Borgman's cube
četvrtak, 28.02.2008.
Zmijina "darovnica"
Metalna podloga koju su vidjeli nakon prvog dužeg i mirnog perioda sna na sebi je imala dva papira. Velikim slovima... Darovnica. Zmija priđe bliže papirima i zagleda se u tekst...
Ja.... JMBG (ime i prezime) pri zdravoj svijesti i uz prisustvo dva svjedoka moje odluke, bezuvjetno darujem 100 000 Kn, OŠ.......... U Splitu, dana
Nije vjerovao svojim očima. Okrene se prema izlazu i ugleda «srebrni kombinezon».
- Koji je ovo kurac?- postavi pitanje glasno, dovoljno glasno da se Konj pridigne, probuđen.
- Darovnica. Mali dio svoje imovine pokloniti ćeš školi kojoj si «operirao» ispred vrata...-
- Ko će mi dat 100 000 Kn. Ne držim to doma... čak i da oću platit!-
- Pa kući nisi imao...ali naprimjer... stan na Mertojaku, jahta, zemlja pored Trogira, motor, maslinik...-
- Maslinik je djedovina, a...-
- Znamo da ti je djedovina. Toliko vrijedna da si prije godinu dana prodao dvije trećine strancu... Zmijo, svaka darovnica će značiti lakši život za vas dvojicu. Ostatak života, da budemo točniji.-
- Ubit ćete nas, i ovako i onako. Neću potpisat i gotovo...- iako je zvučao uvjereno, osjetio se jadno. Kao da je nekakav crv straha i sumnje nagrizao njegovu «snagu». Jedan dio njega bi potpisao sve. Samo da ode odavde!
- Zmija i Konj kakvi su ušli ovdje sigurno neće više postojati. Promijenjeni, možda nastave sa životom. Životom koji će biti koristan svima koji su preživili tvoj dosadašnji «rad». Naučiti ćeš to Zmijo. Brzo!- bilo je nekakve zluradosti u tom izmijenjenom glasu. Ponovno lik nestane iza svjetlog ruba, a počne hologramsko mučenje. Slika za slikom.
utorak, 26.02.2008.
NE-moć uvjeravanja
- Gdje idemo?- upita Mirela ugodno se smjestivši u sjedalu. Novo. Miris novog vozila, i diskretan muški miris.
- Prva vidilica. Sada ne bi trebalo biti prepuno. Može?- upita Luka sigurnom rukom ih izvlačeći iz kolone koja se stvarala na uvijek preuskim Splitskim ulicama.
- Nisam odavno bila...- sa nijansom žaljenja u glasu je rekla i nastavila promatrati svijet oko sebe. Nekako joj se pojavi i misao :»Znači tako to izgleda kada si ...vlasnik!». Vlasnik svog života?
Parkirali su se uz već uništenu padinu Marjana, gdje je građevinska mafija počela zaposijedati parcele sa starim kućama, pretvarajući ih u višekatnice. Nekoć borovina, sada je asfalt, uvijek prenatrpan vozilima koje vlasnici samo skupljaju. Ne bacaju. A novopečeni vlasnici skupih «kvadrata» bahate se svojim «bogatstvom» i priječe prolaz ostalima, jer je to sada «njihovo».
Blagi burin, sunce, i pogled na dvije potpuno suprotne strane života. More i Grad. Sveti Duje koji je već odavno izgubio «bitku» sa višekatnicama. Blještavilo Rive, koju su sterilizirali domaći pohlepnici i arhitekti koji nikada nisu osjetili duh Mediterana. Ili su to ljudi poput njenog šefa koji se stide 1900 godišnje povijesti grada, pa ga pokušavaju «uljuditi» u urednost i sterilnost nijemaca, baš onako kako se to kopira u Metropoli, Za-grebu.
S druge strane More. Vječno i plavo. Možda nekontrolirano izlovljeno i zatrovano, ali vjerojatno sposobno za preživljavanje, kao i ja.... razmišljala je dovoljno dugo da ta tišina postane opipljiva. Sa neugodom se strese, postane svjesna društva i pogleda prema Luki.
- Razmišljaš. Vidi ti se na licu...- blago je rekao kada je dobio trenutak pažnje.
- Oprostite. Malo sam umorna. Nije bio baš lagan dan...-
- Pored onakvog šefa nije ni čudo. Meni je bio naporan u bolnici...- zaleti se Luka, ali u njenim očima nije vidio neodobravanje.
- Nemam puno vremena,- začula je sebe kako govori. Uživala je ovdje, ali ju je pored razmišljanja o gradu mučio...razlog. Što to ovaj očito situiran tip želi? – morala bih pokupiti Leu od mame...-
- Svakako. Imam jedan prijedlog...- «Tu smo» ona pomisli. Još nije znala što, ali osjeti neugodu u želucu.
- Volio bih da mi vodite reklamnu kampanju i poslovanje tvrtke koja se bavi specifičnim turizmom...-
- Znate da sam zaposlena. Iako šef nije uvijek najugodnija osoba, isplaćuje plaću na vrijeme...-, počela je defanzivno, iako zapravo nije željela toliko pokazati zube. Nedostajalo joj je informacija.
- Ono društvo za stolom...- , ona zastane prije nego je progovorila. Raspravljali su o njoj! Možda je ogovarali... a među njima je Jane, kojoj se divi, ali... njena oštrina. Kako li je ta ženska «secirala», nju? Samohranu majku. Nije se često molila Bogu, ali je ovo bio trenutak kada je u sebi rekla...- Bože da sam mogla čuti taj razgovor...,- smatraju kako nas je samo sreća navela na vas. I da bi bilo glupo ne iskoristiti priliku pa makar za ponudu...- , ona se samo pitala čija je to bila ideja?
