Borgman's cube
srijeda, 30.01.2008.
Klinika na kraju grada
- Ovo je klinika našeg prijatelja. Malo smo mu pomogli pri nekim kupnjama nekretnina, a zauzvrat se ponudio za zbrinjavanje, ako se netko od nas ozlijedi...- Jane i Luka su prolazili u salon, kroz pokretna vrata. Luka se osvrne oko sebe. Uredno, bolnički bijelo. Miris antiseptika. Za pultom medicinska sestra koja ga znatiželjno promatra. Oko tridesetih. Kosa uredno smotana ispod kape. Prijatan glas.
- Vi ste gospodin...?- upitala je a Jane progovori prije Luke.
- Luka. Imamo dogovoreno kod doktora Macelića...-
- Znam, spomenuo mi je. Doktor će vas odmah primiti. Samo trenutak.-, hitro se digne i nestane u prvoj ordinaciji.
- Doktor vas čeka. Ovdje molim..- rukom je pokazala prema vratima.
Doktor je izgledao prijateljski. Krupno i nabijeno tijelo, prosijeda brada. Kosa išarana sjedinama. Crni okvir naočala koji mu je još više isticao bore na čelu. Plave oči. Sve je ovo Luka vidio u prvom trenutku, a onda mu ta gromada od doktora protrese ruku u srdačnom stisku. Pravi orijaški stisak.
- Jane mi je rekla kako vas muče problemi sa gelerima. A ja vam moram reći svoje stručno mišljenje da ste imali jako puno sreće. Pogledao sam nalaze...-
- Nalaze?- zbuni se Luka, ali Jane opet upadne.
- Kopirali smo nalaze prošli tjedan.... Hoće li trebati još pretraga van klinike?-
- Ovdje imamo sve. Vaša donacija nam je omogućila nabavu najsuvremenije opreme...- dr. Macelić se s jedne strane ponašao s autoritetom, ali s druge očito mu je stalo do ovako izdašnih financijera.
- I ...kakve su prognoze?- Luki se osušilo grlo, pa se nakašlje prije nego je progovorio.
- Po našoj procjeni, jako dobre. Sa minimalnim vremenom oporavka...-
- Koliko? Mjesec, tri?- Luki se od same pomisli na gelere u nozi grčio mišić. Bol je postajala sve jača od napetosti.
- Mislim da bi se oporavak trebao mjeriti u danima. Evo što ćemo raditi...- trajalo je ovo objašnjavanje petneastak minuta, ali ukratko... Sonda sa specijalnim gelom bi se ubola do svakog komada u tijelu. Gel bi donio informaciju o materijalu od kojega je geler. Tehničari kombiniraju aktivne enzime u gelu da napadaju samo taj materijal i taj gel se ubrizgava na geler. Istovremeno se vadi potrošeni gel koji sadrži otopljeni materijal... Nastala rupa se ispunjava razgradivim, i fleksibilnim materijalom, koji služi kako se ne bi poremetila ravnoteža tkiva. I uz put će se na ta mjesta vršiti stimulacija mišićne mase.... sve zajedno, dugotrajna operacija, uglavnom pod lokalnom anestezijom, bez reza... ali je oporavak u nekoliko dana!
- To je čudo! Rekli su mi kako je operacija toliko opasna da bi nakon nje mogao ostati bez noge. Ali nitko nije spominjao bio-gel!-
- Za njegovu upotrebu trebaju 3D scanneri, a to je za Hrvatsku preskupa oprema. Kod nas se nažalost sve još uvijek radi mesarskim alatom. Skalpelom! Ali ne ovdje...- nasmijao se više sebi u bradu Macelić.
Luka se osjećao neobično. Tupo. Oduševljenje je istopilo bol, ali je ostavilo prazninu. Mislio je o neprospavanim noćima, svom šepanju, bolovima, propuštenim prilikama, litrama pića koje je popio...
Pogleda Jane i ona mu se zavjerenički nasmije.
