Marketing
Okit, Budak, Kličevac...
Da sam kojim slučajem član imaginarnog povjerenstva kojemu je zadaća odrediti koji dio naše obale izgleda baš onako u svemu naj naj naj, po svemu sudeći, bio bi to vraški težak zadatak.
Pa sad... lako može bit onaj dio kad prođeš Vrulju pa se pod Biokovom spuštaš Makarskom rivijerom prema jugu… A opet, sad mi pada na pamet onaj zavoj kod Primoštena na kojem pukne pogled prema otvorenom moru…
S jedne strane Vis, desno Svetac, tamo na pučini Jabuka, daleka i sama pa onda sve tamo do Žirja nema ničega osim velikog modrog prostranstva.
Hmm… pa nije ni sjeverni Jadran za bacit, ono more zavojitih gudura ispod Velebita koliko god izgledalo zaštrašujuće opet krije neke posebne čari, a di je još čitavi Kvarner, Opatija bajna, Istra…
Ma isto, meni je nekako najdraži onaj dio između Šibenika i Zadra. Ne znam, nema tu bog zna kakvih posebno spektakularnih prizora, ali… baš tu mi Dalmacija tako lipo diše, miriše, živi i sanja da vam ja to običnim ričima teško mogu opisat.
I sad, koliko god mi taj predio između Krešimirovog i Branimirovog grada bio drag dok se vozim uz more, toliko mi je ta ista ruta dosadna, bezlična i skroz nikakva dok jurcam A1-Dalmatinom. Od Skradinskog do Masleničkog mosta nemaš vidit baš ništa posebnog – kamena pustinja s jedne, pustinja od kamena s duge strane ceste.
E da, tako to izgleda dok si u ulozi vozača. Međutim, ako imaš sreću da volan u rukama drži netko drugi, tada je situacija malo drugačija. Osim kamene pustinje, zapaziš poneke pojave i oblike drugačijih boja, na uzvišenjima stare utvrde, zelena polja u dolinama, plantaže višnje maraske…
Što brže juriš kroz život, mnoge dobre stvari ne vidiš…
Posebno me zaintrigirala jedna stara kamena kula koja se samo na trenutak vidi s nekog vijadukta u blizini Benkovca. I svakog puta kad tu prođem, pomislim kako bi bilo dobro krenuti jednom u laganu đitu sporednim putevima pa da se na licu mjesta uvjerimo o čemu se tu zapravo radi.
Upravo zato, sunčano nam jutro ove nedjelje nije ostavilo ni trenutak nedoumice – idemo u jedno lagano, neobavezno istraživanje! Nije priša, nikud nam se ne žuri, najprije malom cestom preko Zagore prema Šibeniku pa onda još malo dalje, do Vodica. Prva postaja našeg kružnog puta je brdo Okit sjeverno od grada, koje mi je odavno već upalo u oko a kako I neće kad se na vrhu brda izdiže neka ogromna građevina čudnovatog oblika kojoj je na prvi pogled vrlo teško odrediti smisao, svrhu i namjenu. Je li to možda zvjezdarnica, vidikovac, disko klub ili nešto sasvim stoto?
Ipak, istražujući malo dublje, konačno saznajem pravu priču. Još davne 1660 godine na ovom mjestu je podignuta crkva Gospe od Karmela a početkom prošlog stoljeća izgrađeno je i četrnaest kapelica koje vode od podnožja do vrha brda. Crkva je na žalost, srušena u vihoru drugog svjetskog rata topničkim udarima talijanske ratne mornarice. Godinama nakon rata, vjernici ovoga kraja željeli su na istom mjestu podići novu crkvu pa je nakon mnogo povuci-potegni komunikacije između crkvenih i državnih vlasti konačno podignuta 1967. Ipak, čak ni ta nova crkva nije bila dugog vijeka jer je ponovno oštećena tijekom ovog «našeg» rata. Na koncu, na istom mjestu podignuta je crkva i po treći put, a kako je opće poznato da bez treće nema sreće tako nam se svima preostaje samo nadati da nas konačno na ovim prostorima očekuje barem nekoliko stoljeća mira.
Koliko god iz daljine izgledala nakaradno i nasađena na vrh brda bez naročitog smisla, kako joj prilazite sve bliže i bliže, njezin doživljaj postaje znatno drugačiji. Znajući da je projekt crkve potpisao zadarski arhitekt Nikola Bašić koji je ipak «faca», nekako imam povjerenja da idejni začetnik mnogih dobrih projekata, između ostalih i orgulja na zadarskoj rivi neće uprskati stvar...
Vjerojatno će još godina i godina proći da nam se oko navikne na ovakvu monumentalnu građevinu na vrhu nevelikog brežuljka, ali...ima tu nešto, ima...
Put nastavljamo dalje tražeči po vodičkom zaleđu jednu staru utvrdu kojoj ne znamo točan položaj ali ta okrugla kula također spada u naše vidokruge s Dalmatine. U prvi mah smo mislili da se nalazi u blizini ove vodičke crkve, ali očito nije. Vozimo dalje prema Stankovcima i još uvijek ne vidimo ništa slično. Već polako gubimo nadu misleći da se radi o nekakvoj fatamorgani. Ipak, na ulazu u mjesto Budak, krajičkom oka zapažamo s desne strane ceste ostatke kaštela.
Nakon početnog oduševljenja slijedi pravi šok!
Ovo jednostavno ne želim komentirati.....
Ipak, nismo odoljeli da se ne popnemo na sami vrh i pogledamo staru kamenu kulu i sa drugih strana.
Nepoznati svati koji u zabačenom mjestašcu pročavaju stare bovane očito su privukli pažnju starosjedilaca koji su nas promatrali s priličnom dozom znatiželje. Jedan tip, naslonjen na zid groblja, odjeven kao umirovljeni agent SUDB-e vjerojatno je u svoj notesić zapisao registraciju «plave ptice».
Po seoskim putevima jurcaju desetogodišnjaci na skuterima. Bez registracije, bez kacige, bez dozvole...
Prolazi neka baba, pozdravljamo je «dobar dan»....
Baba ništa...
Ni zuc!
Čudno neko misto...
Idemo dalje...
Sad nas očekuje ona «naša» utvrda najbliža auto-putu, ali baš za nevolju, kartu na kojoj smo pokušali odgonetnuti njezin točan položaj ostavili smo doma!
Ipak, zahvaljujući ugrađenom instinktu, nakon malo, ali zaista samo malo lutanja, nekoliko kilometara od Benkovca pronalazimo skretanje lijevo preko željezničke pruge. Naravno, po starom lošem običaju nikakvi putokazi ne postoje, pa se moramo snalaziti kako znamo. Tu je i šuma crnog bora, vide se i nekakvi puteljci koji vrludaju u raznim smjerovima... Ostavljamo auto na jednom platou i nastavljamo dalje pješice. I zaista, nakon samo par minuta, kroz krošnje starih borova kroz koje huči bura ugledamo nešto veliko!
To je to!
Srednjovjekovna utvrda ili kaštel, zvan Kličevac.
Bio je vlasništvo krbavskih knezova Kurjakovića a sagradio ga je davne 1453. god. Toma Kurjaković.
U smirujućem okruženju zelene šume, na rubu klanca kroz koji klokoće nabujali torent, iako u ruševnom stanju, Kličevac se doima moćno i impresivno. Auto put zaista prolazi na možda kojih tristo metara od Kličevca. I sad smo stvarno sigurni da smo na pravome mjestu!
Ipak, da ne bi sve izgledalo idilično, na dnu klanca leži olupina od nekakvog prometala nepoznatog porijekla. U prvi mah smo pomislili da na ovo mjesto rijetko tko dolazi, ali već nakon desetak minuta, navalili ljudi sa svih strana! Očito ih je zimsko sunce izmamilo na ugodnu šetnju nakon nedjeljnog ručka. Nekoliko stotina metara dalje uz klanac čuju se pucnjevi lovaca. Oooo... javal vas lipi nosa, ma di ste našli pucat, tz, tz, tz...
U svakom slučaju – kaštel Kličevac – još jedno ugodno otkriće, jako lipo misto za izlet...
Najkraći dan je u godini pa nakon laganini mumanja na zalazećem zubatom suncu slijedi povratak prema moru. Točnije rečeno – prema Vranskom jezero i mjestu Vrana gdje smo također naišli na nekoliko vrlo zanimljivih stvari, ali budući da je već padala noć i bura prilično jako zviždukala oko ušiju, upisali smo samo još jednu stavku u knjižicu pod «obavezno posjetiti ponovno».
Na koncu – topla kava u hotelu «Panorama» na «starom» šibenskom mostu došla je ko naručena!
Dobro je ovo bilo – ekspedicija uspjela, misija obavljena. Slijedeći put idemo s puno većim društvom!
Post je objavljen 23.12.2008. u 09:12 sati.