Mirela je bila pomalo razočarana kada je prošla pored sobe broj 10. Pored onog momka kojemu nije znala ime, sjedila je žena, u trenerci. Pomislila je kako se već dugo poznaju, tumačeći njihov govor tijela. Vjeruju jedno drugome. Odbaci misli o njima, udahne duboko. Ovaj put je ponijela sve. Došla je autom. Spremna je...
- Došla si, super...- šokirao ju je prijateljski glas direktora. Doktor je sjedio pored njega. Prisjetila se kako je direktor došao u ovu kliniku jer je nudila ultrazvučno razbijanje kamenca...
- Popio sam dvije litre pive i doktor mi kaže kako bi trebao još malo!- veselo joj dobaci direktor.
- Trebate se odmarati. Druga seansa bi trebala biti za koji sat...-
- Ma samo da potpišem maloj ovih par papira. Žena mi nije donijela iz firme...- trkeljao je direktor, i zabeštima kada osjeti probadanje u stomaku. Mirela mu pruži papire, on našvrlja potpis..
- Ma da nije sada ovaj uvoz iz Kine, bio bi miran... nego ovi naši samo traže neke ateste, neke kurce palce...- žalio se direktor doktoru, i odpozdravi Mireli pokretom ruke. Ona se bez riječi udalji.
Znatiželjno je pogledala u susjednu sobu i ugleda...Jakšu. Ovaj put u uljuđenijem izdanju. Jeans od glave do pete. Izgledao je kao nabildani kauboj iz američkih filmova.
Tajnica se uspravi i uđe u sobu.
- Željela bih vam se zahvaliti na taksiju jučer. Ne volim biti dužna. Molim vas, uzmite...- izvadila je stotinjak kuna koliko joj je rekao vozač jučer.
- Jakša, pa što to radiš curama kada ti vraćaju novac?- meki ženski alt, sa crtom smijeha. Mirela se okrene i ugleda ženu u trenerci iza sebe. Lice nije pokazivalo smijeh, ali su joj oči zabavljeno iskrile. «Ispala sam smiješna», pomisli Mirela. Očekivala je nastavak, već zauzela defanzivni stav, kada Jakša napokon progovori.
- Ja o sebi volim razmišljati kao o princu na bijelom konju. A ako želiš uzvratiti, možeš nas pozvati sve na piće u onu birtiju blizu klinike.- , opet osmijeh u očima. Okrene se prema ženi u trenerci, a ova samo ispruži ruke, kao «nemam ništa s tim».
- A gdje je ... bolesnik?- upita Mirela pokušavajući ponovno uspostaviti ravnotežu.
- Evo me evo!- pojavi se i Luka sa štapom,- Gdje se pije?-
Nije bilo daleko. Štekat je imao odličan pogled na more, predvečernji maestral je pružao pravo osvježenje. Mirela je pokušavala svrstati ovo troje u neku kategoriju, ali to jednostavno nije išlo. Imaju znanje i novac, a ni traga onoj aroganciji koju je odmah primjećivala kod klijenata njenog šefa. Jane joj je plijenila pažnju. Nije to ona njegovana ljepota, mada je dio i u tome. Njen šarm. Lakoća s kojom komunicira. Kako održava raspoloženje. Mirelu je vilica bolila od anegdota i viceva koji su se pričali za tim stolom. Danas nije žurila. Leica je kod njene mame,a ona... jednostavno joj je žao što će se uskoro razići...
- I Mirela, što sada misliš o nama? Je li grizemo?-
- Ne znam. Nikada nisam srela nekoga tko može ispričati toliko viceva. Boli me vilica od smijanja!- bila je iskrena, a njena bolna grimasa opet izazove salvu smijeha.
- Smijanje je zdravo!- objavi Luka, i svi se opet grohotom nasmiju.
- Ako ti što zatreba, ili nađeš vremena za dodatnu zaradu, evo ti moja posjetnica!- prebirala je Jane po džepovima...
- I moja. Iako mi je radionica izgorila, već sam pronašao drugu...- baci Jakša posjetnicu na stol. Neobičan komad papira u obliku Harley-a.
- Ja nemam posjetnicu!- tužno će Luka, i opet smijeh.
- Hvala vam svima.- Mirela se digne sa stolice, osjećajući ukočenost u nogama, rezultat dvosatnog sjedenja. Mahne i ode.
- Sva sreća da Kid nije bio tu, dovukao bi svu ekipu iz teretane...- zamišljeno je komentirala Jane gledajući mladu ženu kako odlazi. Nexus je odmah zatim dobio jedan mali upit za Borgmana.
Post je objavljen 05.02.2008. u 13:00 sati.