Fizičar Isaac Newton je navodno definirao prvi zakon gravitacije tako da mu je pala jabuka na glavu. Vjerojatno je nadobudni Isaac uživao u popodnevnoj dokolici, odmarajući se nakon obilnog ručka u sjeni drveta. Iz čista mira i uživanja u popodnevnom pižolotu, eto ti ga na – padne mu jabuka na glavu! A naš vrli Iso rečeni Njutn, ni pet ni šest, odmah zapiva onu našu
Mala moja dajem ti na znanje, sila masi daje ubrzanje...
Ef jednako je em puta a!
I nikako drugovačije...
Iso je zakon!

E sad, nisam siguran je li isto tako i Vedranu Mlikoti pala na glavu jabuka, kruška, ili možda čak i smokva, ali ideja koja se prije desetak godina rodila, da se u Zagvozdu naprave prave pravcate kazališne predstave sa pravim pravcatim glumcima, koliko god zvučala redikulozna u samom začetku, zahvaljujući mnogim znanima i neznanima ljudima brzo je naišla na plodno tlo.

Jedna prava ideja može napravit čuda.
Ima nešto neobično u tim ljudima imotskoga kraja, gotovo svi odreda imaju u sebi urođeni poduzetnički duh koji jednostavno zna kako pravu ideju provest u stvarnost.

Kad su me prije desetak dana nazvala dva moja dobra srednjoškolska pajdaša, jedan porijeklom upravo iz Škiljinog Zagvozda a drugi iz obližnjeg Kikaševog Medovog Doca, pa mi predložili da idemo na lice mista i ustanovimo o kakvom se fenomenu radi, dilema nije trajala niti stotinku sekunde. Glumci u Zagvozdu – pa to je već prava institucija, ma nema šanse da je i ove godine propustim.

Naravno, nećemo u Zagvozd tek tako, nije to samo dođi, pogledaj i ajde ća nazad, za pravi ugođaj i dojam potrebno je i društvo pravih ljudi. Na sriću, oko mene je u zadnje vrime sve pršti od pravih ljudi. Uglavnom iz školskih klupa, kako onih davnih matematičko-informatičkih, tako i ovih friškijih, planinarskih.

Sad će zasigurno opet neki moji čitatelji početat kolutat očima i povezivat moj lik i djelo u nekim neobičnim kombinacijama, ali časna pionirska, nisam ima namjeru pisat o iću i piću. Evo nemam čak namjeru ni sada!
Ali...
Potpuno usredotočen na kulturna zbivanja i opijen lipotom prirode, a posebno pogleda na Svetoga Juru sa ove sjeverne strane, nisam uopće ni primjetija da su nas naši domaćini dočekali sa punim stolom delicija, od domaćeg pršuta do fenomenalne pečene janjetine. I šta'š sad, kad mi je već zamirisalo, moraš se malo mašit, je li....
Samo pinkicu...

Na trg glumaca u središtu Zagvozda došli smo pola ure prije početka predstave. Samo zahvaljujući Davoru, našoj jakoj vezi, uspili smo se dočepat katriga. Je istina je da nas je bacilo malo u kantun ćemo morat istezat vratove, ali dobro je.
Na trgu krcato ljudi, ka u priči. Sve dupkom puno, ne samo gledalište, već i okolni zidovi, krovovi, stabla, stupovi, prozori na susjednim kućama, ulice...



Ponegdje je bilo i grčevite borbe za bolju poziciju...



Večeras je predstava «Bljesak zlatnog zuba» Mate Matišića u izvođenju glumaca HNK iz Mostara. Skoro idealan odabir za ovu prigodu, jer je tematika vezana upravo za ovaj imotski kraj. O vječnoj muci i teškom siromaštvu, stalnim odlascima u veliki svit i traženju nekog boljeg života, odnosima žena i muškaraca, starih i mladih, roditelja i dice...
Publika je, treba li uopće posebno isticati, zdušno prihvatila izvrsnu glumu mostarskih glumaca kojima se, za ovu priliku pridružio i glavni junak čitave priče – naravno Vedran već spomenuti Mlikota. Na pozornici je kao riba u vodi, svoj na svome, njegovi pokreti, način hoda i izgovaranje rečenica su naprosto neopisivi, to morate vidit.





Kako se ono kaže da nitko nije prorok u svom selu!? Ipak, večeras mi se učinilo da u ovom slučaju to ipak nije bilo tako jer je rođeni zagvožđanin svakim svojim nastupom dobijao ovacije i pljesak na otvorenoj sceni.

Ča je Bradd Pitt kontra Vedranu Mlikoti!
Još će taj Brad molit i kumit organizatore samo da nastupi na ovoj pozornici.
Nakon predstave, živost se preselila iz gledališta na ulice Zagvozda. Svi su puni očekivanja za slijedeća događanja u malome mistu – zamislite Ribarsku noć i turnir u vaterpolu!
Zbog skučenih dimenzija lokve u kojoj se igra vetrpolo u igri ipak mogu sudjelovati samo po tri igrača u svakoj momčadi.

Lipo je ovo bilo sve vidit i osjetit tu radost, gostoprimstvo, neponovljivu atmosferu. Evo najboljega dokaza kako jedna, samo naizgled nemoguća i neostvariva, ali sjajna ideja može uz podršku velikog broj ljudi izrasti u nevjerovatnu atrakciju. Ove lude noći u Zagvozdu traju čitavo lito, auto cesta je došla na samo 14 kilometara od mista. Ovdje se već zezaju da je Zagvozd postao predgrađe Zagreba. Je li potrebna bolja preporuka?
Ajmo se gibat gibat!

Nesnosni val vrućina nam je već posta toliko normalan da ga uopće više i ne primjećujemo. Na plus 32 nam je već malo friško. Itc okej, rekli bi neki...

Uvodna večer „udarnog“ vikenda špice turističke sezone nam je osim uobičajene gužve, strke i zbrke, donila i neke neuobičajene probleme. Nema straha, nisu veliki. Mogu stat u svega svi riči – kamo večeras? Ili po domaću – di ćemo?

Izbor nije bio nimalo lak. Od utrke tovara u Vrsinama do revanja tov.... ne, ne, nešto sam pobrka, htio sam reć do koncerta izvjesnog MPT-a na starom placu zbog kojeg se uvodila i posebna regulacija prometa u opjevanom nam Splitu gradu.

Zahvaljujući kolegama blogerima, ja sam sinoć dospija u Mašograd, na jubilarni deseti susret klapa pod nazivom "LIPA PISMO MOJA" u Gospojskoj štradi. Eto, pomalo me i sram priznat, proša sam kroz Kaštel Sućurac ili rečeni Mašograd, doslovno mali miljun puti, ali eto, gotovo nikad se nisam spustija doli do rive i starog dila mista.

Gospojsku štradu nije bilo teško pronać, već se izdaleka čulo klapaško zagrijavanje, odnosno bolje reć upjevavanje. Dočekale su me jake blogerske snage Mašograda, Carla Bruni i Umorno oko. U Mašo-štradi lipi, domaći, skoro pa obiteljski ambijent. Znatiželjna publika je brzo popunila sve klupe, pa je velik dio ljubitelja klapske pisme koncert odsluša na nogama. I to bez grintanja...

Koncepcija klapskih večeri u Gospojskoj štradi je jednostavna. Devet klapa, od kojih su neke tek osnovane prije nekoliko miseci, a neke bome već imaju i skoro 50-godišnju povijest, priredile su odličan glazbeni doživljaj. Tri ženske klape, uz „domaćice“ Putalj, nastupale su i splićanke – Ardura i Ventula.



Muške snage su zastupali klape Stobreč i Kamen, kaštelanski Kampaneli i Fumari , klapa HRM-a i Vokalisti Salone.

Naravno, u ovakvom ambijentu i društvu rapoloženih klapaša i klapašice, ova topla ljetna noć nam je priredila obilje užitaka. Glas fenomenalnog prvog tenora „Vokalista Salone“, Špira Jurića, poletija je večeras ne samo priko cilog kaštelanskog zaljeva već i priko Kozjaka, pa i još dalje... Odlična je bila i klapa Kamen, njihovi moćni basovi grmili su bolje nego bilo koji surround zvučnik kojeg možete nabavit od Emezzete do Mercatora...



Na kraju su sve klape zajedno sa publikom izvele onu „našu“

...Nek te rani kora kruva
Kapja vina, zrno soli
Nek ti kušin bude stina
Al' Hrvatsku sine voli...



Nakon užitaka u lipoj pismi i hrane za dušu, valjalo se i okripit, pa tako barem malo zadovoljit i tilo. Pošli smo u tajnu inspekciju jednog, nazovimo ga „kafića“ za kojega smo čuli da ima neke neobične specijalitete.

Domaćin nam je s neskrivenim zadovoljstvom predstavija „tajnu kuće“ - škartoce!
Naravno ne radi se o onim papirnatim ili kartonskim, već o vrlo jestivim škartocima. Od nekakve vrste, nazovi palačinke, napravi se škartoc nalik na kornet za sladoled i u njega se ubace sastojci, ovisno o tome, kojeg ste odabrali između osam ponuđenih vrsta.



Sve u svemu, zgodno, deliciozno i u svakom slučaja EVALA na ideji, ovi škartoci će postat planetarno popularni, siguran sam u to. Ovo ka ono nije reklama. Ka...
Idemo dalje, večeras opet đipam na još jedno posebno misto.
Lipa li su lita u Dalmaciji...

Opet sam se ulinija.
Nigdi se ne mrdam.
A di ću po ovoj vrućini?
Ne trčim.
Ne planinarim
Ma niti da bacim jednu partiju na pikado.
Ili na balote…

A svako lito svečano obećam sam sebi da ću se uvatit malo plivanja.
Imam najbolju volju.
I čvrstu namjeru
Plivanje je sjajna stvar.

Ovako vam to obično ide kod mene.
Skok…na glavu…ala gušta…uron…tri četiri metra…izron…
Zamah livom, desnom, livom, udisaj, desnom livom desnom udisaj…
I tako deset puti
U idealnim uvjetima jedanajst.
Nakon toga slijedi zaron-dva, odmor… Osvrtanje oko sebe. Di sam, kud sam...
Gledam ima li di morskoga pasa. Ako nema, učinem još pet-šest zaveslaja.
Vraćam se na kraj lagano, bez priše. Vrag odnija i prišu!
I to je uglavnom sve od plivanja.
Ne, ipak lažem, u posebnim trenucima raspoloženja isplivam nekoliko nemuštih zaveslaja u “delfin” stilu. Kao delfin…



Ma znate šta?
Mi Dalmatinci i Hrvati općenito, ne znamo plivat!
Kako?
A lipo!
Mi se znamo točat, kupat, brčkat, prčkat, zajebavat u plićaku, igrat picigin, glavomet, čak i hrkljuš, ali plivat ne znamo.

