Marketing
Doli krvopije!
Koliko god pokušavao shvatiti da sve, pa ni one, na prvi pogled najnevažnije stvari na ovome svijetu imaju svoj jasan razlog postojanja, kao i prihvatiti Darwinovo „Podrijetlo vrsta“ i evolucijski razvoj, ipak mi i dalje nije jasna sama svrha postojanja jedne vrste kreatura kojima je jedini cilj da nas konstantno gnjave i nerviraju. Ma čak i da prihvatim Biblijsku verziju događaja, opet mi nije jasno...
Jer, kako shvatiti da na ovom našem svijetu postoje takva bića kojima je jedini smisao bivstvovanja samo u tome da piju tuđu krv!?
Ako postoji išta šta mrzim na ovome našem svitu bilome – to su komarci! I bilo bi sve u redu da je ta mržnja obostrana. Ali ne lezi vraže. Mene komarci, točnije reći komarice naprosto obožavaju! Habate led, ako u krugu od trista metara postoji iti jedan jedini komarac, taj će zasigurno namirisat moju krv i doletiti će brzinom svijetlosti samo da me izmaltretira. I da se u tom istom krugu nalazi dvista drugih ljudi – koga će krvopije izabrat – zna se!
Da samo znate kako zavidim ljudima koji mi govore da ih komarci nikada ne bodu!
Ah kako su sretni!
Sa četiri banke u svom dupetu još uvik nisam shvatija neke najosnovnije stvari – da se za dolazak krvopija treba dobro pripremiti. Kako živim u neposrednoj blizini močvare, tako ovih mojih prijatelja u susjedstvu ima na milijune. Lako mi je za neke druge posljedice globalnog zatopljenja, ali ovogodišnja preuranjena invazija komaraca mi je već donijela nesagledive duševne i tjelesne boli.
Sinoć je opet počelo. Taman kad sklopiš oči i povežeš prve tanke niti sna – eto ti ga na!
Bzzzzzzz oko glave...
Sve se nadaš da će ići ća....
Mrš!
Ne čuješ ga minut-dva, kad evo ti ga opet...
Bzzzzzz...
Već me svrbe i uši i obrazi, kud me je prije dušmanin već uboja...
Palim lampu, fatam mlatilicu, tražim agresora....
A tu si! Pljas po zidu, evo ti na, kurbin sine!
Sad ću konačno zaspat....
Šipak. Evo ti za minut-dva još jednoga. Plesnem i toga po glavuši....
Pa još jednoga
Pa još drugoga
Pa još.....
Mas im pater, tek je prvi od maja miseca, a oni već navalili ka blesavi.
Dižem se u srid noći, privrćem škafetine, tražim je li mi slučajno ostala od lani koja tableta ili bočica...Spira, Raid, bilo šta, di su, bilo šta....
Bem ti, kad mi ne tribaju uvik su negdi tu, imam barem četiri-pet tih aparatića po kući, a sad kad vapim za njima, niti jednoga ne mogu nać....
Ništa, nema mi druge, palim veliko svitlo, vršim smotru postrojbi, dum tras, pljas, ubijam još nekoliko primjeraka i čvrsto sam uvjeren da je to – to. Nema ih više....
Soba mi izgleda kao bojno polje nakon bitke
Krvi na sve strane
Opet ću morat sve pituravat
Postelja konačno!
Mrak je...
Mirno je minut-dva
Je li ono opet zuji?
Nije valjda!?
A – ha!
Beštiman...
Imam osjećaj da svaki put kad upalim svitlo, nova eskadrila krvopija ulijeće u sobu.
Nemam se više snage borit, prepuštam se zlosretnoj sudbini. Pokrivam se lancunima skroz priko glave, tražim slamku spasa, ne dam da me više bodu, taman se ugušija...
Nisam ni pošteno sklopija oči, već je došlo jutro, trubi radio, ustaj radni narode, ajnc-cvaj..
Kad će više ta penzija?
Sad sam za svojim radnim stolom, pokušavam bit savjesni djelatnik i zaposlenik
tvrtke (još pretežno u državnom vlasništvu), a nemam snage ni za šta.
Izboden sam totalno
Spava mi se za po3.14zdit.
Imam podočnjake ka Žalosna Sova
Natekle usne ka Blaf
Nemam ništa ka Komandant Mark...
Faca mi je nabotila ka u Rockyja Balboe kad ga je onomad izmlatija Ivan Drago
Satralo me!
Nemam niti snage za uzviknit: „Doli krvopije!“
Ajme meni...
Kategorija ovog posta?
Politika, naravno!
Post je objavljen 03.05.2007. u 09:05 sati.