Marketing
Moja vala ima mane
Ajmo odma na početku zap'vat jednu...
Znate li onu?
...Moja mala nema mane
niko nema tako lijepe dragane.
Nema, nema, nema ona nikoga,
ona voli samo mene jednoga,
moja mala nema mane
nitko nema tako lijepe dragane...
Ajde dobro, dosta je bilo, nećemo sad čitav dan samo tra-la-la...
Ako ste već pomislili da će današnji post bit isključivo romantično-ljubavnog karaktera, grdno ste se u krivu. Tema je daleko prizemnija. Ma skoro čak i podzemnija.
Ono šta vam želim danas reć ipak se neće odnositi na moju malu, već na moju valu, da upravo onu opjevanu oslikanu čašćenu i slavljenu u mom prethodnom postu.
Zašto sam počeja s ovim pjesmuljkom?
Da, istina je, nije baš lako, a ni poželjno na onome šta nam je srcu drago i oku ugodno, pronalaziti mane. Ali, ponekad se mora i to. Ma uostalom neka mi se javi ta junačina bez ikakve mane!
Mane su koji put čak i poželjne.
Dakle lipi moji, ona „moja“ rajska, tirkizna uvala, pješčanog dna, kristalno čistog mora, puna lipote i sjaja, zamislite ima manu!
A ta je....recimo da nije sigurna kad puše jugo. Ne da nije sigurna, nego po jakom i valovitom jugu nije lako niti uplovit a niti isplovit iz nje.
Ali nije ni to veliki problem. Vješti pomorci to znaju izvest i livom rukom. Pravi problem je puno gori, ili kako bi stručno rekli-složeniji.
Pogledajte ovu sliku. Sve je divno, krasno, nije li tako?
Ajmo sad malo iz drugog kuta...
A šta ćemo sad?
Svega tu ima. Prastarih kanti, crknutih beštija, isparanih mriža, dasaka, mazuta, plastičnih kesica... Apokaliptičan prizor, spomenik suvremenoj civilizaciji...
Pakao od smeća u rajskoj uvali...
E sad, u čemu je problem?
Ovakvi prizori nisu rijetkost, na našoj obali možete naići na stotine i stotine sličnih primjera.
Na tom uskom pojasu nekoliko metara od mora, na tom famoznom „pomorskom dobru“ more nanosi tone i tone smeća. Naravno, da bi ih more moglo izabcit vanka, prije toga su neki primitivci sav taj silan otpad negdje, možda blizu, a možda i daleko, bacili u more.
Baci kume u more, može more sve progucat!
Kako da ne.
Oj lipa pameti...
Nikad neću zaboravit jedno predavanje za osnovnoškolce na kojem smo dici objašnjavali šta je to ekologija, zaštita okoliša općenito, koliko mi sami možemo pridonit i tako dalje i tako bliže.
I digne se jedna mala, možda treći-četvrti razred osnovne...
- Kad mi idemo na kupanje brodom, moja mama počisti sve šta smo donili i spremi u kesu!
- Ma bravo i za malu i za mamu, tako triba – oduševili smo se svi..
-I?- pitam je- Šta poslije mama napravi sa tom kesicom smeća?
- A....e....kad dođemo brodom na more, tamo di nema nikoga, onda mama to smeće baci u more!
Ufffff, prerano smo se radovali....
I šta je još bolje, u Republici Hrvatskoj, nitko, apsolutno nitko, nije zadužen da prikupljanje i odvoženje otpada sa morske obale. Jer taj obalni pojas nije u nadležnosti lokalnih komunalnih poduzeća. Nitko nadležan, netko podložan...
Ovako sve ostaje na dobroj volji pojedinaca ili raznih udruga, grupa građana, ronilačkih klubova i sličnih organizacija. Pa se obično prije sezone ljudi okupe, organiziraju akciju i počiste ono šta se počistiti da.
To je lipo. To je dobro. Osobno sam onako na svoju ruku, čistija i ovu plažu i još mnoge druge, mali milijun puta. Ponekad sam, ponekad sa svojim prijateljima. Rijetko, gotovo nikada nam se nije pridružija netko sa brodova koji su bili usidreni u uvali, netko od ostalih kupača ili slučajnih prolaznika. Ma šta pridružili! Čak štoviše, pogledavali su nas čudno, vjerojatno misleći da smo malo munjeni
Šta sad ovi tu privrću po smeću?
Dosta dugo sam se bavija mišlju da nabavim nekakav brodić kojim bi se moglo dolazit do udaljenih uvala i obala općenito, pokupit smeće u kontejnere i odnosit na deponije. Razumite, ono kao mali trajekt od desetak metara sa rampom na provi koja se može spuštat i vršit "ekološke desante" po obali. Posla sam nekoliko desetaka mailova na ministarstvo ovoga, onoga i koječega još. Jednom mi je čak neki činovnik iz ministarstva ovoga, onoga i koječega još, čak i odgovorio da je to krasna ideja, ali vjerojatno neprovediva. Koja banka bi mi uopće dala kredit za takav brod, a uostalom ko bi meni uopće i plaćao odvoženje otpada sa područja „pomorskog dobra“? Jer je nejasno, tko na tom području ima ingerenciju. Naime u Lijepoj našoj još nisu donešeni pozitivni pravni propisi koji bi regulirali tu problematiku.
Pa je stoga najbolje da sve ostane ovako kako jest. Neka se smeće taloži. Raspast će se ionako samo za nekoliko...stotina godina.
Ali...Možda čak i ima rješenja!
Eto, slučajno ili ne, nije ni bitno, u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji gledam članak o konačnom prijedlogu županijskog prostornog plana koji, kako se navodi u podnaslovu "širom otvara vrata razvoju".
Naime, po tom prijedlogu koji tek što nije usvojen, upravo u ovoj „mojoj“ uvali, dakle uvali Solinskoj na otoku Drveniku Velom, predviđena je izgradnja velebnog hotela i turističkog naselja sa 800 (slovima - osam stotina!) ležajeva, a u susjednoj uvali još jedno manje naselje sa „samo“ 600 kreveta!!!
Molim!?!?
U ovoj uvali 800 kreveta!?!?
Znate li koliko ljudi živi na čitavom otoku?
Oko 250.
Na otoku od 250 ljudi bit će hotela za njih 1400!?
Pa to je prava stvar!!!
Neće više bit smeća na obali, sve ćemo to lipo obložit betonom, bit će tamo zasigurno još puno pratećih sadržaja poput onih monstruoznih tobogana, vjerojatno će biti i famoznih golf igrališta, kockarnica, go-go plesačica i ko zna čega još sve neće bit.
Svega će bit.
Osim nas...
Adio pameti!
Nema nam druge nego počet dizat demonstracije!
Ovo je sve išlo u prdec...
Post je objavljen 05.07.2007. u 09:05 sati.