Svjestan sam da mi nije baš na diku kako mi se blog polako ali sigurno pretvara u najobičniji meteorološki bilten, ali virujte mi – nije do mene. Bome, nisam ja kriv da nam na ovim izgubljenim prostorima južno od Velebita, kiša, sunce, jugo oli bura određuju ne samo naša raspoloženja, stanja duha i tijela, nego i đireve, planove, pa u konačnici čak – uspjehe ili neuspjehe na ljubavnom planu! Svi smo mi manje ili više ego-meteopati.
Pa neka pati koga smeta...



Nisam siguran je li to baš potpuna istina ali čuja sam da se kod Francuza računa kako je u stvari - nepristojno pričat o vrimenu. Dobro ajde, nije baš toliko nepristojno kao beštimanje na primjer, ali kod tih rafiniranih Francuza se konta da je šteta uludo trošit riči tako lipoga jezika o zvizdarijama ka ono - izgledu naoblake na nebu, količini padalina po četvornom metru ili pak filozofiranjem o nepoznatom vjetru.

Englezi s druge strane, rado čavrljaju upravo o takvim tričarijama i s vremenom su taj trash-weather talking razvili do savršenstva tako da upravo takva spika u mnogim prilikama dođe kao idealno rješenje u trenucima kada odjednom zavlada neugodna tišina i beztemica...
Sve u svemu, mislim da ta ćakulanja i nisu toliko loša, jer se s meteo- temama teško može dogodit da se već nakon pet-šest rečenica žestoko pokaraš sa svojim sugovornikom kako to obično biva kad se povede rasprava o politici, ekonomiju, balunu ili ko zna o čemu još sve ne.

Eto ti ga na, ja već pet minuti trubim o bezvezarijama umisto da konačno krenem na konkretno.
Dakle, očito da su moji vapaji urodili plodom jerbo čim sam jutros otvorija ponistru i ugleda nakon ko zna koliko vrimena – kristalno čisto plavo nebo, samo sam na brzinu srknija bilu kafu u koju sam naravski potoča dvi-tri „Kraševe“ napolitanke, ostavija sve obaveze po strani ( a nu, neš ti obaveza, aj ne brumaji...) skupija aparat i izjurija vanka.





Sunce je ipak naše prirodno stanje...







Znate, nekidan sam baš ništo razmišlja. Potaknut ministrom Primorcem, zamislite!
Eto, ako mi u bliskoj budućnosti propadne škver i brod ode fondo, mislim da bi mi napametnije bilo uložit svo svoje znanje, iskustvo, volju i energiju u osnivanje studija Dalmatinologije. Dobro, ajde, znam da na prvi pogled ili dosluh zvuči blesavo, ali kad se malo bolje razmisli – nije to baš tako ni ludo. Jednostavnim riječnikom kazano – tribalo bi naš dobri stari način života koji je opasno zapritija izumiranjem šta prije zaštitit ka „brand“ a pogotovo u ovim grubim vrimenima kad je globalizacija zapritila da poništi sve razlike među ljudima, narodima i državama, ali one „dobre“ razlike da se razumimo.







I zato ćemo lipo na tom studiju Dalmatinologije proučavat našu povijest, književnost, filozofiju, znamenite ljude, ali isto tako i našu gastronomiju, enologiju, ekologiju, glazbu i još puno lipih stvari. Naravno da će cili jedan kolegij bit posvećen briškuli, trešeti, čak i trijumfu, a ako se postigne konsenzus more bit i da ćemo ubacit balote ka dopunski predmet.

To bi u svakom slučaju bija – kako se ono stručno reče - interdisciplinarni studij!
Svi uspješno završeni studenti stekli bi tako status Diplomiranoga Dalmatinologa i virujte im – sva vrata će im bit otvorena. Pogotovo vrata Zavoda za zapošljavanje...

Ma šalim se naravno, Diplomirani Dalmatinolozi će moć radit u turizmu, poljoprivredi, državnoj upravi, ministarstvima mora, podmorja i zamosorja, uglavnom – neće bit problema za nać „posla“.
E, razumimo se, kako ne...



Ako smo se već odlučili da želimo gradit društvo znanja i izvrsnosti pa ma šta god to značilo, uvjeren sam da nam je upravo ovakav studij neophodno potreban. Moramo se znanjem borit kontra gluposti, radom kontra linosti, optimizmom kontra depresije. Naravno, ne tribat posebno ni napominjat ali eto - otvoren sam za sve vaše prijedloge, pokude, dobre ideje i konstruktivne kritike, tako da bi već slijedećeg lipnja mogli napravit prijemne ispite a s prvim danima jeseni započeti s prvim predavanjima.