Marketing
U ime svih nas...
Nije lako iz ove perspektive objasniti, pogotovo vama mlađima koji ste odrasli u ozračju demo(n)kracije, kako se živjelo na ovim prostorima prije tridesetak godina.
U to vrime smatrali smo da živimo u zemlji sretnih i zadovoljnih ljudi u kojoj cvijeta ljubav, bratstvo i jedinstvo, socijalizam i samoupravljanje. Vladala je radnička klasa, gotovo svi su negdje radili, dobijali stanove i povoljne kredite. Tek kasnije, mnogi su nas počeli uvjeravati da je sve to bila obmana i laž, da smo živjeli u mraku i jednoumlju. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i uspomene, ali u stvari to i nije tema današnjeg posta. Recimo da je samo uvod.
Dakle, u mjesecu svibnju oliti maju davne 1977. godine, vaš bloger je bio sudionik manifestacije pod nazivom "Pohod pionira Jugoslavije po Titovom rodnom kraju". Organizacija "Naša djeca" je odabrala po deset pionira iz svih republika i pokrajina bivše države, sudionika pohoda. Cilj pohoda je bio da se djeca od 11-15 godina iz svih krajeva Jugoslavije, desetak dana zajedno druže, upoznaju rodni kraj velikog vođe i na kraju pohoda krenu svi zajedno prema Beogradu i najvažnijem događaju – susretom sa drugom Titom i prisustvovanju na završnoj paradi na sam Dan Mladosti.
Kako su mene odabrali, nemam pojma! Od nas deset iz Hrvatske, ja sam predstavlja pionire Dalmacije. Izbori za naj pionira, pretpostavljam nisu bili demokratski, ali vjerojatno su neke mudre glave u to doba zaključile da sam upravo ja
Pošten
Iskren
Odan
Napredan
Istrajan
Radišan
I da ću jednog dana pisat blog "Brod u boci", naravno....
Okupili smo se u Zagrebu, svi ti silni pioniri i pionirke iz čitave zemlje, uz još ogroman broj nekih čudnovatih ljudi kojima tada nisam razumio svrhu i razlog zašto se motaju čitavo vrime oko nas.
U tjedan dana obišli smo sve znamenitosti Zagreba i Hrvatskog Zagorja, marširali preko Sljemena, saznali sve o seljačkoj buni i krapinskom pračovjeku, te naravno posjetili i Kumrovec.
Za supermarket, pardon Veliko Trgovišće, tada nismo ni čuli ni znali. Stalno smo imali nekakve aktivnosti, uvježbavali pjevanje revolucionarno-šaljivih pjesmica, imali susrete sa članovima HVIDR-e, pardon SUBNOR-a, druženje uz logorsku vatru i svašta nešto još.
Nakon sedam-osam dana krenuli smo svi zajedno vlakom prema Beogradu. Uoči Dana Mladosti, u zgradi SIV-a (tadašnje Vlade) u Novom Beogradu, bio je organiziran veliki prijem (danas bi rekli-domjenak) za sve tadašnje najvažnije face u državi, članove diplomatskog zbora i naravno nas - pionire nad pionirima. Bilo je predviđeno da ćemo se u jednoj od dvorana naći sa drugom Titom i tom prilikom se upoznati i uljudno razgovarati. Vođe čitavog pohoda su odredile njih desetak, uglavnom najstarijih među nama, koji su bili zaduženi za postavljanje pitanja drugu Titu. Budući da sam tamo bio jedan od najmlađih, mene nisu uzimali u obzir, pa šta bi ja to moga pitat Tita, je li tako?
A i moga bi neželjeno izvalit koju zvizdariju...
Recimo da me Tito pita jesam li upoznao mnogo novih prijatelja svih naroda i narodnosti.
A ja da mu odgovorim da su odvratni i da ih ne mogu ni naštampane više gledat i da jedva čekam da idem doma. Ne bi bilo zgodno, stvarno....
I...došao je i taj dan. Dovezli su nas u zgradu Saveznog Izvršnog Vijeća, unutra je bilo na stotine, na tisuće ljudi..... Masa ljudi, ogromna gužva, svi u svečanim "odelima" sa "leptir mašnama". Nama pionirima sa "Pohoda" pridružio se i znatan broj nekakvih pionira-padobranaca, vjerojatno dice tadašnjih glavešina. Svi su se spremili za slikavanje sa Predsjednikom.
