Nestabilna vremenska situacija tijekom vikenda poremetila nam je već dogovorene planove, pa smo morali primjenjivati soluciju "B". A naš plan "B" obično znači izlet u nepoznato. Bolje reći, ideja se rađa spontano, u trenu, a potom se ipak ide u manje ili više poznatom pravcu. Naš današnji cilj nalazi se svega dvadesetak kilometara od Splita, šta je u današnjim relacijama nikakva udaljenost. Vjerojatno će neko dežurno grintalo prigovoriti kako je Vranjača malo "vanka ruke", uostalom, nije isuviše teško pronaći razlog zašto nešto ne učiniti. Ipak, Vranjaču nije teško pronaći, premda je prije kojih par miljuna godina, doslovce propala u zemlju.



Dugopolje ( koje sve više postaje Longfield ili Lungocampo), posljednjih se petnaestak godina od zabačenog seoceta u bespućima dalmatinskog krša, nizom velikih investicija prometnulo gotovo u splitsko predgrađe postavši tako, kao u priči iz pučkoškolske čitanke, relevantno križanje auto-puteva i svojevrstan centar zbivanja. Međutim, danas nećemo o velikim poslovnim i potrošačkim centrima, oni će nam samo poslužiti kao putokaz prema Kotlenicama, seocu daljenom nekoliko kilometara. Tu se na sjevernim padinama Mosora, nalazi špilja, odnosno kraška jama Vranjača. Nije to ni najveća, ni najdublja, ni najraskošnija špilja na čitavom svitu i okolici, pa se u skladu s našim mentalitetom, smatra manje vrijednom i atraktivnom. O kako pogrešno!





Špilja Vranjača se sastoji od dvije dvorane, jedne dobro poznate još od davnih vremena, te druge koje je 1903. godine otkrio tada dvanaestogodišnji dječačić Stipe Punda, kada se u potrazi za golubovima spustio na dno do tada poznate jame. Iza jednog uskog hodnika krila se nova nepoznata dvorana sa raskošnim spiljskim oblicima.

Pravo ostvarenje dječačkih snova. To je i nama, nekadašnjim klincima bila neka fiksacija. Koliko smo samo puta lunjajući okolo po brdima, maštali o tome kako ćemo jednoga dana pomaknuti neki veliki kamen iza kojeg će se otvoriti ulaz u najveću i najraskošniju pećinu kakvu svijet još do tada vidio nije.





U Vranjaču smo nekada odlazili na školske izlete, ali u to vrijeme nismo znali tko nam glavu nosi, pa nam je malo toga ostalo u pamćenju. Stoga, ćemo danas dobrovoljno ponoviti gradivo. Dakle, od velikog rotora u Dugopolju slijedimo putokaze i nakon desetak minuta već smo tu. Ispred samog ulaza susrećemo dvije obitelji koje su došle iz istoga razloga kao i mi, te domaćina i vodiča, unuka "otkrivača" Vranjače. Sva briga oko špilje već je više od stoljeća u istoj obitelji. Već nakon nekoliko uvodnih rečenica, primjetno je s koliko se ljubavi i entuzijazma naš domaćin brine i o špilji i o gostima koji dolaze.

Spuštamo se polagano, kako bi se šta bolje aklimatizirali, jer je temperatura unutar špilje uvijek 15 stupnjeva. Prolazimo kroz prvu dvoranu koja je manje-više obična, bez siga i donekle neugledna. Zatim kroz uski prolaz između stijena ulazimo u drugu. Gotovo kod svih koju ulaze unutra, reakcija je ista.
Jednoslovna.
Jednoglasna.
Aaaaaaaaaaa!!!







Kakva raskoš! Stalaktiti i stalagmiti, stupovi, arkade, zavjese, bezbrojni likovi u stijenama stvarani milijunima godina. Svjetlo je u špilji prigušeno i nije dozvoljeno fotografiranje s bljeskalicom, tako da je teško na slikama dočarati tu atmosferu, ali taj mir koji prožima gotovo svakog posjetitelja, to je nešto neopisivo. Velika dvorana sastoji se od devet manjih, prolazimo kroz njih u labirintu hodnika između, zelenih, plavičastih i kristalnih stijena. Naš vodič nas dodatno hrani zanimljivim pričama i događajima vezanim za špilju. I stalno se čudom čudimo kako ovaj geološki spomenik prirode nije razvikaniji i posjećeniji. Po ekološkim mjerilima, Vranjača može podnijeti do 500 posjetitelja dnevno. Veći broj ljudi značio bi podizanje temperature unutar špilje, a samim tim i određene poremećaje u ravnoteži eko-sustava, ali za sada nema straha, jer je ljudi u stvari i desetak puta manje od ovog kritičnog broja.





Doći će to sve na svoje.
Jednog dana, nadam se....

Vranjača je otvorena za posjetitelje svakog dana od 9-20 sati. Sve informacije možete dobiti na brojeve 021/812 616 i 098/ 749 000.

Eto, nije mi ovo običaj, ali kako se ovaj moj blog i nenamjerno prometnuo u svojevrsan vodič kroz zaboravljene, manje poznate ili nedovoljno «marketinški pokrivene» ljepote koje nas okružuju, zašto ne i na ovakav način propagirati nešto zaista vrijedno.