Borgman's cube
nedjelja, 30.03.2008.
Semper fi
Eli izađe iz Una i protegne se. Ponekad, kao što je to danas slučaj, taj put od Splita do Trogira bude dug skoro sat. Usprkos tome, bila je zadovoljna. Luka je ponudio visoku plaću, naveo svoje zahtjeve, a njoj se radilo. Otkačen posao, za lud tim. Smijala se jučer, kada je probala odijelo i oružje Parka. Pogoci napuhuju. Trebalo joj je neko vrijeme da upotrijebi svoje znanje streljaštva iz srednje škole, ali na kraju je Luka bio taj koji se vukao sa napuhanom nogom i rukom prema izlazu.
Malo se plašila je li dobro «šefa» isprašiti baš prvi dan, ali sva zabrinutost je nestala kada se tamo pojavio i Kid. Plakali su od smijeha, kada je Luka izmišljao razloge zašto joj je uspjelo, bivšeg specijalca i diverzanta, u njegovom vlastitom vježbalištu, «upokojiti».
Dobila je ključ ureda, Parka... i sad je trebalo sve to pokrenuti. Prvi posao danas, dati oglase, reklame... nabrajala je u sebi sve jučer rečeno, kada se pristupnim putem dokotrlja terenac. Zatamnjena stakla krila su iznenađenje. Dva školarca, ocijenila ih je sa sedam ili osam godina, dvije male suprotnosti. Jedan mršav i tanak, a drugi pravi debeljuca. Čim su im noge dotakle zemlju, primijetili su je i stali kao ukopani.
- Eli, ovo je moj brat, i njegov prijatelj. Upoznajte se. Eli je moja voditeljica Parka!-
- Mmali... Demba, Miro...- ispravi se bucmasti.
- Ja sam Eli.-, okrene se Luki,- pokazati ću im park...- a Luka samo odmahne rukom.
- Neka navuku štitnike. I kacige...- dovikne veseloj trojci koja je već nestajala. Luka se oduvijek čudio kako postoje ljudi koje djeca vole bez ikakvog razmišljanja. Eli je od tih.
Luka sjedne u svoju fotelju i počne tražiti adresar. Iako uporan do gluposti, kada mu nije uspjelo pronaći broj, uključi računalo, i u nekoliko minuta pronađe traženo. Brzo izvrti znamenke.
- Halo,- začuje ženski glas.
- Ingrid, Luka je. Je li Mateo tu?- brzo izgovori pokušavajući prikriti nalet sjećanja na jučer.
- Tebe nisam čula sto godina. Mateo je... znaš jučer je bila neka tučnjava... leži ali može ti se javiti..-
- Čuo sam za to, pa sam mislio...-
- Hematom na ramenu, naprsnuće ramenog zgloba...a kako je pod kemoterapijom kosti su mu kao staklo...- Luki se srce slomi kada se bujica riječi izlila iz Ingrid. Čuo je njeno šmrcanje, gutanje suza. Sva ona snaga koja je zračila iz nje, bila je samo privid. Sada je to bila Ingrid, očajnik, koji ne može pomoći osobi koju voli....,- jedva hoda, a skočio je na Bonda. Ne znam ni kako je stigao do njega...da si vidio specijalce, kako su pretukli tog...majmuna-
- Neka leži i odmara se. Neću ga smetati. Reci mi mogu li ti kako pomoći? Ja sam bio po bolnici godinama, i hvala bogu sam sada u redu...-
- Pomoć... ti si prvi koji pita tako nešto. On mi je zabranio da išta govorim,... kažeš kako znaš nekoga u bolnici, može li mi neko nabaviti lijek.....- pitala je sada malo tišim glasom, jer joj se učinilo kako Luka nije od vrste koja će sada povući «slamku» nade.
- Skupi nalaze, povijest bolesti, sve što imaš... imena lijekova koji ti trebaju i navrati do mene doma Znaš li gdje sam sada?-
- Prodao si stan? Zašto?- nepovjerenje prema svima i iznenađenje rađaju znatiželju.
- Onaj me stan previše podsjećao na ratno doba...-
- Blago tebi....reci mi adresu, nego...smijem li te nešto pitat'? Nećeš se ljutit'?- Luka je očekivao ova pitanja cijelo vrijeme razgovora, i razmišljao kakav odgovor može zadovoljiti sumnjičavu i oduvijek bistru Ingrid.
- Pitaj? Naravno da se neću ljutiti...-
- To čime se baviš sada... mislim cijela ulica zna kako su kupio terenca..prodao stan... nije valjda... ilegalno?- Čak i u najtežim situacijama ona je otvorena i iskrena, iako je ovo pitanje bilo «umiveno».
- Nije droga... ni oružje. Ima veze sa nekretninama, a i pokrenuo sam jedan posao sa nečim sličnim «paintballu»... nego reci mi, kada smo već kod pitanja, znam da radiš u knjižari...-
- Ne samo u knjižari. Popodne dijelim letke za jedan salon, vodim i knjige za dvije firme... je li ti treba knjigovođa? Za taj posao?-
- Više nego što misliš, ali o tome ćemo sutra. Je li ti odgovara oko 6 i po, popodne? Neka dođe i Mateo, ako se digne iz kreveta.... a ako je to problem, mogu i ja navratiti...-
- Ne, dobro je... onda u 6 i po!-
petak, 28.03.2008.
"Poetska" pravda
- Tamo je!- Mali pokaže bratu prema pečenjarnici. Bučna skupina u čijoj je sredini bio momak prepoznatljiv jedino po pramenovima bijele boje u inače crnoj kosi. Pive su bile naslagane na šanku a cijelo je društvo postajalo sve življe. Luka da bratu bon za mobitel, zagleda se u prazno, i nakon toga sretne Dembin pogled.
- Ali si mislio da za tebe nema. Bar ja nisam pizda...- «pojas za spašavanje» je za Dembu bio, vrijedan osmijeha.
- Evo onog tvog visokog prijatelja!- Mali je primijetio Kida koji im je prilazio iz sjene.
- Kid... ovo je moj brat, a ovo je Demba!- Kid pozdravi Maloga, a zagleda se u Dembu.
- Bio sam isti kao ti...- nasmije se.
- I sad ste... ovakvi?- iz Dembine se perspektive Kid činio velikim kao zgrada.
- Neka vas Luka dovede u teretanu, pa ću od obojice napraviti čudo, nego Luka,- pričeka dok dobije Lukinu pažnju,- možda bi bilo dobro da klinci ne budu s nama?-, Mali se počeo protiviti, ali ga brat pogleda.
- Znaš li gdje je Jakšina nova garaža?- upita Maloga i on klimne.
- Odnesi ključeve terenca njemu i reci mu kako treba dovesti auto do mog stana...-
- 'Oću... mislio sam da ćeš nas potirat' doma- , oči su mu se caklile dok je držao ključeve od bratovog terenca.
- Imam ja za tebe važniji posao. I pomogao si mi...puno. I ti Demba...a sad trkom!-
Oba dječaka kada su dobili «važan posao», sa entuzijazmom sedmogodišnjaka, nestanu iz vidokruga. Kid pogleda Luku i nasmije se.
- Ja ne znam sa djecom. Ja bi im rekao da idu doma...-
- Pa se slijedeći put ne bi javili. To mi je brat, a i Demba je prva liga. Ja se sjećam kakav sam ja bio. Neka druga vremena, ali su nam geni isti.-
- Misliš «kameni»?- nasmije se Kid i nastavi promatrati pečenjarnicu.
Malo neobičan par se pojavi u blizini.
Muškarac u kasnim tridesetim, potpuna suprotnost lijepo građenoj plavuši, koju je pratio. Odjeća koja jadno visi s njega, ističući mršave ruke i noge. Kosa rijetka, prosjeda, ispijeno lice. Njegov par, lijepo građena plavuša, uredna, bez šminke, odjevena pomalo strogo i klasično.
- Mateo i Ingrid. Mateo je bio u HV-u, kada su mu zapalili kuću. Naši. Neki njegov «prijatelj» je ispričao kako je «otišao na drugu stranu» i kako je to razlog što ga nema. Našlo se nekoliko pijanih «pravednika» i «sredilo stvar»...a on je bio izviđač!- tiho je komentirao Luka taj par koji im je prilazio.
