Borgman's cube
srijeda, 30.01.2008.
Klinika na kraju grada
- Ovo je klinika našeg prijatelja. Malo smo mu pomogli pri nekim kupnjama nekretnina, a zauzvrat se ponudio za zbrinjavanje, ako se netko od nas ozlijedi...- Jane i Luka su prolazili u salon, kroz pokretna vrata. Luka se osvrne oko sebe. Uredno, bolnički bijelo. Miris antiseptika. Za pultom medicinska sestra koja ga znatiželjno promatra. Oko tridesetih. Kosa uredno smotana ispod kape. Prijatan glas.
- Vi ste gospodin...?- upitala je a Jane progovori prije Luke.
- Luka. Imamo dogovoreno kod doktora Macelića...-
- Znam, spomenuo mi je. Doktor će vas odmah primiti. Samo trenutak.-, hitro se digne i nestane u prvoj ordinaciji.
- Doktor vas čeka. Ovdje molim..- rukom je pokazala prema vratima.
Doktor je izgledao prijateljski. Krupno i nabijeno tijelo, prosijeda brada. Kosa išarana sjedinama. Crni okvir naočala koji mu je još više isticao bore na čelu. Plave oči. Sve je ovo Luka vidio u prvom trenutku, a onda mu ta gromada od doktora protrese ruku u srdačnom stisku. Pravi orijaški stisak.
- Jane mi je rekla kako vas muče problemi sa gelerima. A ja vam moram reći svoje stručno mišljenje da ste imali jako puno sreće. Pogledao sam nalaze...-
- Nalaze?- zbuni se Luka, ali Jane opet upadne.
- Kopirali smo nalaze prošli tjedan.... Hoće li trebati još pretraga van klinike?-
- Ovdje imamo sve. Vaša donacija nam je omogućila nabavu najsuvremenije opreme...- dr. Macelić se s jedne strane ponašao s autoritetom, ali s druge očito mu je stalo do ovako izdašnih financijera.
- I ...kakve su prognoze?- Luki se osušilo grlo, pa se nakašlje prije nego je progovorio.
- Po našoj procjeni, jako dobre. Sa minimalnim vremenom oporavka...-
- Koliko? Mjesec, tri?- Luki se od same pomisli na gelere u nozi grčio mišić. Bol je postajala sve jača od napetosti.
- Mislim da bi se oporavak trebao mjeriti u danima. Evo što ćemo raditi...- trajalo je ovo objašnjavanje petneastak minuta, ali ukratko... Sonda sa specijalnim gelom bi se ubola do svakog komada u tijelu. Gel bi donio informaciju o materijalu od kojega je geler. Tehničari kombiniraju aktivne enzime u gelu da napadaju samo taj materijal i taj gel se ubrizgava na geler. Istovremeno se vadi potrošeni gel koji sadrži otopljeni materijal... Nastala rupa se ispunjava razgradivim, i fleksibilnim materijalom, koji služi kako se ne bi poremetila ravnoteža tkiva. I uz put će se na ta mjesta vršiti stimulacija mišićne mase.... sve zajedno, dugotrajna operacija, uglavnom pod lokalnom anestezijom, bez reza... ali je oporavak u nekoliko dana!
- To je čudo! Rekli su mi kako je operacija toliko opasna da bi nakon nje mogao ostati bez noge. Ali nitko nije spominjao bio-gel!-
- Za njegovu upotrebu trebaju 3D scanneri, a to je za Hrvatsku preskupa oprema. Kod nas se nažalost sve još uvijek radi mesarskim alatom. Skalpelom! Ali ne ovdje...- nasmijao se više sebi u bradu Macelić.
Luka se osjećao neobično. Tupo. Oduševljenje je istopilo bol, ali je ostavilo prazninu. Mislio je o neprospavanim noćima, svom šepanju, bolovima, propuštenim prilikama, litrama pića koje je popio...
Pogleda Jane i ona mu se zavjerenički nasmije.
- Vidimo se za koji dan. Odmah nakon operacije će ti doći Jakša. On je bivši legionar. Imati ćete o čemu pričati. Kid i on će voditi tvoj oporavak...-
- Niste mi još ništa pojasnili. Što ćemo kada prizdravim?-
- Jedno po jedno. Mi ćemo se pobrinuti za onu trojicu na otoku. Da malo omekšaju dok se ti oporavljaš. Unajmili smo zaštitarsku službu da ti pripazi na stan.... Odmori se večeras. Sestra Helga će ti donijeti večeru, naspavaj se dobro, jer sutra počinju sa ekstrahiranjem te rude koju imaš u nozi...- ušli su u sobu sa televizorom i svom onom opremom pored kreveta koju je vidio u «Hitnoj službi». Na trenutak je Luku obuzeo strah, osušilo mu se grlo. Zaustio je još nešto komentirati, a onda ugleda sestru Helgu u hodniku, sa kolicima, i stomak odmah odgovori na miris.
- Komunikator ti je u torbi. Imaš li laptop. Spoji se na Nexus, imamo dobru zalihu filmova, a ovo mjesto ima dobar «hot spot»... uživaj!- Možda je trenutak duže držala ruku u njegovoj dok ga je pozdravljala. Gledao je njen lik kako odlazi niz hodnik, i ponovno sebi priznao kako je u toj ženi bilo «nešto».
- Hoću li ostaviti kolica u sobi?- prekine ga Helga u sanjarenju, na što se zacrvenio i zbunjeno oslobodio mjesto na stolu.
