Ala, ala, ljudi ostalo je još samo malo vrimena pa idemo još samo jedan put brzinski proletit po ovoj staroj, prastaroj godini koju šaljemo u zasluženu penziju.
Di sam bija, šta sam radija ove godine, a ko će to više znat!?
Ajmo provat vidit!
Eto, u prvome misecu se nisam odreka ZERP-a nego sam ga nastavija širit i širit i to priko granica epikontinentalnog pojasa. A za pronać lipe detalje nije potriba uvik ić daleko…



U veljači smo osvajali Svilaju, Omišku Dinaru, staru Ključicu života, klizali se na metar od mora i guštali u procvitanim mendulama i mimozama…



U maraču misecu su mi moji “Mosoraši” organizirali prvu samostalnu izložbu fotografija. Umjetničkih, naravski!
Fala in puno, fala Amigu, fala Sonji, fala svima, svima…



U travnju misecu nas je posjetija Grm, a mi smo bižali okolo po Biokovu da ne bi došli u napast da ga gađamo pomidorama, šljivama i jajima. Postola se u to doba priznajem – nismo sitili.



U prilipom maju misecu bili smo na Korčuli i Pelješcu
Ajme ča nam je lipo bilo….
Nazaboravno!!!



U lipnju sam se popeja na Vaganski vrh, najvišu pinkicu Svete Planine.
Je, istina je da sam se toga dana ispeka, šufigava, popržija, prokuva ka nikad do tada u životu, ali se isplatilo.
Sedmicu dan nakon Velebita, išli smo na Silbu, magičnu, božansku, jednu i jedinu…



U sedmome misecu smo se držali dalje od planina, ali isto smo pješke prokrstarili po lipom dilu Brača a bili smo i na jednom malom lipom svjetioniku – Murvici!



U kolovozu smo još jednom skočili do Silbe a krajem tog miseca sve je bilo u znaku jedara…



U rujnu smo se spuštali kanuima niz Cetinu…



Kraj listopada, ovih je godina moje omiljeno “zagrebačko” vrime…



U studenom smo pobrali masline, učinili ulje, priuređivali kužinu, oženili Anu i Stipu, beštimali na kišu koja je padala padala i padala…



U kratkim ali slatkim danima prosinca, vratili smo se starim planinarskim i pomalo zaboravljenim stazama Lijepe Naše…
Pa eto, da ne bi ispalo da jedino mene nema na niti jednoj od slika, evo samo ovu, umisto potpisa…



Bila je to godina prijateljstva
Sve u svemu – dobra godina
Stoga, neću ni izmišljat novu zdravicu nego ću ponovit onu moju staru

Lipi i dobri moji ljudi!
Vi, baš vi!
Budite mi i večeras i sutra i svakoga dana nove godine zdravi, sritni i veseli...

Polja vam zlatno žito rađala,
Vinogradi slatkim grožđem mirisali
Sve vam cvitalo
Krave vam se otelile
Janjci vam se janjili
Koke vam davale puno jaja
Postelje vam bile tople
A ribe friške
Bačve pune dobrog vina
a kamenice zlatnoga ulja
Domovi vam bili puni smija
Ma...želim vam sve ono ča bi sam sebi tija

Svima vama koji ste dolazili u ovaj moj mali kutak virtualnog svemira – hvala, puno mi to znači i samo da znate - volim vas!!!

Sretna Vam Nova!

Odmaknuvši se od blagdanske gungule u osamu svojih misli, hladnjikavo ozračje tipičnog zimskog dana na kraju još jedne u nizu naših starih godina, iznenada mi je donijelo poznati miris nostalgije. Ništa čudno, jer kad malo bolje pogledam – nostalgija koliko god bila nadrealna na svoj poseban način, uopće nije loš osjećaj. Štoviše, vrlo često nam može pomoći kao autoterapija, kao brižno prebiranje po škafetinima uspomena u kojem nam kao esencija svega što smo proživjeli ostaju samo vedre, nasmijane slike…

A takvih se slika, na svu sreću još uvijek može naći pa bile one naposljetku samo naše, intimne osobne i posebne ili da su pak dio naše kolektivne memorije.



Ponekad nas na takve ceste uspomena odvede samo jedan slučajan pogled lijevo ili desno od naših ustaljenih životnih magistrala. Eto baš jučer, vozeći se neobavezno jednim vrlo sporednim krivudavim puteljkom a sve naravno u sklopu misije otkrivanja Dalmacije “kakva će nekad biti”, na padinama jednog brdašca ugledah malenu bunju!

Dok na vrhu brda bunja mrda, promptno dajem lijevi žmigavac, ugibavam na prvo zgodno ugibalište pa već za trenutak-dva naoružan prije svega dobrom voljom hitam uzbrdo.
Bunje – te minijaturne kamene kućice koje su se nekada davno podizale u maslinicima i vinogradima, čak i danas stoje skromno kao spomenik čovjeku, težaku, puntaru, ali stoje i ponosno nakon svih tih godina, kad gotovo ništa više nije kao prije…



Bunje su građene slično kao i suhozidi, od kamena koji se zatekao tu, dok se kopalo, trgalo i krčilo, otimajući komadić po komadić škrte crvene zemlje moru ljutoga krša. Služile su kao sklonište za nevremena, kao zaklon od bure i kiše, priručno ognjište za zagrijati ruke i umorna tijela, a isto tako i kao spremište za motike maškline i sva ostala čuda…
Sagraditi bunju najblaže rečeno - nije bilo nimalo lako, bez ikakvog “vezivnog tkiva” slagati kamen po kamen najprije u krug pa nakon “nosivih zidova” napraviti još i kupolu koja će zatvoriti čitav prostor u čvrstu građevinu. Vratašca kroz koja se ulazi u bunju, visoka su svega sedamdeset-osamdeset centimetara pa se pri ulaženju moraju primjenjivati posebne tehnike…





Sva ljepota ovih pravih malih čuda graditeljstva, najbolje je vidljiva u njihovoj unutrašnjosti. Kamen po kamen, kamen na kamen a opet svi povezani kao jedan…









Nakon prve bunje, u neposrednoj blizini ugledali smo još jednu, a spuštajući se prema dolini, tamo s druge strane ceste, među maslinama, još nekoliko…
Sve su slične jedna drugoj, a opet – svaka je posebna na svoj način…
Prava dolina bunja…





Na povratku doma razmišljam kako zaista nije fraza kad se kaže kako je svaka kriza u stvari – šansa!
U najmanju ruku – da mnoge stvari sagledamo na drugačiji način.
Za nas koji smo naučili konstantno živjeti u krizi, to bi mogla biti jako dobra stvar.

Samo nam je izgleda potreban “širokokutni objektiv”.
I u oku i u srcu, a bome i u rukama!

Kakve sad veze imaju bunje s krizom!?
Oooo pa možda čak i imaju…
Ako ništa drugo, danas su mi donijele dašak nostalgične budućnosti…

Na Božićno jutro sneno i mutno, u kaputu očevom...
Ne,ovo sigurno neće bit još jedna priča o Marini iz pisme Šporkoga tejatra, ali su me upravo mirisi i okusi ovoga božićnog jutra podsjetili na nju.
Na Marinu dakako...

Sad uopće nema veze što moje božićno jutro nije ni približno bilo mutno niti sneno,a zamislite, čak se i Marina, vražica jedna, nekim čudom zagubila, ali opijen savršenim mirom i tišinom blagdanskog jutra okupanog sa ravno dvadeset i tri kapi rose salvaje, prizna sam sam sebi da mi čak nije ni pretjerano nedostajala…
Marina dakako…





Upravo takvo okupano, sunčano zimsko jutro pokazalo se idealno odabranim vrimenom za ekspediciju na još jedan u nizu od 1185 jadranskih otoka grebena i hridi. Za divno čudo, ovoga puta mi nije bija potriban ni trajekt ni katamaran, za doplovit do ovog otoka nije mi tribala ni jedrilica ni gumenjak pa čak ni obična,najobičnija sandolina.
Ni mandolina dakako...

Dakle ovaj otočić o kojem danas govorim zasigurno se ne ističe svojom veličinom, tirkiznim uvalama, hotelima, restoranima ili apartmanskim naseljima, ka ni raznolikošću biljnog i životinjskog svijeta. Uostalom, to nije ni moguće. Virovali ili ne, ovaj otočić zauzima površinu manju od normalne spavaće sobe, pa čak i banja u prosječnom dvosobnom stanu.

Čak ni njegova udaljenost od kojih tridesetak metri od „terra firme“ ne bi bila dovoljan razlog na uvrštavanje u jadranske znamenitosti.



Pitanje se nameće samo od sebe – šta sad ovi Brod u boci gnjavi o nekakvom kamičku kakvih ima skoro na svakom koraku?

Dobro, mogu se složit da upravo ovakvih ili sličnih kamičaka ima razasutih po Jadranu još znatan broj, ali ono što je posebno slasno u ovoj priči upravo je njegovo ime.
Čije ime?

Pa ovog kamička naravno!

Da, stvarno je neobično da ovako male hridi imaju i svoja „prava“ imena, ali upravo ovaj ga zaista ima i to ne bilo kakvo ime, nego zamislite kako se zove -
„Ženska pravda!?“

Zar nije intrigantnije od Babine guzice, Kurbe Vele, Piškere, Mrkana i Bobare!?

U svakom slučaju – ovo je jedan od najmanjih otočića na svitu koje ima svoje ime.

Da vas više ne držim u neizvjesnosti – Ženska pravda ne nalazi se nigdi posebno daleko, u stvari - do nje možete doć u čas posla, samo par kilometri istočno od splitske rive, točnije - smještena je na samo stotinjak metara od plaže hotela „Le Meridien- Lav“.
Hotela s pet zvjezdica dakako!



Uz ovako neobično ime, vezana je dakako i neobična priča. Na žalost, danas je teško doć do njenog točnog sadržaja i ljudi koji bi je znali ispričat, ali ne bi bilo loše razbijene krhotine jedne legende ponovo povezat u pravu priču.





