Možda i nisam posve objektivan, ali mislim da u svijetu industrije vjerojatno ne postoji spektakularniji trenutak od porinuća broda.
I bacanje malog gumenjaka u more je uzbuđenje na svoj način, a kamo li kad “bacamo” nešto pinkicu krupnije.
Ono kad pompozno predstavljaju recimo, novi model auta, pa uz fanfare skinu onu krpetinu – skužajte, to je sve da ne kažem pisofkejk prema ovome. Možete li zamisliti grdosiju dugu 183, široku 32, a visoku 35 metara, kako juri brzinom od 80 kilometara na sat?
E, pa upravo se nešto tako događa pri porinuću broda.



Upravo danas se u “mom” škveru događa porinuće broda takvih dimenzija, još uvijek pod radnim nazivom – Novogradnja 316. Pripreme su u punom tijeku, a meni je eto palo na pamet da ugrabim trenutak-dva da pokažem kako otprilike izgleda atmosfera i šta se sve radi prije takvog događaja.





Da bi porinuli odnosno kako se to stručno kaže “predali brod vodi”, brodograditelji moraju na tisuće tona sigurno “premjestiti” sa navoza u more. Pri tome ne smije biti nagađanja, niti pogrešnog računa, jer u protivnom ne želim niti promislit šta bi se moglo dogoditi. Naprezanja na brodski trup su najveća upravo u trenutku porinuća. Nikada kasnije, ma kakve oluje i valove doživljavao na moru, brod neće biti izložen tolikim silama.

Proračun porinuća kao prvo mora osigurati da krma koja prva ulazi u more ne “propadne” i da se zbog toga brod ne pregibne oko kraja navoza pa da takva reakcija ne uzrokuje oštećenja dna.
Nakon toga se brod okreće u uzdužnom smjeru. Uzgon pritiska krmu koja je već u moru prema gore, a sredina i pramac koji su još uvijek na “čvrstom”, svom težinom pritišću prema dolje – ovo je kritičan moment svakog porinuća.
Naposljetku, potrebno je osigurati da čitavo vrijeme tijekom i nakon porinuća, brod bude u stabilnom položaju.





Pojednostavljeno rečeno, da bi mogli porinuti brod, moramo ga smjestiti na saonice, slične onima kakve ima Djed Mraz, samo malo veće. I ovdje nema jelena, nego radnici udaraju i izbijaju klinove da bi podignuli brod u odgovarajući položaj.
Nakon otpuštanja štopera, hidraulični uređaj daje onaj inicijalni impuls da brod krene.

To razdoblje od pola minute do minute koliko traje porinuće je za svakog od nas nešto posebno. Iščekivanje, strepnja, grop u prsima…



Porinuće “Novogradnje 316” dogodit će se u slijedećih nekoliko sati. Ne mogu ništa za sada obećat, ali ako uspijem, napravit ću par snimaka samog porinuća.
****************

DODATAK:

Sve je proteklo u najboljem redu, čak je i boca šampanjca pukla iz prve!
Neka mu je dobro i mirno more!

A1
Dalmatina
Split-Zagreb
Zagreb-Split

Ne znam uopće koji je službeni naziv ovog ostvarenog hrvatskog sna, samo znam da svaki put kad prođem naplatne kućice i ubacim u petu brzinu, iznova i ponovno zahvaljujem svima, baš svima, koji su zaslužni za njezino postojanje.



Jerbo mnoge stvari shvaćamo zdravo za gotovo, ali sam siguran da će se vremenska lenta u Dalmaciji jednom nazivati vremenom do i vremenom nakon izgradnje auto-ceste.
Nećemo sad grintat o tome kako je cestarina skupa i slične monade, volim Dalmatinu zbog toga šta nam je promijenila perspektive, ništa više nije isto, nekad daleki krajevi odjednom su postali puno bliži.

I oni nama i mi njima...
Isto onako kako su i nekada kretali naši snovi prema svijetu.
S Perkovića preko Knina.
Hvala i Arsenu...
I Djevojci iz moga kraja...



Svako naše malo misto je u jednu ruku slično nekom drugom, a u drugu je opet na svoj način posebno. Ali ima jedno malo misto koje je zaista jedinstveno i ne sliči ni na koje drugo. Ono je istovremeno i na moru i na rijeci i na jezeru...
Zelenilo Krke i plavetnilo neba.
Huk slapova i vodopada sa sjevera, miris algi i valova Jadrana sa juga.
Blizu ste, naravno već znate, naše današnje malo misto zove se Skradin...

A sad vam je sigurno već i jasno zašto je na početku današnjeg posta upravo auto cesta. Jer mjesto na kojem se križaju Dalmatina i rijeka Krka je na neki način već postalo kultno, mjesto pored kojega je gotovo nemoguće proći bez zaustavljanja.
Vrag odnija i prišu, triba znat putovat, triba žurit polako.
Festina lente...

Jer, nema se tu puno šta filozofirat, padat u afan od pjesničkog nadahnuća...
Triba se samo zaustavit, učinit par koraka do onog zidića iznad kanjona i ...šutjeti...
Oli mučat, po našu...
I guštat i slušat furešte koji su tu stali iz istoga razloga ka i mi, kako ostaju bez daha.
Amazing...
Magnifico...
Wunderschon (ovde bi tribalo stavit one dvi točkice poviše o samo ne znam kako se to radi)

A doli, uz obalu se ka sramežljivo skućija lipi mali gradić, bonbon od mista.
Ma šta bonbon, bajadera od mista!





Može u Skradinu bit na stotine, na iljade i domaćega i fureštoga svita, ali u njemu uvik osjetim ozračje neobičnog mira.
Rekli bi marketinški stručnjaci - Mediteran kakav je nekad bio....
Za Skradin me ne vežu nikakve ni rodbinske ni prijateljske veze. Samo mi je uvik drago doć. Naravno nisam ni na popisu birača.
Ali kad bi moga birat upravo ovde u Skradinu, ja bi predložija nezavisnu listu maloga mista.
Listu koja neće iznevjeriti.
I to u slijedećem sastavu

1. Ruža teleća
2. Riža domaća (a nu!)
3. Kapula oli crveni luk kako vam drago
4. Ulje
5. Juha od domaće kokoši i junećih kostiju s povrćem
6. Pileća prsa
7. Konšerva od poma
8. Sol
9. Papar
10. Petrsimul oli peršin
11. Ribani ovčji sir
12. Posebna tajna

I šta ćemo sad mi sa ovom listom?
E, učinit ćemo otprilike ovako.

Teletinu ćemo izrizat na komade 3x3cm. U posudi s debelim dnom na zagrijanom ulju popržit ćemo kapulu. Kad dobro zažuti, dodat ćemo teletinu i šufigavat (pirjat) dok teletina ne isuši, neprestano miješajući. Zatim ćemo postepeno dolivat žlicu po žlicu juhe. Nakon 8 do 9 uri, dobit ćemo kašu u koju ćemo dodat male komade pilećih prsiju i konšervu od pomidora. Posolit, popaprit i pirjat još 1 uru.
Mišat bez prestanka. Posli ćemo dodat malo ribanog ovčjeg sira. Tek sad ćemo uvalit rižu i petrsimul. Po potribi ćemo dodavat juhu i kuvat i dalje sve dok ne bude gotovo.
A onda slijedi fešta!

Ali...,uvik ima neki ali...
Možda se nekome neće svidit.
Jer ovo vam je šovinistička delicija.
Muško šovinistička.
Jer samo muški imaju pravo spremat Skradinski rižot.
Ali zato ga mumat mogu svi.

Nakon ove prvoklasne poslastice, možete probat i još jednu, Skradinsku tortu od oraha, bajama i meda.
Navodno je običaj da je obavezno moraju kušati mladenci prije prve bračne noći.
Isto mi je to malo sumnjivo...
Ako im već za prvu bračnu noć tribaju bademi, orasi i med, hmmmm....
Ne znam...
Sad sam opet odluta.
Šta sam ono tija reć?

Ah da!
Onda?
Sviđa li vam se ova lista malog mista?

Kad smo se nedavno, na promociji „diplomiranih“ planinara dogovarali za ovaj izlet, ideja mi se činila nekako..., ne nalazim baš prikladan izraz, ali recimo da sam bio prilično skeptičan prema njoj. Jer, iako se moje sadašnje subotnje večeri razlikuju od onih prije dvadesetak godina kao Merkur od Plutona, ideja o noćnom planinarenju mi se učinila pinkicu uvrnutom. Samo pinkicu. Ali to za planinare i nije neko čudo veliko.
Mislim to...sa uvrnutošću.

Dakle, bila je to groznica subotnje večeri na mosor(aš)ki način. U stvari i jedini mogući način planinarenja tog vrućeg dana. Dogovorili smo se za polazak u sami sumrak iz sela Sitnog Gornjega, nabavka spize u vlastitim aranžmanima, ovisno o kapacitetima e, ali kako to obično biva, poneseš toga i za sebe i za prijatelje i još malo za svaki slučaj. Pa se svaki put iznova jadamo da su nam ruksaci preteški. Do naše Lugarnice, dva su sata hoda. Otprilike na pola puta se potpuno smračilo, ali uz lampadine „čeonke“, pentranje već poznatim stazama i nije veliki problem. Pogled iz naše planinarske kuće na svijetla velegrada odagnao je svaki umor i nedoumice je li ova „noćna straža“ bila ludost ili prava stvar.



Blještavilo grada s jedne i osluškivanje veličanstvene tišine planine s druge strane...
Tišina planine razlikuje se od drugih tišina.
Pjev ptica u predvečerje i glasanje nekih beštijica za koje još nismo sigurni koje su, priredili su nam simfoniju u Cis molu.

Kako nam je bilo?
Da, vjerojatno već pretpostavljate, sad ovo ispada kao ponavljanje iz posta u post, pa recimo da nisam spomenija ni vatru ni gradele ni.....uglavnom ovo je bila samo još jedna potvrda da u pravom društvu i pravom ambijentu i najobičnije stvari postaju nezaboravne.

U stilu one famozne pjesme velikoga rokera i romantičara Jure Stublića
Vi, prekrasni ljudi
Sa vama mogu cijelu noć
Biti budan i sanjati na nogama
Pjevajmo do zore....

