Marketing
Glavom u stinu, stinom u glavu...
Jeste li ikada bili u nekoj školi u kojoj ste se tako dobro osjećali da ste poželili da nikada ne završi? Niste!? Kako niste, nemojte bit smišni....
Iako su predavanja i izleti planinarske škole završili službeno još prije desetak dana, izgleda da ni učenicima ni "profesorima" još nije dovoljno. Pa stalno izmišljamo kako moramo još ovo, pa još ono, pa još... I tako se naša škola produžava u nedogled. Na sveopću radost.
Jutros mi je taman zabonacalo na poslu kad mi je stigla Ivanova poruka. Mi smo popodne u Omišu. Penjat ćemo se na stijene tamo kod tunela. Ako možeš dođi!
Ma kako neću doć!
Nakon brzinskog ručka, kupim osnovne stvari i krećem prema Omišu. Na cesti je totalna gužva i ludnica. Međutim, potpuno sam smiren i uljudno pozdravljam ostale sudionike u prometu, he he...Uglavnom, nakon pedesetak minuta već sa mosta na Cetini vidim moje „munjene“ planinare. Ajde da vidimo i to čudo.
Alpinizam je penjanje po stijenama gdje se za kretanje moraš koristiti i rukama. I glavom svakako. Na prvi pogled djeluje prilično opasno, ali penjači se uvijek penju zajedno u paru, osiguravajući se međusobno od pada. Do dežgracija ipak dolazi, ali uglavnom zbog neispravnosti opreme ili nepažnje.
Neću sad pretjerano u detalje, ali osnovni principi su da penjač uvijek mora biti okrenut licem prema stijeni i u svakom trenutku biti oslonjen na tri čvrste točke. Uvijek se zajedno penju barem dva penjača, međusobno povezana užetom. Dok jedan napreduje, drugi mora stajati na stabilnom uporištu i osiguravati i sebe i partnera.
Na omiškoj stini, dočekala me moja ekipa u punom penjačku zanosu. Ivan, naš „direktor“ i voditelj škole, postavio je nekoliko smjerova. Njegov kolega sa nedavne Sibirske ekspedicije Miro, inače po vlastitom skromnom mišljenju najljepši planinar u cilom Splitu i okolici, asistira, osigurava i svojim mirnim savjetima pozitivno utječe na nas totalno neiskusne. Tu je i mali Ratko, naš junačina sa izleta na Mosoru, dočeka me pod punom ratnom opremom i bez imalo straha krenuo u visine...Nemreš bolivit, stvaaarno...
Moram priznat da nisam nešto pretjerano lud za ovakvim načinom penjanja. Ja sam konzervativan u tom smislu, više volim obline hmmm, hoću reći lijepo zaobljena brdašca od okomitih litica, grebena, kukova i ko zna čega još sve ne.
Ali u svakom slučaju zašto ne pokušat, ne pružaju se ovakve prilike svaki dan.
Na samom početku uzvera sam se nekih desetak metara. Sa zemlje izgleda puno jednostavnije. Nije mi ovaj put začudo problem visina, o njoj niti ne razmišljam, ali na ovome dijelu stijene nikako ne pronalazim dovoljno sigurne oslonce. Nemam ni tehniku, imam samo snagu, (i težinu naravno) uostalom prvi put ništa nije jednostavno. Ništa za sada, spuštam se doli pa ću na miru još jednom proučit.
Za to vrime moja ekipa mirno i kulerski osvaja vertikale. Petnaestogodišnji Josip izgleda ka da je rođen na ovim liticama. To je onaj „mali“ za kojeg sam prognozira da će jednog dana osvajati osamtisućnjake. Eno vam ga gori u stini, ona plava točkica desno od borića
Ženski dio ekipe niti malo ne zaostaje, dapače.
Nakon desetak minuta idem u još jedan pokušaj. Sad kad već imam neku realnu predodžbu, sve je puno lakše. Bez većih problema penjem se na kojih dvadesetak, možda i koji metar više.
Tek sad osjećam kakvu sigurnost pruža konop osiguranja, tako da je psihološka prepreka otklonjena. Ipak podizanje mojih o-ho-ho kila iziskuje priličnu snagu. Možda bi moga još koji metar, ali neću sad...Ipak, zadovoljan sam i javljam Miru da se spuštam. Spuštanje mi je pravi gušt. Zauzmeš sjedeći položaj, lagano se odbacuješ od stijene i tako malo hip, pa malo hop i eto te ubrzo na terri firmi...
Nakon prve minute razmišlja sam u stilu da sam skroz po3.14zdija i šta meni sve ovo triba. Nakon druge sam već poželija ponovno pokušat. Nakon treće sam odlučija da definitivno moram smršavit. Pa čovječe, nekad sam bija sportaš, a vidi me sad!? Pa šta ja radim po cile dane? Sidim za kompjuterom naravno, razvijam guzne mišiće, e...
Baš bi volija poletit onim zračnim balonima. I koji put skočit s padobranom. Samo nisam siguran koliki bi to triba bit padobran da mene zaustavi? Pogolem, brate...
Ovaj život prebrzo prolazi. Nisi se ni okrenija, vrime leti, ništa više nije isto. Mnoge stvari odgađamo za neka „bolja“ vremena. Koja nikako da dođu...
Ma...u stvari..želim probat puno toga šta do sada nisam. Naravno ne baš apsolutno sve, ali definitivno neke stvari za koje unaprid imam osjećaj da bi mogle bit dobre.
Kad se malo osvrnem unatrag, nikad ne žalim za onim šta mi se dogodilo, žalim samo za propuštenim.
Ovako se penje pravi maher
Post je objavljen 08.05.2007. u 20:46 sati.