Naime, u neka davna vrimena prije više od sto, a lako moguće i više godina, živilo je dvoje mladih koji su se jako jako volili, ali kako u svakoj ljubavi pa bila ona najveća i najnježnija, uvik čuči nekakav vrag koji zaljubljenima ne da mira, tako je otprilike bilo i u ovom slučaju. Naime, ovo dvoje naših glavnih junaka, nazovimo ih za ovu priliku – Cvitko i Jelica, koliko god su se volili, toliko su se znali i posvađat.

Pokarat – dakako!

Cvitko je bija ribar i skoro svaki dan je iša na more, a Jelica je bila lipa, prpošna,rumena divojka, ali nako malo oštrokonđasta i priko mire đeloža. To ka po današnju oće reć malo – ljubomorna...

Inšoma dela šoma, toga dana su Cvitko i Jelica išli zajedno na more. Pokupili su vrše i parangale,ali kako nisu uvatili bogzna šta, oboje su bili malo puno nervožasti i grintavi. E sad, nemojte me vatat za svaku rič jer vam opet govorim – pravu priču ne pamte ni najstariji, ali evo ovako s vremenske distance mogu pretpostavit da je čak i u ta vrimena bilo fureštkinja koje su se dolazile kupat na plažu današnjeg hotela. I sad ko zna, bit će Cvitku koji put pobiga pogled na koju strankinju o Bože moj, pa bi ga onda to bidnoga ciloga dekoncentriralo je li, pa bi koji put baca vrše i parangale na mista koja nisu bila poznata ka ribarske nego neke druge pošte, e!

A Jelica ka Jelica, nije mogla takve stvari trpit i primučat nego bi ga po cile dane mlila i mlila ka mažinin... I tako, vraćali se oni s tega neuspješnoga ribolova, Cvitko vesla a Jelicu uvatija morbin, klapa li ga klapa sa krme broda, sve njemu na uvo. Rič po rič, malo ona pa malo više on, pokarali se njih dvoje na mrtvo ime!

Cvitku iznenada skočija živac, nije više to moga slušat pa je ostavija Jelicu na ovome "našemu" kamičku i odvesla dalje svojim putem!

I sad, nije ta hrid bila daleko od obale, ali problem je bija u tome šta Jelica nije znala plivat! Uostalom ka i sve druge poštene žene u ta doba!

Uglavnom, Cvitko se više nikad nije vratija po Jelicu...
Ostavija ju je samu i napuštenu baš na ovoj današnjoj „Ženskoj pravdi“

Kako je Jelica na kraju ipak došla do kopna – ne zna se točno, ali još i danas pričaju kako je baš te noći dohodila velika velika nevera, diglo se more priko cile rive, valovi su tukli ka bisne zviri, dimija je vitar ka nikad do tad a ni Cvitka ni njegov brod, više niko nikad u mistu vidija nije...

Ostala je samo „Ženska pravda“, najmanji škojić na svitu koji ima svoje ime, ostala je jedna hrid na kojoj se danas najviše volidu skupljat galebovi i crni vranci...

U ovoj večeri u kojoj svi nastojimo biti plemenitiji, milosrdniji, obazriviji i u svakom smislu – bolji ljudi, u večeri milijuna svjetala koje nas okružuju, gdje svaka svijeća znači jednu dobru želju upućenu nekom dragom, bliskom ili dalekom svejedno, u ovoj posebnoj, mirnoj i nadasve tihoj Badnjoj noći neka zavlada – Ljubav i Mir.

Budimo sretni što smo tu, na ovom svijetu samo za nas stvorenom, što smo živi, što dišemo, što volimo…

Bor je okićen, kuća je topla, sve je onako kako treba biti.
Večeras posebno mislim i šaljem najbolje moguće želje svim onim ljudima koji su zbog ovog ili onog razloga ovih dana – sami.



Svim onim divnim ljudima koji su oplemenili moj život tijekom svih ovih godina – veliko, najveće HVALA!
Mislim na Vas.
Poželim imati ruke veće od čitavog svijeta pa da Vas sve zajedno zagrlim…

Na dobro Vam došla Badnja večer.

Sretan Vam Božić, dobri ljudi!

Da sam kojim slučajem član imaginarnog povjerenstva kojemu je zadaća odrediti koji dio naše obale izgleda baš onako u svemu naj naj naj, po svemu sudeći, bio bi to vraški težak zadatak.
Pa sad... lako može bit onaj dio kad prođeš Vrulju pa se pod Biokovom spuštaš Makarskom rivijerom prema jugu… A opet, sad mi pada na pamet onaj zavoj kod Primoštena na kojem pukne pogled prema otvorenom moru…
S jedne strane Vis, desno Svetac, tamo na pučini Jabuka, daleka i sama pa onda sve tamo do Žirja nema ničega osim velikog modrog prostranstva.

Hmm… pa nije ni sjeverni Jadran za bacit, ono more zavojitih gudura ispod Velebita koliko god izgledalo zaštrašujuće opet krije neke posebne čari, a di je još čitavi Kvarner, Opatija bajna, Istra…
Ma isto, meni je nekako najdraži onaj dio između Šibenika i Zadra. Ne znam, nema tu bog zna kakvih posebno spektakularnih prizora, ali… baš tu mi Dalmacija tako lipo diše, miriše, živi i sanja da vam ja to običnim ričima teško mogu opisat.

I sad, koliko god mi taj predio između Krešimirovog i Branimirovog grada bio drag dok se vozim uz more, toliko mi je ta ista ruta dosadna, bezlična i skroz nikakva dok jurcam A1-Dalmatinom. Od Skradinskog do Masleničkog mosta nemaš vidit baš ništa posebnog – kamena pustinja s jedne, pustinja od kamena s duge strane ceste.

E da, tako to izgleda dok si u ulozi vozača. Međutim, ako imaš sreću da volan u rukama drži netko drugi, tada je situacija malo drugačija. Osim kamene pustinje, zapaziš poneke pojave i oblike drugačijih boja, na uzvišenjima stare utvrde, zelena polja u dolinama, plantaže višnje maraske…

Što brže juriš kroz život, mnoge dobre stvari ne vidiš…

Posebno me zaintrigirala jedna stara kamena kula koja se samo na trenutak vidi s nekog vijadukta u blizini Benkovca. I svakog puta kad tu prođem, pomislim kako bi bilo dobro krenuti jednom u laganu đitu sporednim putevima pa da se na licu mjesta uvjerimo o čemu se tu zapravo radi.

Upravo zato, sunčano nam jutro ove nedjelje nije ostavilo ni trenutak nedoumice – idemo u jedno lagano, neobavezno istraživanje! Nije priša, nikud nam se ne žuri, najprije malom cestom preko Zagore prema Šibeniku pa onda još malo dalje, do Vodica. Prva postaja našeg kružnog puta je brdo Okit sjeverno od grada, koje mi je odavno već upalo u oko a kako I neće kad se na vrhu brda izdiže neka ogromna građevina čudnovatog oblika kojoj je na prvi pogled vrlo teško odrediti smisao, svrhu i namjenu. Je li to možda zvjezdarnica, vidikovac, disko klub ili nešto sasvim stoto?




Ipak, istražujući malo dublje, konačno saznajem pravu priču. Još davne 1660 godine na ovom mjestu je podignuta crkva Gospe od Karmela a početkom prošlog stoljeća izgrađeno je i četrnaest kapelica koje vode od podnožja do vrha brda. Crkva je na žalost, srušena u vihoru drugog svjetskog rata topničkim udarima talijanske ratne mornarice. Godinama nakon rata, vjernici ovoga kraja željeli su na istom mjestu podići novu crkvu pa je nakon mnogo povuci-potegni komunikacije između crkvenih i državnih vlasti konačno podignuta 1967. Ipak, čak ni ta nova crkva nije bila dugog vijeka jer je ponovno oštećena tijekom ovog «našeg» rata. Na koncu, na istom mjestu podignuta je crkva i po treći put, a kako je opće poznato da bez treće nema sreće tako nam se svima preostaje samo nadati da nas konačno na ovim prostorima očekuje barem nekoliko stoljeća mira.






Koliko god iz daljine izgledala nakaradno i nasađena na vrh brda bez naročitog smisla, kako joj prilazite sve bliže i bliže, njezin doživljaj postaje znatno drugačiji. Znajući da je projekt crkve potpisao zadarski arhitekt Nikola Bašić koji je ipak «faca», nekako imam povjerenja da idejni začetnik mnogih dobrih projekata, između ostalih i orgulja na zadarskoj rivi neće uprskati stvar...
Vjerojatno će još godina i godina proći da nam se oko navikne na ovakvu monumentalnu građevinu na vrhu nevelikog brežuljka, ali...ima tu nešto, ima...





Put nastavljamo dalje tražeči po vodičkom zaleđu jednu staru utvrdu kojoj ne znamo točan položaj ali ta okrugla kula također spada u naše vidokruge s Dalmatine. U prvi mah smo mislili da se nalazi u blizini ove vodičke crkve, ali očito nije. Vozimo dalje prema Stankovcima i još uvijek ne vidimo ništa slično. Već polako gubimo nadu misleći da se radi o nekakvoj fatamorgani. Ipak, na ulazu u mjesto Budak, krajičkom oka zapažamo s desne strane ceste ostatke kaštela.
Nakon početnog oduševljenja slijedi pravi šok!



Ovo jednostavno ne želim komentirati.....



Ipak, nismo odoljeli da se ne popnemo na sami vrh i pogledamo staru kamenu kulu i sa drugih strana.



Nepoznati svati koji u zabačenom mjestašcu pročavaju stare bovane očito su privukli pažnju starosjedilaca koji su nas promatrali s priličnom dozom znatiželje. Jedan tip, naslonjen na zid groblja, odjeven kao umirovljeni agent SUDB-e vjerojatno je u svoj notesić zapisao registraciju «plave ptice».
Po seoskim putevima jurcaju desetogodišnjaci na skuterima. Bez registracije, bez kacige, bez dozvole...
Prolazi neka baba, pozdravljamo je «dobar dan»....
Baba ništa...
Ni zuc!
Čudno neko misto...
Idemo dalje...