Ajde, neka mi se javi lola koji može iz jednoga tira otplivat 30 metara delfinovim stilom?
Oli baterflaj ako niste razumili. Čekaj malo, dupin nije baterflaj. Leptir e, leptir sam tija reć
Ajde, di ste? Ili barenko dvista metara slobodno. Iz tira, kolpa, bez stajanja, razumite…
Nije valjda da niko ne može!? Ajde može Ribafish, to znamo. Ima li još koga? Koraljka?



Baš smo mi neki zafrkani ljudi, imamo najlipše more na svitu, Mediteran kakav nikada nije bio, a sami ne znamo ni šta ćemo ni kako ćemo.
Znate li koliko smo osvojili olimpijskih medalja u plivanju, u čitavoj povijesti?
Đuke Bjedov šesdeset osme u Meksiku, zlato na 100 i srebro na 200 prsno, pa onda iza toga još samo Duje Draganja u Ateni, srebro na 50 slobodno.
Vaterpolo?
Ajde, tu smo malo bolji.
Hrvatska ima srebro iz Atlante, ali reprezentacija bivše Juge je imala 3zlata i 4 srebra.
Uvik smo se više volili igrat balunom…
Očito moramo imat neku svrhu igre, a ne samo gonjat gori-doli po sto puta.

A naši susidi?
Pogledajte Mađare. Ima li Mađarska mora? Ima šipak!
Ima onu blatnjavu kaljužu, pardon blatno jezero, odnosno službeno-Balaton.

E sad, znate li koliko su ti naši susidi Mađari sa blatnjavom kaljužom osvojili olimpijskih medalja u plivanju?
Deset?
Više!
Dvadeset?
Više!
Pedeset?
Više!

Šesdeset i dvi!
Dobro ste vidili – 62!
24 zlatne, 21 srebrnu, 17 brončanih.
I to samo u plivanju!

Ne virujete?
Eno vam link pa pogledajte.

A di je još vaterpolo?
8 zlatnih, 3 srebrnu, 3 brončane!

Ko je kriv Mađarskoj šta mora nema…

Šta ćemo mi sad kad nam nije dano. Priznajem, ima ljudi, uglavnom po većim gradovima koji su trenirali plivanje, njih mi je baš gušt gledat kad vidim kako znaju i umiju.
A šta je s nama ostalima?
Nemamo pojma! Naše plivanje više sliči na panično održavanje brodolomaca na površini mora, čisto plutanje, sve dok nas povoljni valovi i struje ne izbace na neku rajsku plažu.

Nama je očito teška tlaka naučit pravilno plivat.
Zato smo mi izmislili skroz nove stilove plivanja. Tako mi ne plivamo kraul ili slobodno, nego po mušku, a isto tako ne plivamo prsno, nego po žensku. Kad više nemamo force ni po mušku ni po žensku onda se okrenemo na leđa pa dišemo na škrge. Ne, to nije leđni stil nego tek puko spašavanje od utapljanja.

U čemu je stvar? Imati more očito nije garancija da budemo dobri plivači. A možda je upravo u tome kvaka! Ka ono, eto imate more, možete se kupat do mile volje dva-tri miseca. A šta ćemo ostatak godine?
Zašto i tada ne bi plivali?
Ne moramo svi bit vrhunski natjecatelji, ali zašto ne bi mogli onako rekreativno?

A di ćemo?
Di su nam bazeni?
Koliko uopće imamo olimpijskih bazena u Hrvatskoj?
Ne mogu taj podatak nikako iskopat po netu.
Ma dobro, ako ne olimpijskih, da barem imamo više onih malih, od 25 metara.
Moramo pokrenut plivačku ofenzivu, definitivno.
Kretanjem k zdravlju!
Plivanjem k zdravlju!
Šta čekamo?

Pretežno vedro
Sutra opet pretežno vedro
Bit će pretežno vedro....

Ajme, šta je ovo ljudi moji? Sve se okrenilo naopako. Nisam moga niti promislit na to da ću ikad postat alergičan na ove dvi riči "pretežno vedro", to su mi uvik bile puno lipe riči, a sad ih više ne mogu slušat, tuku mi ka mlaton po glavi, od njih me vata muka u štumik, djeluju na mene ka najgore beštimje...
Enti jarca, da pretežno vedro...

I šta je najgore, ispa sam zloguk prorok. Ma jesam li moga pisat o bilo čemu drugom, nego sam se uvatija požara!? I onda se za vraga obistinilo sve ono šta sam predviđa. Čitavo jutro smo sa strepnjom slušali vijesti iz Primoštena i Grebaštice i tek oko jedne - dvi ure s olakšanjem doznali da je situacija koliko-toliko pod kontrolom.



Ovih dana mi je najveći gušt nakon obida izvalit se u poluhorizontalu i gledat reprize putopisa Gorana Milića. Najprije su ponovili oni đir po staroj dobroj Europi, a sad je doša red i na Ameriku. Moram priznat da mi je ovo zanimljivo gledat, iako mi sam Milić zna masu puta i te kako ić na živce. Šta je je, čovik zna posal, nađe dobru priču i među kantama za smeće, ali meni se čini da je on opsjednut protestantima! Te protestanti ovako, protestanti onako. Ma dobro, možeš koji put spomenit neke razlike u navikama i običajima, ali ne vidim neki smisao u tome da se baš u svakoj emisiji ta tema mora provlačit. Ali dobro, neću sad cjepidlačit, sve u svemu i vrlo dobro.

Nakon Milića ide «Hrvatsko podmorje» I to mi je drago pogledat. Ali kad mi puste onu ultrasmirujuću muziku, kad hipnotizirano gledam one puste crvene škarpine, šampjere sa crnom točkom, sipe, hobotnice i ugore kako dostojanstveno lebde iznad morskog dna, moje očne kapke sve teže i teže zadržavam u stand-by položaju. Hopla đilda, nemam više pojma ni di sam ni kud sam, utonem u san samo tako... Nakon podmorja, u bunilu i kroz polusan još nekako čujem Veljka Barbierija i njegove hvalospjeve tripicama, pašta-fažolu, brujetu i ko zna čemu još sve ne. Aj aj aj aj....Čovik se cili raspiva kad priča o spizi.
Spiza nas je održala, njojzi hvala...



A jučer, iz tog posvemašnjeg bunila, probudija me miris paljevine. Ispočetka mi nije bilo jasno je li taj miris izaša iz televizije od onih silnih Veljkovih komina i gradela, ali očito nije...
Gledam vanka, ajme majko šta je ovo!
Navukli se neki tanki oblaci priko cilog neba, a u zraku sve puno dima i miris paljevine. Ovo je sigurno okrenija maeštral i nosi dim iz Primoštena...
Je ti šipak! Gledam doli na more, nema maeštrala, puše neko jugo...
Habate led, samo nam je još jugo falilo. Ovo je pakal, ovo nije više ni za ljude ni za beštije...
Pasje popodne...

Kad, u niko doba, imam šta i čut. Nije Primošten, gori Šolta!!!
Reporter panično viče u mikrofon, jedva ga se i razumi...
Gornje Selo, Nečujam, sve gori, evakuacija, krenuli trajekti, svi brodovi Lučke Kapetanije...
Ma di Šolta, kako Šolta, barem tamo nikad nije gorilo...
Bidni judi...

Smračilo se nebo, atmosfera je apokaliptična.
Gledam sa Čiova prema Nečujmu, sve je magličasto i zadimljeno
Kanaderi lete leva-leva
Ma da barem oće past kiša!
Ma da barem mogu nekako pomoć!

Večer ipak donosi smirenje, nakon nekoliko sati vijesti su ipak nešto povoljnije, evakuacija, na svu sriću ipak nije bila potrebna.

Ma ništa, neću više o grubim stvarima, moram okrenit temu jer o čemu god ja pišem, to se počne ostvarivat. A ima sam namjeru pisat o lipim stvarima, puno lipim...
Bit će vrimena i za to...



Nego, kad smo već kod gašenja, kako vi gasite žeđ ovih dana?
Ja više ne znam šta ću. Koliko ono govore da nam triba, petnajst čaša vode na dan!?
Ma dobro, popijem ja i dvadeset, ali di ćeš stalno pit vodu? Nismo žabe, a bome ni punoglavci
Ako nije ladna ne valja ništa, ako je puno ladna opet ne valja, da te ne uvati trčkavica, voda triba bit taman.
Taman...ka da je to lako.
Kažu da bi tribalo pit čaj. Ali dok ga skuvaš, pa dok se oladi, prođe barem po ure, ko će toliko čekat.
A ledeni čaj? Ma mogu čašu-dvi-tri, ali opet ne mogu ugasit žeđ, počnem osjećat oni cukar, sve mi se počne lipit, bljak. Voćni sokovi isto tako, samo cukar.
Limunada je odlična, ali ko će stalno štrukavat limune!? Doduše, ja obožavam štrukavat limune, ali na žalost nemam ih baš uvik na raspolaganju.
Inače...štrukava bi ja, sve u šešnajst...
Da štrukava! M.m.m.m.
Pivo?
Prva krigla legne odlično, druga još bolje, ali brate... ne možeš stalno tako, u što ću se pretvorit?
Bevanda je odlična, u stvari gemišt još bolji, ali ako si već počeja sa pivom...
Nije baš pametno, još mi samo fali Rigoletto po ovim vrućinama
Uglavnom sve navedeno, nikako me ne može zadovoljit
Kronično mi nedostaje trajan izvor napajanja.
Neka bačvica...već nečega
Onda, šta ćemo popit?

U onom genijalnom, sad već vremešnom filmu "Bogovi su pali na tjeme" uz masu nezaboravnih scena ima jedna urnebesna kad su dvoje glavnih likova zapalili "logorsku" vatru, a onda se brzinom munje odnekud stvorija ogromni nosorog i brzo svojim teškim stopalima ugasija vatru. Naravno, smotani naučnik je da bi zaštitija svoju djevu bajnu, skočija na nju i odvuka je u grmlje. Ona bidna nije ni vidila dotičnoga nosoroga, tako da kasnije i nije bila baš na čisto zbog kojega je razloga njezin smotanković odvuka u grmlje.

E dobro, nemam namjeru prepričavat sadržaj filma kojega ste i vi sigurno gledali, ali čini mi se da i ja patim od "sindroma nosoroga". Čim se negdi užge, u meni se probudi taj nagon i onda ne mogu odoliti a da ne ugasim....hm....situaciju....hm...

Bilo je sasavim logično očekivat da će kao posljedica ovih vrućina, prije ili kasnije počet plamsat na sve strane. Takve situacije obično inspiriraju one sa "anti-nosorog sindromom" da ne kažem piromanima, da s vrimena na vrime i oni daju na volju svojim nasušnim potrebama.
Tako su i jučer gotovo istovremeno, oko podneva, iznad Trogira buknula dva požara, i to na međusobnoj udaljenosti manjoj od kilometra. Oba su, čudna mi čuda krenula sa trogirske zaobilaznice, doslovno sa ruba asfalta.
Slučajno?
A ha.....
Mo'š mislit!