- Je li vas bar malo zanima?- upita on, i Mirela prepozna trag zbunjenosti. Ovaj tip nije previše siguran sa ženama. Ona ga zbunjuje. Mala ženska pobjeda...ali što odgovoriti?
- Zanima me. Samo me malo zbunjuje pojam «specifični turizam»? – prekrižila je noge i zagledala se u Luku.
- Radi se o zabavnom parku koji ima funkciju obuke za vojnike, ali može biti i zabavni park za ostale. Killing park, nešto nalik paint-ball-u. Ostali turistički sadržaji su isto tako dogovoreni. Plaća bi bila...- broj koji je rekao je bio otprilike tri puta veći od trenutne. U trenu se ohladila. Nitko ne plaća toliko, samo za vođenje firme.
- Plaća je primamljiva, ali .. morala bih razmisliti. Pričate mi o poslu koji tek kreće, i koji baš i nije siguran, a ja ipak imam dijete koje ovisi o meni... Uostalom, trebala bih već krenuti po nju...- željela je ovaj razgovor što prije privesti kraju. Ljutnja radi povjerenja prema nekom strancu lagano se penjala u lice. Lukin pogled se na trenutak izgubi, kao da je nešto osluškivao.
- Samo vas molim da razmislite o poslu. Imali bi slobodu organizacije koliku želite...- govorio je , ali ona je samo postajala odlučnija u svojoj negativnoj odluci. Vjerojatno se to na njoj vidjelo, jer je pozvao konobara, i platio račun. Vidljivo razočaran. I nesigurniji nego prije.
nedjelja, 24.02.2008.
Zabranjeno voće
Direktor je promatrao Mirelu. Izišla je na ulicu i nervozno pogledavala na sat. Neobično za nju. Ta cura je uvijek, svaki dan, jurila sa posla direktno kod majke, odbijala njegove uporne pozive na večeru, i sitna udvaranja. Kažnjavajući je radi toga, on je svakim danom tražio sve više. Natrpao ju je obvezama, poslovima, stalno je iznenađivao novim problemima, i čekao. Očekivani slom.
Nije se osjećao neugodno radi toga. Dva sina, druga žena, nekoliko povremenih ljubavnica, čuvali su njegov svijet od poremećaja, ali...ovo je bilo «mlado meso». Cura koju je primio «za stalno» na preporuku svoga prijatelja sa balota. Nekako, barem kao do sada, to je podrazumijevalo nekakve «usluge» s njene strane, a to je, bar za sada izostalo.
Gledao je tu tvrdoglavu sekretaričicu, mršavicu, kako cupka već pet minuta, očito čekajući nekoga.
«Cupkanje joj baš dobro pristaje! Ima dobru guzu!» pomisli, i pogleda na sat. Pet i trinaest. Još koji minut, pa bi je mogao pozvati, kao kavalir...možda bi to bio bolji pristup. Oblizne suhu gornju usnu.
Crni terenac mu privuče pažnju. Takva vozila su gotovo uvijek imala pojačan ispuh. Njihovi vlasnici «pelave glave» kako ih je zvao, budili su mu neka neugodna sjećanja kada se zamjerio jednome od njih, davne 91.-e, upadajući u već uhodani «biznis»... šverc oružjem. Još i sada je ponekad znao vrisnuti u noći kada bi se sjetio TT-jca koji mu je «gledao» u lice, a nakon toga drške, koja mu je rasjekla arkadu. Krvario je kao svinja, i mjesecima liječio ranjeni ponos iživljavajući se na svima. Iz tog se posla...povukao.
Takav terenac se zaustavi pored Mirele! Točno pet i petnaest. Direktor opet oblizne usnu, i pomisli kako bi mogao opet dobiti herpes. Muškarac u kožnoj jakni iziđe iz vozila. Snažan tip. Gibak. Opasan... priđe Mireli...koja ga je očekivala. Pruži joj ruku. Otvori vrata! Ona uđe u crno vozilo, i kao da je znala kako je direktor promatra pogleda prema prozoru. Imala je osmijeh na licu. Neznanac zatvori vrata, osvrne se oko sebe, kao čovjek koji ili nema čistu savjest...ili se dugo bavio osiguranjem... i brzo ode na svoju stranu. Direktoru iza zavjese se zaroje pitanja...ali i jedan odgovor. Za sada je Mirela...zabranjeno voće!
petak, 22.02.2008.
Osjećaj promjene
- Dobar dan. Gospođica Mirela?- započne Luka razgovor, i primijeti kako mu se dlanovi znoje.
- Dobro jutro. Luka?!- u pozadini se čulo gugutanje djeteta. Šuškanje. Smijanje. Mirela se igrala sa Leom. Premjesti mobitel na rame, i pogrbljena namjesti pelenu na svoju curicu koja se smijala i gurala nogicama.
- Nadam se kako me se sjećate. Društvo iz klinike «Kadulja»? Bili smo na piću...-
- Naravno da se sjećam. Vilica me bolila do uvečer. Kojim dobrom? – Mirela je glumila nehajnost, iako je osjećala nešto sasvim drugo. Nije se samo smijala taj dan. Probdjela je noć. Lea je bila pored nje, mirno spavala, a ona je gledala u mrak razmišljajući. Dojmila ju je snaga to troje ljudi. Pobjednički mentalitet. Volja. Nesvjesno se počela uspoređivati s njima. Iako je mirno disanje njene mezimice bilo najveća nagrada, pitala se... bi li sa mogućnostima koje su imali ljudi za tim stolom, postigla nešto više? Sutra je došlo...prebrzo, pa je takve misli jednostavno prigušila, i prepustila se danu u kojemu je dominirao...mrzovoljni šef.