Sad nas očekuje ona «naša» utvrda najbliža auto-putu, ali baš za nevolju, kartu na kojoj smo pokušali odgonetnuti njezin točan položaj ostavili smo doma!
Ipak, zahvaljujući ugrađenom instinktu, nakon malo, ali zaista samo malo lutanja, nekoliko kilometara od Benkovca pronalazimo skretanje lijevo preko željezničke pruge. Naravno, po starom lošem običaju nikakvi putokazi ne postoje, pa se moramo snalaziti kako znamo. Tu je i šuma crnog bora, vide se i nekakvi puteljci koji vrludaju u raznim smjerovima... Ostavljamo auto na jednom platou i nastavljamo dalje pješice. I zaista, nakon samo par minuta, kroz krošnje starih borova kroz koje huči bura ugledamo nešto veliko!
To je to!



Srednjovjekovna utvrda ili kaštel, zvan Kličevac.
Bio je vlasništvo krbavskih knezova Kurjakovića a sagradio ga je davne 1453. god. Toma Kurjaković.
U smirujućem okruženju zelene šume, na rubu klanca kroz koji klokoće nabujali torent, iako u ruševnom stanju, Kličevac se doima moćno i impresivno. Auto put zaista prolazi na možda kojih tristo metara od Kličevca. I sad smo stvarno sigurni da smo na pravome mjestu!







Ipak, da ne bi sve izgledalo idilično, na dnu klanca leži olupina od nekakvog prometala nepoznatog porijekla. U prvi mah smo pomislili da na ovo mjesto rijetko tko dolazi, ali već nakon desetak minuta, navalili ljudi sa svih strana! Očito ih je zimsko sunce izmamilo na ugodnu šetnju nakon nedjeljnog ručka. Nekoliko stotina metara dalje uz klanac čuju se pucnjevi lovaca. Oooo... javal vas lipi nosa, ma di ste našli pucat, tz, tz, tz...
U svakom slučaju – kaštel Kličevac – još jedno ugodno otkriće, jako lipo misto za izlet...





Najkraći dan je u godini pa nakon laganini mumanja na zalazećem zubatom suncu slijedi povratak prema moru. Točnije rečeno – prema Vranskom jezero i mjestu Vrana gdje smo također naišli na nekoliko vrlo zanimljivih stvari, ali budući da je već padala noć i bura prilično jako zviždukala oko ušiju, upisali smo samo još jednu stavku u knjižicu pod «obavezno posjetiti ponovno».

Na koncu – topla kava u hotelu «Panorama» na «starom» šibenskom mostu došla je ko naručena!
Dobro je ovo bilo – ekspedicija uspjela, misija obavljena. Slijedeći put idemo s puno većim društvom!

Svjestan sam da mi nije baš na diku kako mi se blog polako ali sigurno pretvara u najobičniji meteorološki bilten, ali virujte mi – nije do mene. Bome, nisam ja kriv da nam na ovim izgubljenim prostorima južno od Velebita, kiša, sunce, jugo oli bura određuju ne samo naša raspoloženja, stanja duha i tijela, nego i đireve, planove, pa u konačnici čak – uspjehe ili neuspjehe na ljubavnom planu! Svi smo mi manje ili više ego-meteopati.
Pa neka pati koga smeta...



Nisam siguran je li to baš potpuna istina ali čuja sam da se kod Francuza računa kako je u stvari - nepristojno pričat o vrimenu. Dobro ajde, nije baš toliko nepristojno kao beštimanje na primjer, ali kod tih rafiniranih Francuza se konta da je šteta uludo trošit riči tako lipoga jezika o zvizdarijama ka ono - izgledu naoblake na nebu, količini padalina po četvornom metru ili pak filozofiranjem o nepoznatom vjetru.

Englezi s druge strane, rado čavrljaju upravo o takvim tričarijama i s vremenom su taj trash-weather talking razvili do savršenstva tako da upravo takva spika u mnogim prilikama dođe kao idealno rješenje u trenucima kada odjednom zavlada neugodna tišina i beztemica...
Sve u svemu, mislim da ta ćakulanja i nisu toliko loša, jer se s meteo- temama teško može dogodit da se već nakon pet-šest rečenica žestoko pokaraš sa svojim sugovornikom kako to obično biva kad se povede rasprava o politici, ekonomiju, balunu ili ko zna o čemu još sve ne.

Eto ti ga na, ja već pet minuti trubim o bezvezarijama umisto da konačno krenem na konkretno.
Dakle, očito da su moji vapaji urodili plodom jerbo čim sam jutros otvorija ponistru i ugleda nakon ko zna koliko vrimena – kristalno čisto plavo nebo, samo sam na brzinu srknija bilu kafu u koju sam naravski potoča dvi-tri „Kraševe“ napolitanke, ostavija sve obaveze po strani ( a nu, neš ti obaveza, aj ne brumaji...) skupija aparat i izjurija vanka.





Sunce je ipak naše prirodno stanje...







Znate, nekidan sam baš ništo razmišlja. Potaknut ministrom Primorcem, zamislite!
Eto, ako mi u bliskoj budućnosti propadne škver i brod ode fondo, mislim da bi mi napametnije bilo uložit svo svoje znanje, iskustvo, volju i energiju u osnivanje studija Dalmatinologije. Dobro, ajde, znam da na prvi pogled ili dosluh zvuči blesavo, ali kad se malo bolje razmisli – nije to baš tako ni ludo. Jednostavnim riječnikom kazano – tribalo bi naš dobri stari način života koji je opasno zapritija izumiranjem šta prije zaštitit ka „brand“ a pogotovo u ovim grubim vrimenima kad je globalizacija zapritila da poništi sve razlike među ljudima, narodima i državama, ali one „dobre“ razlike da se razumimo.







I zato ćemo lipo na tom studiju Dalmatinologije proučavat našu povijest, književnost, filozofiju, znamenite ljude, ali isto tako i našu gastronomiju, enologiju, ekologiju, glazbu i još puno lipih stvari. Naravno da će cili jedan kolegij bit posvećen briškuli, trešeti, čak i trijumfu, a ako se postigne konsenzus more bit i da ćemo ubacit balote ka dopunski predmet.

To bi u svakom slučaju bija – kako se ono stručno reče - interdisciplinarni studij!
Svi uspješno završeni studenti stekli bi tako status Diplomiranoga Dalmatinologa i virujte im – sva vrata će im bit otvorena. Pogotovo vrata Zavoda za zapošljavanje...

Ma šalim se naravno, Diplomirani Dalmatinolozi će moć radit u turizmu, poljoprivredi, državnoj upravi, ministarstvima mora, podmorja i zamosorja, uglavnom – neće bit problema za nać „posla“.
E, razumimo se, kako ne...



Ako smo se već odlučili da želimo gradit društvo znanja i izvrsnosti pa ma šta god to značilo, uvjeren sam da nam je upravo ovakav studij neophodno potreban. Moramo se znanjem borit kontra gluposti, radom kontra linosti, optimizmom kontra depresije. Naravno, ne tribat posebno ni napominjat ali eto - otvoren sam za sve vaše prijedloge, pokude, dobre ideje i konstruktivne kritike, tako da bi već slijedećeg lipnja mogli napravit prijemne ispite a s prvim danima jeseni započeti s prvim predavanjima.

Ne volim ovaj prosinac
Blesav je.
Grozan je.
Odvratan...

Već više od četrdeset dana pada kiša...
Ka u Bibliji!
Sva je srića šta ne pada stalno, ali nema njanci jednoga dana da barem uru-dvi ne poškropi, ištrapa, isprska...

Bilo bi lako da je to sve.
Ali uz svu tu silnu kišurinu, obavezno se prišlepa još i olujno jugo ka Dino uz Vlatku, Simona uz Antu, Sandi uz Branku, pa onda tuče li ga tuče u glavu, lomi živce, mrvi ganglije...
Ma ajde dobro, bilo bi normalno da puše dva-tri dana, ma izdržali bi još nekako čak i da se južina razvuče na cilu sedmicu
Ali ovo?
Pa čoviče, ovo jugo koje puše već priko misec i po dana, ubilo bi i najjače, najizdržljivije, najotpornije a di neće one čiji je imunitet oslabljen do granica egzistencijalnog minimuma!?
En'te robijo!



Uz to, mračno je za popizdit
Svakoga jutra oko sedam, sedam i po, počne ka nešto malo svitat, ali umisto da dođe dan, vrati se noć! Cilo nebo zaškuri, oblaci pritisnu oba tle, barometri se stisnu ka vuneni džemper posli pranja u makinji, a ljudi gacaju po lokvetinama, vitar in ita lumbrele u zrak, sve je blatnjavo, gnjilo, tufinasto...
Očito, spustila nam se polarna noć na četrdeset i treću-četvrtu paralelu.
Svugdi je mrak.
Mrak, mrak i samo mrak...

Najgore je to šta za vrime polarne noći normalan čovik nema šta radit vanka. Niti može učinit đir da malo protegne noge jer će ga ištrapat auti, kamioni i svi ostali sudionici u prometu, niti može radit štagod u vrtlu jer će se cili izblatnjavit, niti može s judima bacit na balote i ćakulu, jer judi više nima!

Di su ljudi?
A eno ih, zabili se u kuće, gledaju televiziju!

I onda, kad su nas već zadesila ovako gruba vrimena, jesu li se barem TV urednici mogli smilovat ljudima? Pa da puštaju na program nešto lipo, nešto za duhovnu i psihičku relaksaciju, pozitivne stvari, dobre ljude, dobre vijesti, pa onda koju komedijicu, lipu pismu, koncert štajaznam...