Za tili čas vatrogasci su skočili na noge, na nebu iznad Trogira u roku hića doletila su dva kanadera. Sva srića da još nije zapuva maeštral. Naravno i u meni je proradija onaj zatomljeni sindrom nosoroga, pa sam "skočija" gori da vidim triba li vatrogascima pomoć.
Nikad nisam bija član vatrogasnog društva, ali ovako kad gori negdi blizu, zašto ne priskočit? Na opći užas članova moje obitelji...
Svaki put im kažem: "Idem ja samo malo povirit šta se događa. Neću dugo!"
Posli samo kolutaju očima kad me vide onakvog zagaravljenog.
Istina, u zadnje vrime sve manje, ipak sam ja čovik u godinama...


Na svu sriću, za razliku od nekih prošlih vremena kad je zasigurno bilo više entuzijazma, ali ipak manje profesionalosti, naše današnje vatrogasne snage su ipak puno djelotvornije.
Htjeli mi to priznati ili ne...
Na samom požarištu zateka sam svog legendarnog ratnog zapovjednika Uču koji se sad i u ovim mirnim vrimenima vratija nekadašnjoj ljubavi – vatrogastvu. Učo drži sve pod kontrolom, daje upute mladim vatrogasnim lavovima koji su se rastrčali po brdu ka veliki.
Drži vamo, skoči tamo, momci se s brentačama na leđima bore s plamenom. Iz malog kamioneta su razvukli su stotinjak metara gumene cijevi koja je od velike pomoći. Kako ono zovu ovu gumu? Na vrh mi je jezika, ali sad se nikako ne mogu siti. Znat će sigurno Umorno oko. Gasitelji daju sve od sebe da vatra ne pobigne gori prema brdu, jer bi onda sve bilo daleko teže.





Ogroman, nemjerljiv doprinos daju kanaderi koji svakih nekoliko minuta izbacuju svoje vodene bombe. Već za nešto više od pola sata gašenja, situacija je više nego povoljna, tako da se osim "smetanja" pravim vatrogascima mogu čak posvetit i blogersko- fotografskim strastima.





Moram priznat da sam fasciniram ovim pilotima kanadera. Koje su to face!? Gledajući iz daleka, čak se i ne može potpuno dobiti taj dojam, ali ovako kad si skroz blizu, u direktnom kontaktu s vatrom, to sve izgleda jako jako moćno. I na ovaj požar su doletili nakon stalnog gašenja drugih požara po Dalmaciji, ima ih na sve strane. Svaka im čast!
Kad odrastem postat ću pilot kanadera, ma oću, sto posto. To je to!





Vraćam se natrag prema cesti. Zgarište djeluje sablasno. Na žalost, stradalo je nekoliko vinograda i maslinika.
U srcu debla stare masline još gori vatra. Tinjat će ovako prigušeno, sigurno još danima. Ovo sveto i plemenito stablo je dostojanstveno čak i u trenucima kad ga proždire plamen. Ipak za razliku gotovo od svih drugih živih bića na Plavom Planetu, ova maslina će opet zazelenit i krenuti u novi život.

A nama ljudima koji nemamo "drugu šansu" malo više pameti ne bi škodilo.
Pa svi smo još u prvom osnovne učili da je vatra dobar sluga, ali zao gospodar.
Pamet u glavu, ne igrajte se s vatrom...

Nema veće miline nego se u ovim vrućim danima lita vilovita napit čiste ladne vode sa izvora. Ma je, znam, dobra je ona i iz frižidera ili zamrzivača, ali samo je jedna ona prava – izvorska. Tako sam i ja sinoć bija na izvoru dalmatinske klapske pisme – Trgu svetog Mihovila u Omišu.



Naime, sinoć se u okviru 41. festivala dalmatinskih klapa održala završna večer, i to zamislite - ženskih klapa. Još do prije samo koju godinu, žensko klapsko pjevanje, sa strane okorjelih macho – tipova i ocvalih latin-lovera, bilo je doživljavano i shvaćano kao redikulasto kokodakanje besposlene djevojčadi, ali sada, na svu sriću, nema više nikakve dvojbe da bez obzira na osobne afinitete, i ženske klape mogu prirediti i te kakve glazbene užitke.

U finale se plasiralo 12 klapa i to slijedećim redom

1. Teranke – Pula
2. Ventula - Split
3. Armorin – Zagreb
4. Špirit – Split
5. Garofuli – Bibinje
6. Ćakulone _ Zagreb
7. Ardura - Split
8. Dišpet – Zagreb
9. Neverin – Kaštel Lukšić
10. Mirakul – Split
11. Mareta – Bakar
12. Fa Linđo – Dubrovnik

U skladu sa tradicijom ovog festivala, redoslijed nastupanja je bio upravo ovakav, s obzirom na rezultate stručnog ocjenjivačkog suda iz izlučnih večeri.
Iako su dalmatinske klape danas postigle status stadionskih atrakcija, ova vrsta pisama koja se izvodi na omiškoj pjaceti je ipak ono istinski izvorno, netaknuto, gotovo kao izvođenje stilskih vježbi u kazalištu, ili obaveznih figura u umjetničkom klizanju.
Baš mi je drago da je većina klapa prevazišla jedan „neklapaški“ način loše prikrivenog „dirigiranja“. To, prije svega nije lipo vidit, pogotovo kod ženskih klapa, jer se onda odma na samom početku vidi koja je od njih „šefica“. Prave klape, isto ka pravi igrači u briškuli i trešete, znaju koristit samo njima znane „mote“ po kojima se sve vidi i sve zna.

Pobjednice? Iskreno, moj favorit je bila klapa „Mirakul“, vjerojatno zbog toga šta sam, u zadnjih godinu dana mali milijun puta ponovno pogleda i posluša njihove vrhunske izvedbe „Zemlje“ i „Rusulice“ na znamenitom poljudskom koncertu.



I večeras su bile odlične, sa „Spomeni se jedno vrime“ i „Kad mi bude leći“, ali očito nedovoljno za nagrade. Najbolje ocijene stručnog žirija dobile su Kaštelanke! Klapa „Neverin“ iz Kaštel Lukšića, napravile su, baš u stilu njihovog imena pravu neveru u Omišu. Baš mi je drago zbog toga, pratim ih već nekoliko godina i sve su bolje i bolje.
Kod svake klape, prvi tenor je glavna zvijezda, drugi tenori i baritoni su „vodonoše“, ali prave klape nema bez dobrih basova.
I da se vratim na klapu „Neverin“, izuzetno mi se kod njih sviđaju dvi cure (pjevački molim!) koje pivaju alt, čak i kontra-alt i izvrsno nadopunjuju glasovne akorde.
Mlade Lušićanke nisu pivale „Falile se Kaštelanke...“, nego „Kod Lepanta“ i „Murtilica lipo cviće“. Kad su kod ove druge zagrmile forte fortissimo, vas sam se pripa da se ne odlomi koja stina gori iznad Omiša i ne dokotrlja ravno doli na nas.



Kaštelankama je za dlaku izbjegla i prva nagrada publike. Skupile su 72 punta, ali jedan više su ipak dobile Dubrovkinje – klapa Folklornog ansambla Linđo.
Odlično izvedene „Na neretvi vodi ladnoj“ i „Ostav'se više mora“ oborile su s nogu, šta glasovima, šta lipotom, najveći dio prisutne publike.



Ambijent starih kaleta i trgova staroga Omiša, puno lipe pisme, odlična atmosfera, krcato gledalište, kako mladih tako i onih manje mladih... a šta vam uopće više tribam govorit.
Jesmo li guštali?
Ahhhh, da jesmo li....

Vruće vam je?
Ma nije moguće!
Di je to vruće?

Samo polako
Polaaaaaako
Još polakše

Dišite
Lagano...
Najlakše...





Petak je
To je dobro
To je više nego dobro
Još malo
Još samo malo...





Uvatila me fjaka
A vas ka ono nije?
Nemojte se nikad odupirat fjaki
Nema potribe
Prepustite se
Fjaka nije linost
Neeeeee Božesačuvaj!

Fjaka nikako ne znači da se ne može ama baš ništa radit
Morete čakod pojist
Lagašnega naravno
Morete i čakod popit
Brez alkokola narafski
Oli zaigrat briškulu i trešetu
Zapivat pismu...

Morete činit jubav
Ali...lagašno
Lagašno...

Fjaka je stanje uma
Fjaka je zakon

Fjaka me više pisat...

U svim turističkim prospektima Trogirske rivijere možete pročitati kako se okolica Trogira odlikuje lijepim pješčanim i šljunčanim plažama. Uvik sam bija pomalo skeptičan prema tim, uljepšanim slikama iz vremena kad nije bilo Photoshopa, svojevrsnim Potemkinovim selima, ali tko zna - možda se u zadnjih dvadesetak godima otkako nisam više mlađan lovac ja, nešto čak i promijenilo. Stoga, ad hoc osnivam investigativni tim da napravimo brzinsku inspekciju po trogirskim plažama. Kriteriji su slični onima po kojima se vrednuju plaže i marine za dobijanje plave zastave, ali ipak pinkicu drugačije. Da vidimo di šta ima, kako se i može li se uopće naći osvježenje ovih dana na plus 40. Naravno, budući da „javne“ plaže nisu moje prirodno okruženje, ovaj test ni u kom slučaju nema namjeru biti objektivan i smatrajte ga potpuno tendencioznim.

1. Plaža hotela Medena



Ovdje vlada pravi ljudski mravinjak, a možda čak i mravlji ljudinjak, svega ima doistina u toj Medenoj...Kupači, plivači, neplivači, kupačice, sunčalice, mriže plivarice, stajačice, potegače, ležaljke, lizaljke, ronioci, surferi, skakači, višecijevni bacači, šugamani, suncobrani, maske, peraje i brdo raje.
Čovik na čovika, žena na čovika, čovik na....
Uz šetnicu koja prolazi desetak metara od mora kafići, sladoledarnice, palačinkarnice, štandovi sa svim i svačim. Iz svakog od bezbrojnih kafića trešti različita muzika, koja izaziva opću kakofoniju. Dio plaže ispod apartmanskog naselja navodno vije plavu zastavu. Osobno je ne vidjeh, možda čak i postoji. Još se uvik kočoperi onaj stari zarđali nikad korišteni nakaradni tobogan. Klijentela – građani i seljaci „Nove Europe“ potez Mađarska- Poljska
Da vidimo i prve ocjene

1. Pristup/parking – iznad hotela, potrebno je malo šetnje - 4
2. Sadržaji – nema čega nema, moram dat 5
3. More – a di ćeš još čisto more pored ovoliko ljudi – 2.5
4. Topless/tange/tik tak – zamjetno tek u tragovima – 1 posto
5. Opći dojam – tko voli nek izvoli, ali iskreno moj je savjet – zaobilaziti u širokom luku

2. Okruška Copacabana



Idemo sad na „zloglasni“ otok Čiovo. On vam je ka vrša. Relativno lako možete unutra, ali vanka – jok braco! Ako uspijete bez sloma živaca prevaliti 3-4 kilometra otočke avenije, naići ćete na nekad pitoreskno mjestašce zvano Okrug (po domaću Okruk). To naše, po pismi poznato Okruk selo, nastalo je u vrime Napoleona, u čiju spomen i današnji stanovnici imaju prepoznatljivi naglasak. Tako da vam se ova plaža u stvari izgovara Okruuuuška (dugouzlazni) Kopakabaaaaaaana (dugosilazni).
Ako je Medena opći krkljanac, strka, zbrka, onda je ovo sve to već navedeno, ali na kvadrat, čak i na kub. Ogroman dio plaže su okupirali bezbrojni kafići. Naravno, kakofonija i treštanje basova je zagarantirano. Klijentela? A sam vrag će teško znat odakle su svi ovi ljudi došli!?
Zelenilo, stabla, borovi – nepoznata kategorija. Hlad možete potražiti samo ispod suncobrana i tendi, ako ste sretnici. Zbog lošeg strujanja more izgleda kao da se u njemu upravo okupalo krdo gnuova koji pate od akutnog proljeva...