Ali...desile su se neke nepredviđene stvari. Vjerojatno nepripremljeni za toliki broj uzvanika, djelatnici kuhinje su očito malo pretjerali u pripremanju sve te silne spize, pa se zapalilo nekakvo staro ulje u tečama i loncima, izbija je pravi požar! Nije bilo nešto posebno dramatično, sve se to brzo sredilo, ali dvorane i hodnici su postali puni dima. Protokol se ad hoc mjenjao iz minute i minutu. Nastala je neizvjesnost šta će uopće bit sa planiranim susretom sa drugom Titom. Iščekujući konačnu odluku, pola sata smo nervozno cupkali dok nisu došli nekakvi tipovi iz osiguranja i rekli da se otkazuje naš dogovoreni susret i da nije izvjesno koliko će se drug Tito uopće zadržati u zgradi. Naravno, svi smo bili potpuno razočarani, ponajviše ona silna svita raznoraznih ljudi koji su bili zajedno s nama.
I tako čekajući polako da se izvučemo vani, odjednom ugledam isprid sebe neku veliku skupinu ljudi i u sredini, među njima – glavom i bradom Tito!
Gledam Tita u čudu, a gleda i on mene, i na opće iznenađenje, od svih tih silnih prisutnih i nazočnih pionira u plavim kapicama i crvenim maramama, priđe drug Tito upravo meni, zagrli me preko ramena. Ja osta skamenjen ka trica!
Za tili čas, okružili nas svi ostali pioniri i voditelji, na metar-dva od mene u sekundi se stvorija ogroman broj reportera, novinara....Bljeskovi, televizijske kamere na centimetar od moga nosa... Opća vika, strka... Iznenađeni i nepripremljeni, naši voditelji su dovikivali da počnemo pivat "Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene, Zagorje zeleeeene". Jer je to navodno bila njegova omiljena pisma koju smo uvježbavali svih tih desetak dana.
ja sam vam ovi desno od Tita, samo mi nečije ruke pokrivaju facu
Ne znam više jesam li piva dobro ili loše, ali se dobro sićam da sam se od silnog uzbuđenja i šoka tresa ka prut. Potrajalo je to dobrih nekoliko minuta. Tito, vjerojatno primjećujući moje uzbuđenje me pita:
- Kako si?
- Ne znam, druže Tito, prvi put vas vidim...ovako...uživo – uspija sam to prevalit preko usta
- Ma vidim ja da si ti pravi pionir- opet će Tito meni
- Jesam!
Već smo završili sa "Lepe ti je, lepe ti je" i ovi iz osiguranja su već počeli vikat i požurivat da drug Tito mora ić dalje, ali dobro sam još upamtija u toj silnoj gužvi da nam je Tito reka na odlasku – nemojte nikada biti ničije sluge. Nisam baš razumija u to vrime šta nam je tija reć, kakvi gospodari, kakve sluge...
Mnogo godina kasnije, sve mi je bilo puno jasnije...
Ode Tito! Isto tako naglo kako se i pojavija isprid mene. Ode Tito preko Romanije...
Mnogi su bili razočarani jer smo od planiranog jednosatnog razgovora imali samo ovaj kratak susret, a posebno su bili razočarani oni sa pripremljenim pitanjima....
Ja....nisam nipošto bija razočaran. Kasnije, kad se sve malo smirilo i kad me proša već prvotni šok – briznija sam u plač! Potpuno nekontrolirano, počeja sam plakat od sriće, od nekih nepoznatih emocija koje su jednostavno eksplodirale u meni. Ma di i kako je Tito, od svih tih pustih pionira, pronaša baš mene!? I zašto je samo sa mnom razgovara?
Sutradan smo još bili na stadionu JNA i prisustvovali završnom sletu. Lipo je bilo. Štafetu je predsjedniku predala pionirka iz Kumrovca, mislim da se zvala Marica Lojen...
«Pohod pionira Jugoslavije po Titovom rodnom kraju» je bija završen. Nakon sleta smo svi krenuli svojim kućama. Mnogi su plakali zbog rastanka. Ja nisam, svoje sam suze već bija isplaka, jedva sam čeka da završi sva ta gungula i da se vratim doma.
I šta sad još reć na kraju?
Jesmo li bili indoktrinirani?
Jesmo!
Jesmo li bili zaluđeni i manipulirani?
Definitivno!
Jesmo li bili sretni?
Nemojte me pitat je li Josip Broz Tito heroj ili zločinac...
Ne znam...
Ne želim znat.
Znam samo da je od ovog bliskog susreta s Titom upravo danas, 24. svibnja 2007. prošlo točno trideset godina.
I da taj dan nikad neću zaboravit...
Post je objavljen 24.05.2007. u 10:05 sati.