A oni nam samo puštaju gledat političare!?
Ma dosta mi ih je više političara i to svih skupa, i vladajućih i oporbenih i onih šta nisu ni vamo ni tamo, ne mogu ih više gledat niti nacrtane.
N'te robijo, znate šta?
Pa mi bi svih njih tribali tužit!
Tužit, e!
I to za uznemiravanje javnosti!
Svaki njihov nastup prid kamerama nije ništa drugo nego uznemiravanje javnosti!
Kad ste zadnji put vidili nekoga od političara da je reka lipu stvar?
Ako se koji put slučajno i zalomi pa reče nešto šta je lipo za čut, odma se vidi da laže ka pas!
Nisam siguran kakve su kazne za krivično djelo uznemiravanje javnosti, ali ako se ovi trendovi nastave, majke mi, tužit ću ih i još tražit naknadu za nanošenje duševnih boli!
Se bum vas tužil!

Eto, baš jučer, Jadranka spaljivala hašiš i marihuanu!
Neš ti događaja!
I za to obično spaljivanje trave, tribala je u Našice ić čitava delegacija, pola Vlade, ravnateljstvo policije, tjelohranitelji, zaštitari, novinari, snimatelji, tonci, rasvjeta, šoferi...
Čoviče, bilo je u toj cementari barenko šest stotina faca!
Išli spaljivat drogu!

I more bit da ja malo teže shvaćam nike stvari, ali nikako mi ne ide u glavu zašto je Jadranka rečena Kosor, stalno nosila kacigu na glavi?

Jadranka Crvenkaciga!

Od čega ju je štitila kaciga?
Nermam pojma kako se spaljuju hašiš i marihuana, ali pretpostavljam da nema opasnosti da ti iznenada i ničim izazvani, šešnajst tona trave padne na glavu!
Bilo bolje da su to podilili narodu.
Narod i tako živi u magli i fantazmagoriji.
Ionako smo svi skupa popušili...
Jerbo, kome uopće triba ovakva realnost?





Isto znam da ne vridi puno grintat.
Jer od gorega uvik može bit još gore!
Eto, jučer sam zamalo nastrada ni kriv ni dužan.

Krenija prema poslu ka i svaki drugi dan. Zahvaljujući kilavoj izgradnji sustva EKO- Kaštelanski zaljev, sve trogirske ulice su već misecima raskopane, izvrnute, ajme majko...
Prometala se puštaju naizmjenično samo po jednoj traci, a znate kakvi je naš svit, nervožast, vitren i neobuzdan, a za ne falit, uvik se nađe neki buzdo koji ne poštuje one redikulaste priiručne semafore pa opali lola pravo priko crvenoga svitla a sa druge strane već krenila kolona.
U čas nastane krkljanac samo takav...
Svi trube, viču, beštimaju...

I eto baš jučer, taman na tom dijelu na kojem je ulica ionako uska bez trotoara, bez ičega normalnoga, svedena samo na jednu traku, s gornje se strane iznenada odronija zid visok skoro pet-šest metara!
Sorila se zidina!

Zidina je ionako bila nikakva i sad ko zna, bit će malo od ovoga pustoga kopanja, pa još malo više od ovih kiša, zid oslabija, napuka i srušija se na cestu, potpuno zatrpa i onu jednu jedinu traku s kojm se moglo prolazit!
Sva srića da niko nije strada!

A da sam krenija samo minut ranije...
Ne bi me spasila ni Jadrankina Crvenkaciga...
Srića!

Već više od četrdeset dana pada kiša...
Ka u Bibliji!
Potopit će nas.
O Bože, ima li koga da izgradi Noinu arku...
Eeeee - Noina arka za jednu kunu - mislim da ne bu to išlo...

Ne volim ovaj prosinac
Nikako ga ne volim...

Nakon dva kratka izleta u skriveni crno-bijeli svijet protkan prigušenim svijetlima nostalgije, vrijeme je za povratak na dobre stare staze obojene ponešto živahnijim nijansama.
Prosinački dani nisu idealno vrijeme za ambicioznije planinarske pothvate, ali pravih ideja za atraktivne izlete “Mosorašima” nikada nije nedostajalo.

Doduše, prvotni plan izleta bio je zamišljen ponešto drugačije, a uključivao je laganini obilazak od izvora do izvora do izvora. Ne, nije “lapsus tastaturus” u pitanju, u ovom slučaju se zaista radi o trima izvorima, od kojih ni slučajno ne idu po dva putića, već mjestima na kojima svoju odiseju započinju tri dalmatinske krasotice, princeze, misice ili kraljice kako god hoćete, a odazivaju se na imena – Cetina, Krka, Zrmanja…

Možda je slučajnost a možda čak i nije, da upravo ove tri rijeke koje izviru u podnožju Dinare, najviše planine u Hrvatskoj, nevjerojatnom pravilnošću odlaze na tri različite strane, upravo iz razloga da krševitim, “divljim” i nepristupačnim krajolicima podare ono što im najviše treba – vodu!
Izvori rijeka Zrmanje i Cetine, međusobno su udaljeni, ako je vjerovati Google Earthu - 37.54 kilometara zračne linije.a Između njih, blizu grada Kralja Zvonimira, udobno se smjestio izvor Krke glumeći tako “glavni” vrh našeg tupokutnog “izvorskog svetog trojstva”.

No, kako već spomenuh, plan smo donekle izmijenili, jednim dijelom zbog toga što smo izvore Krke i Cetine posjetili na nedavnim”kolektivnim” izletima pa smo se ovoga puta odlučili za posjet lokalitetu na kojem sam – gle slučajnosti, bio prije nepuna tri mjeseca i tom prilikom dao svečano obećanje da kad-tad na ovo mjesto moramo dovesti što više “hodočasnika”. Radi se naravno o kanjonu rijeke Krupe, pritoke Zrmanje i onom magičnom Kudinom mostu.





Možda će netko reći - neš ti baze ić na isto misto u samo tri miseca, ali uvjeravam vas, razloga za nedoumicu uopće nema. Sa čarima prirode isto je kao i kod prave ljubavi – svaki put kao da je prvi i koliko god se puta vraćali na isto mjesto, ono će nam svakog puta otkriti neku drugu tajnu, poneki skriveni pogled kojega ranije nismo zamjećivali, ljepotu namjenjenu samo rijetkima i odabranima.





Kad je dobra volja u pitanju, mnoge se stvari poslože na najbolji mogući način pa nam se tako i ovoga puta kiša smilovala iako je danima ranije sipila, rominjala, daždila sve u sedamnaest...
Upravo zahvaljujući kiši koja je pošteno nahranila i napojila tokove rijeka, doživljaj kanjona Krupe ovog puta je bio čak i snažniji. Prekoračivši Kudin most, to minijaturno remek djelo mostogradnje, koji je po legendi – podignut u ime ljubavi dvoje mladih koji su živjeli na suprotnim stranama kanjona, dobiješ osjećaš kako gotovo lebdiš iznad raskošnih slapova koji se puni snage uz gromoglasni huk ruše niz sedrene barijere.









Ostali mi bi još dugo oko mosta ljubavi, ali vrijeme nam brzo izmiče i već nam je vrijeme za povratak do sela Golubića u kojem nas očekuje naša “žuta podmornica”. Vraćamo se do ceste koja se penje od Obrovca preko Velebita prema Gračacu, prelazimo prijevoj Prezid i eto nas u trenu u posve drugačijem okruženju. Dalmatinski krš zamjenjuje zelenilo Like.

U samom Gračacu opet mjenjamo smjer prema jugu jer je naše slijedeće odredište – izvor rijeke Zrmanje. Ubrzo nam se s lijeve strane smiješi vrh Poštak i u trenu izaziva maglovita sjećanja na naš težak, ali nadasve uspješan uspon od prije nekoliko mjeseci. Upravo u podnožju tog istog Poštaka čija je glava očito – stalno u oblacima, u jednom golemom krateru koji se doima poput vulkana čijim rubom prolazi željeznička pruga, nalazi se izvor zelene Zrmanje. Čak se i po starom dobrom običaju, selo najbliže izvoru zove upravo tako – Zrmanja.



Kako smo mi ipak manje-više sportski nastrojena ekipa, ne bi imalo smisla da nas «žuta posmornica» dovede na samo mjesto događaja, stoga smo posljednja dva kilometra ipak propješačili. Na svu sreću nema nikakvih uspona, pa je lagana šetnja do izvora bila idealna prilika za usputno ćakulanje.
Naime, upravo planinarsko ćakulanje na izletima, najtočniji je pokazatelj težine uspona.
Obrnuto proporcionalan, naravno , više riječi – manje dijela...
Neposredno prije samog izvora nalazi se jedna brana čiji smisao baš i ne spoznah ovog puta.



Možda je smisao u ovom mlazu., vrag će ga znat...



Koračamo još malo dalje i nakon pet-šest minuta laganog uspona eto nas konačno i na samom izvoru nadahnuća.





Mnogi su "osvajanje" izvora jedva dočekali i to zamislite bezobraznika – ne toliko zbog samog izvora, već zbog idealne prilike da se konačno nakon duge šetnje napravi pravi planinarski domjenak na otvorenom...
Doduše, pokušao sam prosvjedovati zbog takvog nadasve neodgovornog ponašanja, ali me nitko, apsolutno nitko šljivio nije pa sam se naposljetku morao povinovati prevladavajućim ponašanjem većine, smazati sendvič-dva pa čak i tri s pršutom i nekim novim, ali izvrsnim kozjim sirom...
Naravno, na samom kraju – čokoladni desert i kava iz termosice, sve u najboljoj tradiciji planinarenja.
Ne bi ja kao ono e...

Na povratku prema Splitu, u sami sumrak zastali smo kod Manojlovačkih slapova na rijeci Krki.



Još jedno pravo malo-veliko čudo prirode koje u najmanju ruku zaslužuje ponovni posjet jer je čitav ovaj prostor zajedno s ostacima Burnuma, rimskog logora iz šestog stoljeća izuzetno atraktivan.