- Imate li malo vremena? Za kavu, večeru?- Luka je ovo izgovorio brzo.
- Možda odmah nakon posla. Dok je Lea kod mame. Zapravo, jedino tada...- uspravila se.
- Meni odgovara. Kada?- brzo je nastavio, i ona se na trenutak zamisli, je li možda pristala prebrzo. Kakav to utisak ostavlja. Zna li išta o njemu...njima? Opreznost je ukoči i uspori. Osjetilo se to u razgovoru. Luka je zamijetio stanku.
- Ako nije iznenađenje, je li to.... privatne ili poslovne prirode? – njen strah, sumnje i nesigurnost protiv sjećanja na ugodno provedeno poslijepodne.
- Prvenstveno poslovne. Imam jedan prijedlog za vas, i želio bih čuti vaše mišljenje.- brzo i otvoreno. Razoružavajuće.
- Onda u pet. Bolje u pet i kvarat (op.p. četvrt, pet i petnaest).-
- Može. Vidimo se...- odgovori on, a ona opet, opomenuta unutarnjim alarmom,- ne znate adresu?-
- Radite još uvijek kod istog poslodavca. Njegovu adresu sam čuo kod diktiranja. U bolnici!- na ovo je imao spreman odgovor, iako nije bio istinit u cijelosti. Prvi je tu već odradio svoj dio posla.
Mirela je iza ovog razgovora posvetila malo više pažnje svojoj odjeći, a i torbica joj je sadržavala malo više šminke nego uobičajeno. Diskretna ogrlica, nekoliko zamišljenih pokreta kroz kosu i cijeli dan u borbi sa poslom, mrzovoljnim direktorom, i iščekivanjem.
srijeda, 20.02.2008.
Brain washing...iliti zlica postaje "dobrica"
Konj je polako «obrađivao» stijenu geološkim čekićem. Zmija umorno zijevne. Već je izgubio raspored dana i noći. Zajedno su otkrili da dok traje dovoljno glasno lupanje čekićem po stijeni, slike nestaju. Lupa prestane i slike se pojave. Mirisi i zvukovi.
Pokušavali su oni čak i sa ciničnim komentarima, pa su neko vrijeme gledali krvave scene snimane kamerama u školama, na fakultetima. Narkomani su se ubadali, krkljali, neki umirali, većina hodala kao zombiji.
Zmija je počeo sa:- Five, four...five,five...- glumeći suce na klizačkim natjecanjima. Konj je prihvatio tu igru, ali je čak i njegov izvrnuti um, nakon nekog vremena shvatio morbidnost toga što rade. Tko zna, možda je izbor žrtava igrao ulogu u tome...
Ono što nisu znali je tajni dio programa. Hologrami su imali jednu sličicu na svakih trideset. Sličicu koja je poistovjećivala narkomansku špricu, sa štakorom (kojih se Zmija boji), i raspadnutim lešom (koji je noćna mora Konju)... mali trik iz Borgmanove radionice.
Sati gledanja i ciničnog glumljenja, do prve reakcije. Zmija ju je osjetio prvi. Nalet mučnine i straha. Pokušao se zakloniti od slika, ali ton se pojača. Dodani subsonici su cijeli prostor napunili šuškanjem...
- Ne mogu... ne moguu!- zatuli Zmija kao vuk sa zuboboljom. Konj, kojemu je većina složenijih misli bila bliže stomaku, do sada je osjećao samo nelagodu, a nakon Zmijinog ispada, i njega je počeo obuzimati strah i gađenje.
Robot šipkom ugura kockastu stijenu. Onda opet ispruži šipku i zakači debelu sajlu na podnu kuku za koju do tada nisu ni znali čemu služi. Naposlijetku zakači mali čekić na kraj sajle. Dovoljno kratko da niti jednim načinom čekić ne može do nadzorne kamere.
Prvi udarac koji je Konj napravio, bio je olakšanje. Trenutna tišina. I onda opet hologram. Za nepunih par sekundi.
Par minuta mu je trebalo da otkrije magični ritam, i jačinu zvuka koja je potrebna, da hologrami zamru. Zmija je to lupanje dočekao sa olakšanjem, ali mu je spavanje bilo onemogućeno. Hologram ili čekić. Čekić ili hologram? Uzeo je čekić u ruku, odgurao Konja u stranu i nakon što je prvu frustraciju izbacio iz sebe, počne plakati. Iskreno!
nedjelja, 17.02.2008.
Igra Mačke i Miša
Luka otvori vrata ureda kome je na ulaznim vratima pisalo «svježa boja!». Blagi miris limuna. Prostorom dominira široki direktorski stol, boje mahagonija. Veliki ekran . Visoka fotelja sa rukohvatima. U samom rubu, uklopljen u namještaj, komunikacijski ormar. Mini bar uz veliki prozor, sa pogledom na «killing park»....
Prstima je prešao preko naslona fotelje, preko neobičnog materijala koji je vibrirao svojom frekvencijom. Zavrti fotelju i sjedne. Zvuk predenja kada masažna ploča započne svoje kretanje. Ugodno iznenađen, nasloni glavu i prepusti se.
- Elli, jesi li za onaj moj mix?- upita Kid svoju novu asistenticu.
