U ono vrijeme kad sam bio mali, učiteljice u školi su nam vazda pričale kako je svibanj najljepši mjesec u godini. Naravno, ne samo zbog rasvjetanih ruža, sunčanih dana i općeg mirisa ljubavi u zraku, nego zbog toga što se u tom mjesecu obilježavao rođendan najvećeg sina naših naroda i narodnosti – druga Tita. Doduše kad se devedesete sve okrenilo naopako, ta činjenica je bila jedna od rijetkih koja se održala, jer je gle čuda, u svibnju bio rođendan i drugu, oupssss pardon, gospodinu Franji, tako da smo i dalje mogli smatrati da je svibanj oliti maj, najljepši mjesec u vascijelom kalendaru.
Doduše, meni je svaki misec lip, pa tako neću sad sastavljat top-listu omiljenih mjeseci, ali priznajem da zadnjih godina svibanj dočekujem sa zebnjom i nelagodom.
Da, dobro ste pročitali, sa zebnjom i nelagodom, jer je to vrime kad često na zaslonu svojih mobitela ugledam već zaboravljena imena pripadnika bliže i manje bliže rodbine i već unaprijed znam šta će me strefit kad pritisnem zelenu tipku.
- Heeej Brode, pa di si ti?
- A evo me...
- Pa, šta se radi, kako se živi?
- A eto, gura se....
- Slušaj, malome mi je pričest u nedilju, oćeš doć?
- A jeli? Baš mi je drago! Ne mogu ti sad ništa obećat, jer...
- Moraš, moraš, nismo se dugo vidili, ali moram znat točan broj, bitno mi je radi restorana, znaš...
- Ajde dobro, računaj da ću doć...
Već iduće sekunde se grizem kako sam glup i ne znam se snać, kako nisam moga smislit neki uvjerljivi razlog za eskivažu, ali šta se može, eto baš njemu ne mogu odbit, a ja ja....
Pa će se tako ove nedilje pričestit Šime, iduće nedilje krizmat Kate, do tri krstit mali Ante, do četiri.....
I di ćeš, kud ćeš, pojaviš se nakon sto godina opet među svojom dragom rodbinom, svi smo srdačni, veseli i kako to već ide. Naravno nije pristojno doć samo na «domjenak», valja najprije odslušat misu među gomilom svečano dotjerane gospode. Kako crkve i mise nisu moje prirodno okruženje, tako se najprije nastojim dočepat nekog skrivenog kantuna u kojem ću ostat totalno neprimjećen. Jer budući da obred poznam kao špansko selo, nikad ne znam kad se triba dignit, kad triba sist, kad se ono triba rukovat, kad triba izmolit Očenaš....
Sve zbog uljudnosti i pristojnosti.
Prije sam mislija da sam ateist, ali sad vidim da je sve popularniji pojam agnostik. Ipak mislim da nisam ni jedno ni drugo, nego nešto sasvim treće, samo to treće još uvik nema svoga imena.
Kad se konačno završi čitava procedura, onda obično slijedi slikanje. Pa mali prvopričesnici ili krizmanici sa mamom i tatom, pa bakom i djedom, pa kumom i kumom, pa s ovim, pa s onim.....
Ali sve to još nije ni po mise!
Tek sad počinje tortura. Ide se u obližnji restoran, konobu, gostionicu, krčmu, već di je naš domaćin uspija uvatiti mista. Nije više fancy, ovakve manifestacije održavat po kućama.
Slijedi svečani ručak. Na samom početku obavezno pršut, sir i francuska. Od onoga silnog stajanja na jednoj nozi u crkvi, slikavanja i čekanja na nestašne članove familije koji su se već zapili ko svinje u obližnjem kafiću, prilično se ogladni, pa svi zdušno prionemo tamanjenju usoljenog svinjskog buta. Pri tome obavezno morate pohvaliti domaćina na izvrsno odabranim komponentama hladnog predjela.