1. Pristup/parking – plaža je desetak metara od ceste, osim u ekstremnim situacijama, za parking ne bi trebalo bit problema – 4
2. Sadržaji – Kafići, kafići, kafići – 3
3. More – sumnjive kvalitete, jedva prolazna ocjena – 2
4. Topless/tange/tik-tak – slabo, slabo, možda 2 posto
5. Opći dojam – Za one koji vole gužvu i krkljanac, puvandere, fufice i njima slične – odlično.
Realno – Ajme majko!


3. Okrug Donji _ kava


Nekadašnja luka još nekadašnjijeg kamenoloma, blizu zapadne punte otoka Čiova, nakon prestanka eksploatacije kamena, s vremenom je spontano postala plaža.
Iako je ovo kupalište još uvik miljama daleko od prave plaže, dobar pristup, veliki plato za parkiranje i čisto more su dobra osnova za budućnost. Još da nam je i zrnce pameti, pa čitav ovaj prostor osmisliti na pravi način, ovo bi jednog dana mogla biti prava stvar. Naravno, ako se i ona ne pretvori u neku nakaradnu verziju Kopakabaaaaane.

1. Pristup/parking – već rečeno, 4 samo zbog stotinjak metara makadama
2. Sadržaji – nema ničega, kljuka, kec, as 1
3. More – možda čak petica, ali neću pretjerivat – za sada 4
4. Topless/tange/tik-tak – opet slabo, možda 2 posto
5. Opći dojam – sad sve to izgleda zbrda-zdola, ali jednog dana možda nešto i bude


4. Diruni



Ova, relativno nepoznata plaža na južnoj obali Čiova, nekada mi je bila duši draga i tijelu ugodna. Najveća njezina draž je bila u relativnoj nepristupačnosti, jer se do nje moglo doći samo nakon 10-15 minuta pješačenja. Kako je monstruozno vikendaško naselje u obližnoj uvali Mavarčici širilo svoje krakove, tako je i ova plaža postajala sve dostupnija i nažalost manje intimna.
Kameni oblutci, čisto more, borova šuma u blizini, je li nam potrebno išta više od toga? Dalje prema istoku ima nekoliko lipih plažica za ljubitelje nudizma. Na žalost, toga je sve manje, obično se priča odvija po slijedećem scenariju - najprije svi uživaju u čarima prirode, onda s vremenom počinje dolazit sve više raznoraznih bolesnika i manijaka, nudisti se počinju povlačit i na koncu bivaju izgnani. Malo pomalo, počinju se vraćat, ali samo muški, i onda vam ove plaže dobiju status gay-friendly „destinacije“.
O tempora, o mores!!!

1. Pristup/ parking – sa motornim prometalima gotovo nemoguće – 2
2. Sadržaji – nema ništa – 1
3. More – Čisto i bistro (još uvijek)
4. Tange/topless/tik-tak – 3 posto
5. Opći dojam – Na ovakve plaže, tribalo bi uredbama ograničit broj ljudi postavit nemilosrdne kriterije za ulaz, čak štoviše, ogradit bodljikavom žicom

6. Pantan



Sve do sada navedene plaže ne nalaze u samom Trogiru, već pripadaju satelitskim općinicama. E sad, da ne bi ostalo ne tome da u samom gradu nema niti jedne plaže, evo ću vam predstavit i Pantan. Najveća prednost ove plaže je u tome šta mi je blizu kuće, tako da se do nje moram samo dokotrljat stotinjak metara. Ova prirodna plaža nalazi se na ušću male riječice Pantan u more. Plaža je čista i uredna, idealna za penzionere, neplivače, majke sa malom dicom. Za očeve...hmmm...nisam baš siguran. More je prilično plitko, uđeš u more, plivaš, plivaš, još uvik plivaš, malo staneš za odmorit se – a ono još uvik možeš nogama uvatit dno!
Ako ništa drugo – teoretski bi se moglo zaigrat na picigin. Teoretski velim, jer ekipa koja se okuplja na ovoj plaži – hmmm. Teško, teško...

1. Pristup/parking – kroz planine barda i gore, ako pogodite pravi put – 2
2. Sadržaji- malo , ali dovoljno – 2
3. More – Ipak je ovo Kaštelanski zaljev, više od 3 – teško...
4. Tange/topless/ tic-tac – apsolutna nula, tuga, čemer, jad
5. Opći dojam – Jednog lijepog dana...možda nešto i bude od ove plaže


I na kraju, opći zaključak se može svesti u jednu jedinu rič – AJMEEEE!
Frapiran sam, konsterniran, osupnut i ogorčen...
I to ne plažama nego kupačima.
Kako ti ljudi loše izgledaju!?!?
Kako su samo ružni, smotani, nikakvi???
Nije tako bilo u moje vrime, definitivno!
I di su se izgubili toplessi????
Ovo ne da su čedne, nego ultramegaturbo čedne zone!!!
Nedavno su izašli rezultati istraživanja po kojima kod muškaraca gledanje u bujne ženske grudi izuzetno pozitivno utiče na rad srca, regulira sve vitalne procese i produžava život. A šta ćemo sad?
Sva srića šta imam brodić i sad nakon ove dubinske analize, njegova vrijednost je u mojim očima skočila nebrojeno mnogo puta. Ko mi može platit đite po malim i velikim škojima, daleko od ove gužve? Ma dovoljno je otisnit se samo stotinjak metri od kraja i već sve izgleda drukčije.
A sad konačno, odoh ja na noćno kupanje....

Ako je suditi po kolektivnoj histeriji koja je zavaladala elektronskim medijima, a sve vezano za val "tropskih vrućina" koji je zahvatio Hrvatsku, više je nego očito da je u našim medijima u tijeku teška sezona kiselih krastavaca. Nemaju dovoljno aktualnih tema pa onda pompozno, histerično i panično, voditelji sa svih dalekovidnica izvještavaju svekoliku javnost o neizdrživim vrućinama.
Pa ljudi moji šta vi uopće oćete? Je li lito? Je li sredina sedmog miseca? Pa kad će bit vruće ako neće sad!?

I onda nam je još daju raznorazne upute i savjete. Liječnici preporučuju laganiju prehranu, pijenje puno tekućine i izbjegavanje većih fizičkih napora tijekom dana, ali i susprezanje od konzumiranja ljubavi - makar do kraja tropskoga tjedna!!!
Suzdržavajte se od seksa! Ma molim te, ti ćeš mi reć da se moram suzdržavat!
Pa nećemo to radit u saunama i kotlovnicama!
Ima li šta bolje od dobroga seksa na brodu, u moru, u pješčanom plićaku, na plaži....
A tek noćno kupanje?
Ma, nemaju oni pojma...





Idemo mi dalje.
Razmazija sam se. Ma ne, nije ono šta ste prvo pomislili, već nešto sasvim drugo.
Na moju veliku sriću, u zadnje vrime navika sam se družit sa pravim ljudima.
Bistrim, pametnim, dobrohotnim ljudima.
Odličnim ljudima.
Čak sam i smetnija sa uma, da postoje i nekakvi drugačiji

Nekidan smo bili u Dućama kraj Omiša. Plan jednostavan. Kupanjac, zafrkancija, spiza...
Ali...ubacija nam se u društvo jedan "padobranac". Navodno prijatelj našeg prijatelja...
Navodno...
Na samom početku je bija sasvim nezamjetljiv, doduše, pokuša je s nekim kvaziduhovitim upadicama skrenit pažnju na sebe, ali mu baš i nije uspjevalo.
U stvari i jest. Primjetili smo da nije baš duhovit. Ali dobro, kontam da nas čovik ne poznaje, možda je to samo početna trema i nervoza....
Tup, glup, neupotrebljiv....a šta ćemo sad, nije čovik kriv, kriva je majka priroda....
Najviše se iskazao u vatrogasnim aktivnostima. U nedostatku otvorenog plamena, svojski je gasio najviše svoje prašnjavo grlo.
Sa svakom novom časicom vina, ovaj pričuvni vatrogasac u zimskom periodu je postajao sve goropadniji.
Kako sam ima nesriću da se nalaktija baš do mene, uvatija me svojski pilat

- Znaš li ti stari, šta je naš problem...- upitno me pogleda prozirnim buljavim očima
- Šta?
- Nemamo intelektualaca...
- Kako nemamo?
- Ajde nabroji mi tri intelektualca danas u Hrvatskoj
- Pa evo ti naša M. Vidi je! Zgodna, vridna, pametna! Eto, naša M je pravi intelektualac- pokušavam okrenit na zafrkanciju

- Ma ko, nemoj zahebavat, ona intelektualac, ma kako M. Može bit intelektualac?
- A šta ti misliš, oli žene ne mogu bit intelektualci?
- Nema šanse

Vidila naša Žena od mota koja je ura pa se i ona uključila
Ajme, pa kako mi tako možeš govorit. Ti si sad u stvari meni sad reka da sam glupa. je li tako?
A šta da ja tebi kažem da si ti seksualno ugrožen...

Ajme! Takla ga je u žicu!
Ispočetka je nešto neartikulirano zahropta, a posli je počeja svoju tiradu.
Ona će meni ovo, ona će meni ono, kako možeš ovo, kako možeš ono.

Nismo ga posli ni obadavali, vidili smo koja je ura.
Ali na našu nesriću, Aristotel nije odustaja
U svakoj rečenici, sve se više penja i penja.
Ona njega uvridila, ma nu ti nje!
Na kraju je demonstrativno zapalija joint.

Primjetivši naše začuđene i "blago prijekorne" poglede, počeja je novu verbalnu ofenzivu.

-Vi ste svi konzervativni, pa šta sad ako ja oću zapalit- zapalit ću i ko mi šta može....