Na žalost, u tom silnom pjevanju do zore, ipak su nam nedostajali neki dragi ljudi da popune rupe u akordima, ali ne sumnjamo da će biti opet zajedno s nama na nekim novim pohodima

Jutro nas je dočekalo sa sfumatom u glavi, ali molit ću lijepo ne zbog vina (hm), već zbog juga koje je okrenulo tijekom noći.
Veći dio ekipe ostaje na Lugarnici, a nas četvero se moramo zbog obaveza vraćati natrag. Ostali smo im dužni pomoći u skupljanju drva, ali obećali smo da ćemo to nadoknaditi slijedećom prilikom.





Kad smo nedavno prolazili ovim istim stazama, želja mi je bila da skrenem s puta (ma vidi mene, Titova pionira, sic!), ali ipak ne stranputicom, nego me je vukla želja da posjetim jedno slavno misto. Petnaestak minuta hoda sa "glavnog" puta dovelo nas je do tipične krške udoline u kojoj se nalaze ostaci nekoliko kućica. Točnije rečeno – pojata. To su nastambe složene od gromada kamenja koje su uglavnom služile za sklonište i čuvanje stoke pastirima. Dolazimo do prve od nih, zastajemo...



Da, to je ta slavna "štamparija". Oliti tiskara, za one jezično osjetljivije. Upravo ovdje je 17. lipnja 1943. godine tiskan prvi broj "Slobodne Dalmacije". Nekada slavna novina, danas ipak - obična tiskovina. Kakvo značenje ima ta novina za nas, nećemo sada dodatno analizirati. Sve znamo...

Ono šta me zaista rastužilo je današnje stanje. Spomen ploča razbijena u komadiće leži na zemlji pored pojate. Da nema ovih planinarskih oznaka, ne bi ni znali di se nalazimo. Sa zapadne strane otkrivamo i drugu ploču u još gorem stanju. Jedva smo je i spazili koliko ju je već prekrilo bilje. Kakvi su to likovi koji su porazbijali ove ploče?
Maloumnici?
Bezumnici?
Ne, ne postoji pravi naziv za takve...





Zar je ovo način kako se odnosimo prema našoj povijesti? Zar je toliko nemoguće da sve i dosadašnje i sadašnje uprave Slobodne, nisu našle za shodno da na pravi način urede ovo "sveto" misto. Pa, zašto ne obnoviti tih nekoliko kućica u kojima su se pisali i tiskali prvi brojevi, smjestiti u njih te stare tiskarske strojeve, napraviti od ovog mjesta pravu atrakciju!?

Da, već znam, ne bi bilo ekonomski isplativo. Ko bi uopće dolazija gori? Pa je zato najbolje pustit ovako, još par godina i raspast će se i ostaci ostataka ovih ploča pa više ništa nećemo ni znat. Više nikom nećemo moć ni reć – "Tu se rodila slavna Slobodna Dalmacija"
Blago nama....



Vratili smo se natrag do "naše" staze i spuštamo se prema podnožju. Luka na čelu klapa štapovima po kamenju da upozori gmizavce sa crnim cik-cak prugama na naš dolazak. Na jednog smo čak i naišli. Fino smo ga zamolili da nam se makne s puta, što je on nevoljko i učinio. Ma nije ni tim beštijama lako. Zamislite da ste čitav život osuđeni na puzanje i da morate živit u smrtnom strahu oće li vas dohvatit neki predator koji je nekoliko puta veći od vas. Pa tako čitav život. Nije baš ugodan položaj...

Na samom povratku, zastali smo još jednom malo prije završnog grebena. Ćakulamo o tome kako nam je ova planinarska škola bila pun pogodak, o ponosu i predrasudama i o milijun drugih stvari. Dajemo ocjenu upravo proživljenom izletu. Slažemo se za jednu solidnu četvorku, nećemo pretjerivat....

I upravo kod tog našeg ocjenjivanja pridružio nam se još jedan planinar.
I to koji!
Veliki
Najveći
Legendarni
Stipe Božić...

E pa sad kad smo uvatili Stipu, ovako "uživo" pa još na našoj matičnoj planini, triba to i ovjekovječit. Stipe Božić, a šta se može reć o Stipi šta još nije poznato.
Živa legenda, doslovno...



Koju smo ono ocjenu dali izletu maloprije?
Četvorku?
E, to je bilo prije Stipe...
Sad pišemo čistu peticu!

Izaša sam na naslovnici!
Osjećam se kao golgeter koji je nakon duge krize ponovno zabio gol.
Ali....
Uvik ima neki ali.
Na naslovnici mi je izašao post kojeg ja uopće nisam objavio!
Kako!?
Da ne bi bilo zabune, post je zaista moj, ali nije objavljen na mojem blogu već na Karakter Clubu.
Kako je do toga došlo?
Ah, duga je to priča...

Pregovori su bili dugotrajni i iscrpljujući. Teško je rekonstruirati čitavi tijek razgovora, znalo je tu biti i napetih situacija, ali izgledalo je otprilike ovako.

Jedno jutro nazvala me Wanda i umilno zacvrkutala kako samo ona to zna.
- Sunce moje! Oćeš mi učinit jubav?
- Reci...
- Aj napiši mi jedan lipi post za karakter klub, o tvojim đitama i đirevima, znaš ono ka e, mooving, mrdanje guzom i tako... Oćeš li?
- Oću!

Ma ko to može odbit Wandu, još kad počne rečenicu sa „sunce moje“ ja sam totalno razoružan...Bolje mi je ništa više ne govorit, još bi ljudi mogli svašta i pomislit....Zato lipo pođite na Karakter Klub i vidit će te kako sam ja to lipo, ma šta lipo, maestralno napisa...

Evo sad sam bija do moga lipoga maloga grada, učinit brzinsku foto-reportažu. Puno mi je drago šta ima sve više blogera iz Trogira. Kod Čiovke možete vidit puno ljubavi prema ovome gradu, kod Zuzayok možete pročitat stare trogirske legende, AlterEgo čini čuda za mlade, rock koncerte, druženja, svašta nešto lipoga...



U gradu subotnja gužva, sve je puno živosti. Riva je prepuna brodova. Jarboli, jarboli....
Lito je ljudi, već je lito!!!
Ekipa u debeloj ladovini ispija prve jutarnje kavice. Triba čut, a i ispričat najnovije ćakule, ko, di, šta, s kime i tako dalje...





Na pjaci, sve je puno turista. Triba vidit Radovanov portal, e!
A di su još sva ostala čuda...





Ako vam u životu fali uzbuđenja, uskočite u auto i provozajte se do Trogira. Takve gužve i krkljanca nema nigdi. Možete se besplatno iznervirat i izbeštimat kako već odavno niste. Puzat ćete u koloni veličanstvenom brzinom od 2 kilometra na sat. Ali nas domoroce, više ništa ne uzbuđuje. Vidite kako su i naši organi reda i zakona potpuno cool.



Subotom ujutro se obavezno mora svratit do peškarije to jest ribarnice. Puno friške ribe. Evo taman su došle lipe srdele. Milina ih je vidit. Uzeja sam jedno kilo...





Šta još?
Ma nema više ništa!
Iden ća naložit vatru
Srdele na gradele...
Aj, živili vi meni, ako ste negdi u blizini, svratite...
* * * * *
Ovo sada bi trebao biti jedan, kako se lipo na našem hrvatskom jeziku kaže - apdejt!
Sredili smo srdele...
Mnogi bi rekli - ne'š ti ribe!
Sto ljudi, sto ćudi...
O o(u)kusima se ne raspravlja
Nećemo sad u znanstvene vode, polemizirati o omega tri masnim kiselinama i sličnim stvarima.

Spustija sam se doli do mora.
More je...
More je taman.
Jer ako kažem da je savršeno, bojim se da bi naši dragi na kontinentu mogli past u depresiju.
Zato i ostajem pri tome da je more - taman!
Da, lito je u mome kraju...
Pa sad, probaj ti u ovakvom okruženju, ne bit hedonist!?

Nije lako iz ove perspektive objasniti, pogotovo vama mlađima koji ste odrasli u ozračju demo(n)kracije, kako se živjelo na ovim prostorima prije tridesetak godina.
U to vrime smatrali smo da živimo u zemlji sretnih i zadovoljnih ljudi u kojoj cvijeta ljubav, bratstvo i jedinstvo, socijalizam i samoupravljanje. Vladala je radnička klasa, gotovo svi su negdje radili, dobijali stanove i povoljne kredite. Tek kasnije, mnogi su nas počeli uvjeravati da je sve to bila obmana i laž, da smo živjeli u mraku i jednoumlju. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i uspomene, ali u stvari to i nije tema današnjeg posta. Recimo da je samo uvod.

Dakle, u mjesecu svibnju oliti maju davne 1977. godine, vaš bloger je bio sudionik manifestacije pod nazivom "Pohod pionira Jugoslavije po Titovom rodnom kraju". Organizacija "Naša djeca" je odabrala po deset pionira iz svih republika i pokrajina bivše države, sudionika pohoda. Cilj pohoda je bio da se djeca od 11-15 godina iz svih krajeva Jugoslavije, desetak dana zajedno druže, upoznaju rodni kraj velikog vođe i na kraju pohoda krenu svi zajedno prema Beogradu i najvažnijem događaju – susretom sa drugom Titom i prisustvovanju na završnoj paradi na sam Dan Mladosti.

Kako su mene odabrali, nemam pojma! Od nas deset iz Hrvatske, ja sam predstavlja pionire Dalmacije. Izbori za naj pionira, pretpostavljam nisu bili demokratski, ali vjerojatno su neke mudre glave u to doba zaključile da sam upravo ja

Pošten
Iskren
Odan
Napredan
Istrajan
Radišan

I da ću jednog dana pisat blog "Brod u boci", naravno....
Okupili smo se u Zagrebu, svi ti silni pioniri i pionirke iz čitave zemlje, uz još ogroman broj nekih čudnovatih ljudi kojima tada nisam razumio svrhu i razlog zašto se motaju čitavo vrime oko nas.
U tjedan dana obišli smo sve znamenitosti Zagreba i Hrvatskog Zagorja, marširali preko Sljemena, saznali sve o seljačkoj buni i krapinskom pračovjeku, te naravno posjetili i Kumrovec.
Za supermarket, pardon Veliko Trgovišće, tada nismo ni čuli ni znali. Stalno smo imali nekakve aktivnosti, uvježbavali pjevanje revolucionarno-šaljivih pjesmica, imali susrete sa članovima HVIDR-e, pardon SUBNOR-a, druženje uz logorsku vatru i svašta nešto još.