- Uvijek.- nasmijala se i pokazala nisku bijelih zuba. «Osmijeh koji grije!» pomisli Kid prije nego počne vaditi voće iz priručnog hladnjaka. Brzo je očistio koru, ubacio još dva ekstrakta trava koji su bili njegova «tajna» i pripremio dvije velike čaše rashlađenog soka. Elli se već smjestila za mali stol s kojeg se mogla nadzirati cijela dvorana.
- Malo šlaga?- upita on stavljajući suncobrančić.
- Uvijek...- opet osmijeh. Kid je inače volio ljude koji se smiju, ali Elli. Ona je posebna. Misli mu pobjegnu prema spoznaji kako je barem malo zaljubljen. Pa se ispravi. Bio je zaljubljen. Nadao se da to njene oči neće primijetiti u podrhtavanju ruku ili kakvom izdajničkom crvenilu.
Sjeo je na stolicu koja zaškripi malo više nego je očekivao.
- Nešto ćeš pitat...- uzela je suncobrančić i polizala šlag sa drvenog štapića. Onda se zagleda u njega grickajući ukras. Zeleno sive oči, radoznale i pronicljive. Čekala je. Kid pomisli kako upravo otkriva kako je miševima kada ih ulovi sita mačka... – Čita mi misli...- u sebi uzdahne.
- Samo me zanima je li ti dobro ovdje... u teretani?-
- Znaš odgovor na ovo pitanje... nešto te drugo zanima,- zagledala mu se u oči,- nešto osobnije!- čekala je reakciju.
- Šta si ono rekla da ćeš upisati nakon DIF-a?- očajnički je pokušavao preusmjeriti razgovor.
- Kriminalistiku!- već se smijala,- a tebe bi ulovila i prije nego napraviš kakvo zlodjelo!-
Izmamila je i njemu osmijeh na lice. Napetost se u trenu otopila, a onda mu je bilo jasno kako ona sigurno ne očekuje ovo pitanje. Vratilo mu se malo sigurnosti.
- Jedan moj prijatelj otvara agenciju i treba mu voditeljica. Zabavni park. Nešto kao «paint ball»...-
- Luka? Jutros me pitao hoću li raditi za njega i odbila sam ga...-
- I je li se ljutio?- zavjerenički se nagne prema njoj.
- Nije. Nasmijao se. I rekao kako si mu nešto dužan... U stvari... rekao je kako bi mu se mogao odužiti...ako me odvedeš na večeru..,- nagela se prema njemu,- a sada sam cijela, uho. Gdje me vodiš?- pitala je smijuljeći se, a Kid samo podigne ruke...
petak, 15.02.2008.
Preodgoj... ili presuda?
Četiri duga dana. Konj je polako jeo hranu, odsutno, mislima daleko od ovog mjesta. Zmija je razmotao zavoj i razgibavao ruku. Vrijeme je jedva prolazilo na ovom mjestu bez ičega. Samo pod, hrana, i val toplog zraka stalne temperature.
Na trenutak mu je pala na pamet Ženevska konvencija, a onda samo odmahne glavom i pokuša plastičnom vilicom nabosti više od dva zrna graška. Osjećao se glupo. I pun želje za dokazivanjem snage. Želio je slušati cviljenje pobjeđenog....
- Vidi!¨- Zmija je pokazivao prema ulazu i Konj podigne pogled.
Prilika koja se zaustavila pored stražarske kupole je bila odjevena u srebrnu odjeću. Trenutak je trebao Konju za prepoznavanje. Kontaminacijska odjeća. Kao u serijama. Bespolni lik progovori metalnim, očito izmijenjenim glasom...
- Od danas će oko vas biti slike, mirisi i zvukovi onoga što ste radili svojim dilanjem. Svaki pokušaj bijega ćemo dodatno nagraditi satima takvih projekcija.
Kako bi osigurali da se u vama ne pojavi suvišak energije, u sredini prostora će se svako jutro pojaviti kameni blok. Vaš će zadatak biti usitnjavanje, sa alatom koji vam damo....
- Šta oćete od nas? Zašto smo ovdje? Imamo svoja prava!...- derao se Zmija pazeći da ne pređe zamišljenu granicu koja bi značila još jednu porciju «gumastog» buđenja.
- Svoja prava ste izgubili u trenutku kada ste uništili prvi život. Ti si Zmijo bio poznat po stavljanju droge klincima koji su dolazili na tvoje zabave, bez njihovog znanja, u tvoj specijalitet, punč!-
- Konj je imao običaj onima koji su se opirali ubrizgati heroin, više puta...obojica ste ubojice. Sve što vam se dogodi ovdje...manje je od samo jednog života kojega ste uzeli! Za slijedeća četiri dana u vašem prostoru će se pojaviti stol sa darovnicama na potpis...-
- Kakve darovnice!? Oću advokata...-
- Zmijo...advokat je za prijestupnike, a ti si ubojica. Uživajte u slikama...- prilika u sjajnom kombinezonu se okrene. Istovremeno se u prostoru pojavi hologram. Klinac je u školskom zahodu nespretno zategao gumicu preko mišice, u zubima držao injekciju. Kamera prikaže ubod. Glasno stenjanje. Šmrcanje bića koje je iskolačilo oči... Zmija i Konj su se kretali kroz prostor, najprije se čudeći trodimenzionalnoj projekciji, a već nakon desetak minuta «poučnog» filma pokušavali su se smjestiti negdje u tišinu. Koje nije bilo. Nije bilo ni sjene. Ni mraka. Bljeskovi narkomanskog svijeta. Pjena na usnama i krv. Miris mokraće koji se širio uokolo. Prvi koji je pomislio kako je najbolji način za bijeg od ove stvarnosti, pravi pokušaj bijega, Zmija, previjao se od bola. Injekcija je imala drugačije djelovanje. Paralitik sa skopolaminom. Slike koje se uvlače kroz oči koje se ne mogu sklopiti.