- Vidimo se za koji dan. Odmah nakon operacije će ti doći Jakša. On je bivši legionar. Imati ćete o čemu pričati. Kid i on će voditi tvoj oporavak...-
- Niste mi još ništa pojasnili. Što ćemo kada prizdravim?-
- Jedno po jedno. Mi ćemo se pobrinuti za onu trojicu na otoku. Da malo omekšaju dok se ti oporavljaš. Unajmili smo zaštitarsku službu da ti pripazi na stan.... Odmori se večeras. Sestra Helga će ti donijeti večeru, naspavaj se dobro, jer sutra počinju sa ekstrahiranjem te rude koju imaš u nozi...- ušli su u sobu sa televizorom i svom onom opremom pored kreveta koju je vidio u «Hitnoj službi». Na trenutak je Luku obuzeo strah, osušilo mu se grlo. Zaustio je još nešto komentirati, a onda ugleda sestru Helgu u hodniku, sa kolicima, i stomak odmah odgovori na miris.
- Komunikator ti je u torbi. Imaš li laptop. Spoji se na Nexus, imamo dobru zalihu filmova, a ovo mjesto ima dobar «hot spot»... uživaj!- Možda je trenutak duže držala ruku u njegovoj dok ga je pozdravljala. Gledao je njen lik kako odlazi niz hodnik, i ponovno sebi priznao kako je u toj ženi bilo «nešto».
- Hoću li ostaviti kolica u sobi?- prekine ga Helga u sanjarenju, na što se zacrvenio i zbunjeno oslobodio mjesto na stolu.
petak, 25.01.2008.
Vjetar u kosi
- Tko će čuvati ovu bagru koju dovozimo?-
- Nitko! Kid je osmislio zatvor za njih, a ja sam upravljala izgradnjom...- lijeno odgovori Jane.
- Nema zatvora iz kojega se ne može pobjeći. Ja sam bježao iz....- promrmlja Luka za sebe.
- Ti jesi. Ali nikada iz ovakvoga. Hoćeš li vidjeti nacrt? Mogu ti pokazati hologram...- Jane se već pridigla, i otišla po projektor.Trebalo joj je samo nekoliko trenutaka za donošenje crne platforme.
- Osnovna je pećina. Jedan ulaz. Na ulazu se nalazi sustav koji nadzire zatvorenike u nekoliko zona. Opremljen je strelicama za uspavljivanje. Postoji i jedna dodatna barijera, iza vidljive kupole, ali se ona pali tek ako sustav zakaže. Hrana se doprema kroz cijevi od armiranog betona do suprotnog kraja pećine. Na isti način je riješen i sanitarni čvor. Srednja struktura sadrži i mlaznice za čišćenje. Nema kreveta, potencijalnog oružja, niti ikakvih izlaza. Samo, beton, kamen i strelice za uspavljivanje u slučaju neposluha...-
- I što ako se predoziraju?-
- Pa s obzirom koga tamo držimo, doživjeli bi istu sudbinu koju su namjenili drugima. Ali dosta teško izvedivo. Doza je za 24 sata, a za to vrijeme netko od nas može doći u izviđanje. Za sve ostalo služi «tenk». Robot za izviđanje i nadzor....
- Zvuči presavršeno da bi bilo istinito.
- Vidjeti ćeš...- nasmijala se zadovoljno,- za manje od pola sata...-
I vidio je. Opipao rukama cijevi za dostavu hrane i vode. Pokušao je u trku izaći iz pećine, ali ga je sustav pogodio pri samoj namjeri, u prvom koraku...
- Znaš li da se nakon svakog ispaljivanja pomiče u stranu, kako bi imao drugačije kuteve pri slijedećem djelovanju. Kidova ideja za mrtve kuteve... Luka protrlja rame koje je dobilo udarac strijelicom i zamišljeno klimne glavom. Bio je na strašnim mjestima, ali je ovo bilo... užasno. Nije volio strojeve koji su bili toliko moćni... i savršeni.
...
Jakša ugleda policajca, jednog od onih s kojima je uspostavio kontakt. Čovjek sa dvoje djece, kojega je žena ostavila, a posao doveo do čuvarske pozicije. Jedan od onih koji iako u ne potpuno čistoj košulji, ima prilično čistu savjest. Možda je radi toga bio samo čuvar, iako je razgovor s njim ponekad bio pun iznenađenja.
- Jakša, pustili su te. Povučene su optužbe za napad. Trebaš se ispotpisivati na dokumente, i ... sretno.
- Matija, ako ti bude šta trebalo, evo ti moj broj. Nikad se ne zna...- Jakša mu napiše broj mobitela i mirnim korakom krene prema izlazu. Nekoliko «gostiju» počne zviždati za njime, a on se samo nasmije zadnjem komentaru. Brzo je riješio formalnosti, i na izlazu ga je dočekao Prvi.
