Marketing
Prpošni Trpošnjik
Nakon podužeg razdoblja apstinencije od pentranja, posrtanja, uspinjanja ili tek pukog vrludanja, tumaranja i šumaranja majčicom prirodom, ova nedjelja naišla je kao naručena za jedan prigodni i lagani povratak starim stazama. Ni najmanje me nije zabrinjavala vremenska situacija tijekom subotnje večeri kad su se oblaci rastvorili poput rasušene stare bačvetine od dvajstipet stolitara po četvornom metru, dok je nebom nabijenom elektricitetom sivalo, gromilo i lampalo k’o u laboratoriju Nikole Tesle…
Naravno, kako to već inače biva kada mi idemo na izlet, nedjelja ne može osvanuti nikako drugačije nego onako kako joj i samo ime kaže – sunčano! Doduše, nije sunčan dan na hrvatskom, već na engleskom jeziku, ali nema veze, radi se o potpuno istome danu pa ma kako ga nazivali…
Danas imamo namjeru osvajati istočni dio matične planine zajedno sa još pedesetak mladih, ornih i prpošnih Mosoraša. Kretat ćemo stazama kojima su stoljećima ranije od nas, neki drugi ljudi, zviri i beštije, hrabro koračali preko velike planine iz gornjih u srednja Poljica i obratno naravno…
Za razliku od naših starih, danas preko Mosora ne idemo zajedno s konjima, mazgama, kozama, jarcima, prascima i magarcima, već nas je u seoce zvano Gornji Dolac preko Solina, Klisa i Dugopolja dovezao udobni klimatizirani žuti “Prometov” autobus.
Glavni vodič današnjeg izleta je legendarni Ivica Sorić – Suri, dobri duh Mosora (i planine i čitavog društva op.p). Bez pretenzija dakako, ali svakoga puta kada je Suri na čelu kolone, on naoko neprimjetno doda takvim izletima jedan poseban i poučan “šug”, pa se tako redovito obogatimo nekim novim saznanjima.
Tako smo i ovoga puta, nakon nešto više od pola sata pješačenja došli do zamosorskih zaselaka Pocrnića i Perdijića. Na prvi pogled, rekli bi – napušteni zaseoci slični kao i bezbrojni drugi razasuti po Dalmatinskoj zagori i otocima. Desetak oronulih kamenih kućica urušenih krovova, pored njih ostaci minijaturnih štalica, gustirne, čatrnje i bunari, gumna, skriveni prolazi…
Danas u ovakva seoca dolazimo oćutiti duh nekih prošlih vremena i svakog puta nas dohvate neki čudni osjećaji tuge i sjete, a kad se zagrebe malo ispod površine, otkriju se prave zlatne škrinje bogatstva. Znam da zvuči paradoksalno, ali u svom tom siromaštvu i neimaštini, ljudi su okruženim negostoljubivim, ljutim planinskim kršom s tek rijetkim plodnim vrtačama i vlakama, živjeli skromno ali čestito, teško ali časno, cijeneći svako zrno žita i svaku kap vode.
Naravno, nitko više u današnjim vremenima ne razmišlja niti zahtjeva da živimo o kruhu i vodi kao generacije naših predaka stoljećima ranije, ali u svakom slučaju – ne bi nam trebalo biti teško shvatiti kako je svaka kriza pa tako i ova kojoj smo u ovim vremenima sami svjedoci – u stvari šansa, prije svega za neka drugačija promišljanja, koja su miljama daleko od naših nevješto naučenih materijalističkih i potrošačkih pogleda na svijet oko nas.
No, ostavimo se mi današnje propovijedi i svakidašnje jadikovke, nego krenimo dalje uzbrdo, korak po korak uz hladne, vlažne i sjenovite, sjeverne obronke Mosora. Staze kojima kročimo pune su mekane, zelene mahovine koja nam nepogriješivo kazuje na kojoj smo strani svijeta. Naravno, u skladu s planinarskom etikom, ne pada nam na pamet da je sad tu čupamo i čerupamo, iako ne sumnjam da su mnogi promislili kako bi bilo zgodno ćopnuti koji kvadrat’ć zelenoga tepiha za ukras ispod bora.