Nakon sedam-osam dana krenuli smo svi zajedno vlakom prema Beogradu. Uoči Dana Mladosti, u zgradi SIV-a (tadašnje Vlade) u Novom Beogradu, bio je organiziran veliki prijem (danas bi rekli-domjenak) za sve tadašnje najvažnije face u državi, članove diplomatskog zbora i naravno nas - pionire nad pionirima. Bilo je predviđeno da ćemo se u jednoj od dvorana naći sa drugom Titom i tom prilikom se upoznati i uljudno razgovarati. Vođe čitavog pohoda su odredile njih desetak, uglavnom najstarijih među nama, koji su bili zaduženi za postavljanje pitanja drugu Titu. Budući da sam tamo bio jedan od najmlađih, mene nisu uzimali u obzir, pa šta bi ja to moga pitat Tita, je li tako?
A i moga bi neželjeno izvalit koju zvizdariju...

Recimo da me Tito pita jesam li upoznao mnogo novih prijatelja svih naroda i narodnosti.
A ja da mu odgovorim da su odvratni i da ih ne mogu ni naštampane više gledat i da jedva čekam da idem doma. Ne bi bilo zgodno, stvarno....


I...došao je i taj dan. Dovezli su nas u zgradu Saveznog Izvršnog Vijeća, unutra je bilo na stotine, na tisuće ljudi..... Masa ljudi, ogromna gužva, svi u svečanim "odelima" sa "leptir mašnama". Nama pionirima sa "Pohoda" pridružio se i znatan broj nekakvih pionira-padobranaca, vjerojatno dice tadašnjih glavešina. Svi su se spremili za slikavanje sa Predsjednikom.

Ali...desile su se neke nepredviđene stvari. Vjerojatno nepripremljeni za toliki broj uzvanika, djelatnici kuhinje su očito malo pretjerali u pripremanju sve te silne spize, pa se zapalilo nekakvo staro ulje u tečama i loncima, izbija je pravi požar! Nije bilo nešto posebno dramatično, sve se to brzo sredilo, ali dvorane i hodnici su postali puni dima. Protokol se ad hoc mjenjao iz minute i minutu. Nastala je neizvjesnost šta će uopće bit sa planiranim susretom sa drugom Titom. Iščekujući konačnu odluku, pola sata smo nervozno cupkali dok nisu došli nekakvi tipovi iz osiguranja i rekli da se otkazuje naš dogovoreni susret i da nije izvjesno koliko će se drug Tito uopće zadržati u zgradi. Naravno, svi smo bili potpuno razočarani, ponajviše ona silna svita raznoraznih ljudi koji su bili zajedno s nama.

I tako čekajući polako da se izvučemo vani, odjednom ugledam isprid sebe neku veliku skupinu ljudi i u sredini, među njima – glavom i bradom Tito!
Gledam Tita u čudu, a gleda i on mene, i na opće iznenađenje, od svih tih silnih prisutnih i nazočnih pionira u plavim kapicama i crvenim maramama, priđe drug Tito upravo meni, zagrli me preko ramena. Ja osta skamenjen ka trica!

Za tili čas, okružili nas svi ostali pioniri i voditelji, na metar-dva od mene u sekundi se stvorija ogroman broj reportera, novinara....Bljeskovi, televizijske kamere na centimetar od moga nosa... Opća vika, strka... Iznenađeni i nepripremljeni, naši voditelji su dovikivali da počnemo pivat "Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene, Zagorje zeleeeene". Jer je to navodno bila njegova omiljena pisma koju smo uvježbavali svih tih desetak dana.


ja sam vam ovi desno od Tita, samo mi nečije ruke pokrivaju facu

Ne znam više jesam li piva dobro ili loše, ali se dobro sićam da sam se od silnog uzbuđenja i šoka tresa ka prut. Potrajalo je to dobrih nekoliko minuta. Tito, vjerojatno primjećujući moje uzbuđenje me pita:
- Kako si?
- Ne znam, druže Tito, prvi put vas vidim...ovako...uživo – uspija sam to prevalit preko usta
- Ma vidim ja da si ti pravi pionir- opet će Tito meni
- Jesam!

Već smo završili sa "Lepe ti je, lepe ti je" i ovi iz osiguranja su već počeli vikat i požurivat da drug Tito mora ić dalje, ali dobro sam još upamtija u toj silnoj gužvi da nam je Tito reka na odlasku – nemojte nikada biti ničije sluge. Nisam baš razumija u to vrime šta nam je tija reć, kakvi gospodari, kakve sluge...
Mnogo godina kasnije, sve mi je bilo puno jasnije...

Ode Tito! Isto tako naglo kako se i pojavija isprid mene. Ode Tito preko Romanije...
Mnogi su bili razočarani jer smo od planiranog jednosatnog razgovora imali samo ovaj kratak susret, a posebno su bili razočarani oni sa pripremljenim pitanjima....
Ja....nisam nipošto bija razočaran. Kasnije, kad se sve malo smirilo i kad me proša već prvotni šok – briznija sam u plač! Potpuno nekontrolirano, počeja sam plakat od sriće, od nekih nepoznatih emocija koje su jednostavno eksplodirale u meni. Ma di i kako je Tito, od svih tih pustih pionira, pronaša baš mene!? I zašto je samo sa mnom razgovara?

Sutradan smo još bili na stadionu JNA i prisustvovali završnom sletu. Lipo je bilo. Štafetu je predsjedniku predala pionirka iz Kumrovca, mislim da se zvala Marica Lojen...
«Pohod pionira Jugoslavije po Titovom rodnom kraju» je bija završen. Nakon sleta smo svi krenuli svojim kućama. Mnogi su plakali zbog rastanka. Ja nisam, svoje sam suze već bija isplaka, jedva sam čeka da završi sva ta gungula i da se vratim doma.

I šta sad još reć na kraju?
Jesmo li bili indoktrinirani?
Jesmo!
Jesmo li bili zaluđeni i manipulirani?
Definitivno!
Jesmo li bili sretni?

Nemojte me pitat je li Josip Broz Tito heroj ili zločinac...
Ne znam...
Ne želim znat.

Znam samo da je od ovog bliskog susreta s Titom upravo danas, 24. svibnja 2007. prošlo točno trideset godina.
I da taj dan nikad neću zaboravit...

Da, istina je da na ovim našim putešestvijama nailazimo na mnoge dobre stvari. Imam osjećaj da se kod nas ipak događa svojevrsna revolucija u pogledima i razmišljanjima i da polako postajemo svjesni vrijednosti koje nas okružuju. Manje može biti više. Neki su to shvatili i na temeljima tradicije krenuli prema budućnosti.

Ali, tek smo na početku. Jer, ima još puno, previše nesuvislih, nebuloznih i gradova i sela, predjela i krajeva u kojima izgleda da je zdrav razum odavno rekao "laku noć".

Nakon Vranjače i svih dobrih dojmova koje smo stekli, nastavili smo put, bolje reći vrludanje čudnovatim zamosorskim stazama i puteljcima prema kanjonu Cetine, tražeći slap Veliku Gubavicu.

Po karti bi to trebalo bit blizu i stvarno, na cesti ugledasmo putokaz prema slapovima. Nakon pet minuta pješačenja dolazimo na jedan veliki plato sa kojeg se pruža fenomenalan pogled prema kanjonu i 48 metara visokom slapu. Huči i buči Cetina ispod nas, nevjerovatan osjećaj...



Ali....Kao da nešto fali....
Prostor na kojemu se nalazimo izgleda užasno zapušteno. Tu su nekakvi objekti za koje pretpostavljamo da su nekada služili kao restoran, suvenirnica i još neki za koje nikako ne možemo odrediti namjenu. Šporko, puno smeća...
Pedesetak metara od nas, neki lola u skupom odijelu izvadija čunu, razgovara na mobitel i da prostite piša! Jako atraktivan prizor....
Vraćamo se do ceste i vidimo neki čudnovati objekat. Šta je ovo, nemamo pojma...



Znamo da u ovome mistu ima i jedna tvrđava koju želimo posjetit, ali gle čuda, nikakva putokaza do nje. Na čistu intuiciju je ipak pronalazimo, ali do nje je gotovo nemoguće doći, jer je put zapriječen pogonom vodospremnika. Ipak, iz drugog pokušaja, zaobilazeći bazene ipak nalazimo put do utvrde....

Pretenciozno ju je nazvati utvrdom, ovo je ipak samo oronula hrpa starih bovana.
Vide se neki nemušti pokušaji obnove, ali kako su to napravili, bolje da nisu ništa dirali.
Gospe moja, kakvo je ovo zbrčkano misto! Sve je nekako....naopako! Eto, nisam niti spomenija kako se zove. Ma i bolje da nisam...

Doduše, kasnije sam iskopa neku priču vezanu za ovu tvrđavu koja donekle, ali samo donekle opravdava ovakvo stanje

Nad usjekom ispod kojeg huči Gubavica, Turci u 16. stoljeću proširuju postojeću tvrđavu, ostvarujući kontrolu nad Dubcima i Cetinom. Strahujući za sigurnost, Omišani potkupljuju zlatom zadvarskog bega Murata. Napuštajući Omiš, Murat orgija te u Kučićima ugrabi djevojku. Katica, još curetak suzama je molila milost, a janjičari arlaukanjem bodrili bega. Uštap je osvijetlio Zadvarje kad je beg unio djevojku u kulu. Strgne joj odjeću i siluje je. Katica noktima izgrebe Muratovo lice do krvi. Beg podivlja i golim rukama zadavi djevojku.
460 godina je prošlo od zločina, ali još uvijek, noću, za uštapa po zidinama posrće i urla krvavi duh Murata.

Doduše, skloniji sam vjerovanju da za uštapa po zidinama posrće i urla neki lokalni pijanac i danguba, ali eto....
Sve za legendu.....

Šta ima još?
Eh, da, gotova nam je planinarska škola. I to na osobito atraktivan način – polaganjem završnih ispita. Ozbiljno vam kažem, nije to samo sistem trla baba lan, trebalo je tu i pokazati izvjesna znanja, kako se pripremiti za odlazak i boravak u planinama, kako čuvati biljni i životinjski svijet, vezivati čvorove, ponešto i o meteorologiji, speleologiji, alpinizmu i pružanju prve pomoći. O, ima tu materijala...