četvrtak, 14.02.2008.
Novi projekt... stari igrači
- Kid je...- Luka pospano prisloni slušalicu.
- Spavalice. Navrati do teretane. Trebam ti pojačati program vježbi. A i Prvi će biti tamo, pa se možemo nešto dogovoriti...-
- Jesi naporan. Šta to piješ da se možeš dignut ovako rano?- zagunđa Luka, i prije nego je prekinuo vezu čuo je Kidov smijeh.
Nova trenerka, nove patike. Luka se zagleda u svoj lik u ogledalu i nesvjesno ispruži nogu kako je radio godinama očekujući bol. Koje nije bilo...
Jane mu je preporučila energetski koktel, koji je bio stvarno ukusan, Kid se pozabavio programom vježbi, a Jakša ga je uvodio u nekakve tehničke novotarije svakoga dana. Luki se nekako činilo kao da u ogledalu nije ista osoba. Osjećao se, ...ponosnije. Zatrese glavom, i odvoji pogled od svog lika .
Kidova teretana je i ovako rano odjekivala metalnim zvukovima. Tamo nije bilo moguće pogriješiti tko je vlasnik. Široka ramena jedva pokrivena najširom NYPD majicom.
Kid, sa svojim najšarmantnijim osmjehom, u razgovoru sa crnokosom ...studenticom.
- Luka, upoznaj Elli. Trenira u mojoj dvorani od početka...- njen čvrst stisak ruke i pogled koji procjenjuje. Bistre oči.
- Završava DIF. Upravo smo se dogovorili da radi u teretani...- Kid domahne jednom od dvojice koji su podizali teret. Puno žutih diskova na krajevima. Nedvosmislen pokret rukom prema zapešću, i mladi bilder se zaustavi.
- Kid mi je rekao da ste novi?- Ellin glas je blag. I tih. Zahtjeva pozornost.
- Baš novi...- bio je pomalo ljut na Luku kada ga je bez riječi ostavio sa neznankom, i već nešto žustro raspravljao sa mladićem koji je držao utege visoko iznad prsiju.
- Vaš program vježbi...- Elli se nije smela. Privukla je njegovu pozornost.
- Prijatelj vas čeka...- doda,- a kada završite ima tu nekoliko novih vježbi koje bi vam trebalo pokazati...- iako to nije pokazala glasom, u kretnjama joj je bilo nekakvog prkosa. Luka nije trebao biti veliki poznavatelj žena da bi znao kako je svojim ponašanjem uvrijedio svog novog instruktora. Gledao je za njom. Nije bio svjestan dužine svoga pogleda, ali ga Kid «probudi».
- Priznaj. Mala je zgodna...- ruka koja bi vjerojatno zaustavila bika u naletu spusti se Luki na rame. S istim rezultatom. Tresak se čuo po cijeloj dvorani.
- Ti nisi normalan!- Luka zabrunda, ali Kidovo lice je pokazivalo samo zabavljenost.
- Idemo u moj ured. Tamo je Prvi...program za vježbanje imaš...-
Prvi je sjedio za konzolom, i okrenuo se točno u trenutku kada su Kid i Luka ušli.
- Kid kaže kako si sada potpuno zdrav?- Prvi je kao i obično bio direktan.
- Noga me ne boli...- bio je Lukin odgovor. Nije volio razgovore u kojima su svi znali više nego on.
- Jane i ja smo radili neke analize. Čini nam se kako bi za tebe bilo najbolje da pokreneš nekakav posao....-
- U mirovini sam... Ne mogu...-
- Znamo to. Zaledio bi mirovinu. Jakša ti je pripremio vozilo, imamo i opremu koju bi trebao nositi, a to je malo teže ako si lociran u onom stanu...-
- To je MOJ stan! Pa koji je vama kurac? Najprije me opet pretvarate u nekakvog vojnika, sada se trebam maknut' iz stana... Šta je slijedeće? Trebam li za nekoga dat bubrig? –
- Smiri se....,- Kidov glas zagrmi, i «smiri» razgovor.
- Jane ti je htjela prepustiti jednu malu turističku agenciju. Ima dvije tri jedrilice. Lagan posao. Imamo i igralište za «Paint ball». Malo je zaraslo, jer ga nismo upotrebljavali. To dvoje bi ti moglo biti dobar paravan za ono čime ćemo se baviti...-
- Prepustiti? Agenciju i «igralište»? E sad mi ništa više nije jasno. A kada ću obavljati i to, i «ono drugo». Ili još negdje u prikrajku imate i leteću metlu...-
Prvi napravi stanku, napokon iritiran. Pogleda prema Kidu.
- Luka daj prestani laprdat'!- ovo je bilo popraćeno zvukom krckanja zglobova. Luka umukne.
- Imamo obavijest kako će NATO doći u Zadar. Tamo imaju sve što im treba, što se tiče infrastrukture. Aerodrom, prometnice, središnja pozicija na Jadranu...
- Pa kakve veze ima NATO sa mnom? Neću valjda ratovati s njima?-
- Pa naši «prijatelji» Serđo i Zmija su htjeli proširiti svoje kanale i iskoristiti vakuum tržišta, kada se pojave novi potrošači. Znali su kako treba pobrati vrhnje dok se može. Zmija se malo više palio na tabletice, a Serđo na teže droge i kurve...ali obojica su već napravili mrežu...-
- Znači selimo se prema Zadru?- smirio se Luka i počeo pozornije slušati plan.