Opijeni svim ljepotama koje smo vidjeli, pivica osvježenja u Drnišu došla je kao šlag na tortu, kao slatki začin još jednog nezaboravnog pohoda...
U najboljem mogućem društvu – zar je to uopće potrebno više isticati...

Eto, more bit da se potrefilo slučajno, a more bit i da nije, ali to sad nema veze, inšoma dela šoma, kako sam u prošlome postu objavija nekoliko starih slika moga škvera (morete ga kupit za jednu kunu ako slučajno ne znate – ne slike, vengo cili škver!), deboto sam isti dan dobija poziv iz Dugoga Rata da dojden do njih i naravno uveličam svojom prisutnošću jel’, otvaranje izložbe pod nazivom “100 fotografija za 100 godina Dugog Rata”.

Razumi se da se takovi pozivi ni u ludilu ne smiju odbijat, a još mi je posebno bilo drago kad sam se naša u subotu navečer “na licu mista” i šćeto-neto se uvjerija o čemu se zapravo radi. Vridni Dugoraćani su natirali svoje babe, dide, matere, tete, suside, prijatelje da prokopaju malo po svojim škafetinima i pronajdu ako je moguće, koju lipu sliku, fotografiju, e razumimo se, isto tako da najboljih sto slika zasluže svoje misto na ovoj izložbi.

Dugi Rat je ajmo reć - netipično naše malo misto i istinu govoreći, iznenadija sam se kad sam čuja da je ti gradić star “samo” sto godin, ka i to da je on u stvari naresta oko tvornice “Dalmacija”.
Ljudi su izgradili tvoricu, tvornica je izgradila misto!



Danas tvornice više nima, u skladu s najnovijim stremljenjima našega društva da nama nikakva proizvodnja ne triba i da nam tvorničke hale samo nagrđuju naš atraktivni prostor uz more.
Koliko te iste vizure nagrđuju sve one bespravno izgrađene kućerine, takozvani apartmani, divlji muli, garaže, raznorazne škovacere i pitaj Boga šta još sve ne – o tome se ne govori i to nam očito ništa ne smeta…

Ali nećemo sad o grubim stvarima, jerbo - puno je lipo bilo vidit izložbenu salu punu puncatu zainteresiranoga svita, kako mladih tako i onih malo manje mladih, a posebno kako bi im se razvuka osmijeh priko ciloga lica kad bi na slikama pripoznavali nekoga svoga.







Po starom dobrom običaju se i zapivalo, a našlo se lipih bokunića po stolovima, sve onako kako triba bit.



Kakva je moja veza s Dugim Ratom?
Iskreno rečeno – nikakva, ako ne računam da sam tamo nike davne godine baš u Dugom Ratu postavija svoj osobni rekord u broju datih golova po utakmici. Onda sam ih zabija ni manje ni više nego – dvadeset i tri!
U rukometu naravno…

Razumi se da na ovoj izložbi nije uvrštena njanci jedna slika s te povijesne utakmice između Orkana i moga Trogira, ali nisam se bunija, di ću sad još poč štucigavat ljude kad su me tako lipo zvali…

Izložba o sto godina Dugoga Rata u bivšoj Dalminoj butigi u Jadranskoj ulici broj 24, bit će otvorena, kako bi se ono reklo – do daljnjega, pa barem vi koji ste blizu – pođite pogledat, stvarno je lipo vidit ovako skupljenu povijest nekog našega maloga i veloga mista, jer to su stvari koje nas zbližavaju, koje nas čine i sjetnima i sretnima u isto vrime i baš nas nekako ispune lipim sićanjima na stara dobra vrimena…

Mračni kasnojesenski dani garnirani olujnim jugom koje divlja li ga divlja na otvorenom moru, u pravilu predstavljaju idealno ozračje za nepretenciozno kontempliranje o smislu svega postojećeg, kao i stvaranje neizbježnog mediteranskog sfumata u glavi «dalmarcordskog» tipa.

No, ne morate se bojati depresivnog filozofiranja, tugu s juga ostavit ćemo za «bolja» vremena, a današnjim postom samo želim otrgnuti od zaborava neke davno nastale fotografije kako bi i na ovaj način ostale kao uspomene na doba koja su odavno već prohujala.

Pripremajući ovih dana zajedno sa skupinom mladih poletnih škverana, novi portal trogirskog brodogradilišta, prekopali smo po arhivi starih albuma, pa otkrivši pravu malu škrinju s blagom, odlučili mnoge požutjele fotografije prenijeli u digitalni oblik.
Čitava galerija slika, biti će u vrlo skoro vrijeme objavljena na www.brodotrogir.hr, ali dok mi sve to ne posložimo kako Bog zapovida, ne mogu odoliti iskušenju da poneke od tih nastarijih fotografija objavim već sada.
Dok nas još uvik ima...

Zapisi o gradnji brodova u Trogiru datiraju još od davnog osamnaestog stoljeća, a preteča današnje suvremene brodograđevne industrije, bili su brojni mali škverovi poput onih u vlasništvu obitelji Koščina, Katalinić, Strojan...



U godinama nakon drugog svjetskog rata, na poluotoku Cumbrijanu počeo je rasti novi škver koji je u prvo vrijeme nastavio s tradicionalnom gradnjom drvenih brodova....



Ne kaže se zaludu - "brodovi su isti ka i ljudi"...



Raditi u škveru, nikad nije bilo lako...



Oblikovati pramčanu statvu



Savijati korbe i madire



Ipitivati kvalitetu materijala...



Malo-pomalo, započelo se s gradnjom brodova čeličnog trupa



Svečanost porinuća uvijek je donosila velika uzbuđenja





A kad brod prvi put poljubi more i zaplovi..



Pa još nekoliko mjeseci uz opremnu obalu...



I na koncu, svaki brod otplovi svome oceanu...



Sve je isto
A sve je drugačije
Život je to...

Ako je suditi po vijestima kojima smo zasipani ovih dana, neosporni manjak sunčevog svijetla kao i nesrazmjerni pretičak mrkle noći u odnosu na sivi dan, izrazito nepovoljno utječe na sveopću društvenu zbilju u našoj maloj zemlji za velike zablude.

Mada bih po godinama i brižno prikupljenim kilogramima, danas vrlo teško mogao biti natjecatelj u klasi Optimist, volim vjerovati da se još uvijek mogu nekako prošvercati u to veselo društvo. Štoviše, proteklih dana željno očekujem nekog velikog režisera ranga Orsona Wellesa ili Alfreda Hitchcocka da se nekim čudom pojave, iznebuha iskoče ispred zabezeknutih gledatelja koji su odavno već marendali svoje zanoktice, slavodobitno mahnu rukom i šeretsko-cerekajući svečano izjave :”Hellou, ovo je skrivena kamera!!!”

Jerbo, kad malo pažljivije sagledamo što nam se sve događa, teško se oteti dojmu kako je naša zbilja postala jedna kolektivna makrozawebancija.
Vanzemaljci iznad Novog Zagreba, sveopća zbrka i rasulo u Ha-Ha-Ou, ukidanje književne nagrade za hit godine zbog panike od opće ali nadasve realne opasnosti da je od svih domaćih skribomana upravo notorna Nives Drpićka Fahrenheit najbliža šarmiranju i osvajanju jednookog diva.

Ipak, vijest koja me najviše razgalila jest ona da se crni Yugo45 zagrebačkih registarskih oznaka zabio u jedan od ulaza zgrade Sabora na Markovom trgu. Što je posebno važno – riječ je ulazu broj 7 kojim se isključivo služe zastupnici i dužnosnici. Yugo je uletio na Markov trg, kakve li znakovitosti, vozeći iz suprotnog smjera, prozujavši drsko i bez pozdrava pokraj Vlade i Ustavnog suda, te se spektakularno zabio u Sabor!
Ha ha ha, pa kud baš Yugo 45… Pitam se pitam, kako se u zgradu Sabora nije zabila neka Wolksvagenova Bora ili Passat…
Veselo, veselo, nema šta, moram priznati da mi je ovo Yugo nošeno burom osvježilo dan.

S druge strane, velikom iluzionistu s druge strane Markovog Trga, ovih dana nije nimalo lako. Ne cvjetaju mu ruže, ne mirišu niti jorgovani a nekad drčni, samouvjereni bahadžija, danas ima primjetno drugačiji izraz lica, sive, podbuhle obraze, natečene podočnjake i sve predispozicije za stjecanje statusa kandidata za dobijanje čira na želucu.

U svoj toj gužvi oko proračuna, zahtjevnih europskih birokrata, izdajničkih Janeza i provokatorski nastrojenih četno-glazbenika Vučića, nije ni primjetio da mu se nekud zagubio siroti i simpatično zbunjeni dečkić, mali Jandroković, koji zbog objektivnih razloga ni do dan danas nije shvatio da već cijelu godinu prima plaću kao Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske.

U “normalnom" svijetu, ministar vanjskih poslova je drugi, treći ili možda najgore – četvrti rangirani dužnosnik svake zemlje a naš jadničak u mjesecu u kojem predsjedavamo Vijeću sigurnosti UN-a, bespomoćno luta zagubljenim euro-atlantskim koridorima, poput Hamleta drži lubanju u rukama i još uvijek mahnito ponavlja: “Vuič tvu čepters, vuič tvu čepters…”

Kao kolateralna žrtva izgubljenog ministra vanjskih poslova, sasvim neočekivano je nastradao novinar HTV-a Denis Latin dobivši ovih dana umanjenu plaću za cijelih trideset i tri -cijela- tri posto. Upravo je njemu glavna urednica Hrenovka preporučila da u neku od emisija pozove i ubogog “vuič tvu čepters” Gordana, a vitreni i nepažljivi Latin ju je izgleda skroz krivo razumio.