Ali, kakvi bi mi vrsni diplomirani planinari bili, da i od provjere znanja nismo učinili feštu. Naravno, zajedno s našim „profesorima“. Naša Majda je jedan od onih tipova za koje se kaže da ih nema, da bi ih tribalo izmislit. Napravila je pašticadu (hmmm, čekajte sad moram malo stat), dakle napravila je pašticadu za skoro tridesetak ljudi. I ostali su dali svoje skromne doprinose i donacije u obliku vina, piva, kolača, trišanja i ne znam čega još sve ne. O kvaliteti pašticade i njoka (njokiju?) više neću. Evo sad ću zadnji put reć.
Njoki...
Pašticada.....

Ajmo dalje. Naravno da smo bacili i pismu. Za razliku od našeg koncerta na Velebitu prije misec dana, ovaj se odvijao u komornom prostoru. I nismo uopće zvučali loše. Barem se tako nama činilo. Ako je nekim prolaznicima vanka na ulici naše pjevanje zvučalo kao nesuvislo arlaukanje – a šta ću im ja, to je njihov problem.

Kako je publika stalno tražila bis, koncert se odužio do sitnih noćnih sati. Ozarena lica novopečenih diplomiranih planinara govorila su i više od riječi...

Kasnije sam se čitavu noć privrća po postelji. Nikako zaspat ka čovik. Iz tog polusna, probudila me tupa glavobolja. Svako jutro moram natašte popit tabletu protiv alergije. U protivnom, tog dana ću kihnuti najmanje sedamdesetidva puta.
Zaredom.
Pa tako nekoliko puta dnevno...

Učinilo mi se da voda ima čudan okus, ali i čitavo moje izmučeno biće je vjerojatno imalo čudan okus, pa me to i nije posebno zabrinulo.
Samo na početku.
Ali već nakon dva-tri minuta, sve mi se smućkalo i u želucu i u glavi, pa sam mora prisilno zauzeti položaj nedostojan uglednog blogera, glavom duboko uronjen u ...već nešto!

Ipak sam se nekako uspija dokotrljati do svog radnog mjesta. Ljut na samog sebe, da više ne znam ni popit dvi čaše vina, ozbiljno pristupam radnim zadacima. Kad odjednom zazvoni mobitel.
Nepoznat broj...

-Šećer je! – javi se neki blago feminiziran muški glas sa druge strane

Protrnija sam u trenu. Kojega ja to muškaraca nazivam šećerom!? Pa nisam valjda sinoć u mahnitom pijančevanju opalija i neko muško stvorenje!? I pri tom mu još da broj mobitela.
Zanijemija sam.
Ne uspjevam izustit ni glasa...

- Halo, šećer je- opet inzistira onaj sa druge strane
- Ahh, brghhhh – odgovorim ja
- Tonko, jesi li to ti?
- Ma nije Tonko, čoviče, koga vi uopće trebate? – otme mi se uzdah olakšanja
- Onda bit će da sam falija!
- Je, je i te kako si falija, ti....jedan....šećeru....

A čovječe, ma šta mi je ovo tribalo, buljim u ekran kompjutera ispred sebe i ne mogu se čudom načudit šta mi se to događa. A nisam bija pijan, kunem se....Jedva govorim, imam osjećaj da imam rašpu u grlu. E, momak bi piva i bančija cilu noć, nu...
Posli pjevanja nema kajanja!
Najradije bi uteka negdi i dobro se naspava.
Nakon nekoliko minuta upozoravaju na radiju da voda u mom kvartu nije za piće.
A tuuu ste! Nije za piće! Eto objašnjenja, zato sam ja jutros ima rigoletto, radi vaše šporke vode!
Mas vam pater.... A ja mislija sa sam posta alkoholičar i gejpeder...

A bit će ipak da sam i ja malo, ma ne malo, nego malo puno zabrazdija sa ovim hedonističkim stilom života. I šta je najgore, svi oko mene su zdušno prihvatili taj način provođenja slobodnog i uhićenog vremena. Pa me svakodnevno pozivaju na nove i nove "evente".
Ne, ne, dosta je bilo. Previše sam eksponiran, morat ću se privremeno povući sa scene. Ali prije toga, moram se još naći nekoliko puta sa meni puno dragim ljudima iz blogosfere. Ne, ne, to ne smijem propustiti, samo me nemojte tirat da pivam, molim vas lijepo!

Nakon toga odlazim na pusti otok, nosim samo neophodne stvari za preživit.
Moto akcije će biti "od hedonizma do asketizma".
Pustit ću bradu. I kosu bi rado pustija, ali to će ići već malo teže....Sklepat ću neku kućicu.
Spiza....nema spize....
Nema bloganja, nema trunke civilizacije. Ponit ću samo dvistapedeset i šest knjiga da ih konačno pročitam. Moram se pročistit. Duhovno i tjelesno.

Mislim da ću izdržat sigurno 2880...
Minuta....

Večeras opet imamo domjenak u "Mosora". Ovaj put službeni. Časti nas uprava društva.
Za svaki slučaj, večeras ostajem na nula-nula promila.
Da sutra ujutro opet ne bi bila zamućena voda iz vodovoda.

I sad, na samom kraju, za vas koji ste uspili pročitat do kraja ovaj zbrčkani post, evo vam za poklon jedan lipi soparnik. Tribate još samo utrljat po njemu maslinova ulja i češnjaka, pa fešta može počet. Eto!

Nestabilna vremenska situacija tijekom vikenda poremetila nam je već dogovorene planove, pa smo morali primjenjivati soluciju "B". A naš plan "B" obično znači izlet u nepoznato. Bolje reći, ideja se rađa spontano, u trenu, a potom se ipak ide u manje ili više poznatom pravcu. Naš današnji cilj nalazi se svega dvadesetak kilometara od Splita, šta je u današnjim relacijama nikakva udaljenost. Vjerojatno će neko dežurno grintalo prigovoriti kako je Vranjača malo "vanka ruke", uostalom, nije isuviše teško pronaći razlog zašto nešto ne učiniti. Ipak, Vranjaču nije teško pronaći, premda je prije kojih par miljuna godina, doslovce propala u zemlju.



Dugopolje ( koje sve više postaje Longfield ili Lungocampo), posljednjih se petnaestak godina od zabačenog seoceta u bespućima dalmatinskog krša, nizom velikih investicija prometnulo gotovo u splitsko predgrađe postavši tako, kao u priči iz pučkoškolske čitanke, relevantno križanje auto-puteva i svojevrstan centar zbivanja. Međutim, danas nećemo o velikim poslovnim i potrošačkim centrima, oni će nam samo poslužiti kao putokaz prema Kotlenicama, seocu daljenom nekoliko kilometara. Tu se na sjevernim padinama Mosora, nalazi špilja, odnosno kraška jama Vranjača. Nije to ni najveća, ni najdublja, ni najraskošnija špilja na čitavom svitu i okolici, pa se u skladu s našim mentalitetom, smatra manje vrijednom i atraktivnom. O kako pogrešno!





Špilja Vranjača se sastoji od dvije dvorane, jedne dobro poznate još od davnih vremena, te druge koje je 1903. godine otkrio tada dvanaestogodišnji dječačić Stipe Punda, kada se u potrazi za golubovima spustio na dno do tada poznate jame. Iza jednog uskog hodnika krila se nova nepoznata dvorana sa raskošnim spiljskim oblicima.

Pravo ostvarenje dječačkih snova. To je i nama, nekadašnjim klincima bila neka fiksacija. Koliko smo samo puta lunjajući okolo po brdima, maštali o tome kako ćemo jednoga dana pomaknuti neki veliki kamen iza kojeg će se otvoriti ulaz u najveću i najraskošniju pećinu kakvu svijet još do tada vidio nije.





U Vranjaču smo nekada odlazili na školske izlete, ali u to vrijeme nismo znali tko nam glavu nosi, pa nam je malo toga ostalo u pamćenju. Stoga, ćemo danas dobrovoljno ponoviti gradivo. Dakle, od velikog rotora u Dugopolju slijedimo putokaze i nakon desetak minuta već smo tu. Ispred samog ulaza susrećemo dvije obitelji koje su došle iz istoga razloga kao i mi, te domaćina i vodiča, unuka "otkrivača" Vranjače. Sva briga oko špilje već je više od stoljeća u istoj obitelji. Već nakon nekoliko uvodnih rečenica, primjetno je s koliko se ljubavi i entuzijazma naš domaćin brine i o špilji i o gostima koji dolaze.

Spuštamo se polagano, kako bi se šta bolje aklimatizirali, jer je temperatura unutar špilje uvijek 15 stupnjeva. Prolazimo kroz prvu dvoranu koja je manje-više obična, bez siga i donekle neugledna. Zatim kroz uski prolaz između stijena ulazimo u drugu. Gotovo kod svih koju ulaze unutra, reakcija je ista.
Jednoslovna.
Jednoglasna.
Aaaaaaaaaaa!!!







Kakva raskoš! Stalaktiti i stalagmiti, stupovi, arkade, zavjese, bezbrojni likovi u stijenama stvarani milijunima godina. Svjetlo je u špilji prigušeno i nije dozvoljeno fotografiranje s bljeskalicom, tako da je teško na slikama dočarati tu atmosferu, ali taj mir koji prožima gotovo svakog posjetitelja, to je nešto neopisivo. Velika dvorana sastoji se od devet manjih, prolazimo kroz njih u labirintu hodnika između, zelenih, plavičastih i kristalnih stijena. Naš vodič nas dodatno hrani zanimljivim pričama i događajima vezanim za špilju. I stalno se čudom čudimo kako ovaj geološki spomenik prirode nije razvikaniji i posjećeniji. Po ekološkim mjerilima, Vranjača može podnijeti do 500 posjetitelja dnevno. Veći broj ljudi značio bi podizanje temperature unutar špilje, a samim tim i određene poremećaje u ravnoteži eko-sustava, ali za sada nema straha, jer je ljudi u stvari i desetak puta manje od ovog kritičnog broja.





Doći će to sve na svoje.
Jednog dana, nadam se....

Vranjača je otvorena za posjetitelje svakog dana od 9-20 sati. Sve informacije možete dobiti na brojeve 021/812 616 i 098/ 749 000.