- A ko je radija francusku?
- Teta Marica, naravno!
- Ah, da, teta Marice, krasna vam je francuska, znate....
Za to vrime, debeljuškaska teta Marica, sa svježe podešenom frizurom a la air condition uređaj na starinskim autobusima, zadovoljno se smješka i svim prisutnim otkriva male tajne kužinavanja.
Nakon toga se sjedi, uljudno razgovara i čeka juha. Kako je vrime obično vruće i sparno, tako vrela juha dođe kao dodatni šok. Ali opet nemaš kud, kad je juha na stolu, valja se mašit...
Onda se opet sjedi, uljudno razgovara, dica su već nervozna, maksimalno zajebavaju, jednoj se ne sviđa koka kola, drugi oće oranginu, treći oće igrat igrice na već nekakvoj konzoli, uglavnom opći kaos i iznered...
Slijedi rižot. Bili od teletine i crni od sipe. Pa uzmi malo jednoga, probaj malo drugoga, čaša vina nakon jednog, čaša vina nakon drugog. Već sam se preždera za tri ručka, pušem, stenjem, pitam se šta mi ovo triba. Jesam li moga danas bit na koje drugo misto?
Ali to još nije sve.
Di su još pašticada i njoki!? Ajme majko, ovo mi je najdraža spiza, ali samo kad se sprema doma, za najviše desetak ljudi. Jer nikad, apsolutno nikad, nisam bija zadovoljan sa pašticadom koja se sprema u ogromnim količinama. To nije to i gotovo!
Ne mogu više...
Kad počnem od dosade drobit vrhovima prstiju ostatke kore kruva na stolnjaku, to je pouzdan znak da mi je svega dosta.
Ali ni to još nije sve!
Sad su na repertoaru rotirajući nesretni blejavci!
Gospe moja, nikad neću shvatiti ovaj naš «janjičarski mentalitet». Može sve, sve je dobro, ali pečena janjetina je na pijedestalu. Nema bolje spize! Ali za moj pojam, to žderanje janjetine mi je uvik bilo nekako primitivno. Napune ti one ovalne pjate mesinom, pa oni iskusniji janjičari nabadaju perunima tražeći bolje komade...
Povratak iskonu, rekli bi smo....
Povratak ognjištu...
Sa «pečenim» obično završava službeni dio programa, koji je potrajao satima i satima, ostaje nam još samo da «desertiramo», popijemo još jednu kavu i tražimo najpovoljniji moment za uteć ća!
I sad, kad malo bolje promisliš, ma šta nam sve ovo triba? Ove «male» fešte od pričesti i krizmanja su se pretvorile u pireve. I broj ljudi koji se pozivaju je već skoro ka na piru. I to je postalo ka ono normalno. Jer tako je isto napravija i Jure i Mate i Stipe i Frane....
A šta je moje dite slabije od njiovoga, a?
Neka se vidi da i ja mogu ljude počastit!
Prave pireve neću niti spominjat. To je tek tortura par excellance....
Nemojte me ljudi moji više pozivat na pireve! Kupit ću mladencima poklon, zaželit ću im puno ljubavi i sriće, ali nemojte me silit da moram deset-dvanajst sati žderat, lokat, humpat-cumpat uz onu dvojicu raštimanih debila koji su umislili da su pravi «band» i još slušat torcidaško arlaukanje ružnih pijanih i glupih mladoženjinih prijatelja. Ne triba mi to...
Samo se nadam da će i ovo besmisleno pomodarsko bančenje konačno prestat. Neka se naša dica i krste i pričešćuju i krizmaju i neka nakon toga lipo pođu doma sa svojim najbližima i proslave taj događaj skromno kako bi i tribalo.
Prosvitlite me ako grišim, ali ne znam po kojem je evanđelju zapisano ovo neukusno razmetanje...
Post je objavljen 14.05.2007. u 10:45 sati.