Borgman's cube
ponedjeljak, 03.03.2008.
Prijatelj
Prelazio je prstima preko crvenog lica. «Imao je sreću» rekao mu je prijatelj doktor. Nije se obrijao nekoliko dana pa mu vruća voda nije ispekla kožu. Oči nisu stradale.
Zvao je prijatelja u policiji i podnio prijavu protiv nje. Rekao je kako ga je napala kada joj je dao otkaz...
Izmislio je priču za djecu i ženu, jednu od onih u kojima je njegovo djelo bilo pravo junaštvo...
Napravio je sve...ili nije. Sjetio se prijateljice koja radi u socijalnoj službi.
- Darinka, čuj, ko radi sa prijavama za zanemarivanje... je ... ma ima jedna ženska koja... ma je... nego bih htio da mi se ime ne vidi na prijavi, ... e anonimno naravno. Je, poslat ću ti podatke na mail, ma..naravno.-
Završio je razgovor, i nalaktio se na stolu. Na licu mu je titrao zloban osmijeh!
Mirela je dva dana provela u stanu. Zatvorena. U onom šokiranom stanju je bila do večeri, a onda je donijela Leu do stana. Tu noć se isplakala, a danas je bilo malo bolje. Nije se javljala nikome. Nije ispričala niti majci. Bila je to njena drama. U noćnoj mori je sanjala kako je siluje. Sanjala je sebe kako plače, i probudila se u suzama.
Zato je šok bilo zvono na vratima. Pogleda kroz špijunku. Policija. Dvojica. Otvori vrata.
- Dobar dan. Vi ste Mirela Morić?
- Marić...jesam.- uplašeno je gledala u policajce.
- Molimo vas da se odjenete. Podignuta je prijava protiv vas. Vodimo vas u postaju, tamo ćete dati izjavu...-
- Prijava? Izjava?,- šok se širio njenim tijelom. Prijavio ju je...a onda,... Lea!
- Imam malo dijete, ne mogu, moram...-
- Nazovite nekoga tko će se pobrinuti za malu. Toliko možemo pričekati...- ovaj viši policajac je bio popustljiviji.
Nazivala je majčin broj. Ne javlja se. Prijateljica? Ni ona! Uplašena, ispadne joj rokovnik, i iz njega posjetnica u obliku Harley-a! Podigla je neobičnu posjetnicu, mutnim očima od suza jedva pročitala broj , i nazvala. Čovjeka kojega je vidjela točno dva puta.
- Dobra večer. Mirela je.... je li to ...Jakša?-
- Jesam... uh, čekaj da obrišem ruke... reci šta te muči?- , ležerno je odgovorio štiteći mobitel masnom krpom.
- Ovdje je... policija. Netko me prijavio...i,- šmrcne, jer su joj se oči napunile suzama,- trebala bi pronaći odvjetnika...- jedva je završila.
- Policija? A šta si ti mogla skrivit?! Ne plači. Tu sam za desetak minuta, samo da zatvorim garažu. I ne brini ništa. Skuhaj kavu pandurima... di ti je mala?-
- Mama mi se ne javlja...a treba je netko pričuvati, dok me nema...- kao da je čula, Lea zaplače iz sobe.
- Ha. Bebisitter. E to još nisam bio, ali snaći ću se. Dolazim... i drži se...- brundao je biker već kružeći po radioni i spremajući se za odlazak. Mirela uopće nije primjetila kako ni njemu nije morala govoriti adresu.
Poslužila je kavu, spremila se. Umirila malu. Policajci su bili pristojni shvaćajući kako je ispred njih mlado i uplašeno stvorenje. Stariji se osjećao pomalo očinski.
Zvono. Brzo je otišla do vrata, a onda mlađi i viši policajac doživi šok. Na vratima je bio Jakša. Policajac nehotice opipa pištolj za pojasom, kada visoki i snažni muškarac uđe u sobu.
- Sjećam te se!- došapne mlađemu koji se pokušavao ugurati u naslon stolice, a onda glasnije,- moja prijateljica ima neki problem?-
- Podignuta je prijava za pokušaj teškog ozljeđivanja i krađe protiv Mirele Marić...- rekao je stariji policajac zbunjeno gledajući mlađega kolegu.
- Tko bi reka? – Jakša se nasmije i odmah preuzme kontrolu.
- Mirela idi s njima..-
- Koja ste postaja?- okrene se policajcu. Ovaj odgovori nervozno. –Prva!-
- Idi s njima. Javiti ću Jane gdje si. Ona će ti dovesti odvjetnika. Jako dobrog tipa...- zaštitnički ruka preko njenog ramena,- a ja ću pripaziti malu. Ostavi mi brojeve tvoje mame...- mirno joj kaže i samo se na trenutak okrene mlađemu policajcu..
- Bude li joj falila dlačica sa glave.... – iskezio je zube na nedvosmislen način. Mlađi se sledi.