- Ne baš. Imamo neke veze tamo i možemo riješiti rekreaciju vojnika koji budu u bazi. Rafting na Cetini, paint-ball, streljana, jedrenje, robinzonski turizam, slobodno penjanje... to bi bila tvoja ponuda. Glavni adut će ti biti «Killing park», a ovo ostalo kako uspije...
- Znači vojnici dolaze kod mene na zabavu.... mislim da će prije do Serđa na kurve, nego potegnuti na kakav pusti otok. Jeba' te pa i ti to znaš. Ti si bio marinac...-
- Kod tebe će dolaziti na trenažu. Obvezna obuka.- doda Prvi.
- Znači dolaze do mene. Ja ih tamo zabavim. Pronađem kojega komu se gadi narkomanija...-
- ... i tražiš trenutak kada se vanjski igrači počnu uključivati. Jer sve što se zaradi na potrošnji vojnika iz baze, naplatiti će se pojačanom prodajom droge, prostitucijom...švercom... oružjem. Tu matematiku još nitko nije uništio.
Ovaj put Luka nije odmah odgovorio. Bilo je u tome «nečega». Čista logika. Dobro je poznavao taj svijet iz svojih ratničkih dana. Sa vojnicima uvijek putuju i kurve i dileri. Toj se družini pridružuju kockari, prevaranti i šverceri. Potkupljeni policajci. Zakon koji se uzima u svoje ruke i zaobilazi, jer su tu uvijek neki «viši» interesi....
- Kako god okrenem nisam siguran kako sam to mogu napraviti...-
- Sam? Ne. Ako ti dodamo pomoć?-
- Tko će biti sa mnom. Jane?- rekao je to iako je negdje u glavi znao kako to nije dio plana. Ne bi njega pustili u prvi plan. Vjerojatno netko drugi.
- Naš ti je prijedlog da nazoveš onu curu koju si upoznao u bolnici. Ekonomistica je. –
- Mirelu? Ona je zaposlena...-
- Ako ne želiš pokušati s njom nađi nekog drugog. Prebacili smo nešto novca na ovu karticu. Kompletan plan ti je na našoj mreži...- počeo je opet Prvi. Luka samo podigne ruku.
- Natjerali ste me u kantun...ali neka bude... uz jedan uvijet...- prvi put ovo jutro Luka se nasmije.
- Koji uvijet?- Kid ga pogleda na neobičan način. Iznenađeno. (rijetko za Kida)
- Nagovori Elli da preuzme Killing Park i da radi za mene...- Luki su se oči krijesile od pritajenog smijeha. Iznenađenje se na Kidovom licu pretvaralo u zbunjenost, a onda opet u osmijeh.
- Ja ću je nagovoriti, ...a ti prste sebi! –
srijeda, 06.02.2008.
Novi početak
Zmija zatrese glavom. Usta su mu bila suha, i nekakva omaglica je još uvijek vladala glavom. Onda se sjetio. Konj i on su potrčali naprijed, u dva različita kraja pećine. Učinilo mu se kako sustav ne može pratiti obojicu. Dogovorili su plan. Trebalo se samo pretrčati dvadeset metara. Konj je bio brži. Skočio je ispred kupole, promijenio smijer. Uzalud. Siktaj strelice i nevjerojatno brzo djelovanje. Pao je dva metra od kupole. On Zmija je pokušao okrenuti zavoj prema kupoli, ali nije pomagalo ni to. Gumastih nogu i sa osjećajem mučnine, ležeći na podu, vidio je robota čistača kako ga grabi za nogu i vuče. Licem prema zemlji. Kao leš. Poslije crnilo.
I svaki put dva obroka u polici na zidu i dvije papirne boce vode. Jelo i piće da speru gorak okus žuči u ustima. I plavo nebo, u prostoru iza kupole. Prokletih dvadesetak metara daleko.
- Šta oćete od nas? Štaaaa!- derao se prema otvoru. Bez odgovora. Onda priđe Konju i prigne se prema svojoj «desnoj ruci» koja je sada hrkuljala. Slina mu se cijedila niz bradu. Još je drogiran strelicom.....
Luka je bio oduševljen svojim oporavkom. Bol se sve rijeđe pojavljivala, a snaga u mišićima se vraćala. Polagano je trčao stazom uz borove. Razmišljao. Danas je direktor iz sobe pored njegove otišao kući. Sretan. Žena i dva sina su došli po njega. Jedan od njih, onaj bucmasti je navratio u Lukinu sobu i dječje naivno započeo razgovor. Pitao ga je li i on ima kamenac kao njegov tata?
Usporio je kretanje i polako se zaputi prema zidiću koji je dijelio voćnjak od puteljka. Ravne stijene su mamile da sjedne na njih i prepusti se suncu na zalasku. Bjelouška odgmiže kroz travu uplašena strancem koji ju je skoro nagazio. Luka se smjesti na prirodnu stolicu i zagleda u daljinu.
utorak, 05.02.2008.
Smijeh liječi sve... ili gotovo sve
Mirela je bila pomalo razočarana kada je prošla pored sobe broj 10. Pored onog momka kojemu nije znala ime, sjedila je žena, u trenerci. Pomislila je kako se već dugo poznaju, tumačeći njihov govor tijela. Vjeruju jedno drugome. Odbaci misli o njima, udahne duboko. Ovaj put je ponijela sve. Došla je autom. Spremna je...