- Ne izgleda baš opasno. Bolestan?- upita Kid, vjerojatno podsvjesno upoređujući sliku koju vidi i bivše vojnike.
- Rak. Ingrid se ubija od posla kako bi stvorila još nešto novaca za liječenje. Ovako izađu ponekad, i kada ih vidim... počnem se plašiti samoće...-
Grajanje kod pečenjarnice se pojača. Najkrupniji Filipov prijatelj, «Bond», dobro podmazan pivom je počeo nešto žučno komentirati prijateljima.
- Ingrid... šta se ne javljaš? Više ti nisu dobri stari prijatelji? Aaaa?- Ingrid se primakne svom odabraniku i prkosno prihvati njegovu ruku.
- Dođi, popij piće sa pravim muškarcem... pa čak i ako to nisam ja. Ovdje je dobar izbor...-
Ingrid se pravila kao da ih ne čuje. Korak joj je postao brži iako je skoro vukla Matea. S druge strane, Mateo je bio crven u licu, stisnutih šaka, potpuno svjestan kako bi bilo kakav sraz završio loše po njega.
- Ne odgovaraš. Vučeš tog jadnika sa sobom i glumiš sveticu, a ja znam da to nije bilo tako prije desetak godina...- derao se ovaj za njom pa se okrene društvu,- znam to jer sam joj bio prvi! Kako se ona dobro jebee...- nastavio je malo tiše, a cijelo društvo se nasmije raskalašeno, kao što to rade pijani mužjaci kada se priča o njihovoj «moći»
Ingrid nije mogla opisati što se dogodilo. Mateo se okrenuo, i zatrčao na svojim slabim nogama. Kemoterapija mu je odnijela snagu, ali ga je bijes donio do krupnog izazivača.
Imao je priliku za jedan udarac, preslabo za nekoga tko je dva puta teži. Bond, kako su ga zvali (jer je neko vrijeme bio zaštitar) podigne nogu u visokom luku pogađajući Matea u lijevo rame. Udarac je bio toliko jak da se slabiji i niži Mateo zavrtio oko svoje osi i odletio nazad. Bond, osokoljen povicima svojih kompanjona počne skidati jaknu – Da mi je mali peder ne okrvari!- doda prijatelju i okrene se prema Mateu koji se tek pridigao. Ingrid je već bila pored svog muža, pokušavala ga pridići i pogledom tražila pomoć...
Luka je bio «lud». Udahne i pogleda Kida, koji spusti svoju ruku na njega.
- Ne sada. Vidi!- Luka ga pogleda zacakljenih očiju, i tek tada primijeti «maricu» i landrover specijalaca! S druge strane su bez sirena došla dva policijska auta..
- Policija? Kako...?-
- Kada si me nazvao, ja sam prije odlaska pozvao onog našeg «prijatelja» inspektora! Testiram ga! I za pandura je brz...stvarno brz.- dok je govorio specijalci i policajci su okružili pečenjarnicu. Najgore je prošao Bond. Navlačio je Ingrid za kosu, a to je specijalcima bilo kao da im maše crvenom maramom. Dvojica, ovaj put jednako teških kao i on sam bacila su ga na asfalt, bez milosti. Policajci s druge strane, u savršenoj raciji, poslože Filipa i njegove prijatelje uz šank, i u pretresu, na stol nabacaju cijeli arsenal. Svega je tu bilo. Dva pištolja, bokseri, nekoliko noževa, zipper, kratka olovna cijev i vrećica sa uredno smotanim zamotuljcima i tabletama. Specijalci dovuku Bonda i iz njegovih džepova istresu bokser, pa ga «slože» pored ostalih. Vezanog.
- Ingrid i Mateo su sjedili i davali izjave policajcu koji je nešto nestrpljivo zapisivao.
- Objekt se zatvara za večeras. – inspektor je komentirao, vidjelo se u njegovom ponašanju kako je zadovoljan akcijom.
- Znam da su ga stukli, ali da si me pustio...- Luka je gledao Kida.
- Ne ovaj put. Ako su naše obavijesti dobre, većina ovih će biti na slobodi već večeras. Jedna ptičica će nam ispričati što se tamo zbivalo, a poslije.... sada idemo do tebe doma. Moram nagovorit Dembu i Maloga da dođu u teretanu...-
- Kako možeš biti tako hladan. Mario je bio u ratu sa mnom. Čak mislim da je i rak zaradio jer smo se vukli pored mjesta gdje su ameri koristili uransko streljivo. On je spavao u tenku...sranje!-
- Raspitaj se u kojem mu je stadiju bolest, daj mi neke podatke o njemu, a Prvi i Jane mu možda mogu pomoći...ali o tome poslije...sada idemo!-
Jelena se našla u gomili znatiželjnika i damski se progurala u prvi red. Prizor policajaca koji nimalo nježno guraju cijelu gomilu uhićenika u maricu, a među njima i Filipa, natjera je na histeričan plač. Nekoliko trenutaka šoka, a onda se istom hitnjom probije kroz sve veću masu i nestane niz ulicu.
srijeda, 26.03.2008.
Mali Detektivi
Mali i Demba su sjedili na svom omiljenom mjestu, pored izgorene garaže, koja je nekada bila Jakšina. Vlasnik je najavio kako misli «Potjerati dječurliju i ponovo srediti garažu!», a to je popratio sa nekoliko krupnih stijena koje je pri tome bacio . Njihov odgovor je bio onako Gandijevski, pričekali su da se odmakne i ponovno zauzeli svoje mjesto na zidiću.
Cijeli život je pred njima. Reality show, sa pravim ulozima, koji kao u pravom svijetu ne donose ništa specijalnoga. Najčešće osrednjost.
- Vidi Jelenu, onu iz osmog be!-
- Di je?- upita Demba do maloprije zabavljen stvaranjem «najvećeg balona» u povijesti. Te žvake su stvarno «super».
- Tamo, vidi,- Mali mu pokaže prstom prema «djevojčici». Petnaest godina (jedan razred «viška»). Vitka prilika koju «znalačke» oči dva golobrada prijatelja još nisu mogli ocijeniti. Crna jakna, ukrašena lančićima, napadna maskara, kosa tek neznatno podignuta. Čizmice sa petom.
- Kada je Lina tako došla u školu nastavnica ju je izbacila...-, Demba je iz obitelji u kojoj se broji svaka kuna. Njegova sestra svakodnevno vodi bitku sa mamom...
- Jelenu ne diraju. Ona može što hoće...- Mali je imao prikovan pogled za mladu «zvijezdu», koja je nehajno provukla ruku kroz kosu. Taj pokret nije pratio samo on, nego i oni stariji okupljeni pored «Fast fooda» nedaleko...
- Jelena! Alo...– mekan glas iz gomile. Dembi i Malome nije značio ništa, ali se ona okrene. Zbunjenost, pa prepoznavanje. Pokazivanje savršeno bijelih zuba.
- Idem odnijeti opravdanje,- malo se uspravila, pokazala figuru,- vraćam se odma'!- , sada joj je korak bio ubrzan.
- Blago mu se!- Demba zamišljeno razvuče žvakalicu, i onda primijeti kako Mali više ne gleda za Jelenom. Lice njegovog prijatelja je postalo oštro. Znao je takve promjene. Nešto je «nanjušio».
- Ej...-, pokuša prekinuti tišinu i Mali se okrene.
- Znaš 'ko je zvao? Jesi li ga vidio?-
- A..an,- odmahne Demba zbunjeno.
- Filip. Nije ga bilo od Marinine smrti...- ovo je Mali izgovorio sa ozbiljnošću koja je uplašila Dembu. Ponekad ga je plašio taj njegov mršavi prijatelj. Nešto je u njemu slično njegovom bratu. Luki.
- Demba. Idemo... imaš li kuna na mobitelu?-
- Nemam. Znaš da nemam...- odgovori debeljko, a Mali isto odmahne glavom.
- Ja imam samo za poruku...-
Luka se upravo presvlačio u uredu, isprobavao novu odjeću kada začuje zvuk poruke.
«Filip je kod fooda. Nemam kuna za mob!»
Pročitao je poruku dva puta, obriše izdajničku suzu prije nego krene niz lice i pogleda prema satu. Četiri i po! Do Splita za desetak minuta. Preko zaštitne odjeće koju je sve češće nosio, nabaci motorističku jaknu koju je dobio od Kida, i nekoliko minuta kasnije je već bio na putu.