Iz dobro obavještenih izvora bliskih redakciji “Plesa sa zvijezdama” saznali smo kako se prije nekoliko dana na Prisavlju opetovano prolamao histerični urlik već spomenute urednice Hrenovke koja je, hvatavši se za glavu, bez prestanka ponavljala: “Ne tog Gordana Denise, ne tog Gordana…

Volio bih da je dugačije, ali sam na koncu prilično uvjeren da bi bilo veoma optimistično izjaviti kako je "tragiCromedia e finita…"
Nema čak ni Orsona ni Alfreda da iskoče i kažu: "Ovo je skrivena kamera…"
Na našu žalost, svi su izgledi da ćemo gledati još mnogo epizoda ove sapunice…
Radujte se narodi…

Nakon podužeg razdoblja apstinencije od pentranja, posrtanja, uspinjanja ili tek pukog vrludanja, tumaranja i šumaranja majčicom prirodom, ova nedjelja naišla je kao naručena za jedan prigodni i lagani povratak starim stazama. Ni najmanje me nije zabrinjavala vremenska situacija tijekom subotnje večeri kad su se oblaci rastvorili poput rasušene stare bačvetine od dvajstipet stolitara po četvornom metru, dok je nebom nabijenom elektricitetom sivalo, gromilo i lampalo k’o u laboratoriju Nikole Tesle…

Naravno, kako to već inače biva kada mi idemo na izlet, nedjelja ne može osvanuti nikako drugačije nego onako kako joj i samo ime kaže – sunčano! Doduše, nije sunčan dan na hrvatskom, već na engleskom jeziku, ali nema veze, radi se o potpuno istome danu pa ma kako ga nazivali…

Danas imamo namjeru osvajati istočni dio matične planine zajedno sa još pedesetak mladih, ornih i prpošnih Mosoraša. Kretat ćemo stazama kojima su stoljećima ranije od nas, neki drugi ljudi, zviri i beštije, hrabro koračali preko velike planine iz gornjih u srednja Poljica i obratno naravno…



Za razliku od naših starih, danas preko Mosora ne idemo zajedno s konjima, mazgama, kozama, jarcima, prascima i magarcima, već nas je u seoce zvano Gornji Dolac preko Solina, Klisa i Dugopolja dovezao udobni klimatizirani žuti “Prometov” autobus.
Glavni vodič današnjeg izleta je legendarni Ivica Sorić – Suri, dobri duh Mosora (i planine i čitavog društva op.p). Bez pretenzija dakako, ali svakoga puta kada je Suri na čelu kolone, on naoko neprimjetno doda takvim izletima jedan poseban i poučan “šug”, pa se tako redovito obogatimo nekim novim saznanjima.



Tako smo i ovoga puta, nakon nešto više od pola sata pješačenja došli do zamosorskih zaselaka Pocrnića i Perdijića. Na prvi pogled, rekli bi – napušteni zaseoci slični kao i bezbrojni drugi razasuti po Dalmatinskoj zagori i otocima. Desetak oronulih kamenih kućica urušenih krovova, pored njih ostaci minijaturnih štalica, gustirne, čatrnje i bunari, gumna, skriveni prolazi…







Danas u ovakva seoca dolazimo oćutiti duh nekih prošlih vremena i svakog puta nas dohvate neki čudni osjećaji tuge i sjete, a kad se zagrebe malo ispod površine, otkriju se prave zlatne škrinje bogatstva. Znam da zvuči paradoksalno, ali u svom tom siromaštvu i neimaštini, ljudi su okruženim negostoljubivim, ljutim planinskim kršom s tek rijetkim plodnim vrtačama i vlakama, živjeli skromno ali čestito, teško ali časno, cijeneći svako zrno žita i svaku kap vode.

Naravno, nitko više u današnjim vremenima ne razmišlja niti zahtjeva da živimo o kruhu i vodi kao generacije naših predaka stoljećima ranije, ali u svakom slučaju – ne bi nam trebalo biti teško shvatiti kako je svaka kriza pa tako i ova kojoj smo u ovim vremenima sami svjedoci – u stvari šansa, prije svega za neka drugačija promišljanja, koja su miljama daleko od naših nevješto naučenih materijalističkih i potrošačkih pogleda na svijet oko nas.

No, ostavimo se mi današnje propovijedi i svakidašnje jadikovke, nego krenimo dalje uzbrdo, korak po korak uz hladne, vlažne i sjenovite, sjeverne obronke Mosora. Staze kojima kročimo pune su mekane, zelene mahovine koja nam nepogriješivo kazuje na kojoj smo strani svijeta. Naravno, u skladu s planinarskom etikom, ne pada nam na pamet da je sad tu čupamo i čerupamo, iako ne sumnjam da su mnogi promislili kako bi bilo zgodno ćopnuti koji kvadrat’ć zelenoga tepiha za ukras ispod bora.

Penjući se zigi-zagi zaboravljenim mosorskim stazama, ubrzo izbijamo na prijevoj zvan Rašeljka koji se pokazao idealnim mjestom za kraći odmor. Konačno nas je i sunce ogrijalo pa bi neki sad najradije malo ubili oko, ali nismo ni slutili da je najzahtjevniji dio uspona tek pred nama.



Nakon samo malo lažnog spuštanja, s glavne staze skrećemo desno i opet junački grabimo uzbrdo. Staza nije markirana standardnim planinarskim oznakama već kamenim tuljcima, ali nema većih problema pri snalaženju. Ne znam ni sam kako sam se našao na čelu kolone kroz usku stazu planinsku, ali na svu sreću, nisam odveo zabludjele ovčice na krivi put. Malo nas je zeznuo jedan lažni vrhunac jer smo na trenutak pomislili “to je to”, ali dolaskom na greben, shvatili smo da do našeg cilja imamo još desetak minuta oštrog uspona.





A naš cilj je planinarska kućica koja se nalazi neposredno uz izvor Trpošnjik i pedesetak metara niže od istoimenog stjenovitog vrha. Kućicu koja je prije nekoliko mjeseci zaslužila službeni status planinarskog skloništa, izgradili su kroz proteklih osamnaest godina, vrijedni članovi planinarsko-ekološke udruge “Gata” iz istoimene prijestolnice slavne Poljičke Republike.

Nevelika dimenzijama, ali građena s puno volje, želje i ustrajnosti, doima se gotovo kao kakav spomenik, pogotovo znajući da su sav materijal potreban za gradnju, vrijedni ljudi iznijeli doslovce na vlastitim leđima tokom svih ovih godina. Heeej čovječe, pa mi smo zadnji dio uspona lipsali i crkavali samo pod težinom svojih ruksaka, a kako li je tek njima bilo…
Svaka čast!

Mosor je planina prilično siromašna vodom pa je gorski izvor koji doslovce izvire iz žive stijene, pravo bogatstvo. A slično bogatstvo vadimo iz naših ruksaka jer je po starom dobrom običaju konačno došlo vrijeme za pravi pravcati planinarski ručak. Naravno da nisam propustio priliku popeti se do obližnjeg vrha iznad izvora. Visok 1030 metara nad morem, tek je jedan u lancu tipičnih mosorskih vrhova, ali čini mi se da je ovaj istočni dio nekako “divljiji” i krševitiji. Između stijena su brojni uski ali duboki procijepi tako da povećana doza opreznosti nije na odmet.





Pogled duž planinskog lanca seže od “Jure do Jure”, od mosorskog na zapadu do biokovskog na istoku, a pogledajući prema moru, Vis se pokazao kao najotmjeniji otok-model…





Prosinački dani su kratki pa nemamo previše vremena za gubljenje, stoga spremno bacamo sad već prilično olakšane ruksake na leđa i krećemo prema jugu, točnije rečeno – prema Gatima. Brzo dolazimo na onu već poznatu prekomosorsku “prometnicu” s kojom smo jutros došli , ali sad krećemo na drugu stranu.
Zubato zimsko sunce brzo gubi svoju snagu i toplinu, ali isto tako stvara nezaboravne prizore…







Na samom kraju izleta, posjetili smo Muzej Poljičke republike u Gatima, na prvi pogled skroman, ali kako bi rekla moja profesorica Antica iz srednje škole – velevrijedan…



A isto tako, velevrijedan je svaki dan proveden na ovakav način, družeći se s prirodom, otkrivajući nepoznato ili tek zaboravljeno, u društvu ugodnih i nadasve dragih ljudi…
Pa tko je u toj priči siromašan a tko bogat, odgovor na pitanje - nije teško znat!

Skoro cilu noć je lagano sipila, muklo rominjala, povremeno štrapala i stišavala, pa opet u nika doba drombuljala, tamburala, pojačavala, daždila sve u šešnajšt, nije mi dala mira do ko zna kojega doba, nikako mi nije puštala da zaspem kako triba. A jutrom se sve opet prominilo, oblaci pobigli prema istoku a iznad nas ostalo čisto nebo plavo, sjajno, isprano, slatko zavodljivo i slano povodljivo.

Naranče se napunile sokovima i spremne su za berbu



Ali Šimini limuni ipak moraju još malo sazrit



Gradskim vertikalama prigodno je dodana čudna šuma svakakvih oblika…



A jedna šesna barka mala strpljivo je čekala svog gospodara…



Prošlog utorka je u galeriji Foto kluba Split, u Marmontovoj ulici, otvorena tradicionalna izložba planinarskih fotografija. Lavovski doprinos organizaciji ove manifestacije svake godine daje foto sekcija našeg HPD Mosora, pa je i ove godine stručni žiri odabrao 93 najzanimljivijih između 787 fotografija sedamdeset i sedmorice autora. Izložba će biti otvorena sve do sredine siječnja pa ukoliko se zateknete ovih dana u blizini svakako svratite i pogledajte, ima zaista krasnih ostvarenja.

Što se sudjelovanja moje malenkosti na izložbi tiče, skrušeno priznajem da nisam poslao svoje radove na natječaj. Sad bi najlakše ali ujedno i najblesavije bilo reć – nisam ima vrimena! Ma, možda bi uspija uvatit barem pinkicu toga nesritnoga vrimena koje stalno biži, ali eto – tako se potrefilo, a još jedan od jakih razloga je bio slijedeći – nemam pravih planinarskih slika!
I šta je najgore – niko mi ne viruje!