Eto, nije mi ovo običaj, ali kako se ovaj moj blog i nenamjerno prometnuo u svojevrsan vodič kroz zaboravljene, manje poznate ili nedovoljno «marketinški pokrivene» ljepote koje nas okružuju, zašto ne i na ovakav način propagirati nešto zaista vrijedno.

Danas bi za promjenu mogli malo zaronit u botaniku, posebno u mirisno bilje, smilje i bosilje ili već nešto slično.
Na repertoaru nam je mirisna bomba – brnistra!

Mislite da je brnistra neka bezvezna biljka!? Čekajte malo, nemojte prišit i dušu grišit.
Brnistra ili žuka je, ako ćemo govorit stručnim rječnikom - trnovit grm našeg južnog primorja iz porodice mahunarki s oblim, zelenim, šibastim ograncima. Ima velike žute leptiraste i mirisne cvjetove koji se razvijaju u grozdovima.



Kad se razvije sjeme, izbojci se odrežu, vežu u snopove, pa ih se potoča u vodu ili more. Nekad se brnistra znala upotrebljavat za proizvodnju tkanina, posebno za omotače, šatore, tapete, vriće, brodske konope, ponekad se koristila čak i za punjenje madraca.
Brnistra je karakteristična za područje Dalmacije, a čak i ime grada Splita, po jednoj od teorija, vuče porijeklo iz grčkog imena ove biljke (Spartium junceum).



Ostalo mi je u sjećanju kako je moj dida brnistrom veziva lozu u svojim vinogradima. Govori se i to, da tamo di raste brnistra nema zmija, ali osobno nisam baš uvjeren u tu teoriju. Jerbo danas, unatoč svim dobrim stranama ove biljke, brnistra se proširila možda i više nego šta je tribala. Tamo di je prohuja požar, teško će se šuma ikada više obnovit, a upravo brnistra ima najveće šanse da postane nova gazdarica na opožarenim površinama. Za nevolju, to samo stvara priliku za neki novi požar. Jeste li ikada vidili kako brnistra gori? Ma brnistra ne da gori, ona jednostavno eksplodira! Frumm! Nemoguće je brnistru gasit. Ne bi niko reka, ali puna je aromatičnih ulja u onim svojim "bodljikama."



Zašto sam se danas uopće ovoliko raspisa o brnistri?

Prema usmenoj narodnoj predaji starijih generacija svekolike uzmorske muške populacije, upravo u ovo vrime godine kad brnistra cvate, kad se brda i planine okite žutim cvićem, žene iz nekog nepoznatog razloga postaju znatno više zavodljivije i erotičnije. Doduše, ovo sam ja reka onako "ufino", jer je poznato da sam ja pristojan bloger pa ne želim koristit jedan izraz kojega koriste ti ljubavnički veterani, samo ću ka ono spomenit da se taj izraz rimuje sa ebozovna. Na temelju mojeg skromnog iskustva na tom području, ne mogu do kraja dokučiti radi li se tu o znanstveno utemeljenim činjenicama ili su to tek puste tlapnje, odnosno babske ili bolje reći didske priče.... Navodno bi se tih dana posrećilo čak i onima koji su čitave godine bili osuđeni na zlosretnu apstinentsku sudbinu.

E sad, ako je to uistinu tako, još uvik ostaje veliko pitanje je li ta proljetna požuda uzrokovana baš tim zamamnim i opijajućim mirisom brnistre ili možda nekim drugim biljem koje cvate u isto vrime. U svakom slučaju, imamo zanimljivu temu i neograničene količine materijala za istraživanje.
Jer, ako dobijemo pozitivne rezultate, strah me i zamislit kakva bi sve čuda mogli napripravit od brnistre?

Ovo je za sve one mile pripadnice ljepšeg spola koje me svakodnevno obasipaju porukama tipa “Kad je djevojka….”
E sad, samo za vas drage moje, evo odgovora

Kada je muškarac tih - ne misli ni na šta.
Kada muškarac ne reagira – misli kako će zbarit onu plavušu koja radi u njegovoj firmi.
Kad te muškarac upitno gleda - pita se o’š dat il ne’š.
Kada muškarac odgovori sa mnom je sve u redu – popija je više nego šta je smija.
Ako te muškarac prodorno promatra - pita se di si bila jutros dok je on bija na poslu.
Kad muškarac spusti glavu na tvoje grudi – pita se kako se dovraga otkopčava ovaj grudnjak.
Kad te muškarac želi vidjeti svaki dan - ne da mu se prati suđe i pospremati svoj stan.
Ako muškarac kaže volim te – vjerojatno mu još nisi dala.
Kada muškarac kaže nedostaješ mi - upravo je opet zapizdija sa pornografijom
.
.
.
Pošalji ovo na 15 adresa ili ćeš doživjeti ljubavnu sreću.
U četvrtak ćeš jedva čekat petak.
Smiješ prekinuti lanac.
Pošalji ovo u idućih 1234567890 minuta na 1 adresu.
Nakon toga stisni na tipkovnici F6 i na monitoru će se velikim slovima pojaviti dvadeset novih spam poruka za jeftiniju Viagru.

Čudno, ali kažu da je ovo živa istina.

Dosta je bilo lamentiranja o janjcima i prascima, odavno nismo bili na neku đitu. Ajmo, pali auto i idemo u nepoznato, malo vamo, malo tamo, pa dokle dospijemo. Izlet nije vezan tek za puki hedonizam, idemo se povijesno i arheološki obrazovat. Doduše, nije nam to bila prvotna namjera, to je više nastalo onako, kako se kaže – spontano.

Vozeći se gobavom cestom od Šibenika preko Žitnića, ugledasmo pred samim Drnišom ostatke neke utvrde koja prilično atraktivno izgleda na uzvisini iznad kanjona rijeke Čikole.

- Stani, stani, ovo moramo slikat!
- Koja je ono tvrđava?
- Nemam pojma!
- Oćemo ić pogledat?
- Ajmo ća!



Za minut-dva već smo u samom gradu Drnišu, tražimo nekakav putokaz koji će nas odvest do tvrđave, ali opet ništa konkretno ne nalazimo. U ovakvim situacijama najbolje je pitat mještane. Nailazimo na jednu mladu gospođu.

- Dobar dan, dobar dan!
- Znate li kako možemo doć do tvrđave?
- Koje tvrđave....Mislite Grad'ne?
- E to to !
- Evo 'vako. Iđete desno, pa jopet pravo, pa jopet desno, pa....

Slijedeći upute naše sugovornice bzo smo stigli do drniške Gradine, ili kako se to po domaću kaže Grad'ne. Velika okrugla kula izgrađena u 14. stoljeću, kada je ovaj dio Zagore, kao i cijeli kanjon Čikole nadzirala plemićka obitelj Nelipića.
Odrezana ravno kao nožem s jedne strane. Dobro je očuvana, vjerojatno je nedavno obnavljana. S jedne strane puca pogled prema zelenom Petrovom polju, a sa južne se ruše litice kanjona Čikole. Izgleda nevjerovatno da je tako mala riječica izdubala dubok kanjon. A možda i nije, kako se ono kaže – Tiha voda brijege dere....



Osim nas dvoje, gotovo da nema nikoga. Pored tvrđave je uređen park i u njemu tek nekoliko slučajnih illi namjernih prolaznika. Ugodan prostor, lipo je, najbolje je kod izleta u nepoznato kad neočekivano i slučajno naiđeš na ovako nešto. Eto vam još jedne moje preporuke, posjetite Gradinu kad budete vrludali ovim krajem.





Idemo dalje. U našem arheološkom vodiču po kninskom području ima puno lipih stvari, ali jedan lokalitet nam je već davno zapeo za oko. A nismo znali ništa konkretnije o njemu.

Burnum (zvuči atraktivno, zar ne) je bio utvrđeni rimski logor, izgrađen oko polovice 1. stoljeća (znači u ono doba kad je Isus hodao po Zemlji) i u tom logoru je bila smještena XI rimska legija, blizu današnjeg Ivoševca. U to vrijeme, ovdje je bilo granično područje ilirskih plemena Delmata i Liburna. Oko vojničkog logora se kasnije izgradilo čitavo naselje koje je živjelo svojim životom sve do 639. godine kad su horde Avara upale na ovo područje i naravno razrušile sve šta se moglo i nije moglo.

Moram priznat da su mi smišne neke teorije koje povremeno čujem od nekih «uglednih» povjesničara. Naime, to je to famozno stoljeće sedmo kad su Avari i Slaveni, a to znači Hrvati jeli tako, pristigli na ovo područje. Pri tome ćete uvijek čuti kako su divlji Avari bili ti koji su ubijali, pljačkali i rušili a naši stari Hrvati su se već u to vrime odlikovali uljudbom, ukrudbom i pomirbom.
Od stoljeća sedmog.
Mo'š mislit....
Samo nigdi ne mogu nać, di su ti Avari nestali? Jesu li kasnije krenuli u daljnje akcije ili su njihovi potomci i danas tu među nama?

Sve u svemu, eto nas tik pred Ivoševcima, opet tražimo nekakve table, putokaze, ali naravno ništa od toga. Na svu sreću, odmah blizu ceste od Knina prema Kistanjama ugledamo one prepoznatljive lukove. Evo nas, to je to....



Arhitektonski ostaci lukova zapovjedne zgrade logora, najistaknutiji su dio ovog nalazištu.
Nadgrobne stele, baze stupova, žrtvenik, glave rimskih božanstava Neptuna i Jupitera koje su ovdje nađene, danas su pohranjena u muzejima. Niže od ovih lukova prostiru su zelene ledine sve do kanjona Krke. Naš avanturistički duh nas vuče da se spustimo skroz do rijeke, ali kako ne vidimo pouzdanih putova, najbolje da se za sada ne bavimo tim ludostima. Za sada nas može zadovoljit i pogled na slap Manojlovac.



Po našim vodičima, na području Ivoševaca trebalo bi još nalaziti ostatke rimskog amfiteatra, koji su također bili unutar Burnuma, ali naravno, ništa nas ne može uputiti do tog odredišta. Tražimo nekoga domaćeg da ga pitamo. Ali, nigdi nikoga. Izlazimo na cestu i nakon kilometar-dva sretnemo dvi cure. Pitamo ih znaju li za ostatke amfiteatra, di bi to moglo bit.

