Borgman's cube
ponedjeljak, 07.04.2008.
Kućni odgoj
- Visibaba, kažeš?- Prvi samo klimne glavom, a Borgman se zamisli. Prolazio je prstima preko neobrijanog lica koje ga je činilo desetak godina starijim. Laserska zraka je bila okrenuta na inspektorov metalizirani prozor, a zvuk koji se dobijao refleksijom je bio savršene kvalitete. Smijurija od sigurnosti elitne policijske postaje.
- Jakša je upoznao Frica. Na Marjanu.- Prvi nije podizao pogled sa ekrana.
- Idemo onda malo zakomplicirati stvar. Zovi odvjetnika Lozinu. Neka odabere suca kojemu će dojaviti kako se sprema atentat na uhićenika... i neka isposluje premještaj. Tamo ćemo napraviti zamjenu i zamku....-
- Jakša te pozvao u garažu...- ovaj put je Prvi čak podigao glavu.
- Idem se obrijati pa do njega.- Borgman uzdahne. Brijanje je najgori dio dana.
- I kako ti izgleda?- Jakša se okrene Borgmanu. Nova garaža. Nekoliko puta veća od one prije. Pločice, dizalica, alat uredno složen na zidu. Ormari... Borgman pogleda svog prijatelja koji je čekajući pohvalu, nesvjesno tupkao nogama. Upravo se Jakša najbolje prilagodio ovom vremenu. Svi ostali su povučeni u kontaktima, ali on je kroz svoj prostor propuštao gomilu djece i odraslih. Puno alata je nestalo, a oni koji su ga smatrali poštenim glupanom su nemilo iznenađeni pri slijedećem pokušaju. Jednom je čak i rukav omiljene mu motorističke jakne pukao, kada su se bicepsi napeli. O «lekciji» se preuveličavalo i pričalo u ulici.
- Dobro,- Borgmanov škrti odgovor ohladi Jakšin entuzijazam. Veliki se mehaničar malo ukruti.
- Prvi je rekao kako ti još trebaju nadzorne kamere, a ja sam ti naručio magnetsku dizalicu... to ti je za rođendan!- i Jakšino lice opet prođe transformaciju.
- Sjetio si se?- Jakša je aludirao na razgovor koji su vodili odmah nakon izlaska iz zatvora.
- Na moju žalost i sreću...ne zaboravljam!- Borgman progovori sebi u bradu, i baci se na raspravu o detaljima koji su ovo mjesto trebali pretvoriti u savršenu radionicu.
- Mogu li napumpat' gumu? Teo mi je reka' kako imate pumpu...- u radionici se pojavila djevojčica. Prijateljica u pratnji je stidljivo gledala iza vrata koja je koristila kao zaklon. Jakša se uspravi, i uz široki i razoružavajući osmjeh ode do crijeva koje je uredno smotano ležalo u kutu.
- Dovezi biciklu ovdje. Tu ti je pištolj za napuhivanje...- onda zastane jer je mala i dalje stajala pored bicikle.
- Ovo...je masno...- kaže gadljivo jer je primijetila tragove masti na pištolju. Tek tada Jakša opazi kako je djevojčica uredna, ispeglana...
- Evo, naučiti ću te...vidi...- odvije zaštitu na gumi, postavi glavu za punjenje..., ali djevojčica je i dalje mirno stajala. Bez traga zanimanja za njegov trud i volju. Dijete od jedno sedam godina gledalo je Jakšu «s visine»!
- Evo sada možeš i sama! - Jakša se pridigne, ali je pogled mlade «dame» bio neustrašiv.
- Niste mi napunili gumu! - prosvjedovala je ljuto kako to samo djeca mogu. Podbočila se svadljivo. Jakša je pogleda (a ličilo je kao da slon gleda miša)
- Kako se zoveš?-
- Ivona. A što je to vas briga?- mala je i dalje imala svađalački izraz lica. Prkosila je.
Jakša čučne tako da je tek malo viši od nje. Gledao ju je u oči.
- Ivona, pištolj za napuhivanje je tu. Možeš ga upotrijebiti... i malo isprljati svoje ručice, ali JA to neću uraditi...- okrene se leđima prema njoj, a ona zamahne nogom... i udari ga. Užasnula se! Dok se okretao prema njoj, briznula je u plač i oči pokrila rukama. Njena je prijateljica iskolačila oči iz svog zaklona pa nije ni primijetila kako je sasvim vidljiva. Jakša, kojega je taj njen izljev bijesa bolio koliko i ubod komarca, nadnese se nad uplašeno dijete. Sada joj se u očima vidio strah.
- Svakakvi su me tukli, ali nikada patuljci... ma Borgmane vidiš li ti ovo!- krene prema prijatelju ostavljajući «mladu damu» sa njenom biciklom. Zbunjenu.