Naša Sonja, pročelnica foto sekcije Mosoraša, majčinski me blago upozorila da “di sam ja” i kako ni u kom slučaju nije u redu da nisam prijavija niti jednu svoju sliku.

E sad, kad sam vidija sve izložene slike u Marmontovoj, shvatija sam da se ja kao nekakvo potencijalno slikaralo na začetku karijere, nikako ne mogu mirit s tim fotografijama i njihovim autorima. Još sam uvik u onoj fazi da jedino znam da ništa ne znam i kako moram još puno učiti i samo učiti…
I šta!?
Ova moja ekipa me iznapadala da brumajem, da govorim zvizdarije, ka da tučem kontru samo radi kontre i ka ono - oli su oni svi slipi pa ne znaju kakve su moje slike…
Hmm... dali su mi mislit…

Ali…stvarno nisam ima namjeru brumavat i ono zaozbiljno mislim, razumite, teško je sebe objektivno (pro)ocjenjivat, e…siguran sam da moje slike ne bi uspile uć u uži izbor, ali opet - vrag će ga znat…
Eto, u zadnje vrime nikako nisam ni iša u planine, pa su me već počeli vatat u đir i gledat malo popriko…

Ipak, kad malo bolje promislim, sad vidim i priznajem da sam falija!
U svakom slučaju, mora sam se držat onoga olimpijskoga duha takmičenja koji kaže – važno je sudjelovati! Sad je gotovo, ali eto - dajem svečano obećanje da ću se već dogodine potrudit i poslat neke svoje radove na natječaj.

Prekapajući malo po arhivi, možda bi ova s vrha Biokova mogla proć…



Ili ova, s nezaboravnog uspona na Kamešnicu…



A Velebit?
Uhhh, koliko bi se dobrih slija sa Velebita moglo nać…





A di još naš domaći Mosor….





Pa oni pogledi s Kozjaka na Marjan, Čiovo i Šoltu …



Majina "statua slobode" sa vrha Svilaje mnoge je ostavila bez daha…
Naravno, više zbog Maje nego li kompozicije ili kolorita.



Pelješac, možda!?



Hm… nakon malo traganja - možda se i moglo nešto izvuć iz svega ovoga...

Bit će više za slijedeći put...
Na koncu se ipak, ne mogu oteti dojmu kako su slike i uspomene koje ponesemo sa sobom iz prirode a koje trajno ostaju u nama, uvijek one prave, čiste i savršene i nimalo ne ovise o kvaliteti objektiva, megapikselima, kutovima snimanja, ekspozicijama, pravilima trećina ili zlatnog reza i svim ostalim cakicama "savršene" fotografije.
Savršenstvo je u nama...
Sad mi nema druge nego - u nove pobjede.
I to već sutra!

Halabuka oko Fejsbuka već je dostigla razmjere elementarne nepogode pa u toj kakofoniji veleumnih promišljanja, prosječnom konzumentu medijskih nusproizvoda još nije posve jasno za kojeg će lika u lepezi pseudo-uglednika, ova priča naposljetku ispasti veće bruka glede fejs-buka.

Htjeli mi to priznati ili ne, neosporna je činjenica kako je internet, usudio bih se reći – ne samo danas, već gotovo od početka svoje općeprihvaćene upotrebe kod širokih narodnih masa, nesumnjivo postao rasadnik govora mržnje. Možda čak ne toliko govora mržnje koliko govora gluposti jer nam je svima vrlo dobro poznato koliko velik broj emocionalno i intelektualno zakržljalih ćiribimbaša čuči ispred svojih tipkovnica pa iz lažne sigurnosti bunkera svoje anonimnosti pljucka po svakom razmišljanju koje niju u skladu s njihovim velebnim mogućnostima.

Naravno, svemu tome nije kriv internet kao takav, ali ne mogu se oteti dojmu kako je upravo “svemrežje” izvrsno pokazalo koliko je u stvari zapanjujuće velika koncentracija budala po četvornom kilometru.
U stvari, princip bi trebao biti vrlo jednostavan. Koliko slobode, u ovom slučaju – govora, za sebe želiš uzimati, isto toliko pa čak i više, moraš ponuditi svoje - odgovornosti!
Kako je u čovjekovoj prirodi da puno lakše prihvaća svoja prava za razliku od obaveza, nije teško za pretpostaviti kako će se ovakvim ili sličnim problemima baviti još mnoge generacije Zemljana.

Što se mene osobno tiče, moram vas sa s neskrivenim zadovoljstvom izvijestiti kako sam odavno već prevladao svoju prvobitnu akumulaciju bijesa u pogledu mrežnih, društvenih i inih devijacija, što možda ponekad čak i nije dobro jer mi otupljuje ubojitu oštricu koplja u junačkoj desnici ruci kao i neizbježno zapažanje oka sokolova.
Stoga, ovih dana neophodnu dozu nerviranja upražnjavam pozivom na besplatni telefonski broj T-coma 0800-9000. Sve što je besplatno, u pravilu krije neku caku koja će vas prije ili kasnije debelo koštati, pa zašto bi to I u ovom slučaju bila iznimka.

Naime, kod sebe doma imam ugrađenu onu famoznu Max – televiziju, gotovo još od prvih dana uvođenja na domaće tržište. Iskreno, čak se više ni ne sjećam zašto sam je uopće dovabio u svoj skromni dom. Nisam osobiti televizijski ovisnik, a eto, sad mi pada na pamet kako mi je naposljetku možda najdraži upravo taj osjećaj kad suvereno držim daljinski u ruci i prevrćem po programima bez osobitog smisla I potrebe.

Dakle, da ne duljim previše bez veze, prijem MaxTv-a mi je u posljednje vrijeme vrlo loš, ako ne u banani, onda barem u ananasu, mangu ili papaji. Pojednostavljeno rečeno – slika mi se svakih nekoliko sekundi zamrzava na apsolutnu nulu pa nakon kratkog trzaja nastavi dalje kao da se ništa nije dogodilo. Gledanje takvog programa više me podsjeća na razgovor dvojice mucavaca,a pogotovo je iritirajući za vrijeme gledanja nekog uzbudljivog sportskog dvoboja kad ti više nije jasno di je balun a di konj, di je glava a di guzica.

O svemu tome sam uredno izvijestio gospodu iz službe za korisnike upravo preko famoznog besplatnog telefona 0800-9000 i tom prilikom me je ljubazna gospodična pozorno saslušala i objasnila kako će najhitnijem roku doći njihov serviser i ukloniti kvar.
Super!



Ono što je malo manje super jest činjenica da je od inkriminiranog razgovora proteklo gotovo već tri mjeseca a njihov serviser se još uvijek ne pojavljuje! Očito je kako je “najkraći mogući rok” vrlo rastezljiv pojam za T-com.
Iskreno govoreći, sve to mi nije predstavljalo prevelik problem prvi mjesec dana, drugi sam se već počeo brinuti, a sada kad su se dani maksimalno skratili na minimum, dobijam snažnu želju da servisera, s kojim se inače uredno mimoilazim svakog jutra u koloni automobila, zgrabim za prikladni dio tijela I uz uporabu sile dovučem na mjesto događaja.

No, kako takve metode u suvremenom društvu nisu odveć prihvatljive, pokušavam problem riješiti na primjereniji način - ponovnim pozivanjem T-comove služe za korisnike.
Ali....
Besplatan telefonski broj sjajno je zamišljena stvar, pogotovo ako uspijete pronaći pravog sugovornika, međutim to meni u posljednje vrijeme nikako ne uspijeva a da ne govorim kako zna biti prilično frustrirajuće kad umjesto “žive osobe” s druge strane telefonske linije stalno slušate bešćiutni metalni glas
…
Sve započne vrlo obećavajuće kad vas aparat pozdravi sa: “Dobro došli u T-com službu za korisnike -
Ovaj poziv je za vas besplatan!”
Super!
Nakon toga – metalan glas nas obavještava da možemo birati brojeve jedan, dva, tri ili četiri, ovisno o tome kakvu vrstu uslugu želimo…
Okej – pritisnem broj i čekam….

Metalac se ponovno javlja: “Ako želite ocijeniti kvalitetu usluge molimo vas da nakon razgovora s operaterom ostanete na liniji….”
Ta mi izjava polako već ide na pimpić pa škrgutavim zubima saspem u slušalicu: Neeee, ne želim ocjenjivati kvalitetu razgovora, daj mi konačno čovika!”
Nakon toga slijedi ono antologijsko: “Svi su agenti trenuno zauzeti, molimo Vas, ostanite na liniji…”
Za to vrijeme u slušalici svira neka cijukava tingl-tangl muzika, ali i dalje nema nikoga da se javi…
Nakon petnaestak sekundi, evo ga opet: “Hvala na strpljenju, ali na žalost, svi agenti su i dalje zauzeti, molim vas pričekajte…”
Pa opet
Opet
I opet!

Na kraju, zbog vlastitog mentalnog zdravlja, prekidam liniju jer mi se ne sluša više cijukava tingl-tangl muzika…
Svi su agenti zauzeti!? I tako je to izgledalo posljednjih dvadesetak puta…
Pa čovječe, di su ti agenti? Pa nisu ih valjda angažirali na poslovima uhođenja i privođenja nepoćudnih fejsbukera, blogera I ostalih zgubidana…
Ne možeš ih dobit, ne dolaze da ti poprave kvar, ali zato ti uredno svakog mjeseca putem trajnog naloga skinu s računa pozamašnu svotu kunića?
Maksimalna Televizija – minimalna usluga!

Ne znam, imam još strpljenja za najviše dva-tri razgovora ugodna s onim bešćutnim metalcem koji me uredno izvješčuje da su svi agenti i dalje zauzeti, ali sve mi se čini da ću uskoro iščupat sve one žice od MaxTv-a i bacit u kantu za smeće!



