Marketing
Mosorske legende
Kad smo se nedavno, na promociji „diplomiranih“ planinara dogovarali za ovaj izlet, ideja mi se činila nekako..., ne nalazim baš prikladan izraz, ali recimo da sam bio prilično skeptičan prema njoj. Jer, iako se moje sadašnje subotnje večeri razlikuju od onih prije dvadesetak godina kao Merkur od Plutona, ideja o noćnom planinarenju mi se učinila pinkicu uvrnutom. Samo pinkicu. Ali to za planinare i nije neko čudo veliko.
Mislim to...sa uvrnutošću.
Dakle, bila je to groznica subotnje večeri na mosor(aš)ki način. U stvari i jedini mogući način planinarenja tog vrućeg dana. Dogovorili smo se za polazak u sami sumrak iz sela Sitnog Gornjega, nabavka spize u vlastitim aranžmanima, ovisno o kapacitetima e, ali kako to obično biva, poneseš toga i za sebe i za prijatelje i još malo za svaki slučaj. Pa se svaki put iznova jadamo da su nam ruksaci preteški. Do naše Lugarnice, dva su sata hoda. Otprilike na pola puta se potpuno smračilo, ali uz lampadine „čeonke“, pentranje već poznatim stazama i nije veliki problem. Pogled iz naše planinarske kuće na svijetla velegrada odagnao je svaki umor i nedoumice je li ova „noćna straža“ bila ludost ili prava stvar.
Blještavilo grada s jedne i osluškivanje veličanstvene tišine planine s druge strane...
Tišina planine razlikuje se od drugih tišina.
Pjev ptica u predvečerje i glasanje nekih beštijica za koje još nismo sigurni koje su, priredili su nam simfoniju u Cis molu.
Kako nam je bilo?
Da, vjerojatno već pretpostavljate, sad ovo ispada kao ponavljanje iz posta u post, pa recimo da nisam spomenija ni vatru ni gradele ni.....uglavnom ovo je bila samo još jedna potvrda da u pravom društvu i pravom ambijentu i najobičnije stvari postaju nezaboravne.
U stilu one famozne pjesme velikoga rokera i romantičara Jure Stublića
Vi, prekrasni ljudi
Sa vama mogu cijelu noć
Biti budan i sanjati na nogama
Pjevajmo do zore....
Na žalost, u tom silnom pjevanju do zore, ipak su nam nedostajali neki dragi ljudi da popune rupe u akordima, ali ne sumnjamo da će biti opet zajedno s nama na nekim novim pohodima
Jutro nas je dočekalo sa sfumatom u glavi, ali molit ću lijepo ne zbog vina (hm), već zbog juga koje je okrenulo tijekom noći.
Veći dio ekipe ostaje na Lugarnici, a nas četvero se moramo zbog obaveza vraćati natrag. Ostali smo im dužni pomoći u skupljanju drva, ali obećali smo da ćemo to nadoknaditi slijedećom prilikom.
Kad smo nedavno prolazili ovim istim stazama, želja mi je bila da skrenem s puta (ma vidi mene, Titova pionira, sic!), ali ipak ne stranputicom, nego me je vukla želja da posjetim jedno slavno misto. Petnaestak minuta hoda sa "glavnog" puta dovelo nas je do tipične krške udoline u kojoj se nalaze ostaci nekoliko kućica. Točnije rečeno – pojata. To su nastambe složene od gromada kamenja koje su uglavnom služile za sklonište i čuvanje stoke pastirima. Dolazimo do prve od nih, zastajemo...
Da, to je ta slavna "štamparija". Oliti tiskara, za one jezično osjetljivije. Upravo ovdje je 17. lipnja 1943. godine tiskan prvi broj "Slobodne Dalmacije". Nekada slavna novina, danas ipak - obična tiskovina. Kakvo značenje ima ta novina za nas, nećemo sada dodatno analizirati. Sve znamo...
Ono šta me zaista rastužilo je današnje stanje. Spomen ploča razbijena u komadiće leži na zemlji pored pojate. Da nema ovih planinarskih oznaka, ne bi ni znali di se nalazimo. Sa zapadne strane otkrivamo i drugu ploču u još gorem stanju. Jedva smo je i spazili koliko ju je već prekrilo bilje. Kakvi su to likovi koji su porazbijali ove ploče?
Maloumnici?
Bezumnici?
Ne, ne postoji pravi naziv za takve...
Zar je ovo način kako se odnosimo prema našoj povijesti? Zar je toliko nemoguće da sve i dosadašnje i sadašnje uprave Slobodne, nisu našle za shodno da na pravi način urede ovo "sveto" misto. Pa, zašto ne obnoviti tih nekoliko kućica u kojima su se pisali i tiskali prvi brojevi, smjestiti u njih te stare tiskarske strojeve, napraviti od ovog mjesta pravu atrakciju!?
Da, već znam, ne bi bilo ekonomski isplativo. Ko bi uopće dolazija gori? Pa je zato najbolje pustit ovako, još par godina i raspast će se i ostaci ostataka ovih ploča pa više ništa nećemo ni znat. Više nikom nećemo moć ni reć – "Tu se rodila slavna Slobodna Dalmacija"
Blago nama....
Vratili smo se natrag do "naše" staze i spuštamo se prema podnožju. Luka na čelu klapa štapovima po kamenju da upozori gmizavce sa crnim cik-cak prugama na naš dolazak. Na jednog smo čak i naišli. Fino smo ga zamolili da nam se makne s puta, što je on nevoljko i učinio. Ma nije ni tim beštijama lako. Zamislite da ste čitav život osuđeni na puzanje i da morate živit u smrtnom strahu oće li vas dohvatit neki predator koji je nekoliko puta veći od vas. Pa tako čitav život. Nije baš ugodan položaj...
Na samom povratku, zastali smo još jednom malo prije završnog grebena. Ćakulamo o tome kako nam je ova planinarska škola bila pun pogodak, o ponosu i predrasudama i o milijun drugih stvari. Dajemo ocjenu upravo proživljenom izletu. Slažemo se za jednu solidnu četvorku, nećemo pretjerivat....
I upravo kod tog našeg ocjenjivanja pridružio nam se još jedan planinar.
I to koji!
Veliki
Najveći
Legendarni
Stipe Božić...
E pa sad kad smo uvatili Stipu, ovako "uživo" pa još na našoj matičnoj planini, triba to i ovjekovječit. Stipe Božić, a šta se može reć o Stipi šta još nije poznato.
Živa legenda, doslovno...
Koju smo ono ocjenu dali izletu maloprije?
Četvorku?
E, to je bilo prije Stipe...
Sad pišemo čistu peticu!
Post je objavljen 28.05.2007. u 09:16 sati.