četvrtak, 03.04.2008.
Od očaja do vihora
Od očaja do vihora. Tako bi se mogla opisati promjena u Mirelinom životu. Jedno poslijepodne na jahti i Jane joj je predložila posao u njenoj firmi. Mirela se našla u poslu za koji nije vjerovala kako postoji.
Posao trgovaca nekretninama za kojega je znala, svodio se na naplaćivanje provizija pri kupoprodaji stanova i zemlje. Jane to nije radila!
Ona je izvlačila podatke o traženim nekretninama, malim parcelama koje «smetaju», nekretninama koje zanimaju bogate i utjecajne, predviđala prostore velikih poslova... a Mirelin dio posla je bio većim dijelom čekanje u redovima «vrijedne» hrvatske administracije. Prvi strah koji je imala, kako neće biti sa Leom, Jane joj je razbila podsjećajući je kako «je vrijeme za doma!».
Nikada u svom životu Mirela nije vidjela nekoga tko je bez straha riskirao tolike iznose. Strani fond je Janeine procjene uvijek odobravao, i nekretnine su kupovane grubom silom novca. Poslije je nastupala mala vojska najamnika, koji su derutne stanove mijenjali u skupe apartmane, mijenjali pročelja, radili prilazne puteve... ili «podmazivali» one kojima je nekretnina «namijenjena»!
Možda jedan od pet je bio pravi pogodak, ali Jane to nije brinulo, samo je Mireli objasnila kako je to prosjek za «venture» kapitalizam, i nastavljala dalje. Koliko je to Mirela mogla vidjeti, Jane je jako rijetko gubila !
- Danas prebaci onaj iznos na Lukin račun, uposlio je voditeljicu!- komentirala je Jane,a Mirela se trzne.
- Voditeljicu? Na onaj posao koji je meni nudio?-
- Pa ti si ga odbila. Morao je nekoga!- Jane nije podizala pogled sa monitora.
- Je li on stvarno vodi taj...»Killing park»?-
- Ja ga financiram... zar misliš kako bi ja davala novac za loš projekt?- Jane joj odgovori kontrapitanjem, i ovaj put podigne pogled sa ekrana.
- Meni je bila malo čudna priča...ma sve je ovdje čudno... i ovo je čudno...- ugrize se za usnicu. Prethodni šef ju je «cijepio» za svaki pokazani nedostatak entuzijazma. Još nije znala kakva će biti Jane.
- Sumnja je normalna. Život ti se izokrenuo u trenu, promijenila si posao, ne znaš o ovome ništa...-, Jane ustane i dođe do njenog stola. Mirela se pred tom samouvjerenom pojavom, u svom naletu sumnjanja skutrila, uvukla glavu u ramena.
- Radiš dobro. Kao što bi vjerojatno radila svaki posao kojega se prihvatiš... imam jedan prijedlog...,- napravila je stanku kako bi Mirela prebacila pažnju na riječi.
- Moj prijatelj Kid ima teretanu. Možemo otići tamo i malo se razgibati... to popravlja raspoloženje...,- ovo je popratila neodoljivim osmjehom, i Mirela se začuje kako potvrđuje. Već ovo popodne! Čim se Jane odmakla od nje, u Mirelinoj glavi zazvoni kako se nije dvojila, ni opirala. Kakva je to moć koja zrači iz te žene?
Petar i Filip su sjedili u sobi za ispitivanja. Iskusni inspektor Petar Marin je o svom uhićeniku znao sve. Dva izvora. Policijski dosje i zajednički poslodavac Serđo!
O ovom drugom Filip nije imao pojma. Sada je sjedio zbunjeno ispred ispitivača. Raskopčana košulja, prljavi ovratnik. Neugoda koja je već pustila svoj miris straha.
- Filipe, mogu ti ponuditi nagodbu. Program zaštite svjedoka. Nije kao američki, ali...-
- Neću...- slabašan glas. Iskusno inspektorovo uho je ulovilo treptaj straha.
- Deset godina. Lepoglava....- primakne se bliže zatvoreniku i sjedne opkoračivši stolicu. Znao je kako mu zadah od čevapa sa lukom nije baš ugodan, ali Filip je tu upravo da mu bude neugodno...
- ...a tamo ćemo došapnuti svima kako si loše složio dop. Možda dodamo i kako si najbolju prodaju radio ispred škole... kao što i jesi... znaš imam svjedoke za sve... čak je i ona mala... kako se ono zove... Jelena pristala...-, Filipove slomljene oči postanu vodnjikave. Stresao se.