- Pa bilo bi mi draže da me dočekala Jane, ali nisam mogao birati...- dok je to govorio i rukovao se sa Prvim, osjeti energiju koju su mu prenijele sonde. Opet je bio onaj stari.
- Drago mi je da si opet vani. Idemo u bazu. Ostali su na otoku...-
- I kakav je novi? Luka? Povremeno sam se isključivao iz prijenosa...-
- Nije Borg...- komentirao je Prvi sasvim ozbiljno, a Jakša se nasmije.
- Naravno da nije. Uzeli ste ga iz mirovine. Invalid je. Nesiguran. I pojma nema kome služi! Naravno da nije Borg. On je s Jane?-
- Odveli su zarobljenike, a onda ide na operaciju...-
- Prvi....- izgovori Jakša, a onda se opet prilagodi komunikaciji preko Nexusa. Novi raspored. Za nepunih pola sata Jakša je već gutao kilometre na Kidovom motoru. I uživao u vjetru koji se probijao do zaštićene kože.
nedjelja, 20.01.2008.
Slijedeći korak...put u nepoznato!
Jane je čekala na palubi. Mala jahta, pomalo neobičnih crta, sa sitnim znakovima derutnosti.Naprsnuti prozor, preko kojega su se proširile bijele crte. Potmuli zvuk brodskog stroja.
- Onu dvojicu smo već utovarili. Borgman je u vozilu prema točci na kopnu koja je najbliže otoku. Prvi nadzire ostale iz bande....- Kid je na te riječi reagirao samo potvrdnim odmahivanjem i iznio Zmiju na ramenu.
- Čini mi se da sam zaradio napuknuće rebra, pogodilo me...- zastenje Luka jer se mjesto udarca ohladilo. Sada je i osjetio znoj koji je natapao majicu između oklopa i kože.
- Dođi u kabinu, tamo ću ti staviti zavoj. Danas ionako idemo do otoka, i poslije ideš kod kirurga...- Jane je pružala ruku, i Luka osjeti ugodnu čvrstoću njene šake.
- Počeli ste odlučivati umjesto mene...- zagunđa Žalac, i stisne zube kada doskoči na palubu koja se blago njihala.
Bila je dobra bolničarka. Sjeo je na krevet i prepustio se. Vještim rukama je trebalo nekoliko minuta za dobro umotavanje, i kada je kritički pogledala svoje djelo, završi sa malim čvorom.
- Hoćeš li što protiv bolova?- upita brižno gledajući kako se namrštio ponovno stajući na noge.
- Neću. Ima li šta za popit?- Luka je prelazio na ulični jezik kada bi stres zahvatio cijelo tijelo. Jane je to već primijetila, a Nexus pažljivo nadzirao.
- Donijeti ću ti na provu. Tamo imaš i ležaj na otvorenome.-
- Nadam se samo da nije previše otvoreno. Još sam mokar...-
- Zaboravila sam. Goretex jakna ti je tamo. I suha odjeća. Kid će ti pokazati... Žestoko ili voda, sok?- pitala je slažući opremu.
- Znaš što je «bambus»? Kola i ...-
- crno vino. Znam..- nasmijala se. Njen je glas u bio pomalo nezemaljski. Zvonko ženski, a istovremeno kao da je bio u rezonanciji sa brujanjem motora. Od ovoga razmišljanja ga je zabolila glava, pa se u nekoliko koraka popne do Kida.
- Zelena boja radara!- iznenađeno priđe uređajima. Pogledao je prema slabo osvijetljenom jarbolu i ugledao malu radarsku antenu koja je mirovala.
- Borbeni radar... uobičajen za veće brodove...- ovaj put je Kid bio škrt u odgovoru. Mirno je gledao u daljinu, a Luka primijeti i naočale za noćni vid malo sa strane. Tek tada shvati kako jure morskom površinom ... 30 milja na sat! U sred noći...
- Pa mi idemo... prilično brzo!- sada mu je pogled lutao po fosforocentnoj brazdi iza jahte. Nije želio ljut odgovor bivšeg marinca.
