Nakon dva kratka izleta u skriveni crno-bijeli svijet protkan prigušenim svijetlima nostalgije, vrijeme je za povratak na dobre stare staze obojene ponešto živahnijim nijansama.
Prosinački dani nisu idealno vrijeme za ambicioznije planinarske pothvate, ali pravih ideja za atraktivne izlete “Mosorašima” nikada nije nedostajalo.

Doduše, prvotni plan izleta bio je zamišljen ponešto drugačije, a uključivao je laganini obilazak od izvora do izvora do izvora. Ne, nije “lapsus tastaturus” u pitanju, u ovom slučaju se zaista radi o trima izvorima, od kojih ni slučajno ne idu po dva putića, već mjestima na kojima svoju odiseju započinju tri dalmatinske krasotice, princeze, misice ili kraljice kako god hoćete, a odazivaju se na imena – Cetina, Krka, Zrmanja…

Možda je slučajnost a možda čak i nije, da upravo ove tri rijeke koje izviru u podnožju Dinare, najviše planine u Hrvatskoj, nevjerojatnom pravilnošću odlaze na tri različite strane, upravo iz razloga da krševitim, “divljim” i nepristupačnim krajolicima podare ono što im najviše treba – vodu!
Izvori rijeka Zrmanje i Cetine, međusobno su udaljeni, ako je vjerovati Google Earthu - 37.54 kilometara zračne linije.a Između njih, blizu grada Kralja Zvonimira, udobno se smjestio izvor Krke glumeći tako “glavni” vrh našeg tupokutnog “izvorskog svetog trojstva”.

No, kako već spomenuh, plan smo donekle izmijenili, jednim dijelom zbog toga što smo izvore Krke i Cetine posjetili na nedavnim”kolektivnim” izletima pa smo se ovoga puta odlučili za posjet lokalitetu na kojem sam – gle slučajnosti, bio prije nepuna tri mjeseca i tom prilikom dao svečano obećanje da kad-tad na ovo mjesto moramo dovesti što više “hodočasnika”. Radi se naravno o kanjonu rijeke Krupe, pritoke Zrmanje i onom magičnom Kudinom mostu.





Možda će netko reći - neš ti baze ić na isto misto u samo tri miseca, ali uvjeravam vas, razloga za nedoumicu uopće nema. Sa čarima prirode isto je kao i kod prave ljubavi – svaki put kao da je prvi i koliko god se puta vraćali na isto mjesto, ono će nam svakog puta otkriti neku drugu tajnu, poneki skriveni pogled kojega ranije nismo zamjećivali, ljepotu namjenjenu samo rijetkima i odabranima.





Kad je dobra volja u pitanju, mnoge se stvari poslože na najbolji mogući način pa nam se tako i ovoga puta kiša smilovala iako je danima ranije sipila, rominjala, daždila sve u sedamnaest...
Upravo zahvaljujući kiši koja je pošteno nahranila i napojila tokove rijeka, doživljaj kanjona Krupe ovog puta je bio čak i snažniji. Prekoračivši Kudin most, to minijaturno remek djelo mostogradnje, koji je po legendi – podignut u ime ljubavi dvoje mladih koji su živjeli na suprotnim stranama kanjona, dobiješ osjećaš kako gotovo lebdiš iznad raskošnih slapova koji se puni snage uz gromoglasni huk ruše niz sedrene barijere.









Ostali mi bi još dugo oko mosta ljubavi, ali vrijeme nam brzo izmiče i već nam je vrijeme za povratak do sela Golubića u kojem nas očekuje naša “žuta podmornica”. Vraćamo se do ceste koja se penje od Obrovca preko Velebita prema Gračacu, prelazimo prijevoj Prezid i eto nas u trenu u posve drugačijem okruženju. Dalmatinski krš zamjenjuje zelenilo Like.

U samom Gračacu opet mjenjamo smjer prema jugu jer je naše slijedeće odredište – izvor rijeke Zrmanje. Ubrzo nam se s lijeve strane smiješi vrh Poštak i u trenu izaziva maglovita sjećanja na naš težak, ali nadasve uspješan uspon od prije nekoliko mjeseci. Upravo u podnožju tog istog Poštaka čija je glava očito – stalno u oblacima, u jednom golemom krateru koji se doima poput vulkana čijim rubom prolazi željeznička pruga, nalazi se izvor zelene Zrmanje. Čak se i po starom dobrom običaju, selo najbliže izvoru zove upravo tako – Zrmanja.



Kako smo mi ipak manje-više sportski nastrojena ekipa, ne bi imalo smisla da nas «žuta posmornica» dovede na samo mjesto događaja, stoga smo posljednja dva kilometra ipak propješačili. Na svu sreću nema nikakvih uspona, pa je lagana šetnja do izvora bila idealna prilika za usputno ćakulanje.
Naime, upravo planinarsko ćakulanje na izletima, najtočniji je pokazatelj težine uspona.
Obrnuto proporcionalan, naravno , više riječi – manje dijela...
Neposredno prije samog izvora nalazi se jedna brana čiji smisao baš i ne spoznah ovog puta.



Možda je smisao u ovom mlazu., vrag će ga znat...



Koračamo još malo dalje i nakon pet-šest minuta laganog uspona eto nas konačno i na samom izvoru nadahnuća.





Mnogi su "osvajanje" izvora jedva dočekali i to zamislite bezobraznika – ne toliko zbog samog izvora, već zbog idealne prilike da se konačno nakon duge šetnje napravi pravi planinarski domjenak na otvorenom...
Doduše, pokušao sam prosvjedovati zbog takvog nadasve neodgovornog ponašanja, ali me nitko, apsolutno nitko šljivio nije pa sam se naposljetku morao povinovati prevladavajućim ponašanjem većine, smazati sendvič-dva pa čak i tri s pršutom i nekim novim, ali izvrsnim kozjim sirom...
Naravno, na samom kraju – čokoladni desert i kava iz termosice, sve u najboljoj tradiciji planinarenja.
Ne bi ja kao ono e...

Na povratku prema Splitu, u sami sumrak zastali smo kod Manojlovačkih slapova na rijeci Krki.



Još jedno pravo malo-veliko čudo prirode koje u najmanju ruku zaslužuje ponovni posjet jer je čitav ovaj prostor zajedno s ostacima Burnuma, rimskog logora iz šestog stoljeća izuzetno atraktivan.

Opijeni svim ljepotama koje smo vidjeli, pivica osvježenja u Drnišu došla je kao šlag na tortu, kao slatki začin još jednog nezaboravnog pohoda...
U najboljem mogućem društvu – zar je to uopće potrebno više isticati...