- Gdje si požurio ?- začuje u slušalicama koje su bile instalirane u kacigu. Borgman i njegova oprema. Kid je jednostavno znao kako se nešto događa!
- Brat mi je javio kako je onaj diler pored škole. Idem po njega!-
- Sam? Nema teorije... kažeš pored škole? Ja sam tamo za minut!-
- Samo da ne utekne!-, Luka zaobiđe kamion i nastavi još brže.
nedjelja, 23.03.2008.
Stari lisac
Okupljeni ljudi na sprovodu. Stanari iz zgrade, prijatelji iz škole, poznanici iz ulice. Jakšu i Luku su pozdravljali oni mlađi, u prolazu. Stariji su se klonili momka koji je prodao stan u njihovoj zgradi i sada se vozi u terencu. Neki od njih su ga povezivali sa sumnjivim poslovima, poneki među njima sa drogom. Uglavnom netko koga se treba kloniti.
Inspektor Petar je čuo neke od tih glasina i kao Serđov «tihi partner» najbolje je znao kako ta dvojica možda nešto i kriju, pogotovo Jakša, ali to nije droga. S vremena na vrijeme je dodavao ponešto dosjeima koje je imao o obojici, i ta slika je postajala sve bliže opisu nekakvih slobodnjaka. Opasnih tipova. Nezavisnih.
Sada je obojici bio iza leđa, pokušavajući uhvatiti odlomke njihovog razgovora, ali uzalud. Tužna povorka se kretala prebrzo da bi ih mogao slijediti bez problema, i tako koncentriran na zadatak, iznenadi se ugledavši Jane.
- Inspektore, kakvo čudno mjesto za susret!- tiho mu je rekla. Uvijek poslovno odjevena, ovaj put u tamne nijanse.
- Otkud vi? Poznavali ste Marinu?- tiho joj uzvrati pokupivši prijekoran pogled stare stanarke sa četvrtog kata.
- Jednom sam je upoznala u Jakšinoj garaži, onoj koja je izgorila...-
- A Jakša... vaš prijatelj. Marina je njega poznavala?- profesionalno pitanje je slijedilo njegovo iznenađenje. Jane se nije uklapala u ovo društvo, a njegov je poziv pratiti nelogičnosti. One uvijek vode, negdje...
- Jakšini mladi prijatelji su se skupljali u toj garaži. Mislim da je... onom tamo,- neprimjetno je pokazala posebno tužnog momka, sa strane povorke – Jakša sređivao motor...-
- Tužna smrt...- detektiv promijeni temu. «Neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj», mu prođe kroz glavu. Odlučio je «baciti udicu». Upravo su mijenjali smijer, pa se gomila malo razmakla.
- Znate li kako je umrla?- nemarno, gotovo nezainteresirano izgovori pored Jane. Ona samo upitno klimne glavom.
- Diler je loše «zamiješao». Svašta stave u drogu, važno da je bijelo i u prahu, a ovaj je bio posebno...kreativan. Našli smo tragove škroba. Brašno ili ljepilo! Umrla je od srčanog udara! Cura od sedamnaest...-
- Užasna smrt.- Jane nesvjesno zagrize usnicu,- znate li tko je?-
- Nestao je. Tražimo ga...- odgovori on još tiše upravoi kada su stili do iskopanog groba. Svećenik započne svoj govor.
Luka je vidio Jane u razgovoru sa jednim oniskim muškarcem, starijim od četrdeset. Profesionalno držanje ga nije prevarilo.
- Jakša vidim Jane! Iza nas je, sa jednim muškarcem...-
- To je inspektor u narko-odjelu. Vrtio se oko garaže nakon paljevine...- Luka se okrene i zašuti.
Nakon tužnog ukopa, popraćenog suzama, pratnja se razbije u male skupine. Oko Jakše se pojavi nekoliko poznatih.
- Loše je mjesto, ali mi je drago što vas vidim...- započne Jakša, ali ga jedan prekine.
- Možeš li nam pomoći... mislim ..-
- Kako?- upita visoki mehaničar.
- Naći ćemo ga. Onoga što joj je prodao dop! Ubit ću ga...- zaplače momak kojega je Jane pokazala inspektoru već prije.
- Polako Leo. Polako... Ubijanje ne pomaže, ali,- prije nego se momak usprotivio,- Leo ovdje je inspektor Petar iz policije. Uvjeren sam kako bi mu mogao pomoći svaki podatak koji možemo skupiti...- Leo je zastao gledajući do tada nevidljivog čovjeka u pratnji zgodne žene.
- Inspektore, ovo su ispravni momci koji žele pomoći u istrazi...- Jakšine su oči govorile još i poruku o volji da ih zaštiti.
- Čuo sam razgovor. Ja sam inspektor Petar Marin... i kao što kaže Jakša,- podigne pogled prema njemu,- svaki trag je važan. Ukoliko išta znate dužnost i obaveza vam je da mi to prenesete. Ovdje su posjetnice, i telefonski broj...- podijelio je papiriće sa logotipom MUP-a.
Zbunjeni momci uzmu papiriće i malo se udalje.
- Kako neobično mjesto za nalaženje..- bioje sarkastičan inspektor.
- Baš neobično. Inspektore. Što je vas dovelo ovdje?-
- Agatha Christi. Nadao sam se da ću ugledati gada koji joj je smjestio, ali nije se pojavio... Ispričajte me gospodo, ali vrijeme je da se vratim u postaju...-, troje prijatelja mu odzdravi i on ode. Šutne kamenčić sa puta. Sada je samo trebao čekati. Kao pauk. Ili bolje, kao inspektor.
petak, 21.03.2008.
Smrt u podrumu
Proljeće je oduvijek za Luku vrijeme nemira. Prekidao je čitanje novina kako bi uzeo zalogaj sendviča, i skoro se zagrcne kada mu pogled zapne na naslov u crnoj kronici.
«Smrt u podrumu.
Stanare ulice.... na Brdima šokiralo je otkriće leša mlade ženske osobe. M.M (17) pronađena je mrtva u podrumu zgrade u kojoj je živila. Pored nje je pronađen narkomanski pribor, te se osnovano sumnja na smrt od predoziranja, izjavila je povodom smrti glasnogovornica Splitske PU.....»
- Marina!- jedva izgovori Luka, i u glavi mu se odvrte prethodni događaji. Ta ga je cura mrzila. Odbio ju je nekoliko puta kada se nudila u zamjenu za novac. Nakon toga, kada je pronašla «sponzore», mogla je svoj bijes uobličiti u prikladno ponašanje, pa ga je vrijeđala kada god je mogla. Njeno «Bogaljuuu!», siktavim glasom u prolazu je, koliko god on to skrivao, bolilo.
Sada je mrtva. Strese se od slike koja mu se u trenu uobliči. Njeno lice, voštano blijedo, i neizbježna trakica sline koja se cijedila pomiješana s krvlju iz usta. One drogom užarene oči sada su bile staklaste i hladne. Više nagonski uzme mobitel i nazove Jakšu...
- Luka je. Pročitao sam kako je Marina... da ta cura, iz moje zgrade... pronađena mrtva. Sprovod je u tri i po, na Lovrincu... pa sam mislio kako bi i ti, znaš, cura je iz kvarta...-
Jakša ga je čekao u radionici. Još u radnom odijelu.
- Došao si. Samo da se presvučem...- doda i nestane u malom prostoru odvojenom paravanom.
- Znaš, klinci koji navraćaju između sebe pričaju kako se pojavio novi diler. Vidio sam ga i ja. Često je pored škole...- Jakša je govorio presvlačeći se.
- O tome sam ti htio pričati... nekako imam osjećaj kako nismo ništa uradili time što smo strpali Zmiju ...tamo.- Luka je nervozno kršio ruke.
- Misliš, na njegovo mjesto već dolaze drugi... to je istina. Slušaj,- Jakša odmakne stolicu i sjedne tako da mu je naslon poslužio za naslanjanje ruku,- njegova je mreža razbijena. Serđa još nismo uhvatili za vrat, ali nakon ovoga ćemo se požuriti...-
- Znam to, ali da smo ostavili stvari kao prije... ona ne bi bila mrtva...-
- Zaboravi! Nisi ti kriv za nikoga. Narkomani su jednom nogom u grobu, i to po svom izboru! Nema veze je li to «ovisnost» ili nije, to je njihov izbor! –
- Zaboravljaš kako je i mene držalo to sranje, odmah nakon rata...- Luka se postavio defanzivno videći ljutnju na Jakšinom licu.