- Došla si, super...- šokirao ju je prijateljski glas direktora. Doktor je sjedio pored njega. Prisjetila se kako je direktor došao u ovu kliniku jer je nudila ultrazvučno razbijanje kamenca...
- Popio sam dvije litre pive i doktor mi kaže kako bi trebao još malo!- veselo joj dobaci direktor.
- Trebate se odmarati. Druga seansa bi trebala biti za koji sat...-
- Ma samo da potpišem maloj ovih par papira. Žena mi nije donijela iz firme...- trkeljao je direktor, i zabeštima kada osjeti probadanje u stomaku. Mirela mu pruži papire, on našvrlja potpis..
- Ma da nije sada ovaj uvoz iz Kine, bio bi miran... nego ovi naši samo traže neke ateste, neke kurce palce...- žalio se direktor doktoru, i odpozdravi Mireli pokretom ruke. Ona se bez riječi udalji.
Znatiželjno je pogledala u susjednu sobu i ugleda...Jakšu. Ovaj put u uljuđenijem izdanju. Jeans od glave do pete. Izgledao je kao nabildani kauboj iz američkih filmova.
Tajnica se uspravi i uđe u sobu.
- Željela bih vam se zahvaliti na taksiju jučer. Ne volim biti dužna. Molim vas, uzmite...- izvadila je stotinjak kuna koliko joj je rekao vozač jučer.
- Jakša, pa što to radiš curama kada ti vraćaju novac?- meki ženski alt, sa crtom smijeha. Mirela se okrene i ugleda ženu u trenerci iza sebe. Lice nije pokazivalo smijeh, ali su joj oči zabavljeno iskrile. «Ispala sam smiješna», pomisli Mirela. Očekivala je nastavak, već zauzela defanzivni stav, kada Jakša napokon progovori.
- Ja o sebi volim razmišljati kao o princu na bijelom konju. A ako želiš uzvratiti, možeš nas pozvati sve na piće u onu birtiju blizu klinike.- , opet osmijeh u očima. Okrene se prema ženi u trenerci, a ova samo ispruži ruke, kao «nemam ništa s tim».
- A gdje je ... bolesnik?- upita Mirela pokušavajući ponovno uspostaviti ravnotežu.
- Evo me evo!- pojavi se i Luka sa štapom,- Gdje se pije?-
Nije bilo daleko. Štekat je imao odličan pogled na more, predvečernji maestral je pružao pravo osvježenje. Mirela je pokušavala svrstati ovo troje u neku kategoriju, ali to jednostavno nije išlo. Imaju znanje i novac, a ni traga onoj aroganciji koju je odmah primjećivala kod klijenata njenog šefa. Jane joj je plijenila pažnju. Nije to ona njegovana ljepota, mada je dio i u tome. Njen šarm. Lakoća s kojom komunicira. Kako održava raspoloženje. Mirelu je vilica bolila od anegdota i viceva koji su se pričali za tim stolom. Danas nije žurila. Leica je kod njene mame,a ona... jednostavno joj je žao što će se uskoro razići...
- I Mirela, što sada misliš o nama? Je li grizemo?-
- Ne znam. Nikada nisam srela nekoga tko može ispričati toliko viceva. Boli me vilica od smijanja!- bila je iskrena, a njena bolna grimasa opet izazove salvu smijeha.
- Smijanje je zdravo!- objavi Luka, i svi se opet grohotom nasmiju.
- Ako ti što zatreba, ili nađeš vremena za dodatnu zaradu, evo ti moja posjetnica!- prebirala je Jane po džepovima...
- I moja. Iako mi je radionica izgorila, već sam pronašao drugu...- baci Jakša posjetnicu na stol. Neobičan komad papira u obliku Harley-a.
- Ja nemam posjetnicu!- tužno će Luka, i opet smijeh.
- Hvala vam svima.- Mirela se digne sa stolice, osjećajući ukočenost u nogama, rezultat dvosatnog sjedenja. Mahne i ode.
- Sva sreća da Kid nije bio tu, dovukao bi svu ekipu iz teretane...- zamišljeno je komentirala Jane gledajući mladu ženu kako odlazi. Nexus je odmah zatim dobio jedan mali upit za Borgmana.
subota, 02.02.2008.
Biker mekog srca
Imao je osjećaj kao da lebdi. Noga je bila imobilizirana sa dvije sonde kroz koje je protjecao gel. Na ulazu zelenkast, a na izlazu sa crvenom nijansom. Osjetio je podnošljivi svrab, ali ga se najviše dojmio ležaj. Zapravo je ležao na magnetskom polju stotina jakih magneta koji su se podatno prilagodili tijelu. Nešto kao vodeni krevet, ali puno bolje.
Drijemalo mu se. Prepustio se snovima, malo poslije nego ga je sestra Helga, ovaj put sa maskom preko lica, upitala je li mu što treba.
- Probudi se spavalice...- čuo je muški glas i naglo otvori oči. Bio je u svom krevetu, a pored njega je bio... Jakša. Automehaničar radi kojega je sve počelo. Prvi put ga vidi izbliza. Nabrekli bicepsi. Kratka majica koja više pokazuje, nego što skriva mišiće. Motoristička jakna preko stolice.
- Doktor kaže kako nije bilo nikakvih komplikacija. Još se danas možeš izležavati, ali sutra idemo u šetnju!-
- Piša mi se!- zastenje Jakša u trenutku postavši svjestan svog punog mjehura.