Eto, ovaj me zbilja prosvitlija, sad sam još sazna od ovog hrvatskog intelektualca da sam konzervativan.
Pa, možda sam ja čak i konzervativan, ali ti si glup, pijan i napušen! Ma di ćeš bolje kombinacije.
Ubija mi je ovaj glupander svu volju za dobrim druženjem, odjednom sam se sitija da imam neodgodivih poslovnih obaveza, pa taman bila i subota navečer.
Čoviče, satra nas je, ovo je bija baš ogledan primjer one narodne "šta jedna budala pokvari, sto pametnih ne mogu ispravit".

Ali, nije svako zlo za zlo, dobro je povremeno upoznat i nekog ovakvog tipa...
Onda vidiš da je stvarno velika srića bit okružen pravim ljudima.
A možda je čak i ovi moj "intelektualac" nekome dobro društvo, vrag će znat...
Uglavnom, pričuvnom vatrogascu u zimskom periodu šaljem ovoga kanadera da mu ugasi usijanu glavu.
Sve je to zbog vala tropskih vrućina....

I da se još stoput rodin, tu bi se volija rodit.
Jer...kako govorit o Dalmaciji, a ne pobić u patetiku, pretjerivanja, hiperbole, parabole, elipse i kružnice. Ne bi Dalmaciju mogla opisat ni cila analitička geometrija. I kad dođe lito vilovito, kad je sve, upravo ka danas, u subotu, četrnajstoga dana miseca srpnja, puno sunca, vedrine, ljudi, boja, okusa i mirisa, mene uvati neka sjeta.





Kako ljudima objasnit da upravo sada, kad je dalmatinski način življenja posta „brand“, dakle kako nekome objasnit da je ključ takvog života, izgubljen i bačen negdi daleko u duboko more.
Ma, čak bi bilo dobro da je bačen u more, više se bojim da je bačen na nekakav K(a)repovac, da sad ne izgovorim neku drugu rič koja počinje sa K, a završava sa AC

A taj „brand“ simbolizira jedan naš tipični čovik, nazovimo ga Šime, koji je naravno obučen u kratke gaće i mornarsku majicu. Naš je Šime svojom drvenom barčicom od 4 metra i dvadeset centimetri, jutros isplovija na more, do samo njemu znanih pošta, pokupija vrše i parangale, putem bacija oko na gole strankinje na udaljenim plažama, pa će se sad lipo vratit doma. U litnoj kužini će njegova žena Paškvalina, koja je nekad da je tila, tri puta mogla bit Miss bivše Juge, sa traveršon oko pasa napravit jedan lipi brujetić da će cila fameja i pjate i prste polizat. Popit će se poza obida barenko dvi bevande nakon kojih će malo ubit oko. Kad se Šime malo odmori, popodne-pridvečer će učinit đir do svoga vinograda i maslinika, izvidit situaciju, eventualno malo pročeprkat po vrtlu, ubrat bokunić blitve, šaku zeja i pomidora za večeru, nakon koje će sa svojom klapom zapivati u konobi.

E moj Šime...
Nema te više Šime
Nema te Paškvalina....
Da te mogu pismom zvati...





Sve me straj da se Dalmacija iz mojih i Šiminih snova i sićanja, baštardala, prokurbala, pogrubila, da se zamantala nekin bajkama, snoviđenjima i šarenim lažima koje nikad nisu bile njezine.

Šarene laži nekih tuđih ljudi koji nas ne razume, koji nas smatraju zatucanim i priglupim linčinama koji nikad nisu imali niku stvar za jasno reć NE!



Uvik smo bili fascinirani ljudima koji su drukčije govorili, u startu smo ih smatrali finijima i pametnijima. Nekad su nas takvi osvajali ognjem i mačem, danas su oni zaista puno pametniji, pa nas osvajaju crnim aktovkama i laptopima. Dođu nam uredni, nasmiješeni i nalickani, otvore lancune nacrta i projekata velebnih hotela, turističkih naselja sa svim mogućim pratećim sadržajima. Oni su naši spasitelji jer će upravo u rajskim uvalama sa kojima, uzgred budi rečeno, mi sami ne znamo šta ćemo i kako ćemo, izgradit sva čuda ovoga svita. I naravno – otvorit će nekoliko ijada novih radnih mista. Ne govore još da ta radna mista nisu za nas, nego za neke Moldavce, Kirgize, Filipince, Kineze...

Nama još samo preostaje da shvatimo, ako još imamo imalo pameti, da najveće bogatstvo Dalmacije leži upravo u njezinom „siromaštvu“. U kapji uja, zrnu soli, šaci suza, vrići smija.
Mi bi, šempje jedne, tili bit Španjolska, Grčka, oli Mađarska, čak i Bavarska, a vako ćemo prije postat Mozambique, Gana, Gvajana or Botswana





Nije u šoldima sve!
Jer...mi sa šoldima NE ZNAMO, nas šoldi zamantaju, privaru, podivljaju, učinu od nas beštije...
Rođenu mater i ćaću bi prodali kad nam šoldi zamirišu, a kamo li ne svu zemju, sve građevinske i negrađevinske parcele šta smo ih naslijedili od svojih didova.

I zato je dobro da se konačno počeja javljat svojevrstan „Pokret otpora“.
Ne primitivan, ne zatucan, ne ksenofobičan, već pokret ljudi otvoren i prema sebi i prema drugima. Nećemo se zatvarat u svoje brloge. Neka nam dolaze dragi ljudi.

Ali i zbog njih i zbog nas samih bi bilo najbolje da napravimo sve, baš sve, da i za pedeset i za sto godina naš dalmatinac Šime u ribarskoj majici digne koju škarpinu sa parangala, i u svome vrtlu ubere i blitvu i pome i kukumare „bez konzervansa“...

Pa da i on uvečer zapiva sa judima u konobi...

Dobro je. Ide na bolje. No need for speed. No need for gips. Rendgenski snimak pokazao je da ništa nije slomljeno. Propisana terapija glasi – mirovanje...
S livom nogom mogu di oću, a desnu je najbolje dignit u ariju.
Ma di ću ja mirovat...
E, ka da je to lako!

Doduše ne bi bilo loše zauzet takav položaj barem neko vrime i još pogotovo ako u blizini imaš nekoga da te dvori, tetoši i njeguje, ali nećemo sad u detalje, jel' tako?
Gledam priko oka televiziju. Zaželija sam se sporta. Kakvo je ovo lito? Nema europskoga u balunu, nema svjetskoga u balunu, nema olimpijade, nema atletike, na ovim programima na MaxTV vrte samo neke gluposti. Neš ti zanimljivosti gledat golf! Ili dizanje utega...
Zanimljivije od toga bi bilo gledat nekoga kako čuči na zahodu...

A staro dobro čitanje? Možda je pravo vrime za to. Sad kad ne smijem nigdi mrdat i recimo da vrimena imam na bacanje, bilo bi i više nego dobro provirit u sadržaj između korica. Poneku od ovih knjiga sa prašnjavih polica koje samo šta ne vape „čitaj me, čitaj me“. Da, nađe se čak vrimena i za čitanje blogova. Ostavim tu i tamo poneki komentar.



Ali...malo mi je tužno ovo...nestali su mnogi „moji“ blogovi. Pa eto samo sa ove moje liste s ruba ekrana, mnogih više nema. Ali ne želim brisat linkove. Neka stoje kao podsjetnik na stara dobra vremena. Nevjerojatno je koliko se u ovih godinu i nešto sitno dana od kada sam ovdje promijenila blogosfera.

Priznajem, u početku sam se najviše „zakačija“ za Wandu. Kako je to bija fenomenalan blog! Erupcija emocija, s toliko iskrenosti, ženstvenosti, svaki dan novi post, živili smo s tim blogom, strepili, bodrili... Pa onda Opaljena sa svoje ponistrice, Ptica Trkachica, Riječanka...
Neponovljiva Penellope je nedavno objavila fajrunt, ali vratit će se ona, siguran sam..
A tek ova muška ekipa, Ribafish, Sadistico, Babl, Milou, 2tref, to su face čovječe!
Ima ih još dosta, neću više nabrajat jer ću sigurno nekoga nepravedno izostavit...

Znam, nije lako biti dobar bloger. (Nu me, to ja ka za sebe govorim..) Gotovo svaki dan biti dobar, vrlo dobar, pače i odličan, raspoložen, sa friškim i aktualnim temama. Umore se ljudi, razumljivo je to. I zato skidam kapu ekipi koja je ovdje od prvog dana. Mnogi su od njih u kategoriji „velikih“ blogera. To su vam oni koji vrlo često od „običnog“ posta sa napisanih pet rečenica dobijaju po 50-60 komentara. I to ne onih „forumaških“ ili još gore „chatovskih“ komentara.
Naravno, broj komentara ipak nije mjerilo vrijednosti, vidim puno dobrih blogova sa svega pet-šest komentara, sve je relativno moj Alberte...

I onda, šta je posebno zanimljivo, pojave se nekakvi čudnovati likovi koji ništa svoje ne pišu nego iz samo njima znanih razloga počnu takve blogere provocirati, izvrćati stavove, blatiti, udarati ispod pojasa...
Šta je tim tipovima u glavi?
Kupus?
Slama?
Poliuretanska pjena?
Sve će vam naš narod oprostiti, samo uspjeh ne...

Uglavnom, reka sam već, malo mi je tužno...ono kad klikneš na neki blog koji te ispunjava radošću, a pojavi se samo ona zlokobna stranica koja nas uvjerava da ta adresa ne postoji. Imam osjećaj kao da mi je neko ukra škrinju iz podruma sa svim mojim Alan Fordovima, Komandantom Markom, Blek Stenom, Zagorom i Čikom....



Ipak se nadam i virujem da svi ovi moji „junaci“ danas žive lipo, u ljubavi, radosno, pa čak i bez svojih blogova.
Kako su ono završavali TV Dnevnici za vrime rata?
Pozdrav svim braniteljima ma gdje bili...
Tako ću nekako i ja.
Pozdrav svim blogerima, a naročito „mojim“ bivšim blogerima, ma gdje bili!