- I? Tabletirao si se sredstvima za smirenje i antidepresivima? Došao si sebi, ne piješ, sredio si se prije nego smo naletili na tebe... znaš što. Idemo na sprovod zato jer je to red, ali gledaj pažljivo oko sebe. Možda ugledamo i tog novog majmuna koji dila ispred škole. Možda dođe, i još 'ko iz tog kruga...-
Lukin mobitel zazvoni. Poznata melodija «Most na rijeci Kwai».
- Dobar dan, tko je?- nepoznat broj na zaslonu.
- Eli... iz teretane. Imaš malo vremena?- prijatan ženski glas je odmah spojio sa likom.
- Spremam se za sprovod, ali imam...-
- Samo sam te htjela pitati je li još vrijedi ona ponuda, za «killing park»?-
- Vrijedi, još nisam nikoga pronašao...ali zar ne radiš kod Kida? Mislim, ne bih volio da...pogotovo nakon onoga jučer...- pokušavao je zaobići pitanje što se događa u teretani.
- Nema tu nikakve tajne. Upisala sam fakultet uz plaćanje, a nadam se kako nisi mislio da volontiram u tvojoj firmi...-
- Dobro... navrati sutra do «parka» pa ćemo dogovoriti uvjete,...može?-
- Može. Nego kažeš kako ideš na sprovod. Kome?-
- Umrla je jedna cura. Marina... iz kvarta.-
- Marina? Ne znam je.... vidimo se. Bog.- završila je razgovor i Luka se nađe kako gleda na zaslon. Upiše broj.
srijeda, 19.03.2008.
Strah ispred teretane
Luki je teretana postala treće mjesto prebivanja. Stan, u kojemu je bio sve manje, održavala je starija žena koju mu je Jane preporučila. «Killing park» je još uvijek tražio osoblje, ali je njegov direktor provodio samo nekoliko sati u svom uredu. Teretana je možda zauzimala treće mjesto u tom redoslijedu, ali je bila osnovno mjesto za druženje.
Kid ispred njega donese nekoliko papira, i laptop, sjedne sa svojih sto i deset kila mišića. Gurne frape ispred Luke.
- Detektiv nam je pribavio početne podatke. Pronašao je još dva srednja dilera koja rade za Serđa.Mogli bi mu početi sužavati krug..., Luka šta ti je?-
- Boli me glava. Valjda sam malo prehlađen, a policija je blokirala pola grada radi utakmice...-
- A da. Hajduk Rijeka... pričali su momci o tome. Kažu kako je prošli put bilo neko sranje u Rijeci, da Torcida sprema revanš...-
- Onda treba molit' boga da Hajduk dobije, ako izgubi...bit' će sranja...- komentira Luka i trlja sljepoočnice.-
- Ma briga me. Zatvoriti ću vrata, motor mi je unutra...- pokuša Kid biti nemaran...,- je ali je moje auto van.- doda Luka.
- Ma dobro, ima splitske tablice... sve je ok. Da ti donesem aspirin?...-
Iznenada, otvore se ulazna vrata.
- Kiiid!- začuje Elin glas. Kid je reagirao brzinom koja jednostavno nije prikladna za toliko tijelo. Stolica se otkotrlja, dok je krupnim korakom potrčao u hodnik.
- Vani je pravi rat! Tuku se... mene su pogodili kamenom...- Eli makne ruku sa čela gdje se vidjela velika ogrebotina. Kid samo dotakne njenu brazgotinu i stisne šake. Vilica mu iskoči i dođe do vrata.
Prizori masovnih tučnjava su stravični. Nema tu pravila. Postoji samo gomila protiv gomile, sa svim «arsenalom» priručnog oružja. Palice, bokseri, šipke i lanci...tek zadnja je stara dobra šaka. Malobrojniji riječani naletjeli su na veću skupinu Torcide. Obje skupine pijani i nezadovoljni slabom utakmicom bez golova. Splićani sa svježim modricama koje su zaradili u Rijeci, što od policije, a što od Armade.
Boce pića koje su kružile od usta do usta, u trenu su razbijene. Oni drugi su Neprijatelji. Do smrti!
Nekolicina je već ležala na podu okrvavljenih glava. Dvojica su pokušavala pobjeći iz gužve, jedan od njih pridržava očito iščašenu ili slomljenu ruku. Očajan pogled susretne Kidov, i on zaboravi na bijes. Mahne im. Ta dvojica potrče koliko ih noge nose, ali taj smjer je bio suprotan od kretanja njihove razbijene družine. Opijeni pobjedom, bez previše ozlijeđenih, Torcidaši se okrenu toj dvojici koji su trčali prema «njihovom» teritoriju. Desetak još golobradih, na «ćelu» ošišanih potrči za svojim žrtvama koje kliznu kroz poluotvorena vrata...
- Hvala vam... hvala... potpuno trijezno zahvali ovaj što je prvi prošao, još ne vjerujući nabildanom muškarcu koji je zatvarao vrata. Kroz glavu mu prođe kako su možda upali u još goru zamku. Odavde nije bilo bijega!
- Eli, ako ti se ne gade... molim te... ovom glupanu namjesti ruku.... Lukaaaa!-, vikne, i Luka iznikne iz hodnika. Upravo na vrijeme kada je horda počela lupati po vratima.
- Oćemo zvat' policiju?- upita Luka stajući pored Kida,- ili...-
- Aaaaaaaj....- jaukne onaj sa iščašenom rukom, i zamukne.
- Napravi dva kruga, polako... je li dobro?- pitala ga je Eli i kada je klimnio glavom odvalila mu je takvu šamarčinu, da su se svi ostali okrenuli. Ovaj drugi je bio u šoku toliko da nije niti reagirao.
- Potega si me kamenom! Skoro si me ubio!- vikala je na šokiranog izgrednika koji se naočigled smanjivao. Gledao je u pod, pokušavao pronaći uporište u prijatelju, a ovaj je nepovjerljivo gledao prema Kidu. U očima mu se zrcalio strah, pogotovo kada su se začuli zvukovi policije i hitne pomoći u blizini. Lupanje na vratima prestane i Kid im priđe.
- Znači ova dvojica....- , Kid digne ruku. Dlan velik kolika je glava ovog ozlijeđenog.
- Nnne, nemojte nas ...nismo,- suze su tekle same onome «ispravnom».
- A šta ću šporkat ruke s tobom. Eno van je pandurija, oni će te nabaketat za nas...- Luka je ovo ležerno rekao i krenuo prema vratima. Ova dvojica se još jače skupe jedan uz drugog. Lupanje na vratima. Plavci. Luka otvori zaklanjajući tijelom hodnik.
- Je li bilo problema?- upita specijalac sa dugom palicom u ruci.
- Nisu ništa razbili. Oće se vraćat?-
- Neće. Razbili smo ih...- odmahne policajac i Luka zatvori vrata.
- Šššta ćete s nama?- upita onaj sa bolnom rukom koju je trljao.
- Nogom u guzicu i u p..du materinu odakle ste i došli. Ka da nema dovoljno kretena i ovdi. Bacit ću vas na stanicu da budem siguran kako vas nije ko stuka na putu, a prije toga se izvinite curi. Oba!-
nedjelja, 16.03.2008.
Ženski pristup
Mario, unajmljeni detektiv, pratio je Petra od trenutka kada je istrčao iz zgrade. Iskusni policajac, koji je poslan u mirovinu radi dugog jezika lako je pronalazio zaklone u već poznatom kvartu. Instinktivno je održavao razmak i razmišljao o ženi koja je radi osteporoze počela piti ljekove. Nije mu puno govorila, pomalo ljuta jer ga nema kada je hvataju mučnine, a on je kradomice, kako ne bi ugrozio svoj muški ponos, na netu pronašao nekoliko zamjena tom lijeku «s liste». Ovo praćenje bi lako moglo donijeti njegovoj Kati taj drugi lijek, onaj strani. Zadovoljan svojom zamisli prekasno je primijetio skitnicu koji je gurao svoja kolica pored kontejnera.
