Borgman's cube
petak, 07.03.2008.
Život za ...život
Pratio je «žrtvu» od mračne klupe u parku, preko dviju uskih ulica do vrata zgrade u kojoj je direktor živio. Dječak je ušao u zgradu, Luka desetak sekundi iza njega. Čuo je korake, škripu metala, i opet korake koji su se penjali. Gumeni đonovi su prigušili svaki zvuk. «Žalac» je kontrolirao svaki svoj udisaj, i razmišljao u hodu. Mali je nekoga sreo u parku. Nešto je uzeo. Okrene se oko sebe i potraži izvor metalnog zvuka. Jedino vidljivo je bio hidrant. Komadić žice koji je osiguravao vrata naravno nije bio prepreka.
Unutra mala vrećica sa tableticama. Nekoliko minuta mu je trebalo za ostvarenje nauma, i zamišljeno iziđe iz zgrade.
Direktor pogleda na sat i nezadovoljno strese glavom. Otkad ona kučka, Mirela nije tu, papiri se samo gomilaju. Ništa nije sređeno. Zvao ga je i partner i podsjećao na račun koji danas nije plaćen. Nervozno zgrabi jaknu i prebaci je preko ramena. Nekoliko pokreta rukom dok je palio alarm, i izađe u zamračen hodnik. Ukoči se.
Dvojica. Crni kao mrak koji ih je okruživao. Točno ispred njega.
- Ttko ste...vi?- zvuk kroz stisnuto grlo je bio sličan stenjanju.
- Prijatelji...- miran muški glas mu odgovori. Mrak i mirnoća tog glasa ga ukoči za trenutak, a onda se baci unazad pokušavajući u tom pokretu i otvoriti vrata. Ruka je bila na kvaci, kad ga je jedan od njih ragbijaškim udarcem «zalijepio» na zid. Direktor začuje zvono koje je pritisnuo tijelom, a onda mu se zamuti od udarca. Nije pao. Ruka ga je podigla, uspravila i pogurala prema izlazu.
- Ako zucneš...- osjet metala ispod rebara je bio nedvosmislen. Ljuti znoj mu se slivao niz lice. Stomak mu se grčio od straha. Iza kuta ulice je bio parkiran kombi. Pekarski kombi. Čula izoštrenih od straha osjetio je prejak miris svježeg kruha... Ubacili su ga kao vreću, uvezali trakom, i nakon nepunog minuta krenuli.
Vozilo se zaustavi, i tih nekoliko sekundi tišine, za zarobljenika, je bilo ravno užasu. Klizna vrata se otvore, i jedan od njih dvojice, i dalje maskiranih ga izvuče na neonsko svjetlo garaže.
- Ja ću...- progovorio je, ali uzalud. Onaj koji ga je uspravljao, nagazi mu nogu motorističkom čizmom sa mamuzama.
- Ti ćeš slušat'!- zareži glas promijenjen gustom crnom maskom. Pametnome dovoljno, a direktor se smatrao jako pametnim.
- Malo ćemo trgovat'- zareži opet neznanac i zarobljeni direktor se počne znojiti. Za vrijeme rata je bio u bandi koja je otela vlasnika zlatarije. Sličan tekst je on izgovorio uplašenom čovjeku, kojega su prije divljački izmlatili.
- Trgovat' ćemo životima,- zarobljenik se pokuša primaknuti zidu,- Mirele i tvog sina!-
- On nema ništa s ovim. Ne, Petra mi ne dirajte! On je još dijete!...- inače kukavica, na spomen svog sina ponovno je osjetio snagu za borbu.
- Ti ćeš Mireli poslati radnu knjižicu na adresu koju ćemo ti dati, i isplatiti zadnju plaću. Sudski troškovi su sitnica koja još nije nešto narasla.... a zauzvrat, pokloniti ćemo ti život tvog sina...-, direktor se trzao dok je ovo slušao. Pjena mu je izbila na usne od bijesa.
- Gadovi. Šta ona pička ima veze s malim! Ako sam ja šta skrivio, šta mali ima s tim!- derao se prema njima i imao osjećaj kako ga gledaju...podsmješljivo. Nije to vidio, ali je osjetio. Jedan od njih donese mali ekran i stavi ga ispred njega.
- Život za život. Gledaj! Ovo je snimljeno jutros!- direktor zbunjeno pogleda u sliku snimljenu na slabom svjetlu hodnika. Petrovo lice se pojavi, otvorio je hidrant, i uzeo nešto... vrećicu sa tabletama! Njegov sin je...narkoman! Šok ga preplavi, a onda bijes. To nije istina. To je laž. Namještaljka. Ona kurva mu je to namjestila!
- To ste nasnimili, nije Petar. On nikada...- šamar koji je dobio taj «ugledni stup društva», nikada neće zaboraviti.
- Tvoj Petar već dva mjeseca dila «bombone» za Serđa. Klinci kažu kako je još nov u tome, znači ima šansu. Na tebi je majmune idiotski, i «uzorni roditelju»,- kao da je osjetio miris prijezira dok mu se maska unosila u lice,- da maloga ponovno vratiš u normalu. Život za život. Šta misliš, vrijedi li ova informacija one prijave...ili ćemo morati maloga prijaviti, a možda bi i uvjeravanje ovog tipa ,- onaj krupniji je vadio bokser sa pločicama umjesto šiljaka,- tvoj goveđi mozak bolje razumio.
Hrabrost direktoru nikad nije bila jača strana. Pognuo je glavu.