- Kolica su tu. Ili ću te odnijeti?- smijuljio se kada ga je Luka pogledao. Noga ga je bolila, otprilike kao u gadnim danima, ali bez probadanja. Samo tupa bol. Otkrio je kako ima longetu. Spusti ukrućenu nogu, i Jakša ga pridigne. Sestra Helga se pojavi na vratima, otvori usta u prosvjedu, a onda odustane, kada je Jakša podmetnuo rame i skoro ponio Luku.
- Vidim da ste nestrpljivi. Iako mislim kako bi trebali mirovati!- ovo je bilo rečeno s prijekorom.
- Nemiran duh. To ti je!- nasmije se Jakša.
Tableta analgetika, rana večera, i Jakša koji se pokazao kao prijatno društvo učinili su sumrak sasvim dobrim. Ustao je još jednom, i skoro se sudario sa nekakvim direktorom koji je u bolničkoj pidžami diktirao pismo mladoj tajnici. U stvari to nije bilo diktiranje. Bolji izraz je bilo, ponižavanje.
- Koliko puta sam ti reka! Koliko puta! Ako ja mogu radit 12 sati, sa kamencem,onda možeš i ti!-
- Mala mi je u vrtiću. Trebala bi otići po nju!-
- A šta ti radi mater? I brat?- izdirao se direktor na tajnicu koja se naočigled smanjivala uvlačeći glavu u ramena. Plašila se ovog muškarca koji je imao vlast nad njom. Onu vlast koju donosi nužno potreban novac. Za njenu Leu.
- Bilo bi ti pametnije da si se udala. I meni bi bilo jednostavnije. Samohrana majka. A di ti je bila pamet? Ma u stvari boli me kurac za to. Imaš završit posal, pa idi di oćeš!-, nastavio je diktiranje liste. Tajnica se pogrbila pred laptopom i nastavila sa pisanjem. Tek pokoji pogled prema nebu koje je dobilo večernje boje, i ruke koje se tresu , svjedočili su o očaju u koji je upala. Malu nitko nije mogao pokupiti. A ona je zapela ovdje. Čak joj je i baterija na mobitelu otišla....
- Ovo je gadljivo...- Jakša je rekao tiho, nakon što je završila šefova tirada u susjednoj sobi.
- I meni. Ali mi ne pada na pamet način kako bi se mogli umiješati a da mu ne razbijem glavu!-
Odjednom, diktiranje se prekine i njih dvojica začuju jauk. Bolno stenjanje. Tajnica izleti u hodnik.
- Sestro...- i sestra Helga je već brzim korakom dolazila u sobu.
- Evo ...ga opet..- procijedi direktor previjajući se od bolova. Graške znoja su mu izbile na čelo. Držao se za leđa. Oči su mu bile iskolačene.
- Vaš kamenac se budi. Pokušajte leći na trbuh. Dati ću vam voltaren...- brzo je rekla sestra i otišla u hodnik.
- Eto sad možeš doma. Vidiš da nisi dugo čekala!- procijedio je zlobno direktor između dva jauka, liježući na krevet.
Sekretarica, dvadesetdvogodišnja Mirela, izađe u hodnik i očajno pogleda na sat. Autobus je otišao prije petnaestak minuta, a nije sigurna ni ima li drugi. Onda je postala svjesna pogleda dvojice iz susjedne sobe. Jedan, div, poštenog izraza lica, majica kratkih rukava. Blag pogled. Svladala je strah i krene prema njemu.
- Možete li mi pozvati ovaj broj. Molim vas. Mobitel mi ne radi...-
- Evo, pa nazovi...- pružio joj je najnoviju Nokiu. Brzo je izabrala broj, ali nije bilo odgovora. Pogledala je prema vlasniku mobitela...
- Nitko se ne javlja... mogu li drugi?- samo nehajan pokret rukom.
- Znam...znam koliko je sati. Molim vas pričekajte... Kako je Leica? Dobro. Dolazim najbrže što mogu. Hvala vam!- brzo je govorila, i kada završi vrati mobitel Jakši.
- Hvala vam... Znate li možda kada ide slijedeći autobus za Split?-
- Ne znam, ali ako se ne plašite, ja idem sada, motorom. Tamo smo za petnaestak minuta...-
U Mirelinom stomaku se skupi čvor straha. Nije volila motore. Nije volila ni neznance. Jedino njeno iskustvo sa neznancima bilo je prije tri godine kada joj se «dogodilo». Dijete. Njena Leica. Rezultat jedinog tuluma na koji je došla te godine. Nekoliko pića previše, brzi i neugodni seks sa mladićem kojega nikada više nije vidjela. I «raspad sistema» nakon toga.
Svakojake misli su joj se rojile, upozorenja prijateljice, koja ju je poslije nagovarala na abortus. I njeno opiranje toj ideji. Uporno učenje kako ne bi izgubila stipendiju. Sada, ovaj posao koji joj je važan...
Očito je razmišljanje bilo predugo. Ovaj veliki, počne nazivati neki broj.
- Taksi služba? Matko? Dođi po mene u Podstranu... Požuri molim te... Ma ne, nije mi krepa motor, nego je tu jedna cura za prevest.... Tako je...- i kada je završio razgovor, zabrunda.
- Pozvao sam vam taksi. Na moj trošak. Molim vas ne bunite se...- već je oblačio jaknu na kojoj je bila izvezena nekakva čudna kocka. «Biker's Cube Club»..
- Ja ne mogu...- Mirela je pokušala odbiti, ali je Jakša već nestao u hodniku. Zbunjeno se okrenula Luki.
- Vaš prijatelj ...je čudan!-
- Da. I meni se čini...- zamišljeno joj odgovori Luka. I te kako čudan!