- Mali biš..ži, ovaj te prati,- zafrflja skitnica kroz prva dva razbijena zuba, a Petar se samo osvrne jednom i počne trčati. Mario zastenje u sebi, u trku izvadi «značku» i mahne njome pored nosa skitnice koji samo mahne glavom...- miflio fam da fi pedoffil!-
Mali je nestao u uličici, uskoro više nije čuo niti njegove korake. Detektiv se spuštene glave vrati pored skitnice.
- E jesi me sjebo!- komentirao je a stari pruži musavu ruku prema njemu.
- Mofda ti mogu fomoć. Ako imaf za piće!- ova mu je zadnja riječ bila potpuno razumljiva.
- Mali je uteka.... a evo ti...- počne tražiti po džepovima kovanice i u ispruženi dlan istrese nešto kuna.
- Znam di je otifa. Kod Rica. Tamo ide festo...Mamlaz...- detektiv se pretvorio u uho. Stari je ZNAO. Nije mu više ni smetao vonj neopranog tijela, ni musava ruka beskućnika.
Mirela je bila ljubomorna. Priznala je taj osjećaj sebi gledajući Jane kako se kroz gomilu probija prema njoj. Graciozno i poslovno. Odjeća koja se mogla upotrijebiti za svaki dio dana. Lagani sako. Cipele s poluvisokom petom. Suknja, čedno, koji centimetar preko koljena.
- Jesi li me puno čekala?- upita Mirelu sjedajući na pleteni naslonjač .
- Nisam. Točni ste...-
- Točna SI.... Nisam osoba koja voli persiranje.-
- Znam ali...- Mirela se pokušavala iskobeljati iz nespretnosti novom.
- Jesi li jela išta?- prekine je Jane pozivajući konobara...
- Ne jede mi se. Mučnina mi je...- provali iz Mirele odgovor, a Jane je zamišljeno pogleda.
- Takva nećeš biti od koristi nikome. Ni Lei, a ni sebi. Nego, imaš li recimo sat vremena?-
- Sat? Nemam posal. Imam... to je jedino što imam..- pojave se suze na rubovima očiju.
- Onda idemo...- Jane je već dozvala konobara.
- Gdje?- Mirela je opet bila zbunjena. Sve ovo se jednostavno događalo...prebrzo.
- Iznenađenje! Šta imaš na nogama?-
Za desetak minuta su bile ispred jahte. Jane skine cipele, vješto povuče konop, i skoči na provu.
- Idemo, hajde...- podstakne Mirelu koja uradi isto. Kao iskusni skiper, Jane otvori vrata kabine, izvadi stare patike za sebe i dobaci Mireli jaknu bez rukava.
- Pogledaj nam bokove dok iziđemo iz lučice... ne od nas dvije, nego od broda.- doda smijući se.
Motor poslušno zabrunda i povede ih preko mirnog mora prema izlazu. Dva bradata rekreativca, na svojoj barci doviknu pozdrav zgodnoj skiperici i njenoj putnici. Jane odmahne i poveća brzinu.
Mirela još nije progovorila niti riječ. Namjestila se prema suncu, zatvorila oči, i pokušala se opustiti iako joj je vjetar bacao kosu preko lica.
- Uzmi.- Jane joj pruži limenku Cole.
Gutljaj dva slatkog napitka je malo strese. Otvorila je oči i vidjela kako je Jane zamišljeno gleda.
- Imaš li kakav posao u izgledu?-
- Ne,- odgovarajući, Mirela odmahne glavom,- moj cijeli krug poznatih je bio vezan za tu firmu. Sada sam..., nigdje.-
- Sada si na moru,- nasmije se Jane, Mirelinom namrštenom licu.
- Možeš probati posao nekretninama,- Mirela otvori usta, ali Jane nastavi,- Luka ti je ponudio posao, a ako imaš kakvu dobru zamisao, mogli bi i uložiti nešto novca... Ništa od toga nije problem...-
- Lako je va... tebi. Ja sam već bila u toj rutini, i sada...-
- Nekada sam i ja prošla slične stvari. Čak i malo čudnovatije (čitajte prethodne postove iz arhiveJ)
- Reci mi.... bi li ti vjerovala...Luki... mislim-
- Ja ne vjerujem nikome... Šalim se,- doda Jane smijući se,- Luka je ...opasno dijete. Veći je idealist čak i od Borgmana. Vojnik...bivši vojnik...nije glup, ni loš... vjerojatno bi mu vjerovala. Dok ne dokaže drugačije...-
- Ja sam ga odbila. Nekako je ta njegova priča bila presavršena. Velika plaća. Točno na vrijeme, i odmah nakon toga se dogodilo...ono. Čak sam razmišljala da je poznavao mog šefa..., ne znam...- opet nalet iskrenosti, i najdubljih misli. Suze. Jane je pusti da se smiri.
- Evo ti rupčić,- zvuk koji se čuo sigurno nije bio damski, a da se na moru zvuk nadaleko širi dokazao je šaljivi ,- nazdravlje, otirat ćete mi svu ribu!!!- sa nedalekog kajića.
četvrtak, 13.03.2008.
Razgovor.....
Petar polako dobaulja do ulaza. Dva ujutro. «Jebena dva ujutro, a stari je pričao kako bi trebali do babe...»
- Jebeš starog! ,- progovori glasno i popne se na prvi kat. Već gonjen navikom otvori škripavi hidrant, i u trenutku se «izbistri».
- Sranje...- prošapće i procijedi kroz zube. Oblio ga znoj. Sto i pedeset tableta je nestalo. «Doza» za njegove «klijente» za tjedan dana. Kapi znoja su klizile niz leđa , odsutno se počeše. Mora vidit', pitat'... možda je to pokupio onaj cvikeraš sa trećeg kata... Polako se popne i tiho otvori vrata, što mu nije bilo teško, sada trijeznome. Još ga je malo mučio rub vidnog polja, sa maglicom koja je prekrivala previše...
- Petre...- začuje očev glas i okrene se. Otac je sjedio za stolom i gledao u njega. Mrk. Pored njega prazna čaša. Do čaše boca brendija. Koju je otac rekao otvoriti kada sazna za datum sinovog...njegovog vjenčanja...
- Pusti me na miru... idem spavat... sutra idemo kod babe, ali si zaboravio...- rekao je pokušavajući nestati u tami sobe.
- Petre, sjedi ovdje...- ponovi mu otac, zapovjednim tonom. Sinu zapravo nije bilo do opiranja. Možda će trebati i užicati štogod love da pokrije ovaj «ex» koji je nestao iz hidranta. Poslušno sjedne na stolicu do starog.
- Jebem ti blesavu mater, ŠTA je ovo!- iznenada drekne otac i prospe cijelu kesu ispred njega. Tabletice se razlete po stolu. Neke završe u gustom sagu koji je pokrivao rubove sobe.
- Ššta je to?- prva reakcija je bila šeprtljava laž.
- Dilaš majmune. Znači istina je! Mene ucjenjuju TVOJIM sranjima! Idiote!- nastavio je sa tiradom, i upravo ta žestina je kod sina probudila obrambeni refleks.
- Ma ko te ucjenjuje... prvi put to vidim... šta je to? – sada već sigurniji Petar se suprostavljao. Nema dokaze. Ne zna....
- Skini jaketu. Skini je ili ću ti je ja skinit!- zareži otac i Petar, siguran kako mu otac ne može pronaći skrovište, koje ni policija pretresom nije našla, skine jaknu. I sledi se. Očevi prsti se zabiju u podstavu pored vrata, opipaju šav, i ... izvuku vrećicu.
- Nisam...- pokušao se podići iz stolice, ali je očeva ruka bila brža. Zvuk šamara zazvoni u sobi....
Mirela se pogleda u ogledalu, promotri svoje drhtave ruke i iziđe vani. Sumrak je odgovarao njenom trenutnom raspoloženju. Prolaznici nisu mogli na njenom licu pratiti unutarnju buru. Nije se morala skrivati od poznatih. Naposlijetku se zaputi prema središtu grada i sjedne u Luksora, naruči kavu i pokuša se koncentrirati na prolaznike. Nije išlo. Drhtanje bi je obuzelo iznenada. Kao da se dašak leda uvlačio ispod odjeće. Počela je prebirati po podsjetnicama, imenima na mobitelu... i na kraju, nađe Jane Oswalds.