Po početnom Ufffff odma mi je bilo jasno da nećemo puno saznat. A i ja sam optimist, baš briga cure od 17-18 godina za neke tamo stare bovane! S druge strane ceste nailazi policijska patrola, odma sam im bija sumnjiv jer šta ja imam po putu zaustavljat maloljetnice, nu?

- A da pitamo policajce za nalazište?
- Ma di će oni znat...
- Ko zna, možda i znaju!

I taman ja za policajcima da ih pitam, a oni utekli ća....A bemu....Opet ništa...
Još smo vrludali malo okolo, skrenuli i na put prema selu, ali ništa konkretno nismo našli.
Osim srušenih, spaljenih i napuštenih kuća i to ne iz doba Avara, nego iz puno bliže prošlosti...
O ljudska gluposti i okrutnosti....

Ništa, ovu potragu ostavljamo za neki drugi put, a mi se vraćamo prema jugu, prema Dalmatini i prolazimo pored Bribirske glavice koje nas je oduševila kad smo bili tu prošloga lita.
Sad vam neću više ka papagalo ponavljat da bi bilo lipo da i vi sve ovo vidite.
Jer ovako izgleda da mnogi stranci koje smo sretali, o našim povijesnim i kulturnim vrijednostima znaju puno više nego mi.

U ono vrijeme kad sam bio mali, učiteljice u školi su nam vazda pričale kako je svibanj najljepši mjesec u godini. Naravno, ne samo zbog rasvjetanih ruža, sunčanih dana i općeg mirisa ljubavi u zraku, nego zbog toga što se u tom mjesecu obilježavao rođendan najvećeg sina naših naroda i narodnosti – druga Tita. Doduše kad se devedesete sve okrenilo naopako, ta činjenica je bila jedna od rijetkih koja se održala, jer je gle čuda, u svibnju bio rođendan i drugu, oupssss pardon, gospodinu Franji, tako da smo i dalje mogli smatrati da je svibanj oliti maj, najljepši mjesec u vascijelom kalendaru.

Doduše, meni je svaki misec lip, pa tako neću sad sastavljat top-listu omiljenih mjeseci, ali priznajem da zadnjih godina svibanj dočekujem sa zebnjom i nelagodom.

Da, dobro ste pročitali, sa zebnjom i nelagodom, jer je to vrime kad često na zaslonu svojih mobitela ugledam već zaboravljena imena pripadnika bliže i manje bliže rodbine i već unaprijed znam šta će me strefit kad pritisnem zelenu tipku.

- Heeej Brode, pa di si ti?
- A evo me...
- Pa, šta se radi, kako se živi?
- A eto, gura se....
- Slušaj, malome mi je pričest u nedilju, oćeš doć?
- A jeli? Baš mi je drago! Ne mogu ti sad ništa obećat, jer...
- Moraš, moraš, nismo se dugo vidili, ali moram znat točan broj, bitno mi je radi restorana, znaš...
- Ajde dobro, računaj da ću doć...

Već iduće sekunde se grizem kako sam glup i ne znam se snać, kako nisam moga smislit neki uvjerljivi razlog za eskivažu, ali šta se može, eto baš njemu ne mogu odbit, a ja ja....
Pa će se tako ove nedilje pričestit Šime, iduće nedilje krizmat Kate, do tri krstit mali Ante, do četiri.....

I di ćeš, kud ćeš, pojaviš se nakon sto godina opet među svojom dragom rodbinom, svi smo srdačni, veseli i kako to već ide. Naravno nije pristojno doć samo na «domjenak», valja najprije odslušat misu među gomilom svečano dotjerane gospode. Kako crkve i mise nisu moje prirodno okruženje, tako se najprije nastojim dočepat nekog skrivenog kantuna u kojem ću ostat totalno neprimjećen. Jer budući da obred poznam kao špansko selo, nikad ne znam kad se triba dignit, kad triba sist, kad se ono triba rukovat, kad triba izmolit Očenaš....

Sve zbog uljudnosti i pristojnosti.
Prije sam mislija da sam ateist, ali sad vidim da je sve popularniji pojam agnostik. Ipak mislim da nisam ni jedno ni drugo, nego nešto sasvim treće, samo to treće još uvik nema svoga imena.

Kad se konačno završi čitava procedura, onda obično slijedi slikanje. Pa mali prvopričesnici ili krizmanici sa mamom i tatom, pa bakom i djedom, pa kumom i kumom, pa s ovim, pa s onim.....

Ali sve to još nije ni po mise!
Tek sad počinje tortura. Ide se u obližnji restoran, konobu, gostionicu, krčmu, već di je naš domaćin uspija uvatiti mista. Nije više fancy, ovakve manifestacije održavat po kućama.
Slijedi svečani ručak. Na samom početku obavezno pršut, sir i francuska. Od onoga silnog stajanja na jednoj nozi u crkvi, slikavanja i čekanja na nestašne članove familije koji su se već zapili ko svinje u obližnjem kafiću, prilično se ogladni, pa svi zdušno prionemo tamanjenju usoljenog svinjskog buta. Pri tome obavezno morate pohvaliti domaćina na izvrsno odabranim komponentama hladnog predjela.

- A ko je radija francusku?
- Teta Marica, naravno!
- Ah, da, teta Marice, krasna vam je francuska, znate....

Za to vrime, debeljuškaska teta Marica, sa svježe podešenom frizurom a la air condition uređaj na starinskim autobusima, zadovoljno se smješka i svim prisutnim otkriva male tajne kužinavanja.

Nakon toga se sjedi, uljudno razgovara i čeka juha. Kako je vrime obično vruće i sparno, tako vrela juha dođe kao dodatni šok. Ali opet nemaš kud, kad je juha na stolu, valja se mašit...
Onda se opet sjedi, uljudno razgovara, dica su već nervozna, maksimalno zajebavaju, jednoj se ne sviđa koka kola, drugi oće oranginu, treći oće igrat igrice na već nekakvoj konzoli, uglavnom opći kaos i iznered...

Slijedi rižot. Bili od teletine i crni od sipe. Pa uzmi malo jednoga, probaj malo drugoga, čaša vina nakon jednog, čaša vina nakon drugog. Već sam se preždera za tri ručka, pušem, stenjem, pitam se šta mi ovo triba. Jesam li moga danas bit na koje drugo misto?
Ali to još nije sve.

Di su još pašticada i njoki!? Ajme majko, ovo mi je najdraža spiza, ali samo kad se sprema doma, za najviše desetak ljudi. Jer nikad, apsolutno nikad, nisam bija zadovoljan sa pašticadom koja se sprema u ogromnim količinama. To nije to i gotovo!
Ne mogu više...
Kad počnem od dosade drobit vrhovima prstiju ostatke kore kruva na stolnjaku, to je pouzdan znak da mi je svega dosta.
Ali ni to još nije sve!

Sad su na repertoaru rotirajući nesretni blejavci!
Gospe moja, nikad neću shvatiti ovaj naš «janjičarski mentalitet». Može sve, sve je dobro, ali pečena janjetina je na pijedestalu. Nema bolje spize! Ali za moj pojam, to žderanje janjetine mi je uvik bilo nekako primitivno. Napune ti one ovalne pjate mesinom, pa oni iskusniji janjičari nabadaju perunima tražeći bolje komade...
Povratak iskonu, rekli bi smo....
Povratak ognjištu...

Sa «pečenim» obično završava službeni dio programa, koji je potrajao satima i satima, ostaje nam još samo da «desertiramo», popijemo još jednu kavu i tražimo najpovoljniji moment za uteć ća!

I sad, kad malo bolje promisliš, ma šta nam sve ovo triba? Ove «male» fešte od pričesti i krizmanja su se pretvorile u pireve. I broj ljudi koji se pozivaju je već skoro ka na piru. I to je postalo ka ono normalno. Jer tako je isto napravija i Jure i Mate i Stipe i Frane....
A šta je moje dite slabije od njiovoga, a?
Neka se vidi da i ja mogu ljude počastit!

Prave pireve neću niti spominjat. To je tek tortura par excellance....
Nemojte me ljudi moji više pozivat na pireve! Kupit ću mladencima poklon, zaželit ću im puno ljubavi i sriće, ali nemojte me silit da moram deset-dvanajst sati žderat, lokat, humpat-cumpat uz onu dvojicu raštimanih debila koji su umislili da su pravi «band» i još slušat torcidaško arlaukanje ružnih pijanih i glupih mladoženjinih prijatelja. Ne triba mi to...

Samo se nadam da će i ovo besmisleno pomodarsko bančenje konačno prestat. Neka se naša dica i krste i pričešćuju i krizmaju i neka nakon toga lipo pođu doma sa svojim najbližima i proslave taj događaj skromno kako bi i tribalo.

Prosvitlite me ako grišim, ali ne znam po kojem je evanđelju zapisano ovo neukusno razmetanje...

Recept za učinit dobar dan, dvanajsti po redu, Maja miseca godine Gospodnje dvi ijade i sedme...
A može i koji drugi datum







1. Probudit se uz ženu koju voliš
2. Zagrlit i poljubit svoje dite
3. Na žeravi od lozja, na gradelama ispeć srdele iz našega mora
4. Uz srdele dodat malo blitve iz domaćega vrtla
5. Poslin svega ovega, čaša (a more i dvi) Pošipa (a more i Plavca)
6. Bacit se u more i otvorit sezonu kupanja
7. Zaspat uz ženu koju voliš...





Recept nije potrebno strogo poštivati.
Možete slobodno i dodat i oduzet neke sastojke po Vašemu guštu
Živili lipi moji ljudi...

Ako je povijest učiteljica života, onda zasigurno postoje neki njezini učenici kojima je bila naklonjenija, kao i oni koje nije baš previše voljela. Naravno, ulogu učenika u mojim mislima umjesto onih pravih u školskim klupama, preuzimaju neke zemlje, krajevi i gradovi koji su na svoju nesreću, magnetskom privlačnošću privlačili razne osvajače.
Možda bi primjereniji naslov ovom postu trebao biti „Ponos i predrasude“ jer je upravo spoj ta dva osjećaja sve donedavno karakterizirao moj odnos prema jednom gradu kojega je učteljica života očito uzela na zub.

