Borgman's cube
nedjelja, 20.01.2008.
Slijedeći korak...put u nepoznato!
Jane je čekala na palubi. Mala jahta, pomalo neobičnih crta, sa sitnim znakovima derutnosti.Naprsnuti prozor, preko kojega su se proširile bijele crte. Potmuli zvuk brodskog stroja.
- Onu dvojicu smo već utovarili. Borgman je u vozilu prema točci na kopnu koja je najbliže otoku. Prvi nadzire ostale iz bande....- Kid je na te riječi reagirao samo potvrdnim odmahivanjem i iznio Zmiju na ramenu.
- Čini mi se da sam zaradio napuknuće rebra, pogodilo me...- zastenje Luka jer se mjesto udarca ohladilo. Sada je i osjetio znoj koji je natapao majicu između oklopa i kože.
- Dođi u kabinu, tamo ću ti staviti zavoj. Danas ionako idemo do otoka, i poslije ideš kod kirurga...- Jane je pružala ruku, i Luka osjeti ugodnu čvrstoću njene šake.
- Počeli ste odlučivati umjesto mene...- zagunđa Žalac, i stisne zube kada doskoči na palubu koja se blago njihala.
Bila je dobra bolničarka. Sjeo je na krevet i prepustio se. Vještim rukama je trebalo nekoliko minuta za dobro umotavanje, i kada je kritički pogledala svoje djelo, završi sa malim čvorom.
- Hoćeš li što protiv bolova?- upita brižno gledajući kako se namrštio ponovno stajući na noge.
- Neću. Ima li šta za popit?- Luka je prelazio na ulični jezik kada bi stres zahvatio cijelo tijelo. Jane je to već primijetila, a Nexus pažljivo nadzirao.
- Donijeti ću ti na provu. Tamo imaš i ležaj na otvorenome.-
- Nadam se samo da nije previše otvoreno. Još sam mokar...-
- Zaboravila sam. Goretex jakna ti je tamo. I suha odjeća. Kid će ti pokazati... Žestoko ili voda, sok?- pitala je slažući opremu.
- Znaš što je «bambus»? Kola i ...-
- crno vino. Znam..- nasmijala se. Njen je glas u bio pomalo nezemaljski. Zvonko ženski, a istovremeno kao da je bio u rezonanciji sa brujanjem motora. Od ovoga razmišljanja ga je zabolila glava, pa se u nekoliko koraka popne do Kida.
- Zelena boja radara!- iznenađeno priđe uređajima. Pogledao je prema slabo osvijetljenom jarbolu i ugledao malu radarsku antenu koja je mirovala.
- Borbeni radar... uobičajen za veće brodove...- ovaj put je Kid bio škrt u odgovoru. Mirno je gledao u daljinu, a Luka primijeti i naočale za noćni vid malo sa strane. Tek tada shvati kako jure morskom površinom ... 30 milja na sat! U sred noći...
- Pa mi idemo... prilično brzo!- sada mu je pogled lutao po fosforocentnoj brazdi iza jahte. Nije želio ljut odgovor bivšeg marinca.
- Niti je običan brod, niti posada... a imamo razloga za brzinu. Ove majmune treba ostaviti na otoku prije jutra...- priču je prekinula Jane i obojici donijela piće. Luka je dobio veliku kriglu, sa diskretnom kockicom leda.
Nekoliko gutljaja, odložio je kriglu i brzo navukao na sebe jaknu. Toplinu je platio sa nekoliko bolnih grčeva, ali tu neugodu se isplatilo podnijeti. Odmah se bolje osjećao. Toliko dobro da je sa Janeinim dopuštenjem uzeo prostirku i stavio je na provu. Pokušavao je smiriti misli, boreći se protiv ukočenosti koja se polako širila mišićima. Prošlo je. Adrenalin je nestajao iz žila i sada se kroz krv provlačila sumnja. Što dalje?
Kao da mu je čula misli Jane se stvori pored njega.
- Treba li ti išta? Boli te?- bila su ovo tiha pitanja, točno toliko glasna da se probiju kroz šum morske pjene.
- Treba mi nešto za buđenje. Da se probudim u stanu...-
- Žao mi je... takve tablete nemam.- tiho mu je rekla i on osjeti stid. Mučila su ga pitanja, strahovi, savjest, napuknuta rebra, noga...a odgovori su bili jedno sredstvo protiv toga.
- Kako će sve ovo završiti?- više je mrmljao sebi u bradu i bio iznenađen kada je ona progovorila. Ima li uši kao šišmiš?
- Za nas, za Nexus... mislim da neće nikada. Ne dok smo živi, a za tebe... kada poželiš...-
- Ili kada poginem? Stvarno... zaginem, a nisam niti plaćenik. Samo neki vaš osjećaj za pravdu?-
- Ako ti treba novac reci iznos!- jednostavno mu je odgovorila, ali je imao osjećaj kako ga njene oči probadaju.
- Ma pusti. Sjedi tu pored mene. Malo sam zbunjen od ovoga svega, a i jebe me smisao!-, kao da je u njenom držanju zapazio odobravanje. Gledala je prema odbljescima mladog mjeseca ispred.
- Mislim da znam kako ti je. Lako je dok traje akcija. Tada si fokusiran na cilj, ali poslije? Pitaš se i o smislu, i opasnostima, o sebi...- Luka okrene lice prema njoj. Pričala je istim jezikom. Kako? Maloprije stranac, a sada... prijatelj?
- Tako nekako. Zapravo me najviše strah ranjavanja! Ne bih opet mogao podnijeti da budem ranjen. Da ostanem bez ruke ili noge... ne želim sažaljenje! Nikad više!-
- Nexus ne ostavlja svoje ljude. Nikada. To će ti Borgman objasniti kada se opet vidite...- glas joj je bio miran, i bez ičega lažnog. Ona je mislila ono što je izgovorila.
