Metalna podloga koju su vidjeli nakon prvog dužeg i mirnog perioda sna na sebi je imala dva papira. Velikim slovima... Darovnica. Zmija priđe bliže papirima i zagleda se u tekst...
Ja.... JMBG (ime i prezime) pri zdravoj svijesti i uz prisustvo dva svjedoka moje odluke, bezuvjetno darujem 100 000 Kn, OŠ.......... U Splitu, dana
Nije vjerovao svojim očima. Okrene se prema izlazu i ugleda «srebrni kombinezon».
- Koji je ovo kurac?- postavi pitanje glasno, dovoljno glasno da se Konj pridigne, probuđen.
- Darovnica. Mali dio svoje imovine pokloniti ćeš školi kojoj si «operirao» ispred vrata...-
- Ko će mi dat 100 000 Kn. Ne držim to doma... čak i da oću platit!-
- Pa kući nisi imao...ali naprimjer... stan na Mertojaku, jahta, zemlja pored Trogira, motor, maslinik...-
- Maslinik je djedovina, a...-
- Znamo da ti je djedovina. Toliko vrijedna da si prije godinu dana prodao dvije trećine strancu... Zmijo, svaka darovnica će značiti lakši život za vas dvojicu. Ostatak života, da budemo točniji.-
- Ubit ćete nas, i ovako i onako. Neću potpisat i gotovo...- iako je zvučao uvjereno, osjetio se jadno. Kao da je nekakav crv straha i sumnje nagrizao njegovu «snagu». Jedan dio njega bi potpisao sve. Samo da ode odavde!
- Zmija i Konj kakvi su ušli ovdje sigurno neće više postojati. Promijenjeni, možda nastave sa životom. Životom koji će biti koristan svima koji su preživili tvoj dosadašnji «rad». Naučiti ćeš to Zmijo. Brzo!- bilo je nekakve zluradosti u tom izmijenjenom glasu. Ponovno lik nestane iza svjetlog ruba, a počne hologramsko mučenje. Slika za slikom.
Post je objavljen 28.02.2008. u 10:02 sati.