Opandrčija sam nogom u stinu. Ne znam sad više je li se taj nesretni sraz dogodio
za vrime kanjoninga, konobinga oli možda screeninga, ali boli me za poludit.
Cotam.
Šepam.
Jo i ajme!
Za prohodat sto metara triba mi najmanje sedam minuti.
Ali, čak i nije najgore to šta šepam i šta me boli.
Najgora su pitanja!
Pitanja raznoraznih faca kad me vide, ovakvoga nevoljnoga, ciloga u ofsajdu…
Čak i oni tipovi koji mi se nikad ne javljaju na ulici, sad odjednom imaju potrebu da izreknu nešto kao jako duhovito…

A šta je merlo, di si to uvalija nogu?
Opa, igrali smo na balun, a?
Sto posto si se naboja na ježinca!
Alo momak, oli si opet počeja trčat za Čehinjama…

Mas vam pater, ko je vas šta pita!
Ko sad ima volje, mašte i vrimena objašnjavat di mi se i šta se dogodilo
Još najbolje da im priznam da sam se razbija dok sam kanjonjarija.
Onda bi slavodobitno likovali – eto ti ga sad na!
Uvik se skitaš – neka te!
Zato im samo diplomatski odgovorim:
“Ah dragi moji, hvala na brizi, ali… u stvari, ništa mi nije, to ja samo malo šepesam, tek toliko da skrenem pažnju na sebe, znate…”

Nakon toga svaka daljna rasprava bude suvišna.
Nema veze, sve je to cijena kanjonizacije
Na mlado je, još dva-tri dana, bit ću ja ka novi…

U ovakvim slučajevima najbolje je noge točat u more. More liči sve. Ali kako doć do mora?
Tamo di je pristupačno, ima mali milijun ljudi.
I znate šta svatko, baš svatko od tih mali milijun ljudi napravi kad uđe u more?
Pa se ti sad kupaj u kanalizaciji, pardon – moru..

Moga bi se spustit doli do Pantana! To mi je stotinjak-dvista metara od kuće. Nije baš neka plaža, više je to močvara, ali mogu se za ovaj put i prigorit, idem samo potočat noge. A ima doli i ljekovitog blata pa ću se lipo sam sebe izblatit.
Ali ko će sad došepesat do doli?
Ništa, idem vespom.
Eto ti mene za pola minuta na plaži, a tamo me, za nevolju, dočeka stručni konzilij sastavljen od mojih predragih susjeda.

Opa, pa vi ste susjede, počeli i na plažu dolaziti motorizirani!?

Izbrojio sam polako do deset, pa još jednom, nastojeći da mi ne uzavre krv pradjedova i uljudno dragim susjedima objasnio da sam i tako samo u prolazu.

Nekako sam se uspija dokotrljat do dijela plaže na kojem nema nikoga, skidam konačno šlape i hodam bos.



Vrući pijesak djeluje blagotovrno na moje ranjeno biće. Uh, koji je ovo ugodan osjećaj!
Od kad nisam šeta ovako bos? Ima sto godina...
Sad bi ovako uživa na vrućem pijesku čitavu vječnost.
A kad smo bili dica, šetali smo bosi cilo lito. Tabani bi nam toliko otvrdnuli da ništa ne bi osjećali. Bilo je u njima i bodlji ježinaca i komadića stakla, drače zadivače i ko zna čega još sve ne. Daleko od toga da smo hodali samo po pijesku. Gazilo se i po kamenju i po škrapama.

Danas smo svi postali fini, nosimo anatomski oblikovanu obuću, ne hodamo bosi i ne penjemo se po drveću (tu smo fazu navodno prevazišli!)...
Zato nam noge postaju mlohave. Vidim i sam po sebi da više ne znam hodat bos po škrapama.
Izvrćem se, bode me, uh, ah, tražim spasonosne šlape, patike, bilo šta...


Lito je, toplo je, idealno vrime da ponovno počnemo vježbanje bosonogog hodanja. Možemo čak i prišit neko “atraktivno” ime toj aktivnosti – bosonoging ili nešto slično. To odma zvuči nekako više fensi, e…



Najbolje od svega je da i liječnici preporučaju hodanje bosih nogu, posebno kod male dice, jer se tako najbolje mogu ispravit ravna stopala. Hodanje bosih nogu ima iste učinke kao i masaža jer se na taj način stimuliraju mjesta koja bi inače stimulirao masažer. Hodajući svakodnevno ovako normalno “nebosonogo”, naša stopala postanu pasivna i izgube sposobnost podupiranja, pa se tako lakše javljaju neke ozljede koljena i samog stopala. Sasvim logično, obuća stišće stopalo, oblikuje po svome kalupu, nema tu prirodnog kretanja.

Zato ću i sam, čim mi prođe ova privremena onesposobljenost, u akciju bosonoginga. Bilo bi dobro ojačat malo mišiće i ligamente stopala da mi se ubuduće ne događaju ovakve dežgracije. Naravno, ne valja u sve to krenit ka grlom u jagode, da nam odma u početku ne bi srezalo volju za daljnje aktivnosti. Dobro bi bilo, prije svakog hodanja bosih nogu namazat stopalo maslinovim uljem.
Čak i ne mora bit ekstra djevičansko.

A ja sad konačno idem do svoje doktorice…
Ako me netko slučajno i vidi - samo me ništa ne pitajte…

Ljetni program aktivnosti ekološko-hedonističke škole nadobudnih momaka i djevojaka u najboljim godinama, a koji se odvija pod motom moramo probat sve, piči dalje sve u šešnajšt. Molim mlađu publiku da ovaj moto ne shvati doslovno, možda bi preciznije bilo reći "moram probat sve ono za šta imam osjećaj da bi moglo bit dobro", ali ko je to vidija moto od dva kilometra teksta.

Dakle, vrijeme je ing-a, sve šta završava na ing postaje atraktivno i moderno.
Ing je inn...

Odavno već razmišljamo o raftingu, ali kako je ta vrsta "avanturizma" postala tako učestala i moderna da čak i članovi vlade RH moraju obavezno "dobrovoljno" nazočiti takvim aktivnostima, zaključili smo da je ova omiljena aktivnost ministra Čobija već pomalo passe.
Probat ćemo mi jednom i rafting, ali sad je gotovo nemoguće ugrabit slobodan termin.
Ali...mi smo imali smo nešto drugo u vidu, bolje od raftinga - kanuing...

Prošlog vikenda rodila se ideja o laganom spuštanju kanuima niz rijeku Cetinu, brzo smo stupili u kontakt s pravim osobama, sve je bilo dogovoreno i nestrpljivo smo iščekivali ovu subotu da konačno i to isprobamo.
Ali...uvik ima neko ali...
U utorak me nazvala naša M. poznatija kao Žena od mota
- Slušaj...kanuing u subotu...
- E...
- Nema ništa od toga!
- Kako nema?
- Ma ispala je neka zbunjoza, kamioni bacali stine pa razbilo kanue....
- A hebenti....
- Ali ima nešto bolje!
- Bolje?
- Kanjoning!!!
- Šta je to?
- Nemam pojma, ali rekli su da je to totalno ludilo!
- Onda idemo na kanjoning!

Rečeno – učinjeno, dogovoreno-ostvareno! Opičena ekipa opet u je stvaralačkom zanosu, danas smo pojačani čak i s nekoliko novih članova.
Dolazimo u Podgrađe, jedno od tipičnih sela omiškog zaleđa, tu nas dočekuju naši vodiči i domaćini iz agencije JUT.
Kako je put od Splita do Podgrađa bio izuzetno dug i naporan, naravno da nam je najbolje bilo odma učinit marendu. Naša tura trajat će četiri-pet uri, a di ćeš gladan u kanjon...
Ipak, na preporuku domaćina, nakon marende vridi odredba od nula nula promila da bi se spriječile eventualne 3.14zdarije...

Nemamo ništa protiv toga, i tako jedva čekamo kanjonjarenje, da konačno vidimo i to čudo. Poslušno, ali uz puno muke oblačimo neoprenska odijela, odabiremo kacige, pojaseve. Nekima je izuzetno važno da im kombinacija svih sigurnostih elemenata bude usklađena sa bojom kose, očiju, noktiju itd. Dok se cerekamo kako izgledamo u ovim "odoramo" ubacujemo ruksake "za kasnije", sjedamo u dva kombija i vozimo se desetak kilometara dalje, iznad Zadvarja...



Preko brane hidrocentrale, preskačući raznorazne prepreke i barijere, spuštamo se skroz doli u kanjon Cetine. Osnovni cilj ekspedicije je u biti vrlo jednostavan. Sad više nemamo drugog puta, nego kroz kanjon, plivajući, plutajući, daveći se, ili pak planinarenjem, veranjem i spuštanjem po konopima svladati nekoliko kilometara kanjona sve do mirnijeg toka rijeke Cetine. Upravo tamo di svoje ture počinju ovi "penzioneri" raftingaši...
Kao dodatni šlag na tortu, očekuje nas i savladavanje Velike i Male Gubavice, najvećeg slapa na Cetini i njezine manje sestrice.

Nema nam druge, sa optimizmom uskačemo u Cetinu, osnovna tehnika je slijedeća. Ispružiš noge naprid, ležiš na leđima i puštaš da te voda nosi. Pri tom moraš pazit i izbjegavat stijene koje se svakih nekoliko metara izranjaju iz mora, pardon rijeke.
Neoprensko odijelo dobro štiti od hladnoće, pojas daje dodatnu sigurnost, a i kaciga na glavi je više nego dobrodošla. Uz opću ciku i viku, uz tek poneki jauk kad neželjeno opandrčiš u stinu, uspješno savladavamo brzake. Na opasnijim dijelovima, izlazimo iz rijeke i pješačimo.





Brzo smo se prilagodili. Iako nitko od nas nije ima blage veze, šta je to u stvari "kanjoning", sad nakon prvih iskustava ne možemo sakrit oduševljenje. Dobiješ osjećaj kao da ulaziš u neki poseban mikro-svijet, tu je samo rijeka, nekoliko stotina metara visoke okomite litice, kanjona, huk brzaka i slapova. Ni o čemu drugom ne misliš, isključen si potpuno od svakodnevnih briga. U direktnom kontaktu s prirodom "osuđen" si da vlastitim sposobnostima izvučeš živu glavu. Naravno, osim nas, novopečenih kanjonjizatora, tu su i dva iskusna vodiča bez kojih bi ovo bila zaista nemoguća misija.





Dolazimo do Velike Gubavice. Najprije se penjemo iznad i uživamo ( poneki bome i trtare) u pogledu na imresivni slap. Naravno, nema teorije da skačemo preko 48 metara visokog slapa, već ulazimo u jedan tunel kojim je nekada prolazila voda za hidrocentralu. Malo penjanja, pa zatim malo spuštanja i eto nas ubrzo sa donje strane. Zastajemo, guštamo, skačemo u jezerce. Priljubljujemo se skroz uz litice, izbjegavamo glavnu struju i mic po mic dolazimo doslovno ispod samog slapa. Zastrašujuća je snaga vode koja se obrušava iz visine, trenutak neopreznosti skupo bi platili. Ali osjećaj je...neponovljiv! Ključa voda sa svih strana, iz dubine jednostavno vrije, sve je puno pjene, atroke jakuzzi i pjena-party...





Nizvodno od Velike Gubavice plivamo u nešto mirnijem toku rijeke. Sad više ne znam je li to objektivno tako, ili sam već potpuno prilagođen za ovakve uvjete. Plutam na površini, puštam da me rijeka nosi...

...i moje misli san ozari
umrijet ću noćas od ljepote...