Kroz Knin sam prolazio mnogo puta, ali vrlo rijetko, možda svega jednom, se u njemu zadržao više od desetak minuta, a i to je bilo jako davno, tako da o tom gradu nisam imao gotovo nikakav dojam, osim naravno apriori predrasude kako se radi o jednoj ukletoj provincijskoj selendri, u kojoj su jedini važniji događaji prolazak lijenih vlakova koji odlaze prema nekim sretnijim gradovima. I ta famozna Kninska tvrđava mi se činila samo kao kvazi domoljubno veličanje neke oronule hrpe kamenja koja se forsira tek tako da se dokaže velika povijesna vrijednost i važnost Zvonimirova grada.

Pogledavajući sa vrha Krčića slapa prema kninskoj tvrđavi, već izdaleka je bilo posve jasno da se tu ipak radi o nečem sasvim drugom. Ideja da je posjetimo rodila se doslovce u jednoj sekundi. Od Krčića do centra Knina svega je nekoliko minuta vožnje autom. Automobilom se može doći gotovo pred sama Loredanova vrata, ali nam više odgovara lagana šetnja od središta grada pa taman bila i po uzbrdici. Kako joj se približavamo tako smo sve više pod dojmom njezine monumentalnosti.



Bogata je povijest ove tvrđave, pretpostavlja se da počeci gradnje sežu u drugu polovicu 9. stoljeća kad je na brdu Spas počeo nicati kastrum Tignino, Tnen, a potom i srednjevjekovno urbano naselje. Tijekom stoljeća, tvrđava se stalno širila i nadograđivala. Na drugom povišenom platou tijekom 14. stoljeća gradi se i drugo manje utvrđenje – kaštel Lab. Nešto kasnije, kako je opasnost od Turaka postajala sve izglednija, oba su utvrđenja povezana u jedinstven kompleks i ograđena velikim obrambenim zidovima. Istovremeno ispod tvrđave se razvija Podgrađe, urbana jezgra današnjeg grada Knina.



Kroz Kninsku tvrđava ne vrijedi samo protrčati, najbolje je u miru provesti nekoliko sati. Jer kako su se ovdje slagala stoljeća povijesti, bura i oluja, tako se lagano slažu i naši dojmovi. Odmah, na prvi pogled je vidljivo, da je u obnovu tvrđave uloženo dosta novaca. Sve se doima i više nego solidno. Zidine djeluju moćno, zgrade muzeja i galerija unutar tvrđave, drveni mostići. Sve je obnovljeno sa puno stila, mjere i ukusa. Jednostavno i nenametljivo. Labirint prolaza, hodnika, kula i puškarnica...





Arheološka zbirka sadrži mnoge eksponate pronađene na kninskom području još od prapovijesti. Okolica Knina prebogata je povijesnim nasljeđem i tragovima prošlosti.





Prije dolaska u Knin, dok smo prolazili kroz sela Orlić i Biskupiju, tražili smo putokaze prema nalazištima. Na žalost, ili ne postoje, ili nismo dovoljno dobro gledali.
Etnografska zbirka je posebna atrakcija. Jednostavna ljepota narodnih nošnji, predmeta koji su bili u svakodnevnoj upotrebi «običnog puka», tkalački stanovi, glazbala, posude u kojima se pripremala hrana...



Za ljubitelje kaffe, tu je i restoran u kojem obavezno morate izvršiti i taj ritual. Na preporuku domaćina probali smo i palačinke u šatou sa orasima. Nakon te energetske bombe, trebalo nam je neko vrime za oporavak.
Sa «terase» restorana pogledavamo prema Krčiću, pa još i dalje prema Dinari i Kijevskom batu. Sa druge strane mirno teče rijeka Krka. Sve što vidim mi je tako ugodno iznenađenje.U svakom slučaju, posjet kninskoj tvrđavi vam je moja preporuka, ovo je zaisto vrijedno da se pogleda.





Ponos i predrasude? Neznanje je izvor svih predrasuda, pa mi se sad čini kao da su rukom odnešene. A ponos? Samo pogled na zastavu svih zastava kako vijori na jarbolu na vrhu tvrđave je i više nego dovoljan. Znam, zastava je samo simbol, ali svatko od nas duboko u sebi ima osjećaj šta mu taj simbol znači i koliko je za njega dao. I koliko još može dati.



I na samom kraju, kad upravo sa ove tvrđave sagledaš svu ljepotu prirode ovog kraja, ova zelena polja i brežuljke koji u nekim trenucima svojom pitomošću podsjećaju na Zagorje ili Istru, a sa druge strane planine kojima se vrhovi gube u oblacima, moraš promislit na to kako je sav ovaj prostor, još uvijek prepun mirisa baruta, krvi i suza kroz bezbrojna stoljeća bura i oluja, konačno zaslužio da njime zavlada mir.
Istinski mir.

Jeste li ikada bili u nekoj školi u kojoj ste se tako dobro osjećali da ste poželili da nikada ne završi? Niste!? Kako niste, nemojte bit smišni....
Iako su predavanja i izleti planinarske škole završili službeno još prije desetak dana, izgleda da ni učenicima ni "profesorima" još nije dovoljno. Pa stalno izmišljamo kako moramo još ovo, pa još ono, pa još... I tako se naša škola produžava u nedogled. Na sveopću radost.
Jutros mi je taman zabonacalo na poslu kad mi je stigla Ivanova poruka. Mi smo popodne u Omišu. Penjat ćemo se na stijene tamo kod tunela. Ako možeš dođi!

Ma kako neću doć!
Nakon brzinskog ručka, kupim osnovne stvari i krećem prema Omišu. Na cesti je totalna gužva i ludnica. Međutim, potpuno sam smiren i uljudno pozdravljam ostale sudionike u prometu, he he...Uglavnom, nakon pedesetak minuta već sa mosta na Cetini vidim moje „munjene“ planinare. Ajde da vidimo i to čudo.

Alpinizam je penjanje po stijenama gdje se za kretanje moraš koristiti i rukama. I glavom svakako. Na prvi pogled djeluje prilično opasno, ali penjači se uvijek penju zajedno u paru, osiguravajući se međusobno od pada. Do dežgracija ipak dolazi, ali uglavnom zbog neispravnosti opreme ili nepažnje.


Neću sad pretjerano u detalje, ali osnovni principi su da penjač uvijek mora biti okrenut licem prema stijeni i u svakom trenutku biti oslonjen na tri čvrste točke. Uvijek se zajedno penju barem dva penjača, međusobno povezana užetom. Dok jedan napreduje, drugi mora stajati na stabilnom uporištu i osiguravati i sebe i partnera.





Na omiškoj stini, dočekala me moja ekipa u punom penjačku zanosu. Ivan, naš „direktor“ i voditelj škole, postavio je nekoliko smjerova. Njegov kolega sa nedavne Sibirske ekspedicije Miro, inače po vlastitom skromnom mišljenju najljepši planinar u cilom Splitu i okolici, asistira, osigurava i svojim mirnim savjetima pozitivno utječe na nas totalno neiskusne. Tu je i mali Ratko, naš junačina sa izleta na Mosoru, dočeka me pod punom ratnom opremom i bez imalo straha krenuo u visine...Nemreš bolivit, stvaaarno...





Moram priznat da nisam nešto pretjerano lud za ovakvim načinom penjanja. Ja sam konzervativan u tom smislu, više volim obline hmmm, hoću reći lijepo zaobljena brdašca od okomitih litica, grebena, kukova i ko zna čega još sve ne.
Ali u svakom slučaju zašto ne pokušat, ne pružaju se ovakve prilike svaki dan.
Na samom početku uzvera sam se nekih desetak metara. Sa zemlje izgleda puno jednostavnije. Nije mi ovaj put začudo problem visina, o njoj niti ne razmišljam, ali na ovome dijelu stijene nikako ne pronalazim dovoljno sigurne oslonce. Nemam ni tehniku, imam samo snagu, (i težinu naravno) uostalom prvi put ništa nije jednostavno. Ništa za sada, spuštam se doli pa ću na miru još jednom proučit.

Za to vrime moja ekipa mirno i kulerski osvaja vertikale. Petnaestogodišnji Josip izgleda ka da je rođen na ovim liticama. To je onaj „mali“ za kojeg sam prognozira da će jednog dana osvajati osamtisućnjake. Eno vam ga gori u stini, ona plava točkica desno od borića



Ženski dio ekipe niti malo ne zaostaje, dapače.



Nakon desetak minuta idem u još jedan pokušaj. Sad kad već imam neku realnu predodžbu, sve je puno lakše. Bez većih problema penjem se na kojih dvadesetak, možda i koji metar više.





Tek sad osjećam kakvu sigurnost pruža konop osiguranja, tako da je psihološka prepreka otklonjena. Ipak podizanje mojih o-ho-ho kila iziskuje priličnu snagu. Možda bi moga još koji metar, ali neću sad...Ipak, zadovoljan sam i javljam Miru da se spuštam. Spuštanje mi je pravi gušt. Zauzmeš sjedeći položaj, lagano se odbacuješ od stijene i tako malo hip, pa malo hop i eto te ubrzo na terri firmi...



Nakon prve minute razmišlja sam u stilu da sam skroz po3.14zdija i šta meni sve ovo triba. Nakon druge sam već poželija ponovno pokušat. Nakon treće sam odlučija da definitivno moram smršavit. Pa čovječe, nekad sam bija sportaš, a vidi me sad!? Pa šta ja radim po cile dane? Sidim za kompjuterom naravno, razvijam guzne mišiće, e...
Baš bi volija poletit onim zračnim balonima. I koji put skočit s padobranom. Samo nisam siguran koliki bi to triba bit padobran da mene zaustavi? Pogolem, brate...

Ovaj život prebrzo prolazi. Nisi se ni okrenija, vrime leti, ništa više nije isto. Mnoge stvari odgađamo za neka „bolja“ vremena. Koja nikako da dođu...

Ma...u stvari..želim probat puno toga šta do sada nisam. Naravno ne baš apsolutno sve, ali definitivno neke stvari za koje unaprid imam osjećaj da bi mogle bit dobre.
Kad se malo osvrnem unatrag, nikad ne žalim za onim šta mi se dogodilo, žalim samo za propuštenim.



Ovako se penje pravi maher

Kako je subota bila uglavnom mutna i šućmurasta, s tek povremenim pljuckanjem kiše, nismo imali velikih planova za slijedeći dan. Prognoze nisu bile baš idealne za ponovni odlazak u planine, a čak i da odemo, bez one naše lude ekipe – nije to to!
Vidit ćemo...
Ipak, vedro nedjeljno jutro najavilo je nastavak akcije "kretanjem protiv depresije", kako meteorološke, tako i psihološke. Na svu sriću, ovo su preventivne akcije, ali očito imaju učinka.

