Ako je povijest učiteljica života, onda zasigurno postoje neki njezini učenici kojima je bila naklonjenija, kao i oni koje nije baš previše voljela. Naravno, ulogu učenika u mojim mislima umjesto onih pravih u školskim klupama, preuzimaju neke zemlje, krajevi i gradovi koji su na svoju nesreću, magnetskom privlačnošću privlačili razne osvajače.
Možda bi primjereniji naslov ovom postu trebao biti „Ponos i predrasude“ jer je upravo spoj ta dva osjećaja sve donedavno karakterizirao moj odnos prema jednom gradu kojega je učteljica života očito uzela na zub.

Kroz Knin sam prolazio mnogo puta, ali vrlo rijetko, možda svega jednom, se u njemu zadržao više od desetak minuta, a i to je bilo jako davno, tako da o tom gradu nisam imao gotovo nikakav dojam, osim naravno apriori predrasude kako se radi o jednoj ukletoj provincijskoj selendri, u kojoj su jedini važniji događaji prolazak lijenih vlakova koji odlaze prema nekim sretnijim gradovima. I ta famozna Kninska tvrđava mi se činila samo kao kvazi domoljubno veličanje neke oronule hrpe kamenja koja se forsira tek tako da se dokaže velika povijesna vrijednost i važnost Zvonimirova grada.

Pogledavajući sa vrha Krčića slapa prema kninskoj tvrđavi, već izdaleka je bilo posve jasno da se tu ipak radi o nečem sasvim drugom. Ideja da je posjetimo rodila se doslovce u jednoj sekundi. Od Krčića do centra Knina svega je nekoliko minuta vožnje autom. Automobilom se može doći gotovo pred sama Loredanova vrata, ali nam više odgovara lagana šetnja od središta grada pa taman bila i po uzbrdici. Kako joj se približavamo tako smo sve više pod dojmom njezine monumentalnosti.



Bogata je povijest ove tvrđave, pretpostavlja se da počeci gradnje sežu u drugu polovicu 9. stoljeća kad je na brdu Spas počeo nicati kastrum Tignino, Tnen, a potom i srednjevjekovno urbano naselje. Tijekom stoljeća, tvrđava se stalno širila i nadograđivala. Na drugom povišenom platou tijekom 14. stoljeća gradi se i drugo manje utvrđenje – kaštel Lab. Nešto kasnije, kako je opasnost od Turaka postajala sve izglednija, oba su utvrđenja povezana u jedinstven kompleks i ograđena velikim obrambenim zidovima. Istovremeno ispod tvrđave se razvija Podgrađe, urbana jezgra današnjeg grada Knina.



Kroz Kninsku tvrđava ne vrijedi samo protrčati, najbolje je u miru provesti nekoliko sati. Jer kako su se ovdje slagala stoljeća povijesti, bura i oluja, tako se lagano slažu i naši dojmovi. Odmah, na prvi pogled je vidljivo, da je u obnovu tvrđave uloženo dosta novaca. Sve se doima i više nego solidno. Zidine djeluju moćno, zgrade muzeja i galerija unutar tvrđave, drveni mostići. Sve je obnovljeno sa puno stila, mjere i ukusa. Jednostavno i nenametljivo. Labirint prolaza, hodnika, kula i puškarnica...





Arheološka zbirka sadrži mnoge eksponate pronađene na kninskom području još od prapovijesti. Okolica Knina prebogata je povijesnim nasljeđem i tragovima prošlosti.





Prije dolaska u Knin, dok smo prolazili kroz sela Orlić i Biskupiju, tražili smo putokaze prema nalazištima. Na žalost, ili ne postoje, ili nismo dovoljno dobro gledali.
Etnografska zbirka je posebna atrakcija. Jednostavna ljepota narodnih nošnji, predmeta koji su bili u svakodnevnoj upotrebi «običnog puka», tkalački stanovi, glazbala, posude u kojima se pripremala hrana...



Za ljubitelje kaffe, tu je i restoran u kojem obavezno morate izvršiti i taj ritual. Na preporuku domaćina probali smo i palačinke u šatou sa orasima. Nakon te energetske bombe, trebalo nam je neko vrime za oporavak.
Sa «terase» restorana pogledavamo prema Krčiću, pa još i dalje prema Dinari i Kijevskom batu. Sa druge strane mirno teče rijeka Krka. Sve što vidim mi je tako ugodno iznenađenje.U svakom slučaju, posjet kninskoj tvrđavi vam je moja preporuka, ovo je zaisto vrijedno da se pogleda.





Ponos i predrasude? Neznanje je izvor svih predrasuda, pa mi se sad čini kao da su rukom odnešene. A ponos? Samo pogled na zastavu svih zastava kako vijori na jarbolu na vrhu tvrđave je i više nego dovoljan. Znam, zastava je samo simbol, ali svatko od nas duboko u sebi ima osjećaj šta mu taj simbol znači i koliko je za njega dao. I koliko još može dati.



I na samom kraju, kad upravo sa ove tvrđave sagledaš svu ljepotu prirode ovog kraja, ova zelena polja i brežuljke koji u nekim trenucima svojom pitomošću podsjećaju na Zagorje ili Istru, a sa druge strane planine kojima se vrhovi gube u oblacima, moraš promislit na to kako je sav ovaj prostor, još uvijek prepun mirisa baruta, krvi i suza kroz bezbrojna stoljeća bura i oluja, konačno zaslužio da njime zavlada mir.
Istinski mir.