Oštra Jane. Žena koja se smije, ali u trenu oštro komentira bilo kakvu nepravdu. A njoj je problem nepravda. Pritisne poziv.
- Jane je...-
- Ja sam Mirela... imate li malo vremena. Za kavu?-
- Imam, baš nešto zurim u računalo. Gdje si?-
- U Luksora...-
- Tu sam blizu. Za desetak minuta. Može? Je li ti treba nešto? Da ponesem?-
- Ništa... samo bi malo pričala...- tiho joj odgovori Mirela i veza se prekine. Otpije malo iz šalice i tek sada primijeti kako je kava gorka. Zamišljeno pokida vrećicu i saspe njen sadržaj u kavu.
utorak, 11.03.2008.
Slobodan izbor
Mirela je hodala po stanu, potpuno zbunjena. Leica je bila kod mame, a ona...nakon ova dva dana, u kojima se njen cijeli život srušio kao kula od karata... osjećala je samo prazninu. Nagovještaj straha koji još nije samoj sebi priznala. Nemoć.
Iz policije su je izvadili prijatelji za koje nije ni znala da ih ima, i ne zna zašto joj pomažu. Mama nije tu. Čuva malu, ali nije tu. Najbolja prijateljica je se kloni. Primila je i poziv socijalne službe gdje se radnica najavila za sutra ujutro. Nema posao... onda navala sjećanja od prije dva dana. Osjetila je mučninu, potražila Gastal i sjela grizući tabletu okusa užeglog mlijeka. Grlo joj je suho. Nalije čašu soka i stavi je ispred sebe, i ne ispije je. Upali liniju i zvukovi latino glazbe ispune prostor, ali nije niti osjetila onaj poriv da pokrene noge u ritmu. Ne udara prstima o stol, kao što je radila na poslu slušajući radio. Glazba svira ali je u njoj tišina. Hladni čvor.
- Tri serije po deset. Zadnju radi najsporije...- Kid je strpljivo stajao pored Luke u benču. Ukupna težina 100 kg. Snažne ruke su nosile teret, a Kid je bio tu spreman za pomoć.
- Mogu zamislit kako je Mireli. Zašto je Borgman zabranio svima da joj se jave?- pitao je gubeći izdah radi toga.
- Mislim kako je to rekao radi njene slobodne volje. Ona sama mora posložiti svoj mozak. Ukoliko se odluči na to da nam se pridruži, to mora biti slobodnom voljom...-
- Znaš... u jebo te što je ovo teško...- završio je podizanje i nabacio teret na nosače,- čudan je taj vaš kodeks. Što ima loše u tome da joj donesem cviće i pozovem van.- Luka opipa bicepse na kojima su iskočile žile.
- Moje je posao da te fizički pripremim, i spriječim u glupostima. Cura ti nije vjerovala ni prvi put, sada bi i manje, ali da ti olakšam... na ruku? Ako dobiješ napraviti ću se «blesav», a ako izgubiš nećeš poduzimati ništa na svoju ruku!-
- Može...- kaže Luka u kojemu je nakon pola minuta odmora kolala energija kao u najranijoj mladosti. Dva čvrsta tipa stanu jedan naspram drugoga, postave laktove na stol, i u trenu privuku pažnju cijele teretane.
- Kid se jača! Treba to vidit!- vikne momak koji je do tada rastezao pack-deck i zacrvenio se u licu. I ostali prekinu i naprave krug znatiželjnika. Kid pogleda Luku i žile iskoče.
Luka je ulagao snagu cijelog tijela, napadao Kidovu ruku svom voljom izazvanog i zaljubljenog muškarca. Frustrirano je utvrdio kako je to pomjerilo Kidovu ruku samo malo, a onda, uz uzdah gomile, Kid kao da je ... postao jači. Malo po malo, Lukina ruka je bila sve bliže stolu, i on popusti trenutak prije nego bi mu rame stradalo. Kid ustane uz ovacije prisutnih, obriše znoj sa lica majicom i pruži ruku. Luka je prihvati i protrese.
- Slijedeći put ću biti bolji!- zabrunda, i Kid se nasmije.
- Naravno da hoćeš. Idemo spremiti shake! Treba i meni i tebi...-
nedjelja, 09.03.2008.
Zmija...dobrotvor?
Jane je prevrtala darovnice, brojala ih, kimala glavom.
- Milijun i pol samo od Zmije, a što sada? Kemija ili skalpel?- pitala je ugašeni ekran. Već joj je dosadilo pojavljivanje u metalnom kombinezonu i donošenje papira na potpis. Obojica zatvorenika su bili iznureni od nespavanja, preumorni za otpor i izmučeni od stalnog stroboskopskog svjetla. Plus krikovi i holoprojekcije.
- Inducirana amnezija-... progovori Prvi unoseći s lakoćom metalni kufer.
- Kemija... i gubitak inteligencije... kakva strašna sudbina,- Jane je komentirala odluku
- Nakon koktela će izgubiti oko 10% inteligencije, povećati će se prag porema nasilju, a identitet koji ćemo im dati će biti sasvim koristan. Za obojicu smo predvidjeli da budu ribari i pastiri na otoku. I na taj identitet ćemo još podići kredit koji će ih stalno držati pod imovinskim pritiskom...-
- Prvi, kakvo je tvoje pravo ime?- upita Jane mršteći se.
- G'haltar M'opu'rro... tako to nekako zvuči na ovom jednostavnom jeziku...- odgovori Prvi sastavljajući nekakvu injekciju.
- Bio je u povijesti ovoga svijeta jedan sličan. Hainrich Himmler...- već je bila ljuta.
- On. Ni sličan mi nije. Jane... ova dvojica su ubojice. Nisu to niti vojnici, niti obični ljudi. Nije to bilo ni na mah, ni slučajno, bilo je namjerno. Svaki po troje, a nemamo niti približan broj za nove narkomane.
U nekoj od zemalja tipa Kine bili bi odmah osuđeni na smrt, u Americi na smrt, ili na dugogodišnje robije, ovdje bi izašli za šest mjeseci uvjetno, radi pogreške u policijskoj proceduri. Nakon nas će ostati živi, izbrisane prošlosti, bez imovine, i sa kompletnim novim identitetom. Kada isplate kredit, za pet godina, vjerojatno će imati nekakav novi život, a taj će novi život obojici biti potpuno očišćen od primisli na zločin. Ekvivalent, sudske presude od 15 godina i oduzimanje imovine. Mislim kako smo zapravo jako humani, kako bi to rekli, Vi, Ljudi...- osjećala su se ta velika slova. Jane odustane od komentara.
- Uostalom sav novac koji im je oduzet uplatiti će njihovi novi identiteti! Mi ne zadržavamo ništa....osim povijesti...-
- Kako se osiguravamo da ponovno ne «podivljaju»?-
- Nadzorni čipovi. Neće daleko...- Prvi nehajno odgovori i ponovno utone u komunikaciju sa Mrežom svih mreža.
petak, 07.03.2008.
Život za ...život
Pratio je «žrtvu» od mračne klupe u parku, preko dviju uskih ulica do vrata zgrade u kojoj je direktor živio. Dječak je ušao u zgradu, Luka desetak sekundi iza njega. Čuo je korake, škripu metala, i opet korake koji su se penjali. Gumeni đonovi su prigušili svaki zvuk. «Žalac» je kontrolirao svaki svoj udisaj, i razmišljao u hodu. Mali je nekoga sreo u parku. Nešto je uzeo. Okrene se oko sebe i potraži izvor metalnog zvuka. Jedino vidljivo je bio hidrant. Komadić žice koji je osiguravao vrata naravno nije bio prepreka.
Unutra mala vrećica sa tableticama. Nekoliko minuta mu je trebalo za ostvarenje nauma, i zamišljeno iziđe iz zgrade.
Direktor pogleda na sat i nezadovoljno strese glavom. Otkad ona kučka, Mirela nije tu, papiri se samo gomilaju. Ništa nije sređeno. Zvao ga je i partner i podsjećao na račun koji danas nije plaćen. Nervozno zgrabi jaknu i prebaci je preko ramena. Nekoliko pokreta rukom dok je palio alarm, i izađe u zamračen hodnik. Ukoči se.