Idemo mi na bolje stvari
Vani ponovno pada kiša kao što već kiši u prosincu na istočnoj obali Jadrana…



Ma nee, nije to dobra stvar šta pada kiša (a možda I je, vrag će ga znat), već je dobra stvar šta se u ovakvim mračnim danima tu I tamo ipak ukaže ponešto vedrine za zadovoljavanje fotografskih strasti…
Red biloga, red plavoga - idealna “mornarska” kombinacija...







A što se besplatnog 0800-9000 telefona , dajte molim vas, probajte vi!
Možda je meni karma loša pa ako slučajno dobijete kojeg slobodnog “agenta” preporučite me, pliiiiiz….
Samo im recite neka me više ne pituravaju!

Skoro svaki put kad se dogode nekakve klimatsko-meteorološke barufe i dežgracije ka šta je bila ova jutrošnja poplava, gotovo u svim medijskim izvještajima o inkriminiranom događaju prevladaju umni zaključci kako ovakvu poplavu (buru, jugo, plimu, oseku, kišu – upisati po potrebi op.p) ne pamte niti najstariji stanovnici naših malih i velih mista.

“Najstariji “stanovnici, u takvim su slučajevima podignuti na pijedestal najmudrijih domorodoca, pa se vrlo često živahni osamdeset-i-nešto-godišnjaci nađu ispred objektiva televizijskih kamera pa mudruju o novonastaloj situaciji, a kao šlag na tortu dođe obavezna kuknjava o malim penzijama. Naravno, montažeri priloga kasnije izrežu takve subverzivne izjave koje nemaje veze sa zadanom temom, ali meni je u toj priči najsmišnija upravo ta fraza “ne pamte ni najstariji mještani”…

Pa blože mili, čisto sumnjam da upravo takvi najstariji mještani koji su mahom već sklerotični i dementni, uopće pamte šta su jučer imali za ručak, a kamo li da se iz prve mogu sitit koje je ono godine plimni val potopija Špirovu konobu u Ribarskoj ulici broj dvadesetsedam “a”.

No dobro, ostavimo mi za sada dementne, pardon recentne događaje po strani, svako čudo i tako traje u prosjeku tri dana pa će tako i ovaj pseudo-tzunami brzo otplovit tamo odakle je i doša. Fala lipa, od svih čuda koja su nas zadesila u zadnje vrime, još nam samo tribaju ovakvi škerci…

Ajmo mi na nešto bolje, danas idemo Zagori u pohode!
Našoj lipoj Dalmatinskoj zagori oliti Vlajlandu, sve ovisi o tome imamo li volje pisat afirmativno jel’ ili robovat nekim poznatim stereotipima od kojih vrlo često nismo imuni ni mi, u svakom slučaju “fini ljudi s mora”…

Najbolje se stvari obično događaju spontano pa se tako nekako odvijala i ova naša najnovija đita koja uopće nije bila planirana. Nakon ko zna koliko nedilja koje sam iz ovoga ili onoga razloga proveja uglavnom doma, jučer mi je proradija crv pa sam se pošto-poto tija maknit bilo di i na bilo koju stranu, samo da mi guzica vidi puta. Ma baš me uvatila volja za uzverat se do kojega brda ili planine, uteć malo do nekoga mista di još nisam bija, ali za nevolju, ovo štrapavo, inšempjano vrime nije nudilo puno mogućnosti za bezbrižna vrludanja.

Za pravo reć, mislili smo malo na šibensku stranu, ostalo nam je tamo još puno lipih skrivenih kutaka, već smo isplanirali rutu, alternativne pravce, ali jedan telefonski poziv, sve je okrenija (rekli bi neki – za 360 stupnjeva!)…
Zove naša Neda: “Alo di ste, šta se radi, jeli više gotova ta kužina”

- Aaaa, kvraguc i kužina, kad ti se učini da je sve gotovo, shvatiš da imaš još najmanje deset dana posla!
- Slušaj, ostavi se danas posla, nedilja je, imam prijedlog, idemo kod mene na selo!
- Na selo? Odlično! Imamo li se di prošetat?
- Ma, ima se i za prošetat, ima i za planinarit, ima sve, ajde dolazite!
I šta’š se borit kad ćete nagovorit, e nu…

Spremno uskačemo u Plavu pticu i nakon kratkog svraćanja u box kod Brice po vide, tiplove i bušilice, eto nas za kojih tri kvarta od ure priko Solina, Klisa, Konjskoga, Prugova i Muća, blizu jednog pitoresknog mjestašca.



Iako nas je dočekala bljakava kiša od koje se za pravo reć cilim putem nikako nismo ni rastajali, ekipu smo zatekli u punom radnom zanosu, nosu se drva, pali vatra, vadi se marenda za prvu pomoć, malo murtadele, komadić sira, koja feta pršutića eeee, još najbolje da ćemo se izgubit…
Nedino “selo”, u stvari je osamljeni zaselak od svega pet-šest napuštenih kuća malo većeg sela koje se zove Radunić, a koje se opet nalazi blizu ili u sklopu još većeg sela Ogorja (nemojte me sad vatat za rič), a po čemu je poznato Ogorje eee, a nu – a po Kerumu dakuće!
Ma, ostavimo mi sad Keruma na miru, on je samo sporedan lik u našoj današnjoj priči.



Ušli smo u staru, kamenim pločama pokrivenu, “crnu kužinu”. Dok su nam se oči privikle na mrak od onih garavih zidova, brzo smo osjetili mirise nekih prohujalih i već zaboravljenih vrimena, a pucketanje vatre na kominu samo je dodalo onaj neophodan “šug”. Oko komina jedan drveni banak, dvi tri stoličice, s jedne strane posložena "šuma", u kantunu drveni varićak za kojega smo mislili da je velika bukara ali nije, nego je baš varićak nu, o grede obišeni bronzini, sito…





Uz domaću orahovicu koja se pije polako i pametno ka likarija i vino koje trenutno anulira veliki postotak vlage u zraku, krenila priča o tome di smo, šta smo, o ovome i onome. Naš legendarni Duje, koji se uzgred budi rečeno, još uvik oženija nije (a prilika je, nije da nije!) svaki put redovito tuče kontru prevladavajućem mišljenju većine, šta izvrsno dođe našem udarnom ženskom ešalonu za razmjenu teške verbalne artiljerije. Ali u tome i je prava stvar, uostalom di bi završili kad bi se svi u svemu slagali, a onda opet, kad se nađeš u ovako autentičnom ambijentu, baš ti dođe gušt uz vatricu zapalit još i pravu atmosferu uz žestoku polemiku o balunu, Ajduku, muškima, ženskima, vezama, bezvezama, ma o svemu šta nam padne na pamet. Vanka i dalje pljušti kiša ka blesava, malo stane pa opet krene još jača, uništava nam naše planove o bilo kakvoj šetnji i uživanciji na zdravoj vlaškoj ariji.





Ništa zato, oko komina nas i dalje grize dim za oči ka veliki bili čuko za nogu kojega nesriknjega daskaša, rastvaramo prozore ali nas u čas-dva, na brzinu probije promaja, tako da smo svi dosta dinamični u traženju najbolje pozicije za grijanje - u svakom slučaju - nije nam dosadno! Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne ogrije, stara je narodna mudrost koja je i ovoga puta našla svoj smisao u našoj maloj crnoj kužini.





A šta smo spremali?
E, pa bija bi pravi grij da nismo bacili čakod bojega ispod peke, naravski!
A još za ne falit, kako smo napravili dosta lipe žerave, odlučili smo da ćemo bacit još par bokunića i na gradele…





Budući da nisam tija smetat pravim meštri(ca)ma od peke u njihovoj nadasve zahtjevnoj ulozi, malo sam uteka vanka na zrak, da učinem koju sliku. Enti jarca, ko će mi virovat di sam bija ako štakod dobroga ne usličim!?
A ono kiše za nevolju, pada li ga pada, još za ne falit, puše jugo ka ludo, tira kišu da pada nikako ukoso pa sam se začas cili smočija. U jednoj ruci držim lumbrelu koja se otima ka luda šizika i oće poletit u ariju, a u drugoj pokušavam namistit foto-aparat, ali ovo nikako ne ide…
Još kad mi neko reče da je lako bit bloger…

Ništa, vidim ja da ovoga puta nema ništa od dobrih slika, di ću, kud ću, šta ću, nema mi druge nego se vratit, osušit i ponovo zgrijat oko vatre.
Ono malo “mižerje” ispod peke već smo jedan put okrenili, bržolice na gradelama samo šta ne zapivaju, sicka se kupus za salatu…



Hmmm…ajme šta će ovo bit lipo, sokolimo se međusobno, ma di neće bit lipo, nemojte bit smišni…
Žena od mota uvik je u svom elementu…



I taman, malo prije nego li je sve bilo gotovo – stala kiša, konačno izvirilo malo sunca ispod oblaka, sve je u tren zasjalo, zablistalo, prosvitlilo!







O fala ti Blože šta si mi učinija ovi mirakul, ma vidi ova lipa stabla šta se do malo prije nisu ni primjećivala, a vidi ovu malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše…





Kako je ponekad samo malo potribno da jedna zraka sunca otkrije skrivenu lipotu…
E sad sam zadovoljan…

Vratili smo se u kuću, posidali oko stola, malo nam je tisno ali se snalazimo, ajmo Jure daj tu stolicu, makni se Čale malo tamije, ej ti sidi malo vamije, ma ne tu, tamo na drugu stranu…
Miriše domaća spiza na svo blago ovega svita, a kumpiri ispo’ peke rastapaju se u ustima…
Padaju batude, vicevi, smije se, drži za trbuje, fina zajebancija je u điru, nekima se već i jezik malo zapliće, ali dobro je…
Vanka se brzo spustila mrkla noć, zafriškalo je, zviždi olujni vitar iznad krova, a nama unutra toplo…
Nigdi nam se ne mili sa ovoga mista...
Nasmijana lica...
Izgubljeni pa nađeni u jesenskoj noći, negdi u Dalmatinskoj zagori
Lipo je…