Penjući se zigi-zagi zaboravljenim mosorskim stazama, ubrzo izbijamo na prijevoj zvan Rašeljka koji se pokazao idealnim mjestom za kraći odmor. Konačno nas je i sunce ogrijalo pa bi neki sad najradije malo ubili oko, ali nismo ni slutili da je najzahtjevniji dio uspona tek pred nama.
Nakon samo malo lažnog spuštanja, s glavne staze skrećemo desno i opet junački grabimo uzbrdo. Staza nije markirana standardnim planinarskim oznakama već kamenim tuljcima, ali nema većih problema pri snalaženju. Ne znam ni sam kako sam se našao na čelu kolone kroz usku stazu planinsku, ali na svu sreću, nisam odveo zabludjele ovčice na krivi put. Malo nas je zeznuo jedan lažni vrhunac jer smo na trenutak pomislili “to je to”, ali dolaskom na greben, shvatili smo da do našeg cilja imamo još desetak minuta oštrog uspona.
A naš cilj je planinarska kućica koja se nalazi neposredno uz izvor Trpošnjik i pedesetak metara niže od istoimenog stjenovitog vrha. Kućicu koja je prije nekoliko mjeseci zaslužila službeni status planinarskog skloništa, izgradili su kroz proteklih osamnaest godina, vrijedni članovi planinarsko-ekološke udruge “Gata” iz istoimene prijestolnice slavne Poljičke Republike.
Nevelika dimenzijama, ali građena s puno volje, želje i ustrajnosti, doima se gotovo kao kakav spomenik, pogotovo znajući da su sav materijal potreban za gradnju, vrijedni ljudi iznijeli doslovce na vlastitim leđima tokom svih ovih godina. Heeej čovječe, pa mi smo zadnji dio uspona lipsali i crkavali samo pod težinom svojih ruksaka, a kako li je tek njima bilo…
Svaka čast!
Mosor je planina prilično siromašna vodom pa je gorski izvor koji doslovce izvire iz žive stijene, pravo bogatstvo. A slično bogatstvo vadimo iz naših ruksaka jer je po starom dobrom običaju konačno došlo vrijeme za pravi pravcati planinarski ručak. Naravno da nisam propustio priliku popeti se do obližnjeg vrha iznad izvora. Visok 1030 metara nad morem, tek je jedan u lancu tipičnih mosorskih vrhova, ali čini mi se da je ovaj istočni dio nekako “divljiji” i krševitiji. Između stijena su brojni uski ali duboki procijepi tako da povećana doza opreznosti nije na odmet.
Pogled duž planinskog lanca seže od “Jure do Jure”, od mosorskog na zapadu do biokovskog na istoku, a pogledajući prema moru, Vis se pokazao kao najotmjeniji otok-model…
Prosinački dani su kratki pa nemamo previše vremena za gubljenje, stoga spremno bacamo sad već prilično olakšane ruksake na leđa i krećemo prema jugu, točnije rečeno – prema Gatima. Brzo dolazimo na onu već poznatu prekomosorsku “prometnicu” s kojom smo jutros došli , ali sad krećemo na drugu stranu.
Zubato zimsko sunce brzo gubi svoju snagu i toplinu, ali isto tako stvara nezaboravne prizore…
Na samom kraju izleta, posjetili smo Muzej Poljičke republike u Gatima, na prvi pogled skroman, ali kako bi rekla moja profesorica Antica iz srednje škole – velevrijedan…
A isto tako, velevrijedan je svaki dan proveden na ovakav način, družeći se s prirodom, otkrivajući nepoznato ili tek zaboravljeno, u društvu ugodnih i nadasve dragih ljudi…
Pa tko je u toj priči siromašan a tko bogat, odgovor na pitanje - nije teško znat!
Post je objavljen 08.12.2008. u 20:25 sati.