Dvojica. Crni kao mrak koji ih je okruživao. Točno ispred njega.
- Ttko ste...vi?- zvuk kroz stisnuto grlo je bio sličan stenjanju.
- Prijatelji...- miran muški glas mu odgovori. Mrak i mirnoća tog glasa ga ukoči za trenutak, a onda se baci unazad pokušavajući u tom pokretu i otvoriti vrata. Ruka je bila na kvaci, kad ga je jedan od njih ragbijaškim udarcem «zalijepio» na zid. Direktor začuje zvono koje je pritisnuo tijelom, a onda mu se zamuti od udarca. Nije pao. Ruka ga je podigla, uspravila i pogurala prema izlazu.
- Ako zucneš...- osjet metala ispod rebara je bio nedvosmislen. Ljuti znoj mu se slivao niz lice. Stomak mu se grčio od straha. Iza kuta ulice je bio parkiran kombi. Pekarski kombi. Čula izoštrenih od straha osjetio je prejak miris svježeg kruha... Ubacili su ga kao vreću, uvezali trakom, i nakon nepunog minuta krenuli.
Vozilo se zaustavi, i tih nekoliko sekundi tišine, za zarobljenika, je bilo ravno užasu. Klizna vrata se otvore, i jedan od njih dvojice, i dalje maskiranih ga izvuče na neonsko svjetlo garaže.
- Ja ću...- progovorio je, ali uzalud. Onaj koji ga je uspravljao, nagazi mu nogu motorističkom čizmom sa mamuzama.
- Ti ćeš slušat'!- zareži glas promijenjen gustom crnom maskom. Pametnome dovoljno, a direktor se smatrao jako pametnim.
- Malo ćemo trgovat'- zareži opet neznanac i zarobljeni direktor se počne znojiti. Za vrijeme rata je bio u bandi koja je otela vlasnika zlatarije. Sličan tekst je on izgovorio uplašenom čovjeku, kojega su prije divljački izmlatili.
- Trgovat' ćemo životima,- zarobljenik se pokuša primaknuti zidu,- Mirele i tvog sina!-
- On nema ništa s ovim. Ne, Petra mi ne dirajte! On je još dijete!...- inače kukavica, na spomen svog sina ponovno je osjetio snagu za borbu.
- Ti ćeš Mireli poslati radnu knjižicu na adresu koju ćemo ti dati, i isplatiti zadnju plaću. Sudski troškovi su sitnica koja još nije nešto narasla.... a zauzvrat, pokloniti ćemo ti život tvog sina...-, direktor se trzao dok je ovo slušao. Pjena mu je izbila na usne od bijesa.
- Gadovi. Šta ona pička ima veze s malim! Ako sam ja šta skrivio, šta mali ima s tim!- derao se prema njima i imao osjećaj kako ga gledaju...podsmješljivo. Nije to vidio, ali je osjetio. Jedan od njih donese mali ekran i stavi ga ispred njega.
- Život za život. Gledaj! Ovo je snimljeno jutros!- direktor zbunjeno pogleda u sliku snimljenu na slabom svjetlu hodnika. Petrovo lice se pojavi, otvorio je hidrant, i uzeo nešto... vrećicu sa tabletama! Njegov sin je...narkoman! Šok ga preplavi, a onda bijes. To nije istina. To je laž. Namještaljka. Ona kurva mu je to namjestila!
- To ste nasnimili, nije Petar. On nikada...- šamar koji je dobio taj «ugledni stup društva», nikada neće zaboraviti.
- Tvoj Petar već dva mjeseca dila «bombone» za Serđa. Klinci kažu kako je još nov u tome, znači ima šansu. Na tebi je majmune idiotski, i «uzorni roditelju»,- kao da je osjetio miris prijezira dok mu se maska unosila u lice,- da maloga ponovno vratiš u normalu. Život za život. Šta misliš, vrijedi li ova informacija one prijave...ili ćemo morati maloga prijaviti, a možda bi i uvjeravanje ovog tipa ,- onaj krupniji je vadio bokser sa pločicama umjesto šiljaka,- tvoj goveđi mozak bolje razumio.
Hrabrost direktoru nikad nije bila jača strana. Pognuo je glavu.
srijeda, 05.03.2008.
Borgova laka konjica
Ostavili su je u prostoriji sa jednim stolom. Samu. Zvukovi izvana su postali prigušeni. Nestvarni. Nakon pregleda golih zidova, misli se zaroje. Slike ovih nekoliko dana. Lea kako plače. Direktor, crvenog lica. Njegove ruke... proguta slinu od mučnine. Trebala joj je čaša vode. Prijatelj. Bilo tko. Zabije glavu u šake i zaplače. Bez zvuka.
Tip koji se pojavio na vratima je iznenadi. U urednom sivom odijelu, pomalo strog, jedino prugasta kravata koja odudara od slike.
- Mirela.- oslovi je i ona otkrije kako nije izgubila dar govora,- Jane me poslala da vam pomognem.-
- Hvala vam!- digla se sa stolice i zagrlila starijeg muškarca kojemu je bilo neugodno. Pustio ju je da se smiri, a onda je posjedne nazad u stolicu.
- Ispričaj mi što se dogodilo. Sve. Trebaju nam informacije kako bi te što prije izvadili odavde...- Mirela se željela utopiti u ovom glasu. Mir i sigurnost. Suprotnost njenom strahu koji je u naletima paralizira. Pričala mu je svaki minut toga prijepodneva. Vrijeme prije, i poslije. Sve. Stari odvjetnički lisac je sve bilježio, strpljivo postavljao pitanja i navodio je da pojasni i najmanju sitnicu.
- Nije znači bilo svjedoka. Nemamo ništa čime bi mu se mogli suprostaviti. Možemo ići na afekt i nužnu samoobranu... ili bi ... – brzo je izvadio mobitel iz džepa i nazvao broj.
- Jane, mogu je izvući, ali bi ipak išla na sud.... baš tako... i ja mislim kako je to bolje rješenje. Reći ću joj! – odvjetnik se nalakti i okrene Mireli. Njegovo lice je imalo istovremeno blagi osmjeh i smirenost Bude.
- Imaš dobre ljude na svojoj strani... ja ostajem ovdje, a i oni se baš neće naspavati... idemo napisati iskaz...može?- i iz aktovke izvadi veliki blok papira.
Borgman je sjedio mirno u Lukinom novom uredu. Sportska odjeća je odudarala noćnim satima, ali to njega i Luku nije bilo briga. Imali su teži problem.
- Tužio je Mirelu. Ne samo da je pokušao silovati, nego je tužio i za zanemarivanje djeteta...- Luka je držao ruke uz tijelo, ali su mišići igrali ispod košulje.
- Znam. Odvjetnik je već spremio iskaz. Zanemarivanje ćemo riješiti. Pustiti će je da se brani sa slobode, ali me muči jedna druga stvar...- Borgman zastane kako bi riječima dodao težinu. Luka to primijeti i umiri se.
- Šta...misliš?-
- Mučiš me ti. Trebalo bi pronaći kakvu slabu točku kod tog seronje i iskoristiti je. Nadzirati ga neko vrijeme, a nisam siguran da...-
- ga neću premlatiti ko' vola... uh... neću, mogu se kontrolirat'- tiho je Luka rekao i sjeo u svoju direktorsku fotelju koja odmah zabruji.
- Kid je već tamo. Postavio je par kamera za Prvog. Zatražili smo i jednog privatnog istražitelja i on će početi od sutra...e da, čini nam se kako je direktorov mali..., ma kurac mali..., sin, ima 16 i po, umješan u nešto. Kradom se izvukao iz kuće...možda je on ključ...-
- Sve ste to pokrenuli bez mene? – Luka je kršio prste od neugode. On je tu bio...najveća nepoznanica. Možda i osoba «non grata»!
- Hoćeš li nadzirati malog?- Borgman kao da nije primijetio Lukine dvojbe
- Hoću! –
Za minut je dlanovnik na stolu pokazivao kartu Splita i jednu crvenu točku.
ponedjeljak, 03.03.2008.
Prijatelj
Prelazio je prstima preko crvenog lica. «Imao je sreću» rekao mu je prijatelj doktor. Nije se obrijao nekoliko dana pa mu vruća voda nije ispekla kožu. Oči nisu stradale.