Već smo četiri sata u kanjonu, a vrime nam je proletilo za tren. Evo nas već i kod Male Gubavice. I ovaj slap moramo zaobilaziti, ali sad moramo primjeniti čak i malo alpinističkog iskustva. Spuštamo se preko konopa niz 13 metara visoku, stijenu koja se okomito obrušava u jezerce ispod slapa. I ovdje je potrebno hrabrosti i iskustva, za one kojima je to prvi put ne izgleda baš jednostavno. Doduše nakon spuštanja, velika većina bi rado ponovno pokušala...

Nakon uspješnog prolaska i ove zadnje prepreke, sad smo stvarno uplivali u miran tok rijeke, pravu bonacu nakon svega šta smo prošli. Izlazimo vani, slijedi lagana šetnja do jedne livadice na kojoj nas već čekaju kombiji. Konačno skidamo sa sebe "ratnu" odoru i demobiliziramo se u civilnu odjeću.

Sređujemo dojmove, ne spominjemo adrenalin ni slične izraze koji obično idu uz ovakve doživljaje. Meni osobno, ovo je bila najluđa avantura u životu, gotovo neusporedivo sa bilo čime ranije proživljenim.

Na samom početku nisam uopće ima blagog pojma o čemu se tu uopće radi, mislija sam da je nemoguće uopće proći tim kanjonom, a sad na sve to gledam iz neke druge perspektive.
Ovo obavezno morate doživjeti, ali ipak moram priznat da nije sve tako jednostavno. Ima zaista opasnih predjela i ako niste u dobroj fizičkoj a pogotovo mentalnoj kondiciji može bit i suza, ali i još puno gorih stvari.

Sad kad smo se uspješno "kanjonizirali" očekuje nas završni dio programa – KONOBING!
Za ovaj izraz znam već od ranije, ali priznajem - mislija sam da je neka zafrkancija, ali sad vidim da i nije. Dakle, da vidimo i taj konobing. Ušli smo u jednu tipičnu, ma najtipičniju dalmatinsku konobu, a u njoj nas je dočekalo pravo bogatstvo.





Bogatstvo mirisa, okusa, uspomena na neka davna vremena. Bačve vina, kamenice, sir iz ulja, slane srdele. U konobi u kojoj, zamislite nema konobara, uzimate sami svega koliko vam triba, koliko želite i koliko možete. Za desetak minuta evo nam dolazi i peka. Za vegetarijance su se bome spremile i posebne peke, samo od povrća.

Kako nam je bilo?
Je li spiza bila dobra?
A vino!?
Jesmo li zapivali?
Plesali!?
Smijali se...

Pa ko bi to uopće moga opisat...
Nemojte mi se niti usudit pitat – pa šta vam ovo triba!?

Ljudi moji, ovo morate doživit...
Ovo je....totalno ludilo!!!

Svaki put kad na ekranu svog pretpotopnog mobitela ugledam „Rascho“, inače kodni naziv mog polutajnog agenta i ministra za višu matematiku, kvantnu mehaniku i rusku književnost, istog trena znam da je neka akcija u điru.

No, umjesto njemu svojstvene staloženosti, ovaj put se glasao nekako neartikulirano...

- Alo, arghhhh, ja...i Frane....iza Abramoviča...tri jarbola...arghhhhh
- Ma čekaj Rascho, smiri se, šta je?
- Ima ovde isprid nas jedan ludilo brod, ogroman je, ovo je priko sedamdeset milijuni eura, garant...Bit će ti sto posto znaš koji je ovo, di si ti, vidiš li ga?
- A kako ću ga vidit iz Trogira?
- Onda moraš doć vamo!
- Di ste vi?
- Je li žnjaš di je Žnjan?
- Kako ne žnjan di je Žnjan, eh...
- Dolaziš?
- Dolazim...

I eto mene za manje pola ure na Žnjan, koristeće blagodati novotvorena 4.2 kilometra „brze ceste“ na kojoj se doduše još uvik ne nalaze ležeći policajci oliti „uspornici“, ali zato promet prilično usporavaju semafori koji se nalaze skoro na svakom kilometru.



Ostavljam auto na Žnjanu i dok đipam prema Zenti, stvarno vidim i onu Abramovičevu „kantu“ (u povjerenju onaj brod „Pelarus“ koji mu je zgrabila bivša žena je puno bolji!) i kojih stotinjak metara iza nje, ogromni trojarbolni jedrenjak. Da, to je taj famozni „Maltese Falcon“, sagrađen prošle godine, od koga drugog do talijanskog škvera Perini Navi. Doduše, ovaj je napravljen u njihovom „izdvojenom pogonu“ u Kladnjicama, uf pardon Istanbulu,
Yildiz Gemi u Turskoj.
Ma šta su mi sad Kladnjice pale na pamet!?
Prije mraka ga škljocam ovako iz daljine, ko zna kako će ovo ispast...

Malteški Sokol dug je 88, a širok 12.60 metara, kad mu je kobilica spuštena gazi 11 metara, a podignutom samo 6. Na čeličnom trupu aluminijsko nadgrađe. Ima totalno revolucionarni sustav ojedrenja, tri jarbola visine svaki po 58 metara, osim jedara naravno ima i dva motora po 1500 kilowata...

I uz sve ove impresivne dimenzije, impresivan je i broj sretnika koji krstare na njemu. Samo u obrnutom smjeru. Virovali ili ne, Malteški sokol ima samo 6 kabina po dva ležaja u svakoj.
Dvanaest ljudi na ovakvom brodu!? Neće im bit tisno...

Doduše, sav taj prostor moraju dijelit sa 16 članova posade, ali pretpostavljam da su gazde za članove posadu uzeli Malezijce, Singapurce ili Filipince. Praktični su, mali su, oko metar i po visine, triestšest kila u vrj glave, lako ih je smistit u gambuže po brodu, ne jedu puno, ne zanovijetaju, ne govoru ništa, rade ka mravi, čudo jedno od ljudi...

Evo sam ćopija nekoliko fotki sa službene stranice škvera „Perini navi“...







Nemam namjeru sad tupit o maritimnim i inim karakteristikima ove lipotice, doduše svaki put kad vidim ovako nešto uvati me muka jer se pitam hoću li i ja ikad imat prilike sudjelovat u izgradnji nečeg sličnog. Živi bili pa vidili...

Ako vas interesira kako možete unajmiti ovaj brod za tjedan ili dva, kliknit upravo ovdje
Cijena je vjerojatno prava sitnica, šta je to za nas...



A Rascho i Frane?
Ne, nisam ih zaboravija, taman sam ih naša kod lučice na Zenti, naravno sa neizbježnom agenticom Chimozom. Sa pogledom na Abramoviča i Sokola, imali smo mnogo točaka dnevnog reda na rasporedu.
Ali, ko će još i o tome....
Ajmo ljudi danas na more!
Ko ovo more platit...

Ajmo odma na početku zap'vat jednu...
Znate li onu?

...Moja mala nema mane
niko nema tako lijepe dragane.

Nema, nema, nema ona nikoga,
ona voli samo mene jednoga,
moja mala nema mane
nitko nema tako lijepe dragane...

Ajde dobro, dosta je bilo, nećemo sad čitav dan samo tra-la-la...

Ako ste već pomislili da će današnji post bit isključivo romantično-ljubavnog karaktera, grdno ste se u krivu. Tema je daleko prizemnija. Ma skoro čak i podzemnija.

Ono šta vam želim danas reć ipak se neće odnositi na moju malu, već na moju valu, da upravo onu opjevanu oslikanu čašćenu i slavljenu u mom prethodnom postu.
Zašto sam počeja s ovim pjesmuljkom?
Da, istina je, nije baš lako, a ni poželjno na onome šta nam je srcu drago i oku ugodno, pronalaziti mane. Ali, ponekad se mora i to. Ma uostalom neka mi se javi ta junačina bez ikakve mane!
Mane su koji put čak i poželjne.

Dakle lipi moji, ona „moja“ rajska, tirkizna uvala, pješčanog dna, kristalno čistog mora, puna lipote i sjaja, zamislite ima manu!
A ta je....recimo da nije sigurna kad puše jugo. Ne da nije sigurna, nego po jakom i valovitom jugu nije lako niti uplovit a niti isplovit iz nje.

Ali nije ni to veliki problem. Vješti pomorci to znaju izvest i livom rukom. Pravi problem je puno gori, ili kako bi stručno rekli-složeniji.
Pogledajte ovu sliku. Sve je divno, krasno, nije li tako?



Ajmo sad malo iz drugog kuta...





A šta ćemo sad?

Svega tu ima. Prastarih kanti, crknutih beštija, isparanih mriža, dasaka, mazuta, plastičnih kesica... Apokaliptičan prizor, spomenik suvremenoj civilizaciji...
Pakao od smeća u rajskoj uvali...

E sad, u čemu je problem?
Ovakvi prizori nisu rijetkost, na našoj obali možete naići na stotine i stotine sličnih primjera.
Na tom uskom pojasu nekoliko metara od mora, na tom famoznom „pomorskom dobru“ more nanosi tone i tone smeća. Naravno, da bi ih more moglo izabcit vanka, prije toga su neki primitivci sav taj silan otpad negdje, možda blizu, a možda i daleko, bacili u more.
Baci kume u more, može more sve progucat!
Kako da ne.
Oj lipa pameti...

Nikad neću zaboravit jedno predavanje za osnovnoškolce na kojem smo dici objašnjavali šta je to ekologija, zaštita okoliša općenito, koliko mi sami možemo pridonit i tako dalje i tako bliže.
I digne se jedna mala, možda treći-četvrti razred osnovne...
- Kad mi idemo na kupanje brodom, moja mama počisti sve šta smo donili i spremi u kesu!
- Ma bravo i za malu i za mamu, tako triba – oduševili smo se svi..
-I?- pitam je- Šta poslije mama napravi sa tom kesicom smeća?
- A....e....kad dođemo brodom na more, tamo di nema nikoga, onda mama to smeće baci u more!
Ufffff, prerano smo se radovali....

I šta je još bolje, u Republici Hrvatskoj, nitko, apsolutno nitko, nije zadužen da prikupljanje i odvoženje otpada sa morske obale. Jer taj obalni pojas nije u nadležnosti lokalnih komunalnih poduzeća. Nitko nadležan, netko podložan...

Ovako sve ostaje na dobroj volji pojedinaca ili raznih udruga, grupa građana, ronilačkih klubova i sličnih organizacija. Pa se obično prije sezone ljudi okupe, organiziraju akciju i počiste ono šta se počistiti da.
To je lipo. To je dobro. Osobno sam onako na svoju ruku, čistija i ovu plažu i još mnoge druge, mali milijun puta. Ponekad sam, ponekad sa svojim prijateljima. Rijetko, gotovo nikada nam se nije pridružija netko sa brodova koji su bili usidreni u uvali, netko od ostalih kupača ili slučajnih prolaznika. Ma šta pridružili! Čak štoviše, pogledavali su nas čudno, vjerojatno misleći da smo malo munjeni
Šta sad ovi tu privrću po smeću?