- Niti je običan brod, niti posada... a imamo razloga za brzinu. Ove majmune treba ostaviti na otoku prije jutra...- priču je prekinula Jane i obojici donijela piće. Luka je dobio veliku kriglu, sa diskretnom kockicom leda.
Nekoliko gutljaja, odložio je kriglu i brzo navukao na sebe jaknu. Toplinu je platio sa nekoliko bolnih grčeva, ali tu neugodu se isplatilo podnijeti. Odmah se bolje osjećao. Toliko dobro da je sa Janeinim dopuštenjem uzeo prostirku i stavio je na provu. Pokušavao je smiriti misli, boreći se protiv ukočenosti koja se polako širila mišićima. Prošlo je. Adrenalin je nestajao iz žila i sada se kroz krv provlačila sumnja. Što dalje?
Kao da mu je čula misli Jane se stvori pored njega.
- Treba li ti išta? Boli te?- bila su ovo tiha pitanja, točno toliko glasna da se probiju kroz šum morske pjene.
- Treba mi nešto za buđenje. Da se probudim u stanu...-
- Žao mi je... takve tablete nemam.- tiho mu je rekla i on osjeti stid. Mučila su ga pitanja, strahovi, savjest, napuknuta rebra, noga...a odgovori su bili jedno sredstvo protiv toga.
- Kako će sve ovo završiti?- više je mrmljao sebi u bradu i bio iznenađen kada je ona progovorila. Ima li uši kao šišmiš?
- Za nas, za Nexus... mislim da neće nikada. Ne dok smo živi, a za tebe... kada poželiš...-
- Ili kada poginem? Stvarno... zaginem, a nisam niti plaćenik. Samo neki vaš osjećaj za pravdu?-
- Ako ti treba novac reci iznos!- jednostavno mu je odgovorila, ali je imao osjećaj kako ga njene oči probadaju.
- Ma pusti. Sjedi tu pored mene. Malo sam zbunjen od ovoga svega, a i jebe me smisao!-, kao da je u njenom držanju zapazio odobravanje. Gledala je prema odbljescima mladog mjeseca ispred.
- Mislim da znam kako ti je. Lako je dok traje akcija. Tada si fokusiran na cilj, ali poslije? Pitaš se i o smislu, i opasnostima, o sebi...- Luka okrene lice prema njoj. Pričala je istim jezikom. Kako? Maloprije stranac, a sada... prijatelj?
- Tako nekako. Zapravo me najviše strah ranjavanja! Ne bih opet mogao podnijeti da budem ranjen. Da ostanem bez ruke ili noge... ne želim sažaljenje! Nikad više!-
- Nexus ne ostavlja svoje ljude. Nikada. To će ti Borgman objasniti kada se opet vidite...- glas joj je bio miran, i bez ičega lažnog. Ona je mislila ono što je izgovorila.
utorak, 08.01.2008.
Niti jedan plan ne preživi prvu bitku!
Tri i po ujutro. Čuvena «mrtva ura». I najoprezniji stražari «kljucaju», i teško ostaju budni. Kid je dovezao Luku u pekarskom kombiju skoro do Zmijinog «legla». Prošli su pored tipa koji je nestrpljivo gledao na sat. Stražar. Jedan od onih čija se vjernost dobije za nekoliko grama kokaina.
- Ja sam na krovu za desetak minuta....- Kid se zaustavi u slijedećoj ulici,- nakon što ubacim dva hica kroz zid, spuštam se i vozim kombi sve do vrata. Ti obavi upad i izvuci Zmiju na ulicu...-
- Siguran si da je sa Zmijom još samo jedan?- Žalac je osjetio znoj na rukama. Svaka mu se dlačica ježurila kao i uvijek prije akcije.
- Prvi nadzire kamere. On će javiti bilo kakvu promjenu...semper fi!- pozdravi ga Kid i zatvori vrata kombija.
Žalac uzdahne duboko, na trenutak zatvori oči. Proguta pljuvačku. Osjetio je bol u nozi koja se bunila na ovoliko opterećenje. Osvrne se oko sebe, spusti vizir, i prebaci pištolj u desnu ruku.
Prvi je bio stražar.
Oružje koje je Luka nosio ispaljivalo je strelice. Sa puno uspavljujućeg sredstva. – doza je za osobu koja je oko 120 kg. Uspavljuje svakoga, ali će ovisnici kraće spavati...- komentirao je Prvi dajući okvire napunjene streljivom.