- mala mi je rekla da osim što je ševiš, koliko ono, godinu i po... pa znaš li da je to seks sa četrnaestogodišnjakinjom.... kako će se veseliti oni momci u Lepoglavi kada dobiju pedofila... čuo sam da su jednome gurnuli metlu...- Filip se znojio, a pokreti nogu su mu postajali sve brži. Oblizne se.
- Mogu li dobiti vode?-
- Kada priznaš. Tko ti daje drogu? Kako je plaćaš? Gdje se nalazite?...ja ne volim čiste listove papira. Napuni ga nečim da mogu pravdati nalog za puštanjem... znaš da ona mala sada pati. Tebe nema na ulici, pa će se morat' oslonit' na onog, kako mu je ime... čekaj znam ga... onaj visoki... Bond? Je li Bond?-
- Bond nije diler,- tiho odgovori Filip.
- Ma stvarno. Ma nisi ni ti!- , inspektor naglo uhvati Filipa za vilicu i unese mu se u lice.
- Nije Bond. Nisi ni ti, a ko je onda? Nisam izvadio tablete iz svog džepa,- stisak mu postane jači i nezgodno podignuta Filipova glava se strese. Zakrklja.
- Tako je krkljala ona mala... glupane... stavio si brašno i šećer u prahu u dop. Ubojico! Deset godina će te guziti svaki dan. Sanjat' ćeš je...a do jučer si i nju ševio... Ševit' će ševca, baš dobro zvuči...-, Filip se zabatrga, i počne kašljati kada stisak popusti.
- Kahhhma...mmmh....ne znam puno. Napisat ću,- nenadana pljuska ga šokira. Inspektor ustane...
- Ne znaš....znaš. Od neznanja nema koristi. Ja isto neću znati kada pošaljem pedofila dilera u Lepoglavu...-
- Nisam...- opet pljuska. Ovaj put drugi obraz.
- A crveniš se.!! Znaš, ona mala je umrla krkljajući. Osjetila je bol... ovdje...- udario je Filipa u pleksus, i onaj se savije u struku...
- Sve ću napisat'... ne mogu... mogu li dobit čašu vode...-
- Kada napišeš, sve...ali baš sve i onda ako budemo zadovoljni, onda bi mogli Lepoglavu.... znaš tamo šišaju zatvorenike «na pelu», zamijeniti sa nečim ugodnijim... Zamisli, ako budem zadovoljan, za koji dan bi mogao nazvati onu svoju fuficu... ja sam malo prestar, ali ti valjda dobro naplatiš koji gram.... hajde, hajde, ne stidi se,... piši!- Filipovo lice je bilo crveno, što od straha, a što od šamara. Znoj mu se cijedio niz lice, iako je prostorija zapravo bila neugodno hladna.
Pola sata poslije, inspektor Petar Marin je čitao pisano priznanje i grickao olovku. Izvadio je mobitel i nazvao samo njemu poznat broj. Jednom zazvoni i muški glas odgovori.
- Ispred sebe imam priznanje.-
- Šta je pseto nasralo?- odgovori nepoznati glas.
- Ošamario sam ga dva puta i malo šupnuo u želudac. Znaš da je glupan zapamtio sve. Feniks, Miro, Popa... dao je adresu za lovu, i tebe naveo kao svoga šefa...-
- U p..... materinu. Jesi li bio sam s njim? Nitko nije vidio taj papir...-
- Nije. Hans i Fric su ga odveli u pritvor. Nismo ga pretresli. Znaš šta mi je palo na pamet? Ima visoke patike!-
- Ionako nema druge. Spali to sranje i navrati do mene večeras... i reci Fricu, neka izgleda kao «visibaba» . Ima čak i motiv. Onu, kako se zvala...Marina...-
- Trebat će mu bonus...radi moguće suspenzije!-
- Ma goli k.... Platit' ću mu šta bude trebalo...samo mi maknite tu gnjidu... kažeš dva šamara i šaka u stomak.... koja pičkica, kad se ja sjetim Leona, njemu su otkinili sve prste...
- Bila su to druga vremena. Vidimo se večeras!- inspektor Petar Marin sklopi mobitel i zavali se u fotelju. Mozak mu je radio u petoj brzini.
utorak, 01.04.2008.
Sa drugog kraja svijeta
Luka domahne prijatelju sa balkona i otvori vrata zgrade. Mateo i on nikada nisu bili pravi prijatelji, iako su gotovo godinu dana proveli po blatu izviđajući i navodeći granate. Pričali su jedan drugome sve o ženama i društvu, popili mnogo vina, a i gladovali zajedno. Ono što ih je dijelilo bio je različit pogled na svijet. Luka je oduvijek slobodnjak, a Mateo «tvrdi» vjernik i još jači nacionalist. Najtužnije je bilo to što je Mateo, «mješanac». To ga je i koštalo kuće. Dvokatnice. Koju nije uspio obnoviti, iako to selo nikad nije bilo granatirano.
