Borgman's cube
utorak, 05.02.2008.
Smijeh liječi sve... ili gotovo sve
Mirela je bila pomalo razočarana kada je prošla pored sobe broj 10. Pored onog momka kojemu nije znala ime, sjedila je žena, u trenerci. Pomislila je kako se već dugo poznaju, tumačeći njihov govor tijela. Vjeruju jedno drugome. Odbaci misli o njima, udahne duboko. Ovaj put je ponijela sve. Došla je autom. Spremna je...
- Došla si, super...- šokirao ju je prijateljski glas direktora. Doktor je sjedio pored njega. Prisjetila se kako je direktor došao u ovu kliniku jer je nudila ultrazvučno razbijanje kamenca...
- Popio sam dvije litre pive i doktor mi kaže kako bi trebao još malo!- veselo joj dobaci direktor.
- Trebate se odmarati. Druga seansa bi trebala biti za koji sat...-
- Ma samo da potpišem maloj ovih par papira. Žena mi nije donijela iz firme...- trkeljao je direktor, i zabeštima kada osjeti probadanje u stomaku. Mirela mu pruži papire, on našvrlja potpis..
- Ma da nije sada ovaj uvoz iz Kine, bio bi miran... nego ovi naši samo traže neke ateste, neke kurce palce...- žalio se direktor doktoru, i odpozdravi Mireli pokretom ruke. Ona se bez riječi udalji.
Znatiželjno je pogledala u susjednu sobu i ugleda...Jakšu. Ovaj put u uljuđenijem izdanju. Jeans od glave do pete. Izgledao je kao nabildani kauboj iz američkih filmova.
Tajnica se uspravi i uđe u sobu.
- Željela bih vam se zahvaliti na taksiju jučer. Ne volim biti dužna. Molim vas, uzmite...- izvadila je stotinjak kuna koliko joj je rekao vozač jučer.
- Jakša, pa što to radiš curama kada ti vraćaju novac?- meki ženski alt, sa crtom smijeha. Mirela se okrene i ugleda ženu u trenerci iza sebe. Lice nije pokazivalo smijeh, ali su joj oči zabavljeno iskrile. «Ispala sam smiješna», pomisli Mirela. Očekivala je nastavak, već zauzela defanzivni stav, kada Jakša napokon progovori.
- Ja o sebi volim razmišljati kao o princu na bijelom konju. A ako želiš uzvratiti, možeš nas pozvati sve na piće u onu birtiju blizu klinike.- , opet osmijeh u očima. Okrene se prema ženi u trenerci, a ova samo ispruži ruke, kao «nemam ništa s tim».
- A gdje je ... bolesnik?- upita Mirela pokušavajući ponovno uspostaviti ravnotežu.
- Evo me evo!- pojavi se i Luka sa štapom,- Gdje se pije?-
Nije bilo daleko. Štekat je imao odličan pogled na more, predvečernji maestral je pružao pravo osvježenje. Mirela je pokušavala svrstati ovo troje u neku kategoriju, ali to jednostavno nije išlo. Imaju znanje i novac, a ni traga onoj aroganciji koju je odmah primjećivala kod klijenata njenog šefa. Jane joj je plijenila pažnju. Nije to ona njegovana ljepota, mada je dio i u tome. Njen šarm. Lakoća s kojom komunicira. Kako održava raspoloženje. Mirelu je vilica bolila od anegdota i viceva koji su se pričali za tim stolom. Danas nije žurila. Leica je kod njene mame,a ona... jednostavno joj je žao što će se uskoro razići...
- I Mirela, što sada misliš o nama? Je li grizemo?-
- Ne znam. Nikada nisam srela nekoga tko može ispričati toliko viceva. Boli me vilica od smijanja!- bila je iskrena, a njena bolna grimasa opet izazove salvu smijeha.
- Smijanje je zdravo!- objavi Luka, i svi se opet grohotom nasmiju.
- Ako ti što zatreba, ili nađeš vremena za dodatnu zaradu, evo ti moja posjetnica!- prebirala je Jane po džepovima...
- I moja. Iako mi je radionica izgorila, već sam pronašao drugu...- baci Jakša posjetnicu na stol. Neobičan komad papira u obliku Harley-a.
- Ja nemam posjetnicu!- tužno će Luka, i opet smijeh.
- Hvala vam svima.- Mirela se digne sa stolice, osjećajući ukočenost u nogama, rezultat dvosatnog sjedenja. Mahne i ode.
- Sva sreća da Kid nije bio tu, dovukao bi svu ekipu iz teretane...- zamišljeno je komentirala Jane gledajući mladu ženu kako odlazi. Nexus je odmah zatim dobio jedan mali upit za Borgmana.