Luka nanišani i okine. Stražar se uhvati za stomak, jaukne i pištoljem pokuša otkriti metu. U tom pokretu, kao da mu je tijelo postalo gumasto. Sruši se na pod.
Žalac dotrči do njega, opipa mu bilo, i psujući radi težine naizgled mršavog narkomana, odvuče ga u sjenu zgrade. Zastane na trenutak, uhvati zrak i uđe kroz vrata. Zmija je bio na drugom katu.
Upalio je svjetlo u hodniku, i istog trenutka čuo korake na katu.
- Opet ideš pišat?- komentirao je stražar iz sumraka prvog kata. Luka pogleda u smijeru glasa i ispusti jedno – Mhmm! – birajući mjesto odakle će zaskočiti nepredviđenu prepreku.
- Ideš pišat?- ponovi ovaj od gore, ali se ovaj put začuo i zatvarač na oružju. Metalni, poznati zvuk.
Ovo je lozinka!- pomisli Luka i prestane disati.
Stražar ispruži ruku preko ruba stepenica i zapuca. Jedan metak očeše Lukinu kacigu, a drugi ga pogodi točno u prsa. Udarac. Kao čekić. Izbilo mu zrak iz pluća. Padajući, osjeti i poznatu bol u rebrima. Kao nekada.
Nakon pet prasaka na prvom katu se pojavi glava. Vidio je Luku na podu, podigao ruku sa pištoljem kako bi završio «posao». Suho lice, prosjede kose, u kasnim četrdesetima. Tamna maskirna majica koja ga je skrivala u tami.
- Uh, jebo te, specijalac!- čuo ga je Luka, dok je stražar proučavao pogledom njegovu opremu..
Začuje se otvaranje vrata jednog stana..
- Ostani u stanu!- zadere se stražar, i na trenutak promijeni smjer oružja.
Drugo oružje za Lukinim pojasom je bila vrlo kratka sačmarica. Njen prasak podigne cijelu kišu krhotina sa kata, stenjanje potvrdi pogodak, a u slušalicama se odjednom začuje Kidov glas.
- Ubacujem! Za deset sekundi! Jesi li spreman?-
- Jesam kurac!- odgovori Luka i zastenje od bola u rebrima. Krene uz stepenice, ugleda stražara koji se previjao od bolova, ispali strelicu u njega i nastavi prema katu.
Vrata su bila otvorena. Stražar je čekao u zaklonu armature.
- Šta je sa Pitomim?- bio je to Zmija u strahu.
- Šta se događa?- derao se diler na svog čuvara, kada se začuje zvuk razbijanja zida. Tresak i bljesak. Plavo svjetlo na trenutak osvijetli hodnik, i čuvar pošalje rafal kroz otvorena vrata u susjedni stan. Rasprskavajuće streljivo raznese slaba drvena vrata. Luka ubaci plinsku granatu , pričeka njen prasak, i nabaci malu masku preko lica.
Brojao je u sebi do pet. Nisu ga zanimali zvukovi iz hodnika, niti sirena policijskog vozila koja se već čula. Uskočio je u zelenkasti plin, protrčao pored onesviještenog čuvara i pograbio Zmiju.
Zgrabio ga je za povez slomljene ruke i izvukao u hodnik. Znoj mu je natapao majicu, bol u prsima je postajala sve jača, ali dilera nije puštao. Noge u skupim čizmama su odskakivale po stepenicama, korak za korakom, do prizemlja.
Istovremeno sa pekarskim kombijem, u dvorište zgrade je stigla corsa sa policijom. Dva policajca, više uplašeni nego spretni iskoče iz vozila, sa spremnim oružjem. Pažnja im je bila prema vratima, a pekarski kombi je bio sporedna meta. Od tamo, ispred njih padne granata koja se pretvori u gumaste i ljepljive niti. Prije nego su uspjeli okrenuti oružje već su bili prekriveni nitima koje su se stezale sa svakim pokretom. Niti pola minuta poslije policajci su bili nepokretni. Kid ih pažljivo zaobiđe, baci plinsku granatu prema vozilu, i potraži Luku sa teretom. Vidio je bijeli trag na kacigi i izudaran oklop. Nije komentirao. Samo pomogne prekaljenom ratniku da unese plijen u kombi.
Minut poslije bili su na putu prema luci.
