Borgman's cube
srijeda, 05.03.2008.
Borgova laka konjica
Ostavili su je u prostoriji sa jednim stolom. Samu. Zvukovi izvana su postali prigušeni. Nestvarni. Nakon pregleda golih zidova, misli se zaroje. Slike ovih nekoliko dana. Lea kako plače. Direktor, crvenog lica. Njegove ruke... proguta slinu od mučnine. Trebala joj je čaša vode. Prijatelj. Bilo tko. Zabije glavu u šake i zaplače. Bez zvuka.
Tip koji se pojavio na vratima je iznenadi. U urednom sivom odijelu, pomalo strog, jedino prugasta kravata koja odudara od slike.
- Mirela.- oslovi je i ona otkrije kako nije izgubila dar govora,- Jane me poslala da vam pomognem.-
- Hvala vam!- digla se sa stolice i zagrlila starijeg muškarca kojemu je bilo neugodno. Pustio ju je da se smiri, a onda je posjedne nazad u stolicu.
- Ispričaj mi što se dogodilo. Sve. Trebaju nam informacije kako bi te što prije izvadili odavde...- Mirela se željela utopiti u ovom glasu. Mir i sigurnost. Suprotnost njenom strahu koji je u naletima paralizira. Pričala mu je svaki minut toga prijepodneva. Vrijeme prije, i poslije. Sve. Stari odvjetnički lisac je sve bilježio, strpljivo postavljao pitanja i navodio je da pojasni i najmanju sitnicu.
- Nije znači bilo svjedoka. Nemamo ništa čime bi mu se mogli suprostaviti. Možemo ići na afekt i nužnu samoobranu... ili bi ... – brzo je izvadio mobitel iz džepa i nazvao broj.
- Jane, mogu je izvući, ali bi ipak išla na sud.... baš tako... i ja mislim kako je to bolje rješenje. Reći ću joj! – odvjetnik se nalakti i okrene Mireli. Njegovo lice je imalo istovremeno blagi osmjeh i smirenost Bude.
- Imaš dobre ljude na svojoj strani... ja ostajem ovdje, a i oni se baš neće naspavati... idemo napisati iskaz...može?- i iz aktovke izvadi veliki blok papira.
Borgman je sjedio mirno u Lukinom novom uredu. Sportska odjeća je odudarala noćnim satima, ali to njega i Luku nije bilo briga. Imali su teži problem.
- Tužio je Mirelu. Ne samo da je pokušao silovati, nego je tužio i za zanemarivanje djeteta...- Luka je držao ruke uz tijelo, ali su mišići igrali ispod košulje.
- Znam. Odvjetnik je već spremio iskaz. Zanemarivanje ćemo riješiti. Pustiti će je da se brani sa slobode, ali me muči jedna druga stvar...- Borgman zastane kako bi riječima dodao težinu. Luka to primijeti i umiri se.
- Šta...misliš?-
- Mučiš me ti. Trebalo bi pronaći kakvu slabu točku kod tog seronje i iskoristiti je. Nadzirati ga neko vrijeme, a nisam siguran da...-
- ga neću premlatiti ko' vola... uh... neću, mogu se kontrolirat'- tiho je Luka rekao i sjeo u svoju direktorsku fotelju koja odmah zabruji.
- Kid je već tamo. Postavio je par kamera za Prvog. Zatražili smo i jednog privatnog istražitelja i on će početi od sutra...e da, čini nam se kako je direktorov mali..., ma kurac mali..., sin, ima 16 i po, umješan u nešto. Kradom se izvukao iz kuće...možda je on ključ...-
- Sve ste to pokrenuli bez mene? – Luka je kršio prste od neugode. On je tu bio...najveća nepoznanica. Možda i osoba «non grata»!
- Hoćeš li nadzirati malog?- Borgman kao da nije primijetio Lukine dvojbe
- Hoću! –
Za minut je dlanovnik na stolu pokazivao kartu Splita i jednu crvenu točku.