Zvao je prijatelja u policiji i podnio prijavu protiv nje. Rekao je kako ga je napala kada joj je dao otkaz...
Izmislio je priču za djecu i ženu, jednu od onih u kojima je njegovo djelo bilo pravo junaštvo...
Napravio je sve...ili nije. Sjetio se prijateljice koja radi u socijalnoj službi.
- Darinka, čuj, ko radi sa prijavama za zanemarivanje... je ... ma ima jedna ženska koja... ma je... nego bih htio da mi se ime ne vidi na prijavi, ... e anonimno naravno. Je, poslat ću ti podatke na mail, ma..naravno.-
Završio je razgovor, i nalaktio se na stolu. Na licu mu je titrao zloban osmijeh!
Mirela je dva dana provela u stanu. Zatvorena. U onom šokiranom stanju je bila do večeri, a onda je donijela Leu do stana. Tu noć se isplakala, a danas je bilo malo bolje. Nije se javljala nikome. Nije ispričala niti majci. Bila je to njena drama. U noćnoj mori je sanjala kako je siluje. Sanjala je sebe kako plače, i probudila se u suzama.
Zato je šok bilo zvono na vratima. Pogleda kroz špijunku. Policija. Dvojica. Otvori vrata.
- Dobar dan. Vi ste Mirela Morić?
- Marić...jesam.- uplašeno je gledala u policajce.
- Molimo vas da se odjenete. Podignuta je prijava protiv vas. Vodimo vas u postaju, tamo ćete dati izjavu...-
- Prijava? Izjava?,- šok se širio njenim tijelom. Prijavio ju je...a onda,... Lea!
- Imam malo dijete, ne mogu, moram...-
- Nazovite nekoga tko će se pobrinuti za malu. Toliko možemo pričekati...- ovaj viši policajac je bio popustljiviji.
Nazivala je majčin broj. Ne javlja se. Prijateljica? Ni ona! Uplašena, ispadne joj rokovnik, i iz njega posjetnica u obliku Harley-a! Podigla je neobičnu posjetnicu, mutnim očima od suza jedva pročitala broj , i nazvala. Čovjeka kojega je vidjela točno dva puta.
- Dobra večer. Mirela je.... je li to ...Jakša?-
- Jesam... uh, čekaj da obrišem ruke... reci šta te muči?- , ležerno je odgovorio štiteći mobitel masnom krpom.
- Ovdje je... policija. Netko me prijavio...i,- šmrcne, jer su joj se oči napunile suzama,- trebala bi pronaći odvjetnika...- jedva je završila.
- Policija? A šta si ti mogla skrivit?! Ne plači. Tu sam za desetak minuta, samo da zatvorim garažu. I ne brini ništa. Skuhaj kavu pandurima... di ti je mala?-
- Mama mi se ne javlja...a treba je netko pričuvati, dok me nema...- kao da je čula, Lea zaplače iz sobe.
- Ha. Bebisitter. E to još nisam bio, ali snaći ću se. Dolazim... i drži se...- brundao je biker već kružeći po radioni i spremajući se za odlazak. Mirela uopće nije primjetila kako ni njemu nije morala govoriti adresu.
Poslužila je kavu, spremila se. Umirila malu. Policajci su bili pristojni shvaćajući kako je ispred njih mlado i uplašeno stvorenje. Stariji se osjećao pomalo očinski.
Zvono. Brzo je otišla do vrata, a onda mlađi i viši policajac doživi šok. Na vratima je bio Jakša. Policajac nehotice opipa pištolj za pojasom, kada visoki i snažni muškarac uđe u sobu.
- Sjećam te se!- došapne mlađemu koji se pokušavao ugurati u naslon stolice, a onda glasnije,- moja prijateljica ima neki problem?-
- Podignuta je prijava za pokušaj teškog ozljeđivanja i krađe protiv Mirele Marić...- rekao je stariji policajac zbunjeno gledajući mlađega kolegu.
- Tko bi reka? – Jakša se nasmije i odmah preuzme kontrolu.
- Mirela idi s njima..-
- Koja ste postaja?- okrene se policajcu. Ovaj odgovori nervozno. –Prva!-
- Idi s njima. Javiti ću Jane gdje si. Ona će ti dovesti odvjetnika. Jako dobrog tipa...- zaštitnički ruka preko njenog ramena,- a ja ću pripaziti malu. Ostavi mi brojeve tvoje mame...- mirno joj kaže i samo se na trenutak okrene mlađemu policajcu..
- Bude li joj falila dlačica sa glave.... – iskezio je zube na nedvosmislen način. Mlađi se sledi.
subota, 01.03.2008.
Predator i ...srna
- Vidio sam auto onog tvog prijatelja! Skupa zvijer!- komentirao je direktor promatrajući budno Mirelu. Odmah je zapazio sjenu ispod očiju.
- Nije mi to prijatelj...- tiho je rekla, i u sebi ponavljala kako direktor nema razloga za ljutnju. Leica se prehladila, probdjela je skoro cijelu noć. Smirivala dijete i razmišljala. Njena neodlučnost. Teška kao bolest. Nepovjerenje.... strah.
- Takvi tipovi su opasni,- nastavio je direktor pretvarajući se da lista novine. Vidio je priliku da probije njen oklop, - misle da sve mogu dobiti sa svojim skupim autima i lovom.- Nije odgovorila pa je nastavio – A ti ovdje imaš siguran posao, ni plaća ne kasni...a moraš misliti i na malu...- gadio se sam sebi koliko je ljigav, ali ovo mu je nekako zvučalo kao ono što ona sada «želi» čuti. Osluškivao je reakciju, glumeći čitanje.
- Mala mi je prehlađena...- tiho je rekla. Slomljeno. Je li on rubom oka vidio maramicu u njenim rukama? Mirela plače?
- Skuhaj mi kavu, pa onda možeš doma...- rekao je ovo tiho, i ona se trgne.
- Hvala vam...- odgovorila je i prošla rupčićem ispod oka. Prošla je ispred njega, i on osjeti uzbuđenje, erekciju. Ovako smetena je bila još bliže Mireli-srni koja je «budila» njegove nagone. Čuo je zveckanje šalica, njeno kretanje u kuhinjici.... Poput starog predatora što je i bio, krene za njom. Tiho. Više ga je naslutila i uplašeno uzvikne kada se pojavio iza nje. Spustio joj je ruku na rame i pomakao kosu. Stresla se. Osjetio je strah. Neugodu, ali je još uvijek bila zbunjena. Bez obrambenog stava.
- Razmišljao sam o tebi. Mislim kako bih ti trebao podići plaću. Prezadovoljan sam tvojim radom...- prst mu klizne niz njen vrat, niz lopaticu. – čini mi se kako ti je potreban odmor,- njegova je ruka kliznula niz dolčevitu, pored rebara,- napeta si. Želim ti pomoći,- ruka mu klizne na njen bok. Njena napetost je pratila njegovu ruku. Neugoda, ali kao onaj nemoćni otpor. To ga je još više uzbudilo. Opet oblizne gornju usnicu.
- Molim vas..ne...- tiho je rekla, a zveckanje šalice u ruci je pričalo svoju priču. Nije se obazirao na to. Druga ruka mu se spustila na njen struk, gurajući je još malo naprijed.
- Ne...- blago mu je odgurnula ruku. Drhtanje je shvatio kao krajnju nesigurnost. Desna ruka klizne prema njenim prsima. Lice mu je bilo u njenoj kosi. Lijevom je privije k sebi.
- NE!!! – podigla je glas. Izvila se u struku i zapljusne ga vrućom vodom. Dio toga se prelio i preko njenog ramena, ali zapravo nije niti osjetila bol. Šalica završi na podu, a njen drugi potez je bio lakat u njegova prsa.
- Kučko!- podigao je obje ruke prema opečenom licu. Udarac laktom ga je iznenadio i odmakao toliko da se izmigoljila pored njega.
- Ubit ću te. Luđakinjo! - lom u kuhinjici je govorio kako se direktor «snalazi», okreće, kreće u progon. Mirela je bježala bez razmišljanja. Samo nagonskim pokretom je pokupila torbicu sa stolice i nestala kroz vrata. Za njom su se čule psovke i prijetnje.
