Pripreme za izlet proteklog vikenda bile su duge i opsežne.
Teški, mučni pregovori, gotovo na granici incidenta.
Ovako je to otprilike izgledalo u sridu navečer.
Došla mi je Žena od mota i rekla:
- Slušaj, idemo ovu subotu na Šoltu...
- Di na Šoltu?
- Ne znan, ti si organizator...
- Ja organizator?
- E!
- Onda idemo na Drvenik Veli.
- Još bolje!
- Ko ide?
- Ko god može.
- Ajmo ća
- Ajmo!!!

...Zadnji ribar s Drvenika
Već je veza brod za kraj....



Dakle, da ne dužim dalje bez veze i bez potribe, u subotu se na trogirskoj rivi skupila prava All-stars ekipa.
Svi su orni, čili i spremni za akciju. Brojno stanje četrnaest. Žena devet, muškaraca pet...
Povod? Naša Ane, sunce naše zlatno,ovih dana je proslavila ...neki rođendan. U stvari, nije ga još proslavila, tek sad ga imamo proslavit.
Sve bagaje smo ukrcali u moju velebnu barčicu, Žena od mota sa mnom za svaku sigurnost, a ekipa ide trajektom do Drvenika, pa će malo planinarit priko škoja, sve do naše vale. Očekuje se zaheban i složen uspon. Visinska razlika je pogolema. Staza nije markirana. Vjerojatno će im biti potrebni dodatni stimulansi. Kemijski sastav stimulansa? Još uvijek tajna...
Još najbolje da dobijemo sve na gotovo, e!

Taman kad smo doplovili do zapadne punte Čiova ili po našu domaću - punte od Okruka, ugledasmo prizor koji me uvik ostavi bez daha – peraje u moru! Dva dupina tik jedan do drugoga, lipo elegantno plove niti pedesetak metara livo od moje prove. Vjerojatno mater dupinka i mladunac dupinić. Malo dalje od njih vidimo trećeg dupina. Ovaj je velik, najveći.
Ćaća, vjerojatno...
Malo mi je čudno da ih vidim na ovom mistu jer se radi o jednom od najprometnijih jadranskih raskršća, ali za divno čudo sada nema puno prometa. Smanjujem gas na minimum, puštam da mi prođu isprid prove. Koja je divota gledat ih u prirodnom okruženju! Onaj "veliki" nam je za sami kraj predstave izveja jedan lipi skok, naravno u znak zahvalnosti na razumjevanju.



Unatoč svim preprekama, cilj je uspješno ostvaren. Evo nas! Naša vala nas čeka, tajanstvena vala na južnoj obali Zirone Grande...
Razvoj situacije se odvijao po unaprijed određenom planu i programu.
Pod broj jedan podignuti šatore.
Pod broj dva pjevati junačke narodne pjesme.
Pod broj tri, skuvat pašta šutu
Pod broj tri a pojist pašta šutu
Pod broj četiri zaigrat vatropolo...

Da vatropolo!
Ma šta su ovi naši svjecki prvaci kontra nas!
To je bija herojski megdan.
U jednoj rečenici – bio je to junački boj epskih razmjera.
Na vatropolo?
E, na vatropolo...





Nakon odlučnog boja, večer smo proveli u planinarsko- kulturno-umjetničkom okruženju.
Naravno, zapalili smo i logorsku vatru. Nije baš po propisima, ali poduzeli smo sve, apsolutno sve mjere opreza. Kad se plamen počeo gasiti, nekim čudom, ostalo je puno žara. Još većim čudom u našoj blizini se našlo nekoliko kilograma friških bržola, šnicela, ćevapa, kobaja i sličnih jestvina...

Nakon deguŠtacije, fino smo i kulturno, poluglasno i skladno izveli nekoliko prigodnih višeglasnih napjeva. Napravili smo kratak presjek karijera maestra Silvija Bombardellija i Borisa Papandopula, a neki su bome u trenucima nadahnuća uspjeli izvesti i čitav niz arija iz Verdijevog opusa. Sa naglaskom na Rigoletto, naravno...

U noći punog mjeseca nakon „Nessun Dorma“ nije bilo više nikakve dileme–vrime je za horizontalu!



Novo jutro, novi dan
Nedjelja...
Ah ta nedjelja!
Možete li zamisliti kakva može biti sunčana nedjelja prvog dana srpnja u jednoj od najlipših uvala srednjodalmatinskog otočja, u društvu trinaest apostola smija, suza i beštimji...
(Ma i nema baš puno beštimji, to sam spomenija tek tako da dobijem pjesnički efekt...)
Pretpostavljate, da zaista, bila je to vrlo moguća misija...





Možda ste u onom popisu polaznika početnog tečaja za instruktore buduće ekološko-hedonističke škole zamijetili relativan nesrazmjer u broju žena i muškaraca.



Da, točno je, mi predstavnici inferiornijeg spola morali smo se dodatno truditi, jer nikako ne bi bilo u redu da se neke od naših budućih instruktorica slučajno ne bi osjetile zanemarenima i to na bilo koji način.
Eto, ja sam dao svoj skromni doprinos i upravo kao zeca iz čarobnog šešira izvukao neke svoje negdašnje vrhunske discipline. Kao prvo, kirurški precizno vađenje bodlji ježinca iz ženskih ekstremiteta, te naravno kao drugo - bioenergetski ljekovito, preventivno razmazivanje zaštitnim kremama po nedostupnim dijelovima leđa (opet ženskih, naravno!) - sve naravno u svrhu spriječavanja neželjenih opeklina. Mislim da je to potpuno u redu.
Planinari se moraju međusobno pomagati - to je jedan od osnovnih postulata...

Sve u svemu, nametnuli smo sami sebi stroge kriterije za ocjenjivanje je li izlet bio uspješan ili nije. Zadatak nam je bio ispuniti jedanaest bodova oliti punata u raznim disciplinama.

Za divno čudo – nismo uspjeli!?
Ma zamisli!
Imali smo osam bodova, deveti smo još možda nekako mogli navuć - ali do jedanajstog nismo mogli nikako.
Pojedinci su zakazali, neka ih sram bude!¨

Uglavnom, duboko potreseni i vidno razočarani općim neuspjehom cjelokupnog vikenda, jednoglasno smo zaključili da u što skorije vrijeme moramo pokušati ponovno. Tada ćemo, sa znatno više iskustva i osokoljeni novim spoznajama, zasigurno dosegnuti željeni rezultat od jedanaest punata.
U sridu, naravno...
Pa makar bila i subota!