Jučer smo imali skup zaposlenika. Ajme koja je to dražesna sintagma – skup zaposlenika! Nemo'š od miline. Još za ne falit, zapeka zvizdan na plus ko zna koliko, zapuva neki skroz inšempjani vitar iz pravca bure, a u isto vrime topal ka najgore jugo! Mirakul od vitra, ja takvoga nikad osjetija nisam!

Prvi je riječ uzeo uvaženi gospodin predsjednik Radničkog vijeća. Preciznije rečeno, nije uzeo samo jednu riječ već zavidnu hrpetinu riječi, čitavu lepezu imenica, glagola i pridjeva obogaćenih prigodnim interpunkcijama i onomatopejama. Uvaženi gospodin je u svome nastupu posebno istaknuo svoj nemjerljivi doprinos očuvanju integriteta i teritorijalnog suvereniteta čitavog brodogradilišta.
Svjesni ozbiljnosti situacije, većina je nazočnih zabrinutim izrazima lica popratila uvodno izlaganje prešutno odobravajući svaku predsjednikovu riječ, uz prigodno kimanje glavama i tek povremeno kolutanje očnim jabučicama.

Zatim je generalni direktor po sistemu "daj dite materi", u kratkim crtama objasnio tko što gdje kako zašto odakle-dokle, glede budućnosti i unatoč opstojnosti brodograđevne djelatnosti na punti Cumbrijana.
Uvažavajući miran i nadasve dostojanstven skup zaposlenika, meni je tu ipak nešto nedostajalo.

Ma... unatoč masi okupljenih radnika, niko se nije sitija da trenucima kad bi generalni malo zasta u svome govoru, glasno poviče - ŽIVIJA ŠKVER! ŽIVILA RADNIČKA KLASA!!!
I da onda čitava menza iznad aneksa cjevarske radionice odjekne - ŽIVIIIIIILLLLAAAAA!!!!

Samo je jedan buzdo, ničim izazvan priupita da zašto ne smimo unosit alkohol na svoja radna mista i da neš ti štete koja bi nastala ako se on opije do nula pet posto!? Ma vidi njega!? On bi se tačno zna zaustavit na nula pet!? Ajde lipo lovit rake na Pantan!

Pa se mislim... di su se izgubile stare dobre parole, oni legendarni uzvici koji bi u samo dvi-tri riči najbolje opisali raspoloženje širokih narodnih masa. Ma koje ankete, koja istraživanja na reprezentativnim uzorcima uz mogućnost pogreške od dva do tri posto, sve je to luk i voda prema parolama! Di nam je nestala borbenost, požrtvovnost, srčanost? Jednostavno rečeno - izgubili smo se u ovih dvadesetak godina vježbanja demo(n)kracije, zašto sebi konačno ne priznamo da to jednostavno nije za nas i da nama u stvari više paše jedan oblik zaluđenosti da ne rečem - totalitarizma. Jedan 'nako mezo-totalitarizam... Totalitarizam s ljudskim licem!

O blože mili, pa za postić nešto u životu, i tako triba bit malo lud (ali samo malo), malo inšempjan, infišan, maknut, uvjeren da ono šta na prvi pogled izgleda nemoguće i te kako može postat stvarno i opipljivo, ali samo ako duboko virujemo u tu našu "ludost." Jerbo, `vako smo se pretvorili u grintave i sumnjičave nevjerne Tome, ka ono imamo naše izabrane zastupnike da se brinu za nas, imamo dekor, kulise, rasvjetu i inspicijente, čak i glumce, ali nekako to ne štima, ka da nema pravih režisera. Odrekli smo se svojih snova, nadanja pa čak i slatkih zabluda! Konačno, šta nam donosi ogoljeni "zdrav razum" koji počiva na tržišnim osnovama ka i nekakva nazovi-realna procjena situacije, izgleda da nam donosi samo beznađe, letargiju i osjećaj bespomoćnosti.

"Zdrav razum" stvara Huljiće, a "ludost" Bebića Tome!
Ekonomska računica kontra kreacije i imaginacije, pa kako ko voli...



I onda, šta nam je to dobroga donilo ovo novo vrime?
Internet!
A šta je to internet? Živa pizdarija!
Ma svi ti blogeri, forumaši, twiteri, fejseri, đava zna kako li se sve ne zovu, svi bi nešto pizdili, a niko ništa ne bi radija!
Evo ja prvi!

I šta, onda me vi još podržavate, ka ono jemaš prav, ma vidi kako si to pametno reka, baš duhovito, krasne fotografije, o la la, umisto da me pošaljete kvragu i rečete ajde tamo uvati se posla!

A znam ja vas dobro, čim ugasite ove škatule od kompjutera, iste sekunde ćete zaboravit o čemu sam ja to pametno govorija.

Zato triba vratit parole, a ne pisanije i litanije.
Parole, nego šta!
Jasne, glasne i učinkovite!

OĆEMO KRUVA I RADA!
OĆEMO BUDUĆNOST ZA NAŠU DICU!

Samo je najveća nevolja šta su iščezli ljudi koji su znali bacat parole. Nije to tek tako, zaskvičat bezveze ka divlji prasac i očekivat da će svi prihvatit. Triba imat talent za to, ali i iskustvo, pravi majstori od parola znali su promatrat govornika, skužit njegov govor tijela, osjetit kad će ovi napravit zarez ili malu dramatsku stanku, imali su izvanredan osjećaj za, kako bi se hrvatski reklo - tajming, i gotovo nikad nisu falivali. Točno su znali kad triba uletit!
Jerbo, frigaj ti parolu na koju nema odaziva!

Danas je sve falšo, o'šlo u prdec, ka ono pojavi se tu i tamo neki slogan, neki moto koji bi nas triba ka ono osvistit i mobilizirat. Mala zemlja za veliki odmor? Tako blizu, a tako lijepa?
Ma daj molim te, više vridi jedna parola nego sto slogana i da prostite, moto-a!

I na samome kraju, moram priznat da unatoč tome šta prava parola mora zvučat angažirano i ne smi nikoga vriđat, najbolje su one parole koje počinju sa „doli!“

DOLI LUPEŽI!
DOLI NEPRAVDA!!
DOLI MI MALO PIVO U ČAŠU, OŽEDNIJA SAM BRATE!