Pregled posta

Bolje biti ... nego pijan

Da, istina je da na ovim našim putešestvijama nailazimo na mnoge dobre stvari. Imam osjećaj da se kod nas ipak događa svojevrsna revolucija u pogledima i razmišljanjima i da polako postajemo svjesni vrijednosti koje nas okružuju. Manje može biti više. Neki su to shvatili i na temeljima tradicije krenuli prema budućnosti.

Ali, tek smo na početku. Jer, ima još puno, previše nesuvislih, nebuloznih i gradova i sela, predjela i krajeva u kojima izgleda da je zdrav razum odavno rekao "laku noć".

Nakon Vranjače i svih dobrih dojmova koje smo stekli, nastavili smo put, bolje reći vrludanje čudnovatim zamosorskim stazama i puteljcima prema kanjonu Cetine, tražeći slap Veliku Gubavicu.

Po karti bi to trebalo bit blizu i stvarno, na cesti ugledasmo putokaz prema slapovima. Nakon pet minuta pješačenja dolazimo na jedan veliki plato sa kojeg se pruža fenomenalan pogled prema kanjonu i 48 metara visokom slapu. Huči i buči Cetina ispod nas, nevjerovatan osjećaj...



Ali....Kao da nešto fali....
Prostor na kojemu se nalazimo izgleda užasno zapušteno. Tu su nekakvi objekti za koje pretpostavljamo da su nekada služili kao restoran, suvenirnica i još neki za koje nikako ne možemo odrediti namjenu. Šporko, puno smeća...
Pedesetak metara od nas, neki lola u skupom odijelu izvadija čunu, razgovara na mobitel i da prostite piša! Jako atraktivan prizor....
Vraćamo se do ceste i vidimo neki čudnovati objekat. Šta je ovo, nemamo pojma...



Znamo da u ovome mistu ima i jedna tvrđava koju želimo posjetit, ali gle čuda, nikakva putokaza do nje. Na čistu intuiciju je ipak pronalazimo, ali do nje je gotovo nemoguće doći, jer je put zapriječen pogonom vodospremnika. Ipak, iz drugog pokušaja, zaobilazeći bazene ipak nalazimo put do utvrde....

Pretenciozno ju je nazvati utvrdom, ovo je ipak samo oronula hrpa starih bovana.
Vide se neki nemušti pokušaji obnove, ali kako su to napravili, bolje da nisu ništa dirali.
Gospe moja, kakvo je ovo zbrčkano misto! Sve je nekako....naopako! Eto, nisam niti spomenija kako se zove. Ma i bolje da nisam...

Doduše, kasnije sam iskopa neku priču vezanu za ovu tvrđavu koja donekle, ali samo donekle opravdava ovakvo stanje

Nad usjekom ispod kojeg huči Gubavica, Turci u 16. stoljeću proširuju postojeću tvrđavu, ostvarujući kontrolu nad Dubcima i Cetinom. Strahujući za sigurnost, Omišani potkupljuju zlatom zadvarskog bega Murata. Napuštajući Omiš, Murat orgija te u Kučićima ugrabi djevojku. Katica, još curetak suzama je molila milost, a janjičari arlaukanjem bodrili bega. Uštap je osvijetlio Zadvarje kad je beg unio djevojku u kulu. Strgne joj odjeću i siluje je. Katica noktima izgrebe Muratovo lice do krvi. Beg podivlja i golim rukama zadavi djevojku.
460 godina je prošlo od zločina, ali još uvijek, noću, za uštapa po zidinama posrće i urla krvavi duh Murata.

Doduše, skloniji sam vjerovanju da za uštapa po zidinama posrće i urla neki lokalni pijanac i danguba, ali eto....
Sve za legendu.....

Šta ima još?
Eh, da, gotova nam je planinarska škola. I to na osobito atraktivan način – polaganjem završnih ispita. Ozbiljno vam kažem, nije to samo sistem trla baba lan, trebalo je tu i pokazati izvjesna znanja, kako se pripremiti za odlazak i boravak u planinama, kako čuvati biljni i životinjski svijet, vezivati čvorove, ponešto i o meteorologiji, speleologiji, alpinizmu i pružanju prve pomoći. O, ima tu materijala...

Ali, kakvi bi mi vrsni diplomirani planinari bili, da i od provjere znanja nismo učinili feštu. Naravno, zajedno s našim „profesorima“. Naša Majda je jedan od onih tipova za koje se kaže da ih nema, da bi ih tribalo izmislit. Napravila je pašticadu (hmmm, čekajte sad moram malo stat), dakle napravila je pašticadu za skoro tridesetak ljudi. I ostali su dali svoje skromne doprinose i donacije u obliku vina, piva, kolača, trišanja i ne znam čega još sve ne. O kvaliteti pašticade i njoka (njokiju?) više neću. Evo sad ću zadnji put reć.
Njoki...
Pašticada.....