Zvono na vratima. Luka im otvori i nakratko se zagleda u mršavo Mateoovo lice, na kojemu je mogao prepoznati samo oči. Dva užarena smeđe-crvenkasta oka, koja kao da su pokazivala vatru koja je gorila u njegovoj glavi. Ingrid ga pozdravi stiskom ruke, ali bez puno riječi.
- Dugo se nismo vidjeli...- započne Mateo s mukom sjedajući u naslonjač.
- Stvarno dugo. Zaboravio sam, kakav si sa engleskim?- Luka otvori laptop i postavi ga ispred Matea.
- Jedini jezik osim Hrvatskog kojega govorim. Šta to radiš?-
- Video konferenciju. Za dvadesetak minuta će nam se javiti dr. John Fitzgerald, onkolog iz Washingtona, stručnjak za oboljenja vojnika iz Zaljevskog rata. Poznat je po tome da savjetuje američke vojnike o novim načinima liječenja preko videokonferencija. Moji sponzori su zakupili njegovih sat vremena, ali moramo požuriti pa mu poslati skenove tvojih nalaza!-
Ingrid je bila u šoku, a Mateo je najprije buljio u ekran, a onda se okrene Luki.
- Pričat ću sa amerikancem?-, kao da su je ove riječi ponovno vratile u stvarnost, Ingrid mu brzo pređe rukom preko nekoliko vlati kose koje su pobjegle. Poravna mu majicu.
- Sa odličnim stručnjakom za vojničke sindrome...- dok je to govorio Luka je neumorno mijenjao listove nalaza kroz neki uređaj sličan kopirnom stroju.
- I šta kad mi kaže...da me mogu izliječiti ...tamo...ili da ima neki lijek ...ali ga ja ne mogu nabaviti... neću!- ovo poprati nervoznim pokretom ruke i odgurne laptop.
- Mateo...ovo smatraj vraćanjem duga. Sjećaš se one akcije kada su nas skoro uhvatili. Mene su prikovali u jarku, ostao sam bez streljiva, ispucao sam sve,...već sam pripremio bombu za sebe...-
- I onda sam ja izletio iz šume i «zoljom» pogodio transporter kod mitraljeza...bježali su kao ludi. Nisu znali da je i meni to bilo zadnje!- govoreći ovo sjećanje Mateovo lice je izgledalo drugačije. Mekše. Odvojeno od iscrpljenosti. Onda se opet vrati u realnost.
- Nisi mi odgovorio. Što ako?-
- Prvo razgovaraj s njim. Ja sam mu dao neke podatke, ali ti si taj koji jedini može ispričati svoje stanje... kada čujemo što on ima reći... onda ćemo razmišljati o ostalome...- Mateo se primiri, a Luka zaključi kako ipak neće morati objašnjavati kako je zakupio i prevoditelja za dokumente «preko bare» kako bi ovaj razgovor uspio! Zvučni signal, i konferencija započne....
Mali i Demba dođu do teretane. Zatvorena vrata. Demba šmrkne.
- Zatvoreno. Ma to je uvijek....-
Vrata se otvore i u okviru se pojavi Kid. Velik koliko i osmijeh.
- Mali prijatelji, dobrodošli u moje carstvo...mišića...- lagano se nakloni, i dalje se smijući.
- Luka nam je rekao kako radite...- Mali se neugodno osjećao ulazeći u hodnik.
- Molio sam ga da vas pošalje ili dovede. Pokazati ću vam teretanu, sprave, svlačionice i na kraju smiksati moj shake. Specijalni. Koji ne deblja...- namigne Dembi koji se zacrveni.
Obilazak je bio nevjerojatan. Oba su se trsila oprobati sve što su vidjeli. Demba je čak u benču podigao tešku šipku nekoliko puta. Ponosno je gledao maloga kojemu je bila preteška. Kid se samo nasmije.
- Lijepo ti ja kažem Demba, biti ćeš isti kao ja...,- a onda pomogne Malome,- a ti ćeš biti sličan Luki po građi. Prava ste braća!-
- Mogu vas nešto pitat?- upita Mali trljajući svoje mršave ruke.
- Pitaj. Ako znam odgovor?-
- Je li ono... Eli?- pogled mu je nedvojbeno pokazivao prema kuhinjici.
- Je. Idemo tamo. Treba napuniti baterije...- povede Kid svoje društvo prema malom šanku.
- Sada ste me pronašli...- komentirala je i ispred svakoga stavila veliku čašu koja je mirisala po jagodama.
- Uuuuu.- , Demba je to jednostavno komentirao i srkne kroz slamčicu. Oči mu zasvijetle.
- Ovo je super!-
