Dobro je. Ide na bolje. No need for speed. No need for gips. Rendgenski snimak pokazao je da ništa nije slomljeno. Propisana terapija glasi – mirovanje...
S livom nogom mogu di oću, a desnu je najbolje dignit u ariju.
Ma di ću ja mirovat...
E, ka da je to lako!

Doduše ne bi bilo loše zauzet takav položaj barem neko vrime i još pogotovo ako u blizini imaš nekoga da te dvori, tetoši i njeguje, ali nećemo sad u detalje, jel' tako?
Gledam priko oka televiziju. Zaželija sam se sporta. Kakvo je ovo lito? Nema europskoga u balunu, nema svjetskoga u balunu, nema olimpijade, nema atletike, na ovim programima na MaxTV vrte samo neke gluposti. Neš ti zanimljivosti gledat golf! Ili dizanje utega...
Zanimljivije od toga bi bilo gledat nekoga kako čuči na zahodu...

A staro dobro čitanje? Možda je pravo vrime za to. Sad kad ne smijem nigdi mrdat i recimo da vrimena imam na bacanje, bilo bi i više nego dobro provirit u sadržaj između korica. Poneku od ovih knjiga sa prašnjavih polica koje samo šta ne vape „čitaj me, čitaj me“. Da, nađe se čak vrimena i za čitanje blogova. Ostavim tu i tamo poneki komentar.



Ali...malo mi je tužno ovo...nestali su mnogi „moji“ blogovi. Pa eto samo sa ove moje liste s ruba ekrana, mnogih više nema. Ali ne želim brisat linkove. Neka stoje kao podsjetnik na stara dobra vremena. Nevjerojatno je koliko se u ovih godinu i nešto sitno dana od kada sam ovdje promijenila blogosfera.

Priznajem, u početku sam se najviše „zakačija“ za Wandu. Kako je to bija fenomenalan blog! Erupcija emocija, s toliko iskrenosti, ženstvenosti, svaki dan novi post, živili smo s tim blogom, strepili, bodrili... Pa onda Opaljena sa svoje ponistrice, Ptica Trkachica, Riječanka...
Neponovljiva Penellope je nedavno objavila fajrunt, ali vratit će se ona, siguran sam..
A tek ova muška ekipa, Ribafish, Sadistico, Babl, Milou, 2tref, to su face čovječe!
Ima ih još dosta, neću više nabrajat jer ću sigurno nekoga nepravedno izostavit...

Znam, nije lako biti dobar bloger. (Nu me, to ja ka za sebe govorim..) Gotovo svaki dan biti dobar, vrlo dobar, pače i odličan, raspoložen, sa friškim i aktualnim temama. Umore se ljudi, razumljivo je to. I zato skidam kapu ekipi koja je ovdje od prvog dana. Mnogi su od njih u kategoriji „velikih“ blogera. To su vam oni koji vrlo često od „običnog“ posta sa napisanih pet rečenica dobijaju po 50-60 komentara. I to ne onih „forumaških“ ili još gore „chatovskih“ komentara.
Naravno, broj komentara ipak nije mjerilo vrijednosti, vidim puno dobrih blogova sa svega pet-šest komentara, sve je relativno moj Alberte...

I onda, šta je posebno zanimljivo, pojave se nekakvi čudnovati likovi koji ništa svoje ne pišu nego iz samo njima znanih razloga počnu takve blogere provocirati, izvrćati stavove, blatiti, udarati ispod pojasa...
Šta je tim tipovima u glavi?
Kupus?
Slama?
Poliuretanska pjena?
Sve će vam naš narod oprostiti, samo uspjeh ne...

Uglavnom, reka sam već, malo mi je tužno...ono kad klikneš na neki blog koji te ispunjava radošću, a pojavi se samo ona zlokobna stranica koja nas uvjerava da ta adresa ne postoji. Imam osjećaj kao da mi je neko ukra škrinju iz podruma sa svim mojim Alan Fordovima, Komandantom Markom, Blek Stenom, Zagorom i Čikom....



Ipak se nadam i virujem da svi ovi moji „junaci“ danas žive lipo, u ljubavi, radosno, pa čak i bez svojih blogova.
Kako su ono završavali TV Dnevnici za vrime rata?
Pozdrav svim braniteljima ma gdje bili...
Tako ću nekako i ja.
Pozdrav svim blogerima, a naročito „mojim“ bivšim blogerima, ma gdje bili!