Dosta dugo sam se bavija mišlju da nabavim nekakav brodić kojim bi se moglo dolazit do udaljenih uvala i obala općenito, pokupit smeće u kontejnere i odnosit na deponije. Razumite, ono kao mali trajekt od desetak metara sa rampom na provi koja se može spuštat i vršit "ekološke desante" po obali. Posla sam nekoliko desetaka mailova na ministarstvo ovoga, onoga i koječega još. Jednom mi je čak neki činovnik iz ministarstva ovoga, onoga i koječega još, čak i odgovorio da je to krasna ideja, ali vjerojatno neprovediva. Koja banka bi mi uopće dala kredit za takav brod, a uostalom ko bi meni uopće i plaćao odvoženje otpada sa područja „pomorskog dobra“? Jer je nejasno, tko na tom području ima ingerenciju. Naime u Lijepoj našoj još nisu donešeni pozitivni pravni propisi koji bi regulirali tu problematiku.

Pa je stoga najbolje da sve ostane ovako kako jest. Neka se smeće taloži. Raspast će se ionako samo za nekoliko...stotina godina.

Ali...Možda čak i ima rješenja!
Eto, slučajno ili ne, nije ni bitno, u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji gledam članak o konačnom prijedlogu županijskog prostornog plana koji, kako se navodi u podnaslovu "širom otvara vrata razvoju".
Naime, po tom prijedlogu koji tek što nije usvojen, upravo u ovoj „mojoj“ uvali, dakle uvali Solinskoj na otoku Drveniku Velom, predviđena je izgradnja velebnog hotela i turističkog naselja sa 800 (slovima - osam stotina!) ležajeva, a u susjednoj uvali još jedno manje naselje sa „samo“ 600 kreveta!!!
Molim!?!?
U ovoj uvali 800 kreveta!?!?
Znate li koliko ljudi živi na čitavom otoku?
Oko 250.
Na otoku od 250 ljudi bit će hotela za njih 1400!?
Pa to je prava stvar!!!
Neće više bit smeća na obali, sve ćemo to lipo obložit betonom, bit će tamo zasigurno još puno pratećih sadržaja poput onih monstruoznih tobogana, vjerojatno će biti i famoznih golf igrališta, kockarnica, go-go plesačica i ko zna čega još sve neće bit.
Svega će bit.
Osim nas...

Adio pameti!
Nema nam druge nego počet dizat demonstracije!
Ovo je sve išlo u prdec...

Pripreme za izlet proteklog vikenda bile su duge i opsežne.
Teški, mučni pregovori, gotovo na granici incidenta.
Ovako je to otprilike izgledalo u sridu navečer.
Došla mi je Žena od mota i rekla:
- Slušaj, idemo ovu subotu na Šoltu...
- Di na Šoltu?
- Ne znan, ti si organizator...
- Ja organizator?
- E!
- Onda idemo na Drvenik Veli.
- Još bolje!
- Ko ide?
- Ko god može.
- Ajmo ća
- Ajmo!!!

...Zadnji ribar s Drvenika
Već je veza brod za kraj....



Dakle, da ne dužim dalje bez veze i bez potribe, u subotu se na trogirskoj rivi skupila prava All-stars ekipa.
Svi su orni, čili i spremni za akciju. Brojno stanje četrnaest. Žena devet, muškaraca pet...
Povod? Naša Ane, sunce naše zlatno,ovih dana je proslavila ...neki rođendan. U stvari, nije ga još proslavila, tek sad ga imamo proslavit.
Sve bagaje smo ukrcali u moju velebnu barčicu, Žena od mota sa mnom za svaku sigurnost, a ekipa ide trajektom do Drvenika, pa će malo planinarit priko škoja, sve do naše vale. Očekuje se zaheban i složen uspon. Visinska razlika je pogolema. Staza nije markirana. Vjerojatno će im biti potrebni dodatni stimulansi. Kemijski sastav stimulansa? Još uvijek tajna...
Još najbolje da dobijemo sve na gotovo, e!

Taman kad smo doplovili do zapadne punte Čiova ili po našu domaću - punte od Okruka, ugledasmo prizor koji me uvik ostavi bez daha – peraje u moru! Dva dupina tik jedan do drugoga, lipo elegantno plove niti pedesetak metara livo od moje prove. Vjerojatno mater dupinka i mladunac dupinić. Malo dalje od njih vidimo trećeg dupina. Ovaj je velik, najveći.
Ćaća, vjerojatno...
Malo mi je čudno da ih vidim na ovom mistu jer se radi o jednom od najprometnijih jadranskih raskršća, ali za divno čudo sada nema puno prometa. Smanjujem gas na minimum, puštam da mi prođu isprid prove. Koja je divota gledat ih u prirodnom okruženju! Onaj "veliki" nam je za sami kraj predstave izveja jedan lipi skok, naravno u znak zahvalnosti na razumjevanju.



Unatoč svim preprekama, cilj je uspješno ostvaren. Evo nas! Naša vala nas čeka, tajanstvena vala na južnoj obali Zirone Grande...
Razvoj situacije se odvijao po unaprijed određenom planu i programu.
Pod broj jedan podignuti šatore.
Pod broj dva pjevati junačke narodne pjesme.
Pod broj tri, skuvat pašta šutu
Pod broj tri a pojist pašta šutu
Pod broj četiri zaigrat vatropolo...

Da vatropolo!
Ma šta su ovi naši svjecki prvaci kontra nas!
To je bija herojski megdan.
U jednoj rečenici – bio je to junački boj epskih razmjera.
Na vatropolo?
E, na vatropolo...





Nakon odlučnog boja, večer smo proveli u planinarsko- kulturno-umjetničkom okruženju.
Naravno, zapalili smo i logorsku vatru. Nije baš po propisima, ali poduzeli smo sve, apsolutno sve mjere opreza. Kad se plamen počeo gasiti, nekim čudom, ostalo je puno žara. Još većim čudom u našoj blizini se našlo nekoliko kilograma friških bržola, šnicela, ćevapa, kobaja i sličnih jestvina...

Nakon deguŠtacije, fino smo i kulturno, poluglasno i skladno izveli nekoliko prigodnih višeglasnih napjeva. Napravili smo kratak presjek karijera maestra Silvija Bombardellija i Borisa Papandopula, a neki su bome u trenucima nadahnuća uspjeli izvesti i čitav niz arija iz Verdijevog opusa. Sa naglaskom na Rigoletto, naravno...

U noći punog mjeseca nakon „Nessun Dorma“ nije bilo više nikakve dileme–vrime je za horizontalu!



Novo jutro, novi dan
Nedjelja...
Ah ta nedjelja!
Možete li zamisliti kakva može biti sunčana nedjelja prvog dana srpnja u jednoj od najlipših uvala srednjodalmatinskog otočja, u društvu trinaest apostola smija, suza i beštimji...
(Ma i nema baš puno beštimji, to sam spomenija tek tako da dobijem pjesnički efekt...)
Pretpostavljate, da zaista, bila je to vrlo moguća misija...





Možda ste u onom popisu polaznika početnog tečaja za instruktore buduće ekološko-hedonističke škole zamijetili relativan nesrazmjer u broju žena i muškaraca.



Da, točno je, mi predstavnici inferiornijeg spola morali smo se dodatno truditi, jer nikako ne bi bilo u redu da se neke od naših budućih instruktorica slučajno ne bi osjetile zanemarenima i to na bilo koji način.
Eto, ja sam dao svoj skromni doprinos i upravo kao zeca iz čarobnog šešira izvukao neke svoje negdašnje vrhunske discipline. Kao prvo, kirurški precizno vađenje bodlji ježinca iz ženskih ekstremiteta, te naravno kao drugo - bioenergetski ljekovito, preventivno razmazivanje zaštitnim kremama po nedostupnim dijelovima leđa (opet ženskih, naravno!) - sve naravno u svrhu spriječavanja neželjenih opeklina. Mislim da je to potpuno u redu.
Planinari se moraju međusobno pomagati - to je jedan od osnovnih postulata...

Sve u svemu, nametnuli smo sami sebi stroge kriterije za ocjenjivanje je li izlet bio uspješan ili nije. Zadatak nam je bio ispuniti jedanaest bodova oliti punata u raznim disciplinama.

Za divno čudo – nismo uspjeli!?
Ma zamisli!
Imali smo osam bodova, deveti smo još možda nekako mogli navuć - ali do jedanajstog nismo mogli nikako.
Pojedinci su zakazali, neka ih sram bude!¨

Uglavnom, duboko potreseni i vidno razočarani općim neuspjehom cjelokupnog vikenda, jednoglasno smo zaključili da u što skorije vrijeme moramo pokušati ponovno. Tada ćemo, sa znatno više iskustva i osokoljeni novim spoznajama, zasigurno dosegnuti željeni rezultat od jedanaest punata.
U sridu, naravno...
Pa makar bila i subota!

Jedna od najblesavijih primjedbi koje već godinama slušamo na račun našega turizma, jest ona da mi nudimo samo more i sunce! Ma vidi ti njih! Mi nudimo samo more i sunce!? A kad ste tako pametni ponudite i vi more i sunce.





A šta to samo more i sunce znače i kakve blagodati ima na naš organizam?
Jeste li ikad čuli za aerosol? Jeste, ali niste sigurni šta je to zapravo! Ne nije to nikakv sprej protiv komaraca, iako ste na dobrom tragu.
Sunce, morska voda i vjetar su u stvari dobitna kombinacija za naše zdravlje.
Najbolje vam je od svega kad razvali popodnevni maeštral doć lipo na škrape, stavit koji šugaman oli kušinić ispod guzice, a ako je malo ravnija stina, možete i bez toga. Samo se lipo namistite kako vam najbolje odgovara, opustite se i uživate! Terapija počinje.

Možete sist dikod i na plažu, ali na škrapama je terapija učinkovitija.
Dakle lipi moji, kad more tuče u škrape i sve prska okolo, zrak na tom području obiluje kisikom i ozonom, a isto tako natrijevim, jodnim i drugim solima.
I to posebno kad vitar puše s mora prema kopnu. Šta se tada događa?
Rasprskavanjem kapljica more stvara taj famozni aerosol.





Posljedica je toga da je disanje na obali i na moru olakšano,
krvni optjecaj poboljšan, a ojačana je i djelatnost mišića.
Kojih? E sad se vi mislite...
Oslobađanje topline i vode putem kože na morskoj je obali
izrazitije, izlučivanje dušičnih spojeva mokraćom obilatije (ma vidi ti to), a
umnožavaju se i bijele i crvene krvne stanice.
Utjecaj morske klime na živčani sustav je još uvik enigma. Kod nekih, boravak na moru donosi opuštanje i smirenje, ali kod nekih drugih uzrokuje svakojaka uzbuđenja.

Sve navedeno je samo dijelić pozitivnog utjecaja mora na naš organizam.
Stoga onima koji su blizu ovo dajem na znaje I ravnanje, a onima koji su trenutno daleko od mora želim da šta prije osjete blagodati ove terapije.