Nakon prve jutarnje kavice, slijedi ono najdraže pitanje: "Di ćemo?"
Nakon njega obično slijedi svečano otvaranje karte i traganje za slijedećom destinacijom. Zaražen planinarskim virusom, pogled mi odlazi prema Dinari. Nije mi ona zanimljiva samo zbog toga šta je naša najviša planina. Dinara je i "mater" trima dalmatinskim rijekama, Zrmanji, Krki i Cetini jer, iako su krenule svojim tokovima svaka na svoju stranu, njihovi izvori nalaze se neobično blizu, upravo na padinama Dinare. Dakle, umjesto osvajanja vrhova, idemo u "osvajanje" izvora. I to može bit zanimljivo, zašto ne?
Današnji naš izbor je slap Krčić, izvor rijeke Krke, odredište Kovačić, blizu Knina. Sve na K!
Još mi samo triba da spizu obavim u Konzuma i pokupujem sve šta ima oznaku Ka pljus.
Ono, ka, e...



Već smo izvježbani za ove situacije pa nakon dugih i opsežnih priprema, koje su trajale čak nekoliko minuta, krećemo malom cestom preko zagore, kroz Unešić, Drniš...
Svakih nekoliko kilometara križamo se sa željezničkom prugom. Ma ko je ovu cestu projektira, nijedna mu ne dala...

Govorija bi često jedan moj kolega koji odavno već u penziji:"E, to ti je oduvik bila najvažnija trasa za ekskurzije i sindikalne izlete, Držiš- Klin-Oguliš-Jajce!"...
Ne znam ko je u ta davna romantična vrimena drža klinove, a ko ogulija jajce, ali čini mi se da se danas ide nekim drugim trasama. A možda i nije, ko će znat...

Dakle, evo nas tu, sa glavne ceste skrećemo desno i uskim puteljkom dolazimo kojih stotinjak metara pred sam slap Krčić. Ovo je zanimljiv fenomen, jer desetak kilometara duga riječica završava svoje putovanje upravo ovim slapom visokim 22 metra i direktno se obrušava u izvor Krke.





Ključa voda sa svih strana, i od doli i od gori. Krčić zna biti i puno raskošniji, ali ponekad i potpuno suh, bogatstvo slapa značajno varira ovisno o količinama kiše i snijega na padinama Dinare, ali u svakom slučaju, ovo zaista vridi posjetit. Planinarski virus opet djeluje, pa se penjemo i sa gornje strane slapova da vidimo kako to izgleda iz druge perspektive.



Naravno da izgleda sjajno, nismo ni sumnjali. Iznad slapova, uzvodno pored riječice ima nekoliko livadica i sudeći po ostacima logorsko-roštiljaških vatri, ovo je omiljeno izletište. Na žalost, po količini otpadaka i smeća, mnogi još nisu svjesni da u prirodi smijemo ostavljati samo tragove svojih stopa. Usporedno uz Krčić vodi makadamski put koji danas služi kao biciklistička staza i samo nas je lagana kišica spriječila da otkrijemo kuda vodi dalje. Ništa, pišem zadatak za slijedeći put.



Uz malo više ulaganja i puno dobre volje, čitavo područje kanjona i slapa Krčića bi moglo postati pravo i posjećeno izletište, jer ovako ljepota prirode s jedne, a grubost ili glupost čovjekovog uticaja s druge strane, ipak ostavljaju pomalo gorak dojam.

Možda je slučajno, a možda i nije, ali u svakom slučaju ovo bi mogla ispast stalna rubrika „Ruža vjetrova petkom“ na Brodu u boci. Prošlog petka smo zajedno dozivali i uživali u maestralu, a danas okrenilo skroz na drugu stranu, pa je dobro razvalilo jugo. Ne bi me uopće začudilo da idućeg petka zapuše naravno – bura...





Po mojem vrlo stručnom mišljenju postoje dvije vrste juga.
Prvo je jugo od kojeg smo grintavi, nervožasti, njurgavi, nikakvi, svakakvi i od kojeg boli glava, a druga vrsta juga je ono od kojeg smo grintavi, nervožasti, njurgavi, nikakvi, svakakvi i od kojeg NE boli glava. Ono prvo je dakako puno češće, a danas je za divno čudo zapuvalo ovo bezglavoboljno jugo. Ako se nešto u međuvremenu ne izmjeni, naravno. Koliko to jugo ima utjecaja možete vidit i iz toga da je sad već subota ujutro, a ja još uvik ne uspjevam sastavit tri rečenice....

Vjerojatno je i mene pomalo «ćapa» ovaj virus «pomora blogova» pa ako ovo teško jugo još malo potraje, nemojte se čudit ako napišem da sam prazan i totalno bez inspiracije i da odlazim na neodređeno vrijeme. Sa bloga...
Lagat ću, naravno...
Jer dok puše jugo, nikakve važne odluke se ne smiju donosit. To se zna!





A za to vrime, u ovom otužnom, kišnom i tmurnom, više jesenskom nego proljetnom danu, nije mi preostalo ništa drugo nego da zgrabim svoj mali Olympus 6.0 mju i krenem u akciju.
Vjerojatno sam pod uticajem moga dragog Pupka Svijeta koja marljivo pohađa tečaj fotografije, pa joj ovako kao potpuni „naturščik“ i amater, kradem neka zrnca fotografske mudrosti

Čini mi se da je more razmažen i svojeglav glumac, pun dišpeta, pa baš u trenutku kad očekujemo neki spektakularni val, ono se potpuno primiri. Niko ne more ča more more.
Dočekat ćemo mi sigurno neki «dan velikih valova», pa nek sve pršti u visine.
Subota je.
Ajmo ća negdi!
Kretanjem protiv depresije!

Koliko god pokušavao shvatiti da sve, pa ni one, na prvi pogled najnevažnije stvari na ovome svijetu imaju svoj jasan razlog postojanja, kao i prihvatiti Darwinovo „Podrijetlo vrsta“ i evolucijski razvoj, ipak mi i dalje nije jasna sama svrha postojanja jedne vrste kreatura kojima je jedini cilj da nas konstantno gnjave i nerviraju. Ma čak i da prihvatim Biblijsku verziju događaja, opet mi nije jasno...

Jer, kako shvatiti da na ovom našem svijetu postoje takva bića kojima je jedini smisao bivstvovanja samo u tome da piju tuđu krv!?

Ako postoji išta šta mrzim na ovome našem svitu bilome – to su komarci! I bilo bi sve u redu da je ta mržnja obostrana. Ali ne lezi vraže. Mene komarci, točnije reći komarice naprosto obožavaju! Habate led, ako u krugu od trista metara postoji iti jedan jedini komarac, taj će zasigurno namirisat moju krv i doletiti će brzinom svijetlosti samo da me izmaltretira. I da se u tom istom krugu nalazi dvista drugih ljudi – koga će krvopije izabrat – zna se!
Da samo znate kako zavidim ljudima koji mi govore da ih komarci nikada ne bodu!
Ah kako su sretni!

Sa četiri banke u svom dupetu još uvik nisam shvatija neke najosnovnije stvari – da se za dolazak krvopija treba dobro pripremiti. Kako živim u neposrednoj blizini močvare, tako ovih mojih prijatelja u susjedstvu ima na milijune. Lako mi je za neke druge posljedice globalnog zatopljenja, ali ovogodišnja preuranjena invazija komaraca mi je već donijela nesagledive duševne i tjelesne boli.

Sinoć je opet počelo. Taman kad sklopiš oči i povežeš prve tanke niti sna – eto ti ga na!
Bzzzzzzz oko glave...
Sve se nadaš da će ići ća....
Mrš!
Ne čuješ ga minut-dva, kad evo ti ga opet...
Bzzzzzz...
Već me svrbe i uši i obrazi, kud me je prije dušmanin već uboja...
Palim lampu, fatam mlatilicu, tražim agresora....
A tu si! Pljas po zidu, evo ti na, kurbin sine!
Sad ću konačno zaspat....

Šipak. Evo ti za minut-dva još jednoga. Plesnem i toga po glavuši....
Pa još jednoga
Pa još drugoga
Pa još.....

Mas im pater, tek je prvi od maja miseca, a oni već navalili ka blesavi.
Dižem se u srid noći, privrćem škafetine, tražim je li mi slučajno ostala od lani koja tableta ili bočica...Spira, Raid, bilo šta, di su, bilo šta....
Bem ti, kad mi ne tribaju uvik su negdi tu, imam barem četiri-pet tih aparatića po kući, a sad kad vapim za njima, niti jednoga ne mogu nać....

Ništa, nema mi druge, palim veliko svitlo, vršim smotru postrojbi, dum tras, pljas, ubijam još nekoliko primjeraka i čvrsto sam uvjeren da je to – to. Nema ih više....
Soba mi izgleda kao bojno polje nakon bitke
Krvi na sve strane
Opet ću morat sve pituravat
Postelja konačno!

Mrak je...
Mirno je minut-dva
Je li ono opet zuji?
Nije valjda!?
A – ha!
Beštiman...

Imam osjećaj da svaki put kad upalim svitlo, nova eskadrila krvopija ulijeće u sobu.
Nemam se više snage borit, prepuštam se zlosretnoj sudbini. Pokrivam se lancunima skroz priko glave, tražim slamku spasa, ne dam da me više bodu, taman se ugušija...

Nisam ni pošteno sklopija oči, već je došlo jutro, trubi radio, ustaj radni narode, ajnc-cvaj..
Kad će više ta penzija?

Sad sam za svojim radnim stolom, pokušavam bit savjesni djelatnik i zaposlenik
tvrtke (još pretežno u državnom vlasništvu), a nemam snage ni za šta.
Izboden sam totalno
Spava mi se za po3.14zdit.

Imam podočnjake ka Žalosna Sova
Natekle usne ka Blaf
Nemam ništa ka Komandant Mark...
Faca mi je nabotila ka u Rockyja Balboe kad ga je onomad izmlatija Ivan Drago
Satralo me!
Nemam niti snage za uzviknit: „Doli krvopije!“
Ajme meni...



Kategorija ovog posta?
Politika, naravno!