- Gdje idemo?- upita Mirela ugodno se smjestivši u sjedalu. Novo. Miris novog vozila, i diskretan muški miris.
- Prva vidilica. Sada ne bi trebalo biti prepuno. Može?- upita Luka sigurnom rukom ih izvlačeći iz kolone koja se stvarala na uvijek preuskim Splitskim ulicama.
- Nisam odavno bila...- sa nijansom žaljenja u glasu je rekla i nastavila promatrati svijet oko sebe. Nekako joj se pojavi i misao :»Znači tako to izgleda kada si ...vlasnik!». Vlasnik svog života?
Parkirali su se uz već uništenu padinu Marjana, gdje je građevinska mafija počela zaposijedati parcele sa starim kućama, pretvarajući ih u višekatnice. Nekoć borovina, sada je asfalt, uvijek prenatrpan vozilima koje vlasnici samo skupljaju. Ne bacaju. A novopečeni vlasnici skupih «kvadrata» bahate se svojim «bogatstvom» i priječe prolaz ostalima, jer je to sada «njihovo».
Blagi burin, sunce, i pogled na dvije potpuno suprotne strane života. More i Grad. Sveti Duje koji je već odavno izgubio «bitku» sa višekatnicama. Blještavilo Rive, koju su sterilizirali domaći pohlepnici i arhitekti koji nikada nisu osjetili duh Mediterana. Ili su to ljudi poput njenog šefa koji se stide 1900 godišnje povijesti grada, pa ga pokušavaju «uljuditi» u urednost i sterilnost nijemaca, baš onako kako se to kopira u Metropoli, Za-grebu.
S druge strane More. Vječno i plavo. Možda nekontrolirano izlovljeno i zatrovano, ali vjerojatno sposobno za preživljavanje, kao i ja.... razmišljala je dovoljno dugo da ta tišina postane opipljiva. Sa neugodom se strese, postane svjesna društva i pogleda prema Luki.
- Razmišljaš. Vidi ti se na licu...- blago je rekao kada je dobio trenutak pažnje.
- Oprostite. Malo sam umorna. Nije bio baš lagan dan...-
- Pored onakvog šefa nije ni čudo. Meni je bio naporan u bolnici...- zaleti se Luka, ali u njenim očima nije vidio neodobravanje.
- Nemam puno vremena,- začula je sebe kako govori. Uživala je ovdje, ali ju je pored razmišljanja o gradu mučio...razlog. Što to ovaj očito situiran tip želi? – morala bih pokupiti Leu od mame...-
- Svakako. Imam jedan prijedlog...- «Tu smo» ona pomisli. Još nije znala što, ali osjeti neugodu u želucu.
- Volio bih da mi vodite reklamnu kampanju i poslovanje tvrtke koja se bavi specifičnim turizmom...-
- Znate da sam zaposlena. Iako šef nije uvijek najugodnija osoba, isplaćuje plaću na vrijeme...-, počela je defanzivno, iako zapravo nije željela toliko pokazati zube. Nedostajalo joj je informacija.
- Ono društvo za stolom...- , ona zastane prije nego je progovorila. Raspravljali su o njoj! Možda je ogovarali... a među njima je Jane, kojoj se divi, ali... njena oštrina. Kako li je ta ženska «secirala», nju? Samohranu majku. Nije se često molila Bogu, ali je ovo bio trenutak kada je u sebi rekla...- Bože da sam mogla čuti taj razgovor...,- smatraju kako nas je samo sreća navela na vas. I da bi bilo glupo ne iskoristiti priliku pa makar za ponudu...- , ona se samo pitala čija je to bila ideja?
- Je li vas bar malo zanima?- upita on, i Mirela prepozna trag zbunjenosti. Ovaj tip nije previše siguran sa ženama. Ona ga zbunjuje. Mala ženska pobjeda...ali što odgovoriti?
- Zanima me. Samo me malo zbunjuje pojam «specifični turizam»? – prekrižila je noge i zagledala se u Luku.
- Radi se o zabavnom parku koji ima funkciju obuke za vojnike, ali može biti i zabavni park za ostale. Killing park, nešto nalik paint-ball-u. Ostali turistički sadržaji su isto tako dogovoreni. Plaća bi bila...- broj koji je rekao je bio otprilike tri puta veći od trenutne. U trenu se ohladila. Nitko ne plaća toliko, samo za vođenje firme.
- Plaća je primamljiva, ali .. morala bih razmisliti. Pričate mi o poslu koji tek kreće, i koji baš i nije siguran, a ja ipak imam dijete koje ovisi o meni... Uostalom, trebala bih već krenuti po nju...- željela je ovaj razgovor što prije privesti kraju. Ljutnja radi povjerenja prema nekom strancu lagano se penjala u lice. Lukin pogled se na trenutak izgubi, kao da je nešto osluškivao.
- Samo vas molim da razmislite o poslu. Imali bi slobodu organizacije koliku želite...- govorio je , ali ona je samo postajala odlučnija u svojoj negativnoj odluci. Vjerojatno se to na njoj vidjelo, jer je pozvao konobara, i platio račun. Vidljivo razočaran. I nesigurniji nego prije.
Post je objavljen 26.02.2008. u 10:01 sati.