pizzom, to je gastronomska svečanost za nepca, pogotovo kad oko ure iza ponoći krenu mali noćni razgovori s Nelom Gustirnom i Danicom Čvorović uz prigodno ogovaranje izočne Marčeline koja nam se odmetnula među selebove.
U subotnje jutro, donija sam čvrstu odluku da pasivno-reaktivni ritam preokrenem u aktivno-dinamičan, a za tako nešto bilo je neophodno provesti hokejašku izmjenu unutar ekipe u kojoj su iskusne igrače zamjenili mlađi, orni, čili i poletni.
Kanjon rijeke Cetine polako već postaje moje prirodno okruženje i turbosnažan generator energije jer kad se jednom spustiš među slapove i brzake, trenutno zaboravljaš na to ko si šta si i odakle dolaziš, oko tebe postoje samo okomite litice koje se izdižu stotinama metara u visine, ispred tebe rijeka koja teče i teče i koja nikoga ne čeka i nikome ne polaže račune.
Ovoga smo puta otkrili jedan, do sada nepoznati kutak, naime, Velika Gubavica, najviši slap na rijeci Cetini ruši se u dvije kaskade 48 metara u dubinu, tako da se pri prolasku kanjonom mora (vrlo oprezno) doć do samog njenog vrha pa prolazeći kroz tunel u kojem se odvaja dio vode za hidroelektranu spustit skroz ispod vodopada i ponovno se vratit plivajući uzvodno. Uz zaglušujuću buku i vodenu prašinu u zraku, kupanje ispod slapova nikome normalnome ne pada na pamet, ali s obzirom na to da mi odavno već nismo normalni...
Uz pomoć alpinističke užadi svladali smo stijenu uz donji slap pa se popeli u gornje jezerce, u samo srce Velike Gubavice. Možda je upravo ovdje nastao izraz "guba" za nešto što bi se na starohrvatskom reklo - cool, ah da haujesno...
Jedan od najatraktivnijih dijelova "kanjonjarenja" svakako je spuštanje niz 13-metarsku stijenu neposredno uz Malu Gubavicu. Nakon prelaska izuzetnog uskoga prolaza u kojem nije preporučljivo proklizavanje, preko užadi se mora spustiti ponovno do rijeke i to jedan po jedan. Drugi način ne postoji!
Odnosno - lažem, postoji i drugi način, tako da skočite direktno u dubinu pa ako preživite - preživite!
I šta mislite, koji je luđak ovoga puta skočija!?
Hm, da, upravo se nešto češkam iza uha, ka ono, ne bi ja ali, eto - došlo mi je...
Kakav je osjećaj?
Jednostavno - padaš, padaš, opet padaš, još uvik padaš, samo gledaš ono modro oko rijeke kako ti se približava, slijedi jak udar u površinu, ka da te bager tresne, trenutak tišine ispod površine, trenutak spoznaje da si još uvik živ i napokon - izron!
Mastercard!
Kako se ono kaže - najbolje stvari u životu su ili nemoralne ili nelegalne ili debljaju!
Pa sad, ne znam baš u koju bi kategoriju spadalo ovo moje skakanje preko slapova, ali kad smo već kod debljanja, ne znam koji junak ne bi pokleknuo kad je peka u pitanju i to na način (sad glumim Veljka Barbierija) kako je spremaju u konobi "kod Ćeće." Trebam li uopće napominjati da ovu konobu nećete naći ni u kakvim gastronautskim vodičima, do nje možete doći samo jedino ako ste u kanjonu rijeke Cetine ostali živi i koliko-toliko zdravi ako već niste bili pri sebi kad ste se upuštali u sve to
Tonći zvani Ćećo, osim šta sprema najbolju peku u ovom dijelu hemisfere, obožava i etno muziku tako da smo idealno uskladili naš ritam da do devet uri stignemo u Solin.
Taman u po kumpira koji je pokupija najbolji šug ovoga svita zazvonija mi mobačfon, ko je - Mala Sirena!
Ka ono, evo nas u Omišu, baš smo te nešto spominjali!
A lipo, puno lipo da me spominjete, samo nisam baš nešto osjetija da mi se štucalo!
Je li Stipe tu?
Je?
A onda mogu zamislit o čemu ste pričali...
Uglavnom te večeri, omiški dio ekipe smo poslali na finale festivala klapa a mi "gorštaci" smo se opet strateški rasporedili po solinskoj Gradini.
Pitala se Oceana di sam, ali nikakvih problema nije bilo, jedino - nakon kanjona i Ćećine peke nisam baš osjetio snažan poriv da još i skačem po pozornici pa sam umirujuće zvukove bjeloruske "Altanke" saslušao u trećem redu tribina...
A onda su na scenu stupili - Kolumbijci!
We are Cimarron! From Columbia!!!
Ljudi moji, Cimarron from Columbia, to vam je takva energija, takva strast, ma šta strast, to je esencija svih mogućih strasti koje postoje na ovome svitu. Kako ti ljudi samo rasturaju...
A rasturaju, osim bubnjeva i udaraljki, čak i mandole i mandoline, a glavni boss from Columbia rastura čak i na zamislite - harfi!?
Cimarron from Columbia - čista erotika!
U svakom slučaju, sa ovogodišnjeg Ethnoambienta sam izaša totalno "maknut", nakon pet izvođača u tri večeri za koje nema šanse da možeš iti približno odredit ko je bolji od boljega, ne možeš više niti zaspat kako triba.
Osokoljen fenomenalnim pustolovno-glazbeno-gastronomskim momentima koji su tijekom petka i subote poprimili ekstatične razmjere, u nedjelju sam odlučio donekle smiriti situaciju izvevši u vlastitom aranžmanu etidu za štrakul i gradele u F-duru...
A s prvim mrakom - pravac Kula Kamerlengo i koncert Cambijevaca koji su samo večer raniije postali apsolutni pobjednici ovogodišnjeg "Omiša!" Osvojili su sve živo, prvu nagradu publike, prvu nagradu žirija, a kako su očito dobro feštali čitavu noć, pomoć su im pružile klapašice iz Štorije, još jednog potencijalno izvoznog proizvoda s oznakom "made in Kaštel Kambelovac"
I znate šta ću vam reć - klapa Cambi je otpivala jedan savršeni koncert. Nema tu prigovora. Čini mi se da Edi Šegota polako već "vata" Špira Jurića, a jedino se za moj ukus Cambijevi basovi malo slabije čuju. I sve je to divno i krasno, ali meni tu ipak nešto fali! Klapa ne bi nikad smila bit savršena, jerbo ako je savršena, onda to više nije klapa! Hebeš savršenstvo, ako mi je do toga, onda ću poć slušat operu! Sva srića šta je situaciju spasija bariton koji je dva puta odlazija s pozornice, bit će se čoviku sve izmišalo u štumiku od pustih konfužjuna.
A kad smo kod konfižjuna - pa nisam se baš nešto previše skita ovoga vikenda.
Mislim ono - solidno, jel...
Svašta sam vidija, svašta čuja - i na kraju samo doša do zaključka da je treći put najbolje...
Pa se vi mislite!
Post je objavljen 26.07.2010. u 14:35 sati.