Zmija zatrese glavom. Usta su mu bila suha, i nekakva omaglica je još uvijek vladala glavom. Onda se sjetio. Konj i on su potrčali naprijed, u dva različita kraja pećine. Učinilo mu se kako sustav ne može pratiti obojicu. Dogovorili su plan. Trebalo se samo pretrčati dvadeset metara. Konj je bio brži. Skočio je ispred kupole, promijenio smijer. Uzalud. Siktaj strelice i nevjerojatno brzo djelovanje. Pao je dva metra od kupole. On Zmija je pokušao okrenuti zavoj prema kupoli, ali nije pomagalo ni to. Gumastih nogu i sa osjećajem mučnine, ležeći na podu, vidio je robota čistača kako ga grabi za nogu i vuče. Licem prema zemlji. Kao leš. Poslije crnilo.
I svaki put dva obroka u polici na zidu i dvije papirne boce vode. Jelo i piće da speru gorak okus žuči u ustima. I plavo nebo, u prostoru iza kupole. Prokletih dvadesetak metara daleko.
- Šta oćete od nas? Štaaaa!- derao se prema otvoru. Bez odgovora. Onda priđe Konju i prigne se prema svojoj «desnoj ruci» koja je sada hrkuljala. Slina mu se cijedila niz bradu. Još je drogiran strelicom.....
Luka je bio oduševljen svojim oporavkom. Bol se sve rijeđe pojavljivala, a snaga u mišićima se vraćala. Polagano je trčao stazom uz borove. Razmišljao. Danas je direktor iz sobe pored njegove otišao kući. Sretan. Žena i dva sina su došli po njega. Jedan od njih, onaj bucmasti je navratio u Lukinu sobu i dječje naivno započeo razgovor. Pitao ga je li i on ima kamenac kao njegov tata?
Usporio je kretanje i polako se zaputi prema zidiću koji je dijelio voćnjak od puteljka. Ravne stijene su mamile da sjedne na njih i prepusti se suncu na zalasku. Bjelouška odgmiže kroz travu uplašena strancem koji ju je skoro nagazio. Luka se smjesti na prirodnu stolicu i zagleda u daljinu.
Post je objavljen 06.02.2008. u 15:34 sati.