Borgman's cube
utorak, 01.04.2008.
Sa drugog kraja svijeta
Luka domahne prijatelju sa balkona i otvori vrata zgrade. Mateo i on nikada nisu bili pravi prijatelji, iako su gotovo godinu dana proveli po blatu izviđajući i navodeći granate. Pričali su jedan drugome sve o ženama i društvu, popili mnogo vina, a i gladovali zajedno. Ono što ih je dijelilo bio je različit pogled na svijet. Luka je oduvijek slobodnjak, a Mateo «tvrdi» vjernik i još jači nacionalist. Najtužnije je bilo to što je Mateo, «mješanac». To ga je i koštalo kuće. Dvokatnice. Koju nije uspio obnoviti, iako to selo nikad nije bilo granatirano.
Zvono na vratima. Luka im otvori i nakratko se zagleda u mršavo Mateoovo lice, na kojemu je mogao prepoznati samo oči. Dva užarena smeđe-crvenkasta oka, koja kao da su pokazivala vatru koja je gorila u njegovoj glavi. Ingrid ga pozdravi stiskom ruke, ali bez puno riječi.
- Dugo se nismo vidjeli...- započne Mateo s mukom sjedajući u naslonjač.
- Stvarno dugo. Zaboravio sam, kakav si sa engleskim?- Luka otvori laptop i postavi ga ispred Matea.
- Jedini jezik osim Hrvatskog kojega govorim. Šta to radiš?-
- Video konferenciju. Za dvadesetak minuta će nam se javiti dr. John Fitzgerald, onkolog iz Washingtona, stručnjak za oboljenja vojnika iz Zaljevskog rata. Poznat je po tome da savjetuje američke vojnike o novim načinima liječenja preko videokonferencija. Moji sponzori su zakupili njegovih sat vremena, ali moramo požuriti pa mu poslati skenove tvojih nalaza!-
Ingrid je bila u šoku, a Mateo je najprije buljio u ekran, a onda se okrene Luki.
- Pričat ću sa amerikancem?-, kao da su je ove riječi ponovno vratile u stvarnost, Ingrid mu brzo pređe rukom preko nekoliko vlati kose koje su pobjegle. Poravna mu majicu.
- Sa odličnim stručnjakom za vojničke sindrome...- dok je to govorio Luka je neumorno mijenjao listove nalaza kroz neki uređaj sličan kopirnom stroju.
- I šta kad mi kaže...da me mogu izliječiti ...tamo...ili da ima neki lijek ...ali ga ja ne mogu nabaviti... neću!- ovo poprati nervoznim pokretom ruke i odgurne laptop.
- Mateo...ovo smatraj vraćanjem duga. Sjećaš se one akcije kada su nas skoro uhvatili. Mene su prikovali u jarku, ostao sam bez streljiva, ispucao sam sve,...već sam pripremio bombu za sebe...-
- I onda sam ja izletio iz šume i «zoljom» pogodio transporter kod mitraljeza...bježali su kao ludi. Nisu znali da je i meni to bilo zadnje!- govoreći ovo sjećanje Mateovo lice je izgledalo drugačije. Mekše. Odvojeno od iscrpljenosti. Onda se opet vrati u realnost.
- Nisi mi odgovorio. Što ako?-
- Prvo razgovaraj s njim. Ja sam mu dao neke podatke, ali ti si taj koji jedini može ispričati svoje stanje... kada čujemo što on ima reći... onda ćemo razmišljati o ostalome...- Mateo se primiri, a Luka zaključi kako ipak neće morati objašnjavati kako je zakupio i prevoditelja za dokumente «preko bare» kako bi ovaj razgovor uspio! Zvučni signal, i konferencija započne....
Mali i Demba dođu do teretane. Zatvorena vrata. Demba šmrkne.
- Zatvoreno. Ma to je uvijek....-
Vrata se otvore i u okviru se pojavi Kid. Velik koliko i osmijeh.
- Mali prijatelji, dobrodošli u moje carstvo...mišića...- lagano se nakloni, i dalje se smijući.
- Luka nam je rekao kako radite...- Mali se neugodno osjećao ulazeći u hodnik.
- Molio sam ga da vas pošalje ili dovede. Pokazati ću vam teretanu, sprave, svlačionice i na kraju smiksati moj shake. Specijalni. Koji ne deblja...- namigne Dembi koji se zacrveni.
Obilazak je bio nevjerojatan. Oba su se trsila oprobati sve što su vidjeli. Demba je čak u benču podigao tešku šipku nekoliko puta. Ponosno je gledao maloga kojemu je bila preteška. Kid se samo nasmije.
- Lijepo ti ja kažem Demba, biti ćeš isti kao ja...,- a onda pomogne Malome,- a ti ćeš biti sličan Luki po građi. Prava ste braća!-
- Mogu vas nešto pitat?- upita Mali trljajući svoje mršave ruke.
- Pitaj. Ako znam odgovor?-
- Je li ono... Eli?- pogled mu je nedvojbeno pokazivao prema kuhinjici.
- Je. Idemo tamo. Treba napuniti baterije...- povede Kid svoje društvo prema malom šanku.
- Sada ste me pronašli...- komentirala je i ispred svakoga stavila veliku čašu koja je mirisala po jagodama.
- Uuuuu.- , Demba je to jednostavno komentirao i srkne kroz slamčicu. Oči mu zasvijetle.
- Ovo je super!-