Ajmo dalje. Naravno da smo bacili i pismu. Za razliku od našeg koncerta na Velebitu prije misec dana, ovaj se odvijao u komornom prostoru. I nismo uopće zvučali loše. Barem se tako nama činilo. Ako je nekim prolaznicima vanka na ulici naše pjevanje zvučalo kao nesuvislo arlaukanje – a šta ću im ja, to je njihov problem.

Kako je publika stalno tražila bis, koncert se odužio do sitnih noćnih sati. Ozarena lica novopečenih diplomiranih planinara govorila su i više od riječi...

Kasnije sam se čitavu noć privrća po postelji. Nikako zaspat ka čovik. Iz tog polusna, probudila me tupa glavobolja. Svako jutro moram natašte popit tabletu protiv alergije. U protivnom, tog dana ću kihnuti najmanje sedamdesetidva puta.
Zaredom.
Pa tako nekoliko puta dnevno...

Učinilo mi se da voda ima čudan okus, ali i čitavo moje izmučeno biće je vjerojatno imalo čudan okus, pa me to i nije posebno zabrinulo.
Samo na početku.
Ali već nakon dva-tri minuta, sve mi se smućkalo i u želucu i u glavi, pa sam mora prisilno zauzeti položaj nedostojan uglednog blogera, glavom duboko uronjen u ...već nešto!

Ipak sam se nekako uspija dokotrljati do svog radnog mjesta. Ljut na samog sebe, da više ne znam ni popit dvi čaše vina, ozbiljno pristupam radnim zadacima. Kad odjednom zazvoni mobitel.
Nepoznat broj...

-Šećer je! – javi se neki blago feminiziran muški glas sa druge strane

Protrnija sam u trenu. Kojega ja to muškaraca nazivam šećerom!? Pa nisam valjda sinoć u mahnitom pijančevanju opalija i neko muško stvorenje!? I pri tom mu još da broj mobitela.
Zanijemija sam.
Ne uspjevam izustit ni glasa...

- Halo, šećer je- opet inzistira onaj sa druge strane
- Ahh, brghhhh – odgovorim ja
- Tonko, jesi li to ti?
- Ma nije Tonko, čoviče, koga vi uopće trebate? – otme mi se uzdah olakšanja
- Onda bit će da sam falija!
- Je, je i te kako si falija, ti....jedan....šećeru....

A čovječe, ma šta mi je ovo tribalo, buljim u ekran kompjutera ispred sebe i ne mogu se čudom načudit šta mi se to događa. A nisam bija pijan, kunem se....Jedva govorim, imam osjećaj da imam rašpu u grlu. E, momak bi piva i bančija cilu noć, nu...
Posli pjevanja nema kajanja!
Najradije bi uteka negdi i dobro se naspava.
Nakon nekoliko minuta upozoravaju na radiju da voda u mom kvartu nije za piće.
A tuuu ste! Nije za piće! Eto objašnjenja, zato sam ja jutros ima rigoletto, radi vaše šporke vode!
Mas vam pater.... A ja mislija sa sam posta alkoholičar i gejpeder...

A bit će ipak da sam i ja malo, ma ne malo, nego malo puno zabrazdija sa ovim hedonističkim stilom života. I šta je najgore, svi oko mene su zdušno prihvatili taj način provođenja slobodnog i uhićenog vremena. Pa me svakodnevno pozivaju na nove i nove "evente".
Ne, ne, dosta je bilo. Previše sam eksponiran, morat ću se privremeno povući sa scene. Ali prije toga, moram se još naći nekoliko puta sa meni puno dragim ljudima iz blogosfere. Ne, ne, to ne smijem propustiti, samo me nemojte tirat da pivam, molim vas lijepo!

Nakon toga odlazim na pusti otok, nosim samo neophodne stvari za preživit.
Moto akcije će biti "od hedonizma do asketizma".
Pustit ću bradu. I kosu bi rado pustija, ali to će ići već malo teže....Sklepat ću neku kućicu.
Spiza....nema spize....
Nema bloganja, nema trunke civilizacije. Ponit ću samo dvistapedeset i šest knjiga da ih konačno pročitam. Moram se pročistit. Duhovno i tjelesno.

Mislim da ću izdržat sigurno 2880...
Minuta....

Večeras opet imamo domjenak u "Mosora". Ovaj put službeni. Časti nas uprava društva.
Za svaki slučaj, večeras ostajem na nula-nula promila.
Da sutra ujutro opet ne bi bila zamućena voda iz vodovoda.

I sad, na samom kraju, za vas koji ste uspili pročitat do kraja ovaj zbrčkani post, evo vam za poklon jedan lipi soparnik. Tribate još samo utrljat po njemu maslinova ulja i češnjaka, pa fešta može počet. Eto!




Post je objavljen 23.05.2007. u 09:12 sati.