Eto, more bit da se potrefilo slučajno, a more bit i da nije, ali to sad nema veze, inšoma dela šoma, kako sam u prošlome postu objavija nekoliko starih slika moga škvera (morete ga kupit za jednu kunu ako slučajno ne znate – ne slike, vengo cili škver!), deboto sam isti dan dobija poziv iz Dugoga Rata da dojden do njih i naravno uveličam svojom prisutnošću jel’, otvaranje izložbe pod nazivom “100 fotografija za 100 godina Dugog Rata”.

Razumi se da se takovi pozivi ni u ludilu ne smiju odbijat, a još mi je posebno bilo drago kad sam se naša u subotu navečer “na licu mista” i šćeto-neto se uvjerija o čemu se zapravo radi. Vridni Dugoraćani su natirali svoje babe, dide, matere, tete, suside, prijatelje da prokopaju malo po svojim škafetinima i pronajdu ako je moguće, koju lipu sliku, fotografiju, e razumimo se, isto tako da najboljih sto slika zasluže svoje misto na ovoj izložbi.

Dugi Rat je ajmo reć - netipično naše malo misto i istinu govoreći, iznenadija sam se kad sam čuja da je ti gradić star “samo” sto godin, ka i to da je on u stvari naresta oko tvornice “Dalmacija”.
Ljudi su izgradili tvoricu, tvornica je izgradila misto!



Danas tvornice više nima, u skladu s najnovijim stremljenjima našega društva da nama nikakva proizvodnja ne triba i da nam tvorničke hale samo nagrđuju naš atraktivni prostor uz more.
Koliko te iste vizure nagrđuju sve one bespravno izgrađene kućerine, takozvani apartmani, divlji muli, garaže, raznorazne škovacere i pitaj Boga šta još sve ne – o tome se ne govori i to nam očito ništa ne smeta…

Ali nećemo sad o grubim stvarima, jerbo - puno je lipo bilo vidit izložbenu salu punu puncatu zainteresiranoga svita, kako mladih tako i onih malo manje mladih, a posebno kako bi im se razvuka osmijeh priko ciloga lica kad bi na slikama pripoznavali nekoga svoga.







Po starom dobrom običaju se i zapivalo, a našlo se lipih bokunića po stolovima, sve onako kako triba bit.



Kakva je moja veza s Dugim Ratom?
Iskreno rečeno – nikakva, ako ne računam da sam tamo nike davne godine baš u Dugom Ratu postavija svoj osobni rekord u broju datih golova po utakmici. Onda sam ih zabija ni manje ni više nego – dvadeset i tri!
U rukometu naravno…

Razumi se da na ovoj izložbi nije uvrštena njanci jedna slika s te povijesne utakmice između Orkana i moga Trogira, ali nisam se bunija, di ću sad još poč štucigavat ljude kad su me tako lipo zvali…

Izložba o sto godina Dugoga Rata u bivšoj Dalminoj butigi u Jadranskoj ulici broj 24, bit će otvorena, kako bi se ono reklo – do daljnjega, pa barem vi koji ste blizu – pođite pogledat, stvarno je lipo vidit ovako skupljenu povijest nekog našega maloga i veloga mista, jer to su stvari koje nas zbližavaju, koje nas čine i sjetnima i sretnima u isto vrime i baš nas nekako ispune lipim sićanjima na